Kad bi Bog

Mir i dobro svima! 🙂

Gabriel Garcia Marquez gotovo je cijeli život proveo u uvjerenju da je život čarolija, sklop malenih povezanih niti koje donose čuda. Svijet u kojemu je njegov um živio – svijet pomiješan s mitovima, magijom i okrutnom realnošću – svakodnevno je opisivao u svojim tekstovima, koji su mu na koncu donijeli i Nobelovu nagradu za književnost.

Nakon bolne i duge bolesti, Gabriel Garcia Marquez preminuo je 17. travnja 2014. godine, u 88. godini života. Budući da se zbog raka od kojega je bolovao i početka Alzeheimerove bolesti bio prisiljen povući od jedine stvari koju je na ovom svijetu doista volio, još 2008. godine, prije nego li se u potpunosti odvojio od pisanja, svojim je prijateljima i čitateljima ostavio oproštajno pismo, dijeleći s njima na takav način posljednje misli koje su mu prolazile glavom dok je još uvijek bio uračunljiv i sjećao se svoga života. Jer je to oproštajno pismo bilo posljednje što je Gabriel u svojih blagoslovljenih 88 godina života napisao.

Nedugo nakon njegove smrti, sadržaj tog oproštajnog pisma proširio se cijelim svijetom i zagrijao srca svih ljudi koji su ga pročitali, bez obzira na to jesu li prije čitanja pisma bili upoznati sa sadržajima Gabrielovih romana ili ne. Jer, vidite… Postoje tekstovi koji zbog svoje ljepote riječi pomaknu nešto u vama, promijene jedan dio vas, a ostale slome na komadiće, i zbog kojih ste uvjereni da više ništa u vašem životu neće biti jednako i ponovno sastavljeno sve dok i posljednji čovjek na planeti Zemlji ne pročita taj tekst i ne osjeti ono što ste osjetili i vi. Oproštajno pismo koje je Gabriel, kršćanin koji se nikada nije sramio propovijedati o svom odnosu s Bogom, simbolično nazvao Kad bi Bog upravo je jedan od takvih tekstova.

„Kad bi Bog barem na sekundu zaboravio u što sam se pretvorio i poklonio mi još nekoliko godina života, te bih godine iskoristio najbolje što mogu.

Vjerojatno ne bih naglas izgovorio sve o čemu razmišljam, ali bih sasvim sigurno pažljivije odabrao riječi koje će izaći kroz moja usta. Znam da više ne bih cijenio stvari prema njihovoj vrijednosti, već njihovom značenju. Ne bih dugo spavao, više bih sanjao, jer sada znam da sa svakom minutom koju provedemo zatvorenih očiju gubimo šezdeset sekundi svjetlosti. Hodao bih kad bi drugi stali, bio bih budan dok bi drugi i dalje spavali.

Kad bi mi Bog poklonio još nekoliko godina života, proveo bih te godine ležeći na suncu, predajući mu na milost ne samo svoje tijelo, već i svoju dušu.

Upozorio bih sve ljude da griješe kad kažu da se prestajemo zaljubljivati onda kada ostarimo jer niti ne slute da ustvari starimo onda kada se prestajemo zaljubljivati i dijeliti ljubav. Djeci bih poklonio krila, ali i slobodu da sama nauče letjeti. Starim bih ljudima rekao da smrt ne dolazi sa starošću, već zaboravljanjem.

Naučio sam da svi želimo živjeti na vrhu planine, a ne shvaćamo da se istinska sreća nalazi u putu i načinu na koji se penjemo uz liticu. Naučio sam da će maleni prsti tek rođenog djeteta koji obavijaju očev dugačak prst zauvijek držati taj njegov prst i na takav način oca zarobiti za cijeli život. Naučio sam da čovjek ima pravo i obavezu gledati drugo ljudsko biće s visine samo onda kada mu daje ruku kako bi mu pomogao da se podigne s tla.

Govorite samo ono što osjećate, a ne ono što mislite. Jezik upotrijebite za riječi ljubavi.

Kad bih znao da je danas posljednji trenutak u kojemu ću te imati priliku promatrati kako mirno spavaš, zagrlio bih te iz sve snage i molio se Bogu da mi dopusti biti anđelom čuvarom tvoje duše. Kad bih znao da je ovo posljednji trenutak moga života u kojemu ću te vidjeti, rekao bih ti… Volim te. Uvijek postoji sutra i Bog nam svaki dan iznova daje priliku da popravimo stvari, ali ako griješim i ako je danas jedino što još uvijek imam, želim ti reći koliko te mnogo volim i da te nikada neću zaboraviti, gdje god pošao.

