„Duša je bez Boga mrtva. Svaki čovjek bez Boga ima mrtvu dušu. Mrtvoga oplakuješ. Ali još više trebaš plakati nad grešnikom, bezbožnikom i nevjernikom. Oplakuješ tijelo od kojega se odvojila duša, ali zašto ne plačeš nad dušom od koje se udaljio Bog?“ – sv. Augustin
Lutam. Ne znam gdje lutam niti što točno tražim, ali osjećam da lutam. I griješim. Mnogo griješim. Što zbog neznanja, što zbog vlastite slabosti. Ne borim se. Prepuštam se i činim ono što znam da ne bih smjela niti trebala činiti. Lutam. I griješim. Vrtim se u krug.
Osuđujem. Osuđujem ljude koji griješe na drugačiji način od mene. Ali i oni i ja griješimo. To ne vidim. Zašto onda osuđujem druge? Zašto ne osuđujem samu sebe?
Znam da, iako lutam i udaljena sam od Njega, Bog nije daleko. On me stvorio. Nije me samo stvorio i otišao, napustio me. On je uvijek tu. Ali ja nisam. Ja sam otišla od Njega. Ja sam se udaljila od Njega. Ja lutam, a ne On. On je uvijek u mom srcu. Moje je tijelo Njegov hram. Moja duša pripada Njemu. Ali tijelo i misli lutaju, lutaju, lutaju… Uvijek lutaju. I što se dalje odmiču, to im se Bog sve više i više približava. Toga se bojim. Bojim se vidjeti koliko je široka, duboka, duga i visoka Njegova ljubav. Jer ako vidim, postat ću svjesna svega što sam učinila. I osjećat ću sram. Sram jer sam gledala ono što nisam smjela gledati. Sram jer sam slobodno slušala ono što nisam smjela čuti. Sram jer sam mislila ono što nisam smjela misliti.
Lutam, osuđujem, bojim se i govorim da su mali grijesi koje imam. Ne shvaćam da se opravdavam. Zato govorim da ljudi žive s težim grijesima od mojih. Ti tvrdiš da su ti grijesi mali. Ne računaš da ih je puno. Ako možeš, izbroji. (misao sv. Augustina) Pokušavam izbrojiti sve grijehe koje imam. Doista ih je mnogo. Toliko mnogo da nisam shvatila trenutak u kojemu su se od malih pretvorili u velike i teške. Nisam shvatila trenutak u kojemu su posve opteretili moju dušu, toliko da sam se zbog njih udaljila od Boga i počela lutati.
Još uvijek se opravdavam. Govorim samoj sebi da te grijehe nisam počinila ja. Ali to sam sve bila ja. Nitko drugi osim mene. Nitko me nije natjerao na lutanje, odlutala sam sama. Nitko me nije natjerao na osuđivanje, osuđivala sam sama. Nitko me nije natjerao na strah, sramila sam se sama. Nitko me nije natjerao na opravdavanje, ali ja se još uvijek mahnito opravdavam.
Vrtim se u krug. Zbog svih grijeha koje sam ikada počinila, odlutala sam. To lutanje se s vremenom pretvorilo u naviku. Navika se s godinama pretvorila u nuždu. Zato se vrtim u krug.
Konačno shvaćam da je moje tijelo hram Duha Svetoga. Da sam ja hram Duha Svetoga. Prestajem lutati. Prestajem osuđivati. Prestajem se opravdavati. Prestajem se bojati. Ali nisam se prestala sramiti.
Možda je to pokora nas grešnika. Sram. Čisti, pulsirajući sram koji bi zahvatio naše misli i besramno se uselio u njih. No mi grešnici pokušavamo biti bolji. Mi već znamo kako je to lutati, griješiti i biti udaljen od Boga. I jedino što doista želimo jest više nikada ne proživjeti ono što smo već proživjeli. Zato se prestajemo sramiti i samo se trudimo. Trudimo se biti bolji, svim se srcem kajemo… Ali jednom kad počiniš grijeh, bez obzira koliko malen bio, posljedice koje on ostavi za sobom ostaju trajne. Neizbrisive. Sjećanje je gore od srama.
Blagoslovljeno vam bilo sve što činite 🙂
