Franjevačka škola i otajstvo Bezgrešne

2lc8s5z

8. prosinca 1854. godine papa Pio IX. bulom „Ineffabilis Deus“ proglasio je dogmu da je Isusova majka Marija od svog začeća bez istočnoga i osobnoga grijeha. Razvojni put dogme o Bezgrješnoj nezamisliv je bez franjevačke škole i njezina nauka pod vodstvom „oštroumnog naučitelja“ bl. Ivana Duns Scota. O tome ćemo nešto reći i izložiti u ovom kratkom prikazu koristeći se povijesno-analitičkom metodom.

            Dogma o bezgrješnom začeću najvidljiviji je slučaj koliko valja cijeniti „osjećaj vjere“ ( usp. LG 12) Božjeg naroda, a to ste vi, dragi vjernici, koji na stanovit „instinktivan“ način doživljavate vjeru, pa i unatoč teškoćama i protiv teškoća koje teologija još nije riješila. Takav je osjećaj vjere intuitivno bio u prilog Marijina privilegija bezgrješnog začeća. Takav osjećaj vjere prepoznala su naša braća franjevci te su svojom franjevačkom školom praktične teologije doprinjeli proglašenju ove dogme koja se puno prije proglašenja vjerovala u vjernome narodu Božjem.

            Malo je teoloških pitanja u povijesti teologije i koja su se povlačila kroz duga stoljeća kao što je pitanje Marijina bezgrješnoga začeća. Ovim izlaganjem kojim dajem pregled uloge i nastojanja franjevačke škole u obrani Marijine bezgrješnosti želim doprinijeti današnjemu uprisutnjenju vjekovnoga nastojanja franjevaca da dođu do dogmatske definicije Marijina bezgrješnoga začeća, ali i potvrditi njihovu i našu vjeru i ljubav prema Majci Utjelovljene Riječi, Mariji iz Nazareta, Bezgrješnoj, našoj Zaštitnici.

            Sve počinje od sv. Franje, našega utmeljitelja, koji je gajio veliku ljubav prema Mariji. Nju je proglasio odvjetnicom Reda želeći da „ona do svršetka grije i zaštićuje njegove sinove“. To su Franjini duhovni sinovi primili kao svetinju i prenosili na nove generacije. Posebno će to doći do izražaja s Ivanom Duns Škotom. Iako je franjevački red i prije Škota imao velikih i slavnih ljudi i učitelja kao što su Aleksandar Haleški, sv. Bonaventura i dr., oni su se uklapali u ondašnja opća teološka strujanja koja su o Mariji uzvišeno govorila, ali joj nisu priznavala bezgrješnost.

            Ipak, doprinos tih teologa je što su započeli franjevačku teološku školu koju će kasnije Ivan Duns Škot rasvijetliti, proširiti i popraviti polazišta svojih predšasnika. Tako s potpunim uvjerenjem možemo reći da franjevačka škola s Ivanom Duns Škotom počinje novi pravac u korist Marijina privilegija. Time se Škot suprostavio onima koji su nijekali Marijinu bezgrješnost u začeću i držali ga pogrješnim. To je posebno bilo prisutno na pariškome sveučilištu sredinom 13. i početkom 14. st. Ni sv. Toma Akvinski, ni sv. Albert Veliki, ni sv. Bonaventura nisu se usuđivali reći da je Marija začeta bez istočnog grijeha. Uz Škota, osim Rajmunda Lulskog, također franjevca, nema ni jednog pisca, teologa, mistika, propovjednika ili egzegeta 13. st. koji podržava dogmu bezgrješnoga začeća. U takvome crkvenom i teološkom ozračju ustaje Ivan Duns Škot novim naukom protiv svih.

