Dva lica Ljubavi

Mir i dobro svima! 🙂
Prije nego li bilo što drugo napišem, najprije moram napisati… I vi ste meni nedostajali! 🙂 Zatim vas moram pitati je li vam danas već netko rekao koliko vas voli i koliko ste predivni, upravo takvi kakvi jeste? Ako još uvijek nitko nije, onda mi dopustite da vam ja kažem koliko vas volim, sve do jednoga, i koliko ste predivni, sa svim svojim manama i vrlinama, i kako je divno što postojite, svi vi koji upravo sada ovo čitate. 🙂
Volim vas, predivni ste i divno je što postojite!
Kaže se da kakvu ljubav primamo, takvu ljubav i dajemo. Zato me svaki put iznenadi dubina i veličina Božje ljubavi. Jer nam Bog ne poklanja onakvu vrstu ljubavi za koju mi mislimo da nam je potrebna. Ne, Bog nam poklanja onakvu vrstu ljubavi za koju nikada nismo mislili da će nam biti potrebna.
Oduvijek sam vjerovala da će ljubav koju ću jednoga dana osjećati unutar sebe morati biti očaravajuća i poetična. Ruku na srce, kad nam netko spomene pojam ljubav, većini nas na pamet prvo padnu riječi poput pjesma, srce, sreća… Nikome od nas na pamet neće pasti riječi poput dom, boje, svjetlo, osoba, rad… Tko zna zašto, ali doista neće. A upravo se unutar sjajnih ljuski takvih jednostavnih riječi krije sva ljepota ljubavi.
Nije li zadivljujuće što se nešto toliko moćno poput ljubavi ustvari krije unutar nečega toliko plahog i nesvjesnog, poput obiteljskoga doma, obojanih životnih događaja iz prošlosti ili pak stvaranja umjetnosti? Nije li donekle zabrinjavajuća činjenica što većini nas već pri samoj pomisli na ljubav nedostaje privrženost za sasvim obične, svakodnevne stvari ili sam dar života, kojega rijetko promatramo kao čin Božje ljubavi, a često karakteriziramo kao kakvu kaznu prepunu križeva i patnji?
Iznenađuju me ljudi koji tvrde da je njihov život loš. Priznajem da se, kad iz nečijih usta čujem tu rečenicu, nerado hvatam u mrežu oholosti (Žao mi je što taj čovjek nije toliko blagoslovljen za promatranje života kao velikodušan Božji poklon.). Također me ponekad suze zbog raznoraznih križeva – koje ljudi koji mi govore koliko je njihov život loš imaju – znaju više umarati, nego li u meni buditi suosjećanje. Zašto? Jer dok ti ljudi plaču nad svojom okrutnom sudbinom, ja znam ležati u krevetu i plakati od beskrajne zahvalnosti. Jer ja volim svoj život.
Napisati da volim svoj život nije bio plod taštine ili laži, već činjenica. Volim svoj život, volim svaki dio njega. Volim svaki svoj križ, svaku svoju bol, tugu i patnju koje mi se neprestance vraćaju, ma koliko god ih se osobno trudila izbjeći. Volim činjenicu što iako u jednom danu znam proživljavati tragediju, već u idućem sam se iz te tragedije sposobna izvući, naučiti nešto novo. Volim uzbuđenje koje me prožme svaki put kad otvorim oči nakon sna, znajući da je danas još jedan dan moga života i još jedna prilika za učenje. Volim se okretati oko sebe i pitati… Bože, gdje si? …u potpunosti nesvjesna riječi svog voljenog svetog Augustina.
Kad vas snađu nevolje, ne pitajte se gdje je Otac. Pitajte se gdje ste VI.
Volim se brinuti za čistoću svoje kuće, svoga tijela, koje je hram Duha Svetoga jer riječi koje govorimo i način na koji se ponašamo postaju kuća u kojoj živimo. Volim promatrati svoju najbolju prijateljicu Martinu i diviti se njezinoj dominirajućoj, nesputanoj, sveobuhvatnoj živosti. Volim širinu i visinu ambicije koju moja mlađa sestra može namirisati svojim znanjem, iskustvom i stvaranjem koje obogaćuje sve ljude kojima je okružena. Volim samouništavajuće odnose koje imam s određenim ljudima jer upravo pomoću takvih odnosa Bog u mom životu slaže stvari onako kako On hoće.
