Na izvoru ljubavi i vjere

izvorU svakom postojanju vidim ljubav. U svakom stvorenju, u svakom biću. Vidim je, uvijek, ispred svega, u svemu i iza svega – dobrog. Jer vjerujem da jedino ljubav može biti kreator, stvaratelj, redatelj. Da bez nje ništa nije moglo postati i opstati. Ona je najveće, savršeno dobro, koje stvara svako dobro.

Ne vjerujem u slučajnost, ne vjerujem da svemir i svemirski brod može nastati slučajno, sam od sebe, ne vjerujem da najsavršeniji stroj i najsavršenije biće na zemlji može nastati samo od sebe, iz puke slučajnosti, ne vjerujem da najbolji film može nastati bez redatelja, da red u svemiru može nastati bez Redatelja, da zakoni u prirodi mogu nastati bez Zakonodavca.

U čovjeku mogu vidjeti najviše ljubavi, jer se u njemu kao u ogledalu ogleda savršenstvo njegova Stvoritelja. Kao u njegovoj slici i prilici, u kojoj mi je Bog nadohvat i očima i srcu.

Iza djeteta, naravno, stoji ljubav njegovih roditelja. Ali, ipak, roditeljska ljubav nije njegova Stvoriteljica, nego samo Njezin kanal, posrednica, sustvarateljica. Roditelji nikad ni jedno svoje dijete nisu izabrali. Oni ga preko svoga tijela dobivaju. Darovano im je samo na privremeno čuvanje; na radost i brigu. Čovjeka u život izabire jedino vječna i savršena, Apsolutna Stvarateljica – Ljubav. Stoga je jedino ona njegova istinska i prva majka i njegov otac. Prva dužnost zemaljskih roditelja je upravo to objasniti svojoj djeci. Ipak, ta razumska spoznaja za mene premalo ili gotovo ništa znači, ako to ne iskusim u vlastitom srcu. Jedino ako uspijem, imam (presudno, predragocjeno) iskustvo ljubljenog djeteta Božjeg!

Ako iskusim Božju ljubav, tek tada sam rođen. Nanovo rođen. Ne od volje zemaljske, nego od Duha – Nebeske ljubavi. Tada dobivam radost, dostojanstvo i sigurnost Božjeg djeteta. Ljubljen sam, i mogu ljubiti! Mogu Bogu vjerovati! Mogu mu se s povjerenjem u naručje predati kao ljubljenom ocu. Jedino tada mogu biti neovisan o ljudskoj ljubavi. Samo tada na zlo mogu uzvratiti ljubavlju. Jer tada sam na svom vječnom izvoru – na izvoru ljubavi i vjere. Tada kroz mene teče bistra rijeka Božje ljubavi, koju ne može više zagaditi ničija uvreda i mržnja. Ni moj ni tuđi grijeh. Jer ga rijeka svom silinom izbaci iz moga srca i ne da mu se u njemu nastaniti. Tada me ništa više ne može rastaviti od Ljubavi Božje. Ništa! Tada sam i sam izvor i rijeka ljubavi i vjere. Tada ne živim više ja, nego Ljubav u meni živi. I ja u njoj.

Preuzeto sa Glasa Koncila.