Bio čovjek mlad ili star, sutra nikome nije zagarantirano.

Danas je možda vaš posljednji dan s onima koje volite i baš zato ne smijete čekati. Učinite to danas jer vam sutra možda nikada neće stići.

Uvjeren sam da će vam biti žao svake propuštene prilike u kojoj ste danas nekome mogli pokloniti svoj poljubac, osmijeh ili tek običan zagrljaj – jer ste bili prezaposleni svojim voljenima ispuniti posljednje želje. Zato pronađite vremena i recite im žao mi je, oprosti mi, molim i hvala ti… I sve druge riječi ljubavi koje poznajete.

Nitko vas neće pamtiti po mislima koje ste skrivali. Zato zamolite Boga za mudrost i snagu da ih izrazite.

Pokažite svojim prijateljima i voljenima koliko su vam važni.

S mnogo ljubavi,

Vaš prijatelj,

Gabriel Garcia Marquez“

Ovo pismo nije prepisano u cijelosti jer je na internetu veoma teško pronaći originalan sadržaj Gabrielovih posljednjih riječi. Ali i ovo malo što je prepisano nekako vas uspije natjerati da na trenutak zastanete, osvrnete se oko sebe i zapitate u kojem se smjeru kreće vaš život.

Trenutno smo u korizmi, dobu u kojemu imamo savršenu priliku približiti se Bogu, dijeliti ljubav s bližnjima, ispraviti propuštene prilike, pomiriti se s onima koje je naša ljutnja povrijedila i zakrpati otvorene rane. I baš kako kaže Gabriel Garcia Marquez, nemojte čekati jer sutra nikome nije zagarantirano. I jer nam Bog sa svakim novim danom našega života daje priliku za ponovni pokušaj. Daje nam priliku da postanemo bolji, da budemo bolji.

Ljudi se često pitaju koje im poklone Bog daje, slijepo ne shvaćajući da je njihov život, njihovo postojanje, Njegov najveći poklon. Već samo zato što smo živi trebamo Mu biti zahvalni. Ali ne. Mi život češće uzimamo zdravo za gotovo, nego li ga doista živimo.

Rijetki od nas na ovom svijetu dobiju priliku učiniti nešto epsko i veliko, utjecati na puls javnosti, ali mi ostali… Možda ne možemo činiti velika djela, ali možemo činiti mala djela s velikom ljubavlju, kako nas je naučila Majka Tereza.

I zato danas, baš u ovom trenutku, odlučite promijeniti nešto, učiniti neko maleno djelo s velikom ljubavlju. Tijekom korizme odlučite se odreći svoga ega, a ne besmislenih stvari kojih se u bilo koje godišnje doba možete odreći. Odlučite promijeniti svoj život na bolje. Nije važno što je korizma već počela. Ona je ionako samo simboličan naziv za odricanje svojih slabosti zbog ljubavi prema Bogu.

Zavolite Boga, ali prije nego li zavolite Oca, zavolite sami sebe, sa svim svojim manama i vrlinama. Zavolite i svoju mutnu prošlost, kao i sumnjivu sadašnjost. Zavolite svaki dio sebe jer se u svakom dijelu vas nalazi i dio Boga.

Vi ste predivni. Da, baš vi koji upravo ovo čitate. Predivni ste. Divno je što postojite. I svaki dio vas je važan i bitan, i jednako prekrasan kao i sve ostalo na vama. Upravo takvi kakvi jeste, predivni ste. Jedinstveni. Nitko na ovom svijetu nije poput vas. Posebni ste. Volite se.

Niste sami. Bog hoda s vama i pazi na svaki vaš korak. Gleda vas s neba i promatra sve što činite. Poznate su mu sve vaše molitve, misli i osjećaji. Niste sami. Nikada niti nećete biti sami. Zavolite se baš kao što vas i Otac voli. On sluša i brine. Tu je.

A sad otiđite u svijet i činite malena djela s velikom ljubavlju. Cijenite svoj, baš kao i živote drugih ljudi. Odrecite se svoga ega. Molite se Bogu da vas slomi i nauči poniznosti.

Ovu korizmu, počevši od sada, provedite u približavanju Istini.

S velikom ljubavlju,

jerkovic.monika@gmail.com