Još je Rimsko pravo štitilo ljudski život od trenutka začeća, a danas se događa sumrak ljudskosti

SPQRPromišljajući o aktualnostima u našem društvu moram priznati da se i sam pitam: Kuda ide to današnje društvo, kuda ide taj današnji, suvremeni čovjek? Apsurdna je i žalosna činjenica, da se i institucija braka morala zaštiti Ustavom. To je pokazatelj raspada društva, poraz znanosti i filozofije, jer se time društvo, filozofija i znanost, misleći da su na vrhuncu zapravo srozavaju na svoj početak.

Argument za takvo definiranje znanosti i filozofije, kao i društva koje time u sebi ne napreduje već nazaduje, možemo pronaći u prvim stoljećima antičke filozofije promatrajući Stoike i Platona čija je filozofija određivala društvene i pravne norme, kako Grčke, tako i Rima, što je zbog takvog načina shvaćanja dovelo do propasti tih država, što su i sami pripadnici, govornici i pravnici tadašnjeg društva primijetili. Tražili su oslonac u nekoj drugoj filozofiji, kako bi prije svega zaštitili ljudski život od samog začeća pa do prirodne smrti.

Stoička je filozofija bila podosta proširena, što je rezultiralo prevladavanjem takvog mišljenja i u rimskom svijetu. Stoga, nije teško razumjeti činjenicu, da se takvom mišljenju nisu mogli oduprijeti ni rimski pravnici, kao ni zakonodavci. Ipak, istražujući rimsko pravo, koje je istina, bilo sastavljano u svrhu koristi državi, nastojalo se ljudski život na neke načine zaštiti pred ljudskom samovoljom. Rimski su pravnici oslanjajući se u večini na stoičku filozofiju, ipak, svim silama i snagama pokušavali pronaći čvrsti filozofski oslonac izvan te stoičke filozofije, kojim bi stavili pod jaku zaštitu zakona ljudski zametak, jer su stoici učili kako je fetus bez duše i smatrali čovječji embrio samo sastavnim dijelom ženskoga organizma, koji u sebi samome nije pravni subjekt, čije se prisilno abortiranje u pravnom smislu nije smatralo ubojstvom.

Ipak su vidljivi različiti pomaci u mišljenju, jer se zbog sve većeg nemorala, osjetila potreba za zaštitom zametka u majčinoj utrobi. U tom smislu, rimsko zakonodavstvo pokušava indirektno zaštiti zametak na taj način što ženi brani samovoljno abortiranje, ali ne jer bi se time štetilo zametku, nego zato što se time čini nepravda ocu, koji ima pravo na potomstvo, zatim familiji, društvu i državi.

U rimskom su pravu ipak postojali neki uvjeti postanka fizičke osobe, tako je bilo potrebno da se novo biće potpuno odvoji od majčine utrobe, da se rodi živo, za što je bio dokaz prema Prokulovcima – glas, ili bilo koji znak života, prema Sabinovcima – disanje, micanje – što također prihvaća i Justinijan.

Bilo je također potrebno da dijete bude rođeno nakon bar 6 mjeseci trudnoće – što je za njih bio perfektan porod, i da novorođenče ima ljudski oblik.
U to vrijeme se smatralo, kao što je već spomenuto, da zametak nije čovjek, nego dio majke – no zametak se i tada smatrao već rođenim ukoliko se radi o njegovim probicima, prema pravilu – nasciturus pro iam nato habetur, quotiens de commodis eius agitur.

Ovo se pravilo razvilo na temelju fragmenata Dig. 1.5.7, Paulus I.S. de port., q. lib. dam., koji kaže: Quae liberis damnatorum conceduntur. Qui in utero est, perinde ac si in rebus humanis esset custoditur, quotiens de commodis ipsius partus quaeritur: quamquam alii antequam nascatur nequaquam prosit; i fragmenta Dig. 50.16.231, Paulus I.S. ad sc tert., u kojem stoji: Quod dicimus eum, qui nasci speratur, pro suprestite esse, tunc verum est, cum de ipsius iure quaeritur: aliis autem non prodest nisi natus.

