Korizmena pokora – što je to?

Cross in Chilean Desert

Iako je korizmeno vrijeme kršćanska tradicija snažno obilježila pokorom, prije svega osobnom, korizma je ipak nešto više od pokore kojom želimo otkupiti sebe i zavrijediti dar spasenja. Samo spasenje je nama darovano i to na način da darovanost spasenja otvara put Darivatelju. Korizma, stoga, nije vrijeme u kojem čovjek traži Boga, vrijeme ljudskog nastojanja za obnovom, već više, Božje nastojanje koje traži čovjeka, osvrnemo li se na liturgijski korizmeni govor, liturgijske molitve i svetopisamske odlomke koje liturgija u korizmi naviješta. Zato bi na početku ove korizme morali postati svjesni da milosnost korizme ne izvire iz ljudskoga nego iz Božjega nastojanja, odnosno, iz njegova traganja za čovjekom.
Zbog svega i liturgija korizmenih nedjelja govori o Isusovu putu: Duh Isusa povede u pustinju; Isus povede učenike na goru visoku, Isus dođe u samarijski grad; Isus prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja; Lazar prijatelj naš, spava. Idem probuditi ga; približiše se Jeruzalemu. U ovome lako možemo otkriti suputništvo Isusovo, ako samo zastanemo nad izričajima: povede, dođe, prolazeći, idem, približiše se… To je suputništvo koje nas vodi k Jeruzalemu, k obećanom Gradu. U tom smislu i pokora mora biti samo put, korizmeni put koji ima doseg u Uskrsu. No, nažalost, pokora u današnjem svijetu predstavlja doseg, predstavlja nešto što je po sebi vrijedno hvale, ali ona mora imati svoj doseg u nečem višem od nje. Tako i korizmena pokora treba imati doseg u Uskrsu, i živjeti dalje s Uskrsom, a ne pred Uskrs prestati, jer u suprotnom pokora postaje doseg a Uskrs samo neko slavlje u kojem ona pokora biva utopljena, a ne s Uskrsom oživljena. Zbog toga naša korizmena pokora treba zadobiti osmišljenje u Susretu prema kojem hodimo. Ona je po svojoj naravi put k Susretu, k zbiljnosti Kristove Pashe koja oslobađa od spona grijeha, ponovno uspostavlja grijehom ranjeno i razdvojeno zajedništvo s Ocem i osposobljava za novo zajedništvo s braćom u vjeri. Sukladno sa svim rečenim, korizmena pokora uvijek ostaje samo put k Susretu, ali nikako doseg Susreta. Doseg je ono nakon pokore. Doseg je Uskrs u kojem pokora mora naći smisao, jer pokora samo zbog pokore, ili pak pukog običaja u korizmi, a bez dosega u Uskrsu, ostaje samo pokora, koja se može vršiti u bilo koje vrijeme i koja sama po sebi nema neki veći smisao, osim eventualnog čišćenja organizma od nekih štetnih, do tada konzumiranih tvari. A korizmena pokora to nikako nije, jer ona je put, a ne doseg Susreta koji se ostvaruje u Uskrsu.
Nemojmo korizmu shvaćati kao neko izdvojeno vrijeme u kojem ćemo se pokušati izdvojiti iz redovitog načina življenja, jer nas takva korizma ostavlja u pustinji, nepreobražene i suočene s vlastitom slabošću i ljudskošću. Post, pokora i djela milosrđa neće nam ništa pomoći ako ih prihvaćamo samo kao oblik svladavanja i pobjeđivanja sebe, već sva korizmena djela, pa i korizmena pokora ili potreba osame, nalaze smisao u oslobođenju za Boga, koji nam otkriva novu vrijednost i smisao življenja. Korizmena nas pustinja treba poticati na otkrivanje istinskoga i punoga života, na bogatstvo koje smo ostavili prihvaćajući dobra svijeta i na Zajedništvo koje se nikad ne iscrpljuje. Korizma je od Boga darovano milosno vrijeme. Učinimo ga i mi već danas mislosnim.
Pa dopustimo onda na početku ove korizme da Bog i nas tražeći nađe. Ne skrivajmo se kao Adam, od Boga, u vrtu ovoga svijeta, jer smo ogoljeni grijehom, nego se odazovimo na Božji poziv upućen nama i pohitajmo u zagrljaj Oca koji nas kao izgubljene sinove i kćeri pun milosrđa traži i iščekuje. A gdje Boga susresti? Ja znam gdje ga sigurno mogu naći… Nalazim ga u svakoj ispovijedi, u svakoj misi i svim sakramentima koje mi Majka Crkva s ljubavlju daje. Blagoslovljen bio početak korizme.
fra Mate Bašić