Kraljevstvo ljubavi

kingdomTko s ljubavlju prima dijete, prima i kraljevstvo Božje u njemu. (Mk 9, 36-37) Isus se poistovjećuje s djetetom. Ako Božju ljubav ne primimo kao dijete, nećemo u nju nikad ući. (Mk 10, 15) Ako dijete ne primimo, ne primimo ni Isusa koji nam u njemu dolazi. Isusovi učenici to očito nisu shvatili. Htjeli su Isusa, ali ne i djecu uz njega. Bili su sigurni da mu smetaju u naviještanju kraljevstva Božjega, kao i njima u slušanju i razmatranju Božjih riječi. Bilo im je najvažnije spekulativno shvatiti Isusove riječi i memorirati ih kao i druga religijska znanja. U njemu su još uvijek vidjeli samo jednog vjeroučitelja, zasigurno posebnog, ali još nisu bili shvatili bit njegove poruke: kraljevstvo ljubavi. Nisu, jer ne traže od njega ljubav, nego znanje, mudrost, kao »veliki«, »pametni« ljudi. Ali Isus ih iznenađuje. Tim »velikim« ljudima za uzor stavlja djecu – »malene« ljude kao veliki uzor. Što oni svojim razumom pokušavaju odgonetnuti, dijete nosi u svom srcu. Nije djeci rekao da moraju biti kao odrasli, nego odraslima da moraju biti kao djeca – ako žele ući u kraljevstvo Božje. Ne shvaćaju da je dijete u središtu Božjega kraljevstva i ono u njemu. Ne razumiju ni Isusa ni djecu. Ne mogu, jer su im mnoge stvari u njihovoj religiji i religioznosti važnije od ljubavi.

Isusovu ljubav možemo vidjeti u djetetu i djetetovu u Isusu. Dijete je ljubav i život. Vidljiv znak prisutnosti kraljevstva Božjega. Tko ne vidi ljubav u djetetu, on dijete i ne vidi. Jer nema djeteta bez ljubavi. Tko ne prima i ne voli dijete, zacijelo nema ljubavi i ne može Krista ljubiti, a ni sama sebe, jer sam sebi oduzima ljubav, a time i život.

Dijete Isusu dolazi s ljubavlju, a on ga s ljubavlju prima. Ono u Isusu vidi ljubav, i samo nju od njega traži. I zato dobiva sve. Svu njegovu ljubav. Kraljevstvo Božje. Ostalo mu i nije važno. Ništa od onog što je »velikima« najvažnije, biznis, profit…

Naravno, Isus od nas ne traži da budemo djetinjasti i da imamo djetinjastu ljubav, nego da duhom budemo u ljubavi. Isus nikad nije bio djetinjast, ni u duši ni u tijelu, ali je uvijek u duhu bio dijete. Uvijek je isticao svojeg Oca, svjedočio ga i u svemu vršio njegovu volju. Ne možemo ponovo imati dječje tijelo, niti dječju dušu, ali možemo imati duh djeteta – naš izvorni, iskonski duh – u kojemu je naše istinsko ja, izgubljeno našim »odrastanjem i sazrijevanjem« u egoizmu i oholosti. Odrastanjem smo stekli mnoge stvari, ali izgubili najvažniju. Iskonsku ljubav i jedinstvo s Ocem. Radost djeteta. Potpuno povjerenje i predanje. Radost života. Zato se moramo u duhu ponovo roditi, kao dijete, ili ono u nama, da možemo kao ono primiti kraljevstvo ljubavi.

Preuzeto sa Glasa Koncila.