            Škotovi tekstovi o bezgrješnom začeću sadrže savršeno jedinstvo i divan sklad. On svoj nauk predlaže kao mogućnost a sud ostavlja autoritetu Crkve. Škot je logikom ispravnoga i sistematskoga zaključivanja riješio poteškoće koje su stajale na putu protiv bezgrješnoga začeća. U svome sudu je odlučan, naglašava vlast posredovanja i Kristova otkupljenja. Zato on tvrdi: „Vrhovni čin posredovanja traži to za što posreduje da se najviše obveže. Budući da Bog može preteći svaki grijeh u blaženoj Djevici Mariji, a više je sačuvati da ne počini grijeha nego očistiti od počinjenoga. Dakle, ako Majka treba najviše obavezati Sina, Sin treba preteći svaki istočni grijeh.“  Dalje nastavlja: „Veće je dobro očuvati od zla nego dozvoliti da se u zlo upadne i poslije ga osloboditi. Mariji treba pripisati ono što je uzvišenije jer ona ulazi u plan utjelovljenja i njegova prvotna cilja, radi kojeg bi se Krist utjelovio da Adam i nije sagriješio.“[1] Bog je u Mariji već djelovao u punini njezina bitka i naravi od časa njezina stvaranja. Zato smo svi Kristu dužnici kao Posredniku, dok mu je Marija dužnik radi nevinosti. Sažimljem ukratko ovo Škotovo razmišljanje u njegove tri riječi: „Potuit, decuit ergo fecit.“[2] Bog je Mariju mogao očuvati od grijeha jer njemu ništa nije nemoguće. Dolikovalo je da ju očuva, tj. smatrao je prikladnim te odlučio Majku svoga Sina najviše počastiti. To je doista i učinio časteći je tako u sebi samom. Tako je u Mariji koja je „pred-otkupljena“, svaki čovjek otkupljen i obnovljen stigao svome početku.[3] Ovo je razlog našega neprestanog divljenja i čuđenja što je jedan teolog 13. i 14. st. shvatio nešto što će biti potvrđeno tek u 19. st. Tako je bl. Ivan Duns Škot, unatoč brojnim protivljenjima svojih velikih suvremenika zastupao Marijinu bezgrješnost i uz pridjev „subtilis“ (oštrouman) nazvan i „marijanski naučitelj.“

U franjevačkome redu ovaj Škotov nauk nije se odmah apsolutno nametnuo barem do 14. st. kada se je skotizam duboko ukorijenio na pariškome sveučilištu. Već oko 1450. g. naširoko je osvojio katolički svijet. U svako vrijeme i na svakome mjestu franjevci su bili apostoli Bezgrješne bilo perom bilo rječju. Gotovo je postao sinonim da je franjevac branitelj Immaculate. U 15. st franjevci već u crkvama mole časoslov bezgrješnoga začeća. Papa Siksto IV., franjevac, bulom „Cum praecelsa“ 29. travnja 1476. godine naglašava da je „…pravedno da vjernici trajno zahvaljuju Djevici u njezinu začeću.“[4] Franjevci su iskazivali svoju pobožnost Bezgrešnoj svečanim obredima, podizanjem oltara njoj u čast i slikama. Franjevački su samostani postali središta iz kojih je isijavala pobožnost prema Immaculati. To je veoma mnogo utjecalo na pučku pobožnost.

            U to su vrijeme poznati franjevački misionari: Mihovil iz Milana, Bernardin iz Busta, sv. Bernardin Sijenski, sv. Ivan Kapistran, sv. Jakov Markijski i Albert od Sarteana, koji zaodjeveni Scotovim naukom propovijedaju od mjesta do mjesta slavu Bezgrešnoj.

            Novom bulom Siksta IV. “Grave nimis” 4. rujna 1483. g. bila je ne samo potvrđena nego formalno prihvaćena u Crkvi svetkovina Bezgrješnoga začeća.

            Tijekom cijelog 16. st. franjevci su se borili u čast Bezgrješne i pronosili njezinu slavu. U 17. st. nastao je pokret u Španjolskoj, u Granadi, posebno na sveučilištima, a sastojao se od zakletve da će njegovi članovi braniti Bezgrješno začeće do prolijevanja krvi. Taj pokret se nazivao “votum sanquis“. Franjevački je red Bezgrešnu izabrao 1645. g. za svoju zaštitnicu. Posvuda su franjevci uvodili molitve i procesije da se postigne njezina proslava. Isposlovali su neke privilegije o Mariji i zalagali se da dođe do željene definicije bezgrješnoga začeća. U tome se posebno isticao poznati franjevački povjesničar Luka Wadding.

            Franjevački je nauk govorio preko Škota i njegovih sljedbenika u teologiji, papinski autoritet se izrazio preko Siksta IV. Trebao je još progovoriti glas svetosti koji se očekivao od nekoga franjevačkog sveca. Taj glas je progovorio preko sv. Leonarda Portomauricijskog u 18. st. Njegovo djelo, propovijedi, a posebno govor o navještenju iznosi nam veliko bogatstvo dokaza za vjeru u bezgrješno začeće. On je poslan Božjom providnošću da ustane protiv jansenista i drugih koji su više ili manje otvoreno napadali Marijino bezgrješno začeće. Leonardo je žarko želio dočekati dan svečane Marijine proslave. Smrt ga je u tom pretekla. Njegovo proročko pismo širilo se i prevađalo te slalo utjecajnim osobama da se založe da dođe do definicije bezgrješnoga začeća. Orginal toga pisma se čuva u samostanu sv. Bonaventure u Rimu uz svečev oltar. To pismo je došlo i do Pija IX. koji je konačno definirao Marijino bezgrješno začeće i time se ispunila proročka riječ sv. Leonarda. Poslije Škota nitko od svetaca nije tako žarko ljubio Bezgrješnu kao Leonardo Portomauricijski.

