Dopuštanje mogućnosti pobačaja – Pravo na slobodu izbora?

Daddy's Hands-Artistic

Uvod

U posljednja dva desetljeća, zbog nagla tehnologijskog razvoja na području znanosti medicine  i s njom povezane biologije, kao i sve veće svijesti o samostalnosti čovjeka pojedinca kao i autonomije modernih znanosti, veliku pažnju privlači nova struka u znanosti – bioetika. Čovjek je stekao nove spoznaje, ali i mogućnosti da te spoznaje primijeni i ostvari i u tijeku nastanka i razvoja svoga vlastita života; on na različite načine uvjetuje i upravlja nastankom i razvojem novih ljudskih bića. Ali tu je i mogućnost manipulacije – zloporabe na bioetičkom polju i u genetičkom inženjerstvu. Zato uz napredak i povećanje čovjekove moći usporedno treba rasti njegova etička i moralna odgovornost. Bioetička pitanja danas zadiru u društveno, pravno, gospodarsko, političko, ekonomsko područje, na nacionalno i internacionalno. Čovjek je onaj koji je danas najviše ugrožen i izložen manipulacijama i to već od samog časa začeća u kojem mu se ne priznaje temeljno pravo a to je pravo na život i ljudsko dostojanstvo. Tradicionalna kršćanska teologija, koja je svoju viziju o čovjeku kao osobi izgradila na temeljima klasične ontologije, polazi od ideje da konačno utemeljenje vrijednosti i smisla ljudske osobe valja smjestiti u Bogu kao stvoritelju i otkupitelju svake ljudske osobe i cjelokupnog stvorenja. Moralni stav Crkve prema ljudskom životu prije rođenja ima svoj povijesni kontinuitet koji je načelno jednoznačan: hotimično ubojstvo nerođenog ljudskog života predstavlja tešku povredu ljudskog dostojanstva i prava na život te je stoga čin koji je u sebi zao i duboko nemoralan.

  1. Što je čovjek?

Suvremene bioetičke rasprave daju jasno naslutiti da se u središtu etičkih rasprava ne nalazi tek neslaganje oko ove ili one moralne norme glede ispravnosti ljudskoga ponašanja i dobrote ljudskog djelovanja, oko pitanja nastanka i početka ljudskog života, nego da to neslaganje seže daleko dublje u razumijevanje čovjeka kao etičkoga bića. Biti etičko biće znači biti razumsko i slobodno biće koje bitno uključuje odgovornost. Iz nepregledne (bio) etičke literature s različitim filozofskim, religijskim, svjetonazorskim i ideološkim predznacima postaje razvidno da sva praktična – moralna pa onda politička i pravna neslaganja glede čovjeka samog i početka njegovog života imaju svoje dublje korijene u fundamentalnome pitanju što je uopće čovjek.[1] Odgovore na pitanja o biti čovjeka, tj. o mjestu i ulozi čovjeka u svijetu te o smislu ljudske egzistencije istražuje filozofska antropologija kao normativna disciplina, pri čemu normativnost ima značenje objektivnosti, univerzalnosti i konačno obvezatnosti.[2] Teološka antropologija istražuje čovjeka u svjetlu biblijske objave te je kao takva također normativna, jer biblijski iskazi o čovjeku imaju snagu istine koju je Bog htio objaviti radi spasenja svijeta i čovjeka. Teološka antropologija, dakle, bitno podrazumijeva vjerodostojnost božanske objave sadržane u Svetom pismu i, posljedično, realnu mogućnost metafizičkoga odnosa čovjeka i Boga.[3] Središnje bioetičko pitanje je ono o čovjeku. Središnji je čovjekov interes čovjek, on sam. Do danas taj proces nije zaključen, a rasprava o tome što je i tko je čovjek nije privedena kraju. Čak se može steći dojam, premda je u međuvremenu pruženo mnoštvo odgovora, da danas ništa nije sigurnije od nesigurnosti čovjekove biti. Tako je već 1928. g. Max Scheler, koji općenito vrijedi kao utemeljitelj one temeljne filozofske discipline u koju se ulijevaju i u kojoj su ukorijenjene sve ostale discipline, dakle, etika i filozofija povijesti, ontologija i metafizika, logika i spoznajna teorija, kao utemeljitelj takozvane filozofske antropologije, u osvrtu na literaturu što je u odnosu na dosadašnja istraživanja o čovjeku neusporedivo opsežnija utvrdio da su doduše problemi filozofske antropologije danas stupili upravo u središte cjelokupne filozofske problematike, što se, naravno, može reći i za teološku antropