Gdje ste vi?

IMG_7322

Mir i dobro svima! 🙂

Osjetila sam gubitak. Osjetila sam moć destrukcije nad istinskom sigurnošću u dobrotu ovoga svijeta. Veličinu gubitka najprije sam osjetila kroz rastavu mojih roditelja, zatim kroz raznorazne slabosti koje su proždirale i izvrgnule ruglu sve ono što sam smatrala netaknutim, a onda i kroz smrt osobe koja je u posljednjim danima svoga života nesvjesno promijenila moj život.

Razmišljajući o gubitcima, shvaćam da sam ih u svojih dvadeset i nešto godina doživjela i proživjela nebrojeno mnogo. A bile su tu i suze. Mnogo suza. Suze zbog smrti voljene osobe. Suze zbog razmišljanja o tome gdje je u takvim trenutcima u mom životu bio Bog; Bog zbog i za kojeg sam živjela.

Ironično je što smo mi ljudi instinktivno, posve nehotice, sposobni u jednom trenutku Bogu pjevati hvalospjeve, a već u idućem posvetiti život dokazivanju, lomljenju i umanjivanju Njegove prisutnosti. Sjedim ispred laptopa i pitam se kako se jedna iskrena, nevina duša zvana čovjek, od koje je ljepše samo uzdignuće Njegove snage, može tako lako iskvariti i postati svjesna svoje moći, u tolikoj mjeri da od Boga sve češće zahtijeva kakvu unutarnju borbu, a sve manje vremena posvećuje uživanju u pobjedama nad tom svojom moći, nad svojom slobodom izbora.

Mislim da sam već u jednom od svojih tekstova napisala kako nam Bog poklanja slobodu izbora. I upravo nam ta sloboda izbora dopušta uzdizanje naših ega ili pak hvalu našem Ocu, zbog kojega svoja ega odlučujemo držati u pozadini. S vremenom sam naučila da nije moguće slomiti vlastiti ego, ali ga je u svakom slučaju moguće blokirati, ne dopustiti mu da u teškim trenutcima moga života odražava moje najgore ja, moguće ga se odreći.

Silni gubitci koje sam osjetila tome su me naučili. I možda će vam ovo sada zvučati suludo, ali upravo su gubitci bili oni koji su svaki put učvrstili moju vjeru u Boga, svaki put iznova.

Postoji jedna veoma mudra rečenica…

Lako je vjerovati Bogu onda kada nam je život dobar, ali najveći ispit naše vjere odvija se onda kada patimo, a kada smo svejedno sposobni reći: „Hvala Ti, Bože, na ovom križu kojega si mi dao.“ – Majka Tereza

Ove riječi često su me znale proganjati tijekom nekih od mojih najtežih križeva do sada. Postale su simbol pakla kroz koji sam prolazila, a iz kojega sam uspjela izaći netaknuta – jer niti u jednom trenu tog pakla nisam izgubila svoju vjeru.

Ali te nam riječi ne govore o strpljenju koje nam je silno potrebno kako bi se taj pakao u našim životim uspješno preživio. Ne govore nam o ljubavi, o slijepoj vjeri u Božju pomoć. Ne govore niti o pokušajima zla u kojima se ta naša ljubav prema Bogu poljulja, ponekad čak i uništi. Ne govore nam o nezadovoljstvu koje tada osjećamo. Ne govore nam o ljepoti vjerovanja u dobrotu za kojom žalimo jer se ta ljepota, ionako već dovoljno krhka, u trenutku slama i kao takva postaje bezvrijedna.

Rijetki su oni koji znaju točnu vrijednost ljepote u mračnim krhotinama svoga života, neovisno o tome vjeruju li u Boga ili ne. Svakom je čovjeku teško, gotovo čak i nemoguće, pronaći nešto lijepo onda kada pati. Pa čak i meni, koju mnogi od vas smatraju dovoljno blagoslovljenom za kvalitetan odnos s Bogom.

Iako se unutar mene tijekom svakog križa kojega mi Bog stavi na put krije prirodni poticaj za uspješno preživljavanje tog križa, iako mi moja vječito pobjednički nastrojena živost govori da ništa nije snažnije od moga Oca, ja svaki put na apsolutno svakom križu posrnem. Ne samo posrnem, već padnem i rastavim se na dijelove. A onda poslije nastojim pokupiti krhotine svega što sam usput slomila i iznova ih sastaviti u nešto smisleno. Ali ono što se jednom uništi, što jednom umre unutar nas, više se nikada ne vrati, više nikada ne bude jednako. Nakon svakog pada u našim životima, mi više nismo jednaki. Promijenimo se, gotovo kao da dobijemo novo lice. Lice koje pripada nama, ali koje na neki čudan način nismo mi i koje nikada neće moći biti dio nas.

Jer to naše novo lice, naizgled tako svježe, konstantno nas podsjeća na sve što smo izgubili, na razlog zbog kojega smo ga dobili. Često ga smatramo pokvarenim, ispunimo se mračnim spoznajama o besmislenim cestama čiji nas put ne vodi nigdje osim u propast, a da toga uopće nismo niti svjesni. To naše drugo lice prepuno je ludosti i zanosa, opijeno je činjenicom što smo uspjeli pobijediti sami sebe, ne shvaćajući da pobijediti sebe nije cilj našega života.

Ona rečenica Majke Tereze… To je cilj našega života. Čak i onda kada patimo, reći Bogu: „Hvala Ti!“

Najteže je nakon proživljenog gubitka istovremeno dobiti novo lice i zadržati vjeru u Boga. Znam da ne postoji ništa teže od toga. Ali nije nemoguće. Čak i s novim licem, moguće je voljeti Oca koji nas je stvorio. Zašto? Pa Otac nam je na put stavio patnju, zasigurno ne bez razloga. Stavio nam ju je na put kako bismo iz nje nešto naučili, kako bi nam ta patnja jednoga dana bila korisna, kako bismo pomoću nje jednoga dana mogli pomoći nekome drugome. Samo vjerujte da će vam bol koju trenutno osjećate, bez obzira koliko velika ili teška ona bila, jednoga dana biti korisna. Sve ostalo u vašim životima tada će se posložiti samo od sebe.

Ukratko ću vam prepričati priču o svojem najvećem blagu, o milosti za koju sam dugo molila, a koja je u moj život ušla posve nenadano.

Prije nešto manje od mjesec dana bila sam na ispovijedi i rekla kako više od ičega želim naučiti iskreno voljeti svakog čovjeka – jer sam shvatila da sam se oholo koristila riječima u kojima sam tvrdila da iskreno volim svakog čovjeka. Voljeti druge veoma je teško, pogotovo onda kada nas netko povrijedi. Teško je prihvatiti različito mišljenje ili reakciju. Još je teže prihvatiti druge onakvima kakvi su bili, kakvi jesu i kakvi će biti. Ali najteže od svega je ne zavidjeti drugima na svemu što imaju, a što želimo i mi sami imati.

Iskreno voljeti svakog čovjeka… Za to sam molila nekoliko mjeseci, mnogo više nego li sam molila za poniznost. Dugo sam vremena bila uvjerena da su se moje molitve uslišale. Slomilo me kad sam shvatila da je u pitanju bila moja oholost.

I tako mi je Bog na put stavio križeve koji ne samo da su me naučili kako iskreno voljeti i suosjećati s drugima, već su mi usput i pokazali punu dubinu poniznosti. Ti su me križevi okružili s onakvim vrstama patnje za koje nisam niti znala da postoje, da ih je moguće osjećati.

Naučila sam da će oni najsnažniji među nama djelovati tako samo kako bi prikrili vlastitu nesigurnost i da je njihova arogancija ustvari odraz njihove unutarnje boli. Naučila sam da će sretniji biti oni koji imaju malo, nego li mi koji imamo mnogo. Naučila sam da ne moram jesti tri obroka na dan, već dva podijeliti s onima koji nemaju ni za jedan obrok. Naučila sam da je imati krov nad glavom i nalaziti se u toplini vlastitoga doma najveći luksuz na ovom svijetu. Naučila sam da je golema bol u nečijim očima znak golemog gubitka i da je jedini način na koji tada možeš doista pomoći nekome taj da tu osobu samo zagrliš i ništa ne pitaš ili ne govoriš – jer je tvrditi da razumiješ tuđu bol čin obmane i oholosti. Naučila sam da će nam najveće životne žrtve prije ili kasnije donijeti najveće milosti. Naučila sam da jedan običan maleni osmijeh doista može nekome uljepšati dan. Naučila sam da te dijete, koje će te zvati u pomoć onda kada će imati dječji težak problem, bezuvjetno voli. Naučila sam da se u redu pobuniti protiv patnje jer tada imaš osjećaj kao da si dao sve od sebe. Naučila sam da je iskustvo križeva koje mi Bog redovito stavlja na put neprocjenjivo.

Jer me svaki križ nauči nečemu novom. Jer u svakom križu pronalazim i otkrivam novi dio života.

Pitali ste me gdje sam bila ovih dana, rekli ste mi da me niste viđali u crkvi… Ali kako da vam odgovorim na takvu vrstu pitanja? Ne usuđujem se pitati Boga zašto me stavio na put na kojem sam se nalazila. Jednostavno sam Mu zahvalna što je za mene pronašao bilo kakav put, što me odlučio naučiti nečemu novom, izgraditi me na bolje. 🙂

Učila sam, eto gdje sam bila. Bila sam ondje gdje sam Bogu bila potrebna. I u svakom dijelu sebe, nosila sam crkvu sa sobom. Nije važno koliko vremena provodite u crkvi, kao što niti nije važno tko će vas ondje vidjeti kako ponizno molite i/ili čitate Božju riječ. S druge pak strane, ono što doista jest važno je način na koji vi ono što čujete u crkvi koristite u svakodnevnom životu.

Primjerice, na današnjoj Svetoj misi čula sam sljedeće riječi…

U nadi budite radosni, u nevoljama strpljivi, u molitvi postojani.

Veselim se korištenju tih riječi u preostalim danima svoga života. 🙂

I pitam vas… Gdje ste vi?

Ako patite, dopuštate li Bogu da vas voli? Ili Mu možda zamjerate? Osuđujete li Ga, ljutite li se na Njega? Ili Mu dopuštate da vam bude Otac, da vas nauči? Zahvaljujete li Mu se na križevima? Ili ih prezirete? Dok čekate, vjerujete li da će vam poslati samo ono što je najbolje za vas, što će vam koristiti? Jeste li strpljivi i dopuštate li Mu da se pobrine za vas? Ili Mu pokušavate nametnuti svoju volju, svoje želje? Molite li se? Ili se tijekom dana uopće ne sjetite niti prekrižiti, a kamoli tek izmoliti jedan Očenaš?

Gdje ste vi?

Neka vas Otac blagoslovi svojom velikodušnom milošću,

jerkovic.monika@gmail.com