            Čitajući tekst dogmatske definicije „ Ineffabilis Deus“, naš poznati mariolog fra Karlo Balić kaže da se u njemu nalaze svi elementi koji se gotovo ad verbum (do riječi) nalaze kod Duns Škota u njegovom najvećem i najvrijednijem djelu “Ordinatio”.

            Time se pokazalo da Škotova filozofija i teologija nije besplodna. Franjevačka teologija je praktična, ističe voluntarizam nad intelektualizmom, kristocentrizam nad teocentrizmom i na taj način donosi nova polazišta u pitanju bezgrješnog azačeća. Ona potiče i učvršćuje znanje umnih, krepost svetih, žar propovjednika i misionara. Sveta baština koju su franjevci primili prema Bezgrješnoj i stoljećima se zalagali za ovu istinu očita je činjenica kako između razuma i vjere postoji sloga. Svjetlo jednog i drugog, tj. razuma i vjere, proizlazi od Boga i oni se međusobno ne mogu suprostavljati. To potvrđuje i suvremena enciklika pape Ivana Pavla II.: „Vjera se ne boji razuma nego ga traži i pouzdaje se u njega. Kao što milost pretpostavlja narav i usavršuje je, tako vjera pretpostavlja i usavršuje razum. A razum, obasjan svjetlom vjere, oslobođen je slabosti i ograničenja koja proizlaze iz počinjenoga grijeha te nalazi neophodnu snagu kojom se uzdiže do spoznaje otajstva Jednoga i Trojedinoga Boga.“[5]

            Ove riječi napose potvrđuje bl. Ivan Duns Škot, a zatim poslije njega i cijela plejada poznatih i nepoznatih franjevačkih učitelja koji su branili ovu marijansku istinu, koja se doduše ne nalazi u Svetome pismu, no u Svetome pismu ne nalazimo ni homoousios, Theotokos, trinitas i brojne druge izričaje koje je Crkva ipak definirala jer imaju temelje – korijene u objavi, tako i Marijin privilegij nalazimo u tradiciji i intuiciji Crkve, kao i u pobožnom osjećaju vjernika.

            Zaključio bih zahvalom franjevačkoj školi prožetoj duhom sv. Franje koji je posebnom ljubavlju častio osobu Isusa Krista, pokazivao sinovsku ljubav prema njegovoj bezgrješnoj majci i iskrenu ljubav prema papi. Zato nije čudno što su franjevci izabrali Duns Škota za predvodnika svoje škole. Ta je škola svojim naukom – skotizmom – koji su provodili brojni franjevci donijela blagoslovljene plodove Crkvi. Jedan od tih plodova jest i ljubav i slava Bezgrješne a slava Bezgrješne je dakle franjevačka slava i slava svih nas ovdje okupljenih.

            Svemogući Bože, zahvaljujemo ti na osjećaju vjere tvoga naroda i doprinosu teologa franjevačke škole u otkrivanju otajstva tvoje ljubavi koje nam je zasjalo u krilu Bezgrješne Djevice Marije iz Nazareta. Daj da nam ona, koja je sva blažena već u svome začeću, izmoli snagu tvoje milosne ljubavi da se i u nama dovrši spasenje koje je zasjalo u njezinu sinu Kristu Isusu, Gospodinu našemu. Koji živi i kraljuje s tobom i Duhom Svetim u vijeke vjekova.

[1] S. ČOVO: Blaženi Ivan Duns Scot, oštroumni i marijanski naučitelj, Služba Božja, Makarska, 1996., str. 123.

[2] isto

[3] Usp. A. CALUFETTI: Saggi sulla vita e pensieri del Beato Duns Scot, Grattoferrata 1985., str. 21.

[4] S. ČOVO: Nav. dj., str. 129

[5] Ivan Pavao II: Fides et ratio. Enciklika o odnosu vjere i razuma. Kršćanska sadašnjost, 1999., str. 63

fra Tomislav Smiljanić