Volim zaklopiti oči u stanju potpunog blaženstva i osjećati se veličanstveno i sićušno u Božjem zagrljaju. Volim strah koji me obuzme svaki put kad krenem pisati novi tekst za kolumnu jer se svaki put pitam može li sposobnost pisanja koju mi je Bog poklonio uistinu utjecati na nečiji život i barem ga malo promijeniti ili poboljšati. Volim kad mi netko kao odgovor na tu moju sumnju kaže nije to do tebe, to je do Boga jer tada unutar te osobe doista osjećam Duha Svetoga i znam da će moj tekst dotaknuti upravo one ljude koje i treba dotaknuti. Volim pročitati vaše mailove koje dobijem nakon svakog teksta i pospremati ih u ladicu svoga mozga koju otvaram svaki put u kojemu se pitam jesam li učinila dobro kad sam odustala od fakulteta i odlučila se baviti onime što me usrećuje.
Volim zvuk vjetra. Volim način na koji se taj zvuk kovitla sa svime što me okružuje. Volim noć jer nakon nje uvijek dolazi dan. Volim prepoznati Boga u tome jer je uvijek najtamnije pred svitanje. Volim noć jer zbog nje znam da će svjetlost uvijek pobijediti tamu.
Volim svaku svoju slabost i umor koji me zahvati nakon nje. Volim snažne izljeve emocija, pogotovo intenzivnu ljubomoru, jer u svakoj krhotini, svakoj mani ljudskoga karaktera uspijevam pronaći nešto predivno. Volim laži koje mi drugi govore samo kako bi me usrećili jer su njihove laži dokaz njihove ljubavi prema meni – jer im je čak i laganje bolje od toga da ne ispadnu grozni ili nedostojni u mojim očima; jer im je čak i laganje bolje od toga da me ne razočaraju. Volim nastavljati laži takvih ljudi Istinom i govoriti im da nije bitno kako će izgledati u mojim, već u Božjim očima.
Volim kad netko za sebe kaže da je beskorisni Božji sluga jer takvu osobu smatram poniznom. Volim napade ludila i pobune koji me ponekad zahvate, kao i cirkuse koji nakon toga nastanu, samo zato što takvi napadi čiste moju dušu i uništavaju moju oholost. Volim želje koje imam i smrt koju mnoge od njih dožive jer tada shvatim da je većina tih želja bila samodestruktivna, a ne ispunjena životnom snagom, radom i žrtvom koju je Bog za mene odredio. Volim umiranje spontanosti i impulzivnosti koje moje reakcije imaju jer sam naučila da velikodušna hladnoća koja obeshrabruje i niz besmislenih patnji vode ka putu prema samokontroli.
Volim svoj pobunjenički duh koji mi tijekom teških napasti pretjerane grižnje savjesti govori da se nemam razloga opterećivati ili kažnjavati zbog učinjenih pogrešaka jer je Božja ljubav bezuvjetna, a ispovijed me oslobađa svake krivnje. Volim taj duh koji mi šapuće da me Bog voli bez obzira na sve, da je sutra novi dan i da ne odustajem. Volim taj duh nazivati svojim anđelom čuvarom i govoriti drugima da imam najboljeg anđela čuvara na svijetu. Volim se zahvaljivati Bogu na svom anđelu čuvaru jer Mu se volim zahvaljivati na svemu.
Volim plodove svoje mašte koji mi dopuštaju izdaju svog neiskustva u stvarnom životu. Volim fantastične stranice koje pišem i izmišljeni svijet koji donose sa sobom. Volim se služiti duhovitim, raskošnim i slikovitim riječima, iako se bespotrebno nizanje riječi smatra grijehom. Volim snažne privlačnosti, pogotovo one koje prkose svim mojim željama i zdravom razumu, jer smatram da se odlična ravnoteža može postići samo kroz izlaženje iz vlastitih sigurnih zona. Volim analitički nastrojene razumne ljude koji pretjerano racionaliziraju jer tada postajem svjesna Božje moći nad nama ljudima – jer čak i maleno zrno Ljubavi može smekšati nešto toliko drsko poput čovjeka. Volim vidjeti slom svoje jasnoće u tuđim očima i rast osjećajnosti koji bi zamijenio divljenje jer smatram da se ne trebamo diviti jedan drugome, već voljeti jedan drugoga – a suosjećanje je početak ljubavi.