O davanju određenog prava zametku, čime se indirektno može iščitati nekakvo priznavanje zametka kao čovjeka, što je poslužilo nekim vladarima u nasljeđivanju prijestolja, jer su bili začeti prije smrti njihova oca koji je negdje za vrijeme trudnoće smrtno stradao, te je prema ovom pravilu imalo puno pravo nasljedstva, iako još nerođeno. Na sličan način govore i fragmenti Dig. 28.6.10.1, Ulpianus 4 ad sab.: Quos possum heredes mihi facere necessarios, possum et filio, ut servum meum et fratrem suum, quamuis in rebus humanis nondum sit: postumus igitur erit fratri heres necessarius, te također Dig. 37.9.7pr., Ulpianus 47 ad ed.: Ubicumque ab intestato admittitur, scilicet si talis fuerit is qui in utero est, ut, si in rebus humanis esset, bonorum possessionem petere posset: ut in omnibus partibus edicti pro superstite habeatur is qui in utero est. (Dionysii GOTHOFREDI, Corpus iuris civilis iustinianei universum, Francorum Regis, 1620.)

Takav stav potvrđuje i Ciceronov govor u Oratio pro A. Cluento c. 11. N. 32., gdje Marco Tulio Ciceronis govori: Memoria teneo Milesiam quandam mulierem, cum essem in Asia, quod ab heredibus secundis accepta pecunia partum sibi ipsa medicamentis abegisset, rei capitalis esse damnatam neque injura, quae spem parentis, memoriam nominis, subsidium generis, heredem familiae, designatum rei publicae civem sustulisset. (Sjećam se neke žene Milezije, kada sam bio u Aziji, jer je primila novac od drugotnih baštinika, sama sebi abortivnim sredstvom spriječila porod. Sjećam se da je zbog toga bila teško osuđena i to ne nepravedno, budući da je time oduzela nadu oca, uspomenu imena, zaštitu roda, nasljednika obitelji i predodređenog građanina države.) (Marco Tulio Ciceronis, pars secunda sive Orationes omnes ad optimos codices et editionem. J. Vict. Leclerc recensitae. Colligebat Nicolaus Eligius Lemaire, 1828.)

Stoički je nauk bio podosta nepogodan za zaštitu zametka unutar rimskoga prava, te je iz tog razloga već Tertulijan prvi ustao protiv Stoika, tvrdeći da zametak posjeduje svoj vlastiti život i svoju vlastitu dušu od trenutka začeća, zbog čega se treba smatrati ljudskim bićem. Ipak je u svojoj obrani zametka upao u zabludu »generacionizma« čime je tvrdio da kao što se tijelo rađa od tijela, tako se i duša rađa od duše, u isti čas kada i tijelo. Tako je Tertulijan smatrao da, kao što se od roditeljskog tijela odvoji dio tijela, tako se i od roditeljske duše odvoji dio (tradux) duše. Tertulijan je ovakvim naukom mislio stvoriti ubojito oružje protiv naučavanja Stoika. Također je i Aurelije Augustin, iako je spoznavao teškoće Tertulijanovog nauka, ipak i sam naučavao na isti način, što je na sreću, potpuno iščezlo nakon sedmog stoljeća iz svih škola.

Uz bok Tertulijanu po pitanju borbe protiv Stoika, stajao je Laktancije i dokazivao je apsurdnost stoičkog mišljenja, osobito način definiranja ljudske duše kako su je tumačili Stoici: Anima est aer conceptus ore, tepefactus in pulmone, fervefactus in corde, diffusus in corpus.( Duša je zrak prihvaćen ustima, ugrijan u plućima, uzavreo u srcu i proširen po tijelu.) (De opiffe. Dei c. 17.)

Shvaćanje Stoika je vrlo pogubno utjecalo na moral i porođajno pravo rimskoga carstva, te je zbog toga vrlo brzo ostalo bez vrijednosti. Sama je institucija obitelji na ovaj način bila povrijeđena što je također dalje kroz povijest bio glavni razlog raspada društava i država.

Neka nam sada, po ovim povijesnim činjenicama bude više nego ikada, Historia magistra vitae (Povijest učiteljica života.) Jer tko povijest ne poznaje on je nažalost ponavlja.

Fra Mate Bašić