Kriza dvadesetih godina

IMG_6289

Mir i dobro svima! 🙂

Jedan od mojih najboljih prijatelja se ženi.

Dok sjedim ispred laptopa i radim na novoj temi o kojoj želim pisati u ovoj kolumni, jedino o čemu doista razmišljam jest o pozivu kojega sam jučer primila.

  • Monika, pogodi što? – prijatelj me ushićeno pitao prije nego li sam stigla izdahnuti i reći halo.
  • .. Bok i tebi. – nasmiješila sam se. – Znaš da mi igre pogađanja nikada nisu bile jača strana. Sjeti se prošlog ljeta.

Prošlog ljeta taj prijatelj i ja igrali smo Pictionary s ostatkom našega društva i izgubili smo. Jer ja nisam bila u stanju razlikovati kamenolom od rudnika. I jer nisam bila u stanju dovoljno dobro nacrtati snijeg.

Sad se vi zasigurno pitate koliko teško može biti nacrtati nekoliko malenih pahulja snijega i na takav način nekome slikovito dočarati pojam snijeg? Pa… Veoma teško nekome tko je pahulje snijega nacrtao poput mesnih okruglica.

Očigledno još uvijek nisam došla u dodir sa svojim unutarnjim Rembrandtom.

Naime, prema izjavama stručnjaka, svaki čovjek prikriveni je slikar. Ali ne i u mom slučaju.

  • Joj! Nećeš valjda opet početi s tim?
  • Mislim, koliko jadan moraš biti u crtanju kad ljudi tvoje pahulje snijega uspiju zamijeniti s mesnim okruglicama?
  • Znao sam da sam trebao reći da je bila riječ o pilećim kroketima.
  • Može li mi ljeto ostati u još gorem sjećanju?
  • Kako ne? – prijatelj se smijao. – Sjećaš li se onog dana kada si…
  • Okej, okej! – naglo sam ga prekinula. – Pogađam! – zamislila sam se. – Kupio si auto? – pokušala sam.

Premda se taj prijatelj i ja prije ovog poziva nismo niti čuli, niti vidjeli gotovo puna dva mjeseca, svejedno smo još uvijek bili najbolji prijatelji jer… Znate onaj osjećaj kad ste toliko povezani s nekim da čak i ako tu osobu dulje vrijeme ne čujete ili ne vidite, svejedno s njom možete nastaviti dalje kao da se stanka duga dva mjeseca nije uopće dogodila?

I zar su doista prošla dva mjeseca? Što sam ja radila tijekom ta dva mjeseca, u kojima se jednom od svojih najboljih prijatelja nisam imala vremena javiti, barem preko mobitela?

  • .. – skvičao je moj prijatelj. – Pogrešno. Pogađaj ponovno.
  • Znači, još uvijek nisi kupio auto?

Sjetila sam se da mu je prije dva mjeseca to bio najveći životni problem i istovremeno se pitala hoću li ja ikada biti toliko blagoslovljena da mi najveći životni problem bude kupnja auta.

  • Uletjelo mi je nešto bitnije. – prijatelj se značajno smiješio.

Što je jednom dečku u srednjim dvadesetima i vlastitim katom u obiteljskoj kući moglo biti bitnije od kupnje auta? Zaista nisam znala.

  • Bitnije? – lukavo sam pitala. – Bitnije u smislu da si zbog toga samovoljno odlučio odustati od kupnje auta ili bitnije u smislu da su te životne prilike natjerale da samovoljno odlučiš odustati od kupnje auta?
  • Nemam pojma što si sad rekla.

Iskreno govoreći, nisam imala niti ja. Ali ipak…

  • Jednostavno odmah prijeđi na stvar. – ležerno sam predložila. – Ovako možemo u nedogled.
  • .. Monika… – kratka stanka. – Ženim se!

Riječ je o njegovoj susjedi, koju poznaje od rođenja. Iako su oduvijek bili isključivo prijatelji koji su odrastali zajedno, jednog su se dana samo pogledali u oči i shvatili da je to… Pa, to.

Prema riječima moga prijatelja, ljubav njegovog života oduvijek mu je bila ispred nosa, samo što je on nije mogao prepoznati jer je bio okupiran posve bespotrebnim stvarima, poput primjerice kupnje auta. Ali nakon što se svaki dan na Svetoj misi molio Bogu da mu podari dovoljno mudrosti za prepoznavanje bitnih stvari od nebitnih, progledao je i shvatio da mu kupnja auta uopće nije bila potrebna. Ne toliko koliko mu je bila potrebna obitelj, točnije.