Volim se smijati. Volim kad mi nedostaje predmet moje zaljubljenosti. Volim svaku tamnu kvalitetu briljantnosti zvane ljubav jer me njezina apstraktnost i nadrealnost tjeraju da primjećujem koliko mi nedostaje kad odlutam i bacim se u neke mutne vode u kojima rijetko pronalazim Boga. Volim predivne riječi koje pišem, a čije dubine drugi čitaju s nerazumljivom predanošću i idiličnom jasnoćom. Volim unutarnji mrak i strahovitu bol koja me ponekad guši jer tada upoznajem i drugo lice Ljubavi – čudno i hladno lice koje ne daje ništa zauzvrat, a uzima mi sve.
Ne postoje ljubav i mržnja. Postoje samo dva lica Ljubavi. O vama ovisi kojem ćete od ta dva lica pripadati.
Jer, vidite… Mržnja ne može nastati bez ljubavi. Mrziti možemo samo onoga koji nas je na neki način povrijedio ili oštetio, a kojega smo prije toga neizrecivo voljeli. Upravo se to dogodilo sa zlom. Zlo je nastalo iz Ljubavi, što bi značilo da će Ljubav uvijek biti snažnija od njega.
Sve ono što je dobro u nama je netaknuta slika Ljubavi. Sve ono što unutar nas hrani naše potencijalno ja i čini nas velikima, osobama veličanstvenih osobnosti kakve možemo biti, nije od Boga. Poanta Ljubavi je da se što čvršće držimo za onu netaknutu sliku našega ja kao za svoj život i da unutar tih okvira pronalazimo svoju snagu.
Zato volite svoj život. Volite svaku njegovu nijansu, svaki križ i svaku patnju. Budite zahvalni Ocu na svemu što vam je poklonio, pa čak i na boli. Osjećam se kao papiga jer ću ovo ponovno napisati, ali… Bol u našim životima je znak da se nešto u našim životima mora promijeniti, da se mi moramo promijeniti. Bol je dobra. Bol je korisna. Bol nas uči, ma koliko to ludo zvučalo.
Prihvatite sebe upravo onakvima kakvi jeste jer vas Bog voli i prihvaća baš takvima kakvi jeste. Sve ostalo unutar vas su sumnje, a sumnje nisu djelo Ljubavi.
Radujte se svakom novom danu vašega života i budite uzbuđeni zbog zadaće koju vam je Otac za taj dan pripremio. Živi ste s razlogom. Ovdje ste s razlogom. Živite jer ste potrebni. Budite sretni i zahvalni zbog toga. Zamislite samo… Bog će vas upotrijebiti da baš danas pomognete nekome. Zavolite to. Budite zaljubljeni u svoj život. Zavolite sebe i prihvatite se.
Nismo savršeni. Nitko od nas nije savršen. Svi griješimo i svi do jednog padamo. Ali Bogu smo svi jedinstveni i posebni. U Njegovim očima mi smo već veliki, bez obzira na sve.
Zato vjerujte u Božju providnost i Ljubav. Doista vjerujte u to. Jer promjene će doći. Molite se za njih i dobit ćete ih. Dobit ćete ono što će vam pomoći, što će vam koristiti. Tuga koju osjećate neće trajati vječno. Ništa na ovom svijetu ne traje vječno, sve je ovdje prolazno. Pa čak i grozni dani i neprospavane suzne noći. Zapamtite da je uvijek najtamnije pred svitanje i da je sutra novi dan, nova prilika, novi vi, novo sve. 🙂
Mnogi od vas koji čitaju moju kolumnu znaju me pitati kako sam ja uspjela posložiti svoj život, kako sam ja uspjela doći do ove faze u svom životu – faze u kojoj imam ovakav odnos s Bogom, odnos o kojemu vi čitate. Ali ono što većina vas ne razumije jest to da je moj život kontinuirano padanje. Doista nešto naučim tek kad sve bude gotovo, kad se zastor metaforički spusti. Često mi bude žao zbog toga jer znam da sam u nekim trenutcima mogla biti bolja, mogla dati više od sebe, ali… Onaj trenutak u kojemu se zastor spusti, a svjetla ugase je upravo onaj trenutak koji je meni potreban. Jer upravo u tom trenutku ja učim. A sve ono između, dok predstava traje, služi mi za pronalazak Ljubavi.
Odlučite u kojem ćete licu Ljubavi živjeti i imajte hrabrosti suočiti se sa svime što će vam to lice donijeti. Ja sam već odlučila. I volim svaki dio tog lica. 🙂
Volite Boga, volite svoj život, volite sami sebe i volite druge. To je najbolja formula za dobar život i najbolji savjet koji vam mogu dati. 🙂
Neka vas Otac blagoslovi svojom bezuvjetnom milošću,
jerkovic.monika@gmail.com