Ne znam čini li se to samo meni, ali zar ljubav zaista može biti baš toliko… Jednostavna? Zar je doista moguće samo pogledati osobu u oči i znati… Da s njom želiš provesti ostatak svoga života? Zbunjena sam. Već dva dana samo o tome razmišljam.

Kako možeš znati je li ta osoba pravilan odabir za tebe ili ne? Hoće li ti biti dobar supružnik? Hoćeš li s njom doista moći dijeliti život, u dobru i u zlu? To za mene nije samo novi svijet, već i nova planeta.

Uostalom, pronaći ljubav svoga života u srednjim dvadestima… Zašto se uopće čudim? Prije su se ljudi vjenčavali sa samo devetnaest godina.

I dok sam ja dva mjeseca radila… Budimo realni, vjerojatno ništa posebno… Jedan od mojih najboljih prijatelja zaručio se i počeo planirati ostatak svoga života. Zajedno sa svojom budućom suprugom.

A ja… Zašto imam osjećaj da se svi oko mene kreću ka nečemu smislenom, a ja još uvijek beskorisno stojim na mjestu? U kojem će trenutku u moj život ušetati drastična promjena? Ili ću se jednoga dana samo probuditi i zaključiti da sam previše vremena potrošila na zabavljanje, a premalo za ozbiljne stvari, za promjene koje trebaju odlučiti u kojem će se smjeru kretati moj život?

Teško je ne shvatiti osobno činjenicu što gotovo svi moji prijatelji već imaju koliko-toliko sređen život i budućeg partnera koji im čuva leđa (ili već imaju partnera i djecu), koji je tu za njih u teškim trenutcima, a ja još uvijek nisam pronašla osobu koja bi me mogla voljeti upravo onakvu kakva jesam. Tražim li od Boga previše? Očekujem li od Boga previše?

Naravno, vjerujem da će On napisati moju životnu priču. Vjerujem da će mi On pokloniti sve što mi je potrebno. Također vjerujem da će mi jednoga dana poslati nekoga onda kada ću ja sama biti dovoljno dobra za prihvaćanje te osobe. Ali ipak… Vjerujem li Mu doista?

Možda žudim za promjenama, ali koliko se ja sama uistinu mijenjam?

Razumijem da je gotovo nemoguće promijeniti život preko noći. Ili pak preko noći upoznati Boga. Sv. Franjo, čovjek prema čijem načinu života pokušavam živjeti, bio je dovoljno ponizan da je čak i pred svoju smrt govorio kako je imao osjećaj da još uvijek nije u potpunosti upoznao Boga. A ako je Franjo, svetac koji je nastojao živjeti poput Krista, imao osjećaj da nije bio dostojan našega Oca, što je onda meni preostalo?

Ne znam kamo ovo vodi. U krizi sam dvadesetih godina, upravo sam shvatila.

Čula sam za krizu tridesetih, četrdesetih i pedesetih godina, ali krizu dvadesetih upravo sam samostalno izmislila.

Monika, dobrodošla u krizu dvadesetih godina, u kojoj si naučila da ćeš jedno ljeto opušteno igrati Pictionary, a već iduće tragati za najprikladnijom haljinom koju ćeš nositi na vjenčanjima svojih prijatelja. I u takvoj krizi uopće ti nije bitno što si se tijekom božićnih blagdana udebljala nekoliko kilograma, uopće ti nije bitno kakvu ćeš odjeću nositi, hoćeš li biti prihvaćena u društvu ili ne… Jedino što ti je doista bitno jest činjenica što si konačno shvatila koliko brzo tvoj život prolazi, koliko si ti prolazna. I ne možeš se ne zapitati koliko toga možeš činiti bolje nego li sada činiš, koliko toga možeš dati drugima, a što ne daješ zbog besmislenih razloga.

A što je najvažnije od svega, ako se ne trgneš i ne promijeniš nešto odmah sada, na vrata će ti pokucati kriza tridesetih godina prije nego li se tri puta uspiješ okrenuti oko sebe i pitati tko je. Odgovor: život je.

Vrijeme prebrzo prolazi, a mi to ne cijenimo dovoljno. Zastrašujuća spoznaja, nije li?

U glavi mi poput gonga odzvanja misao sv. Augustina.

Život moramo mijenjati na bolje. Bog nije nikome dao povlasticu da griješi.

Imam deset groznih navika, koliko sam ih uspjela izbrojati i koliko sam ih sama svjesna. Prekrižit ću prvu. Promijenit ću jedan dio svoga života. Vrijeme je.

S velikom ljubavlju i u krizi dvadesetih godina,

jerkovic.monika@gmail.com

P. S.

Svaka slučajnost sa stvarnim osobama i situacijama posve je slučajna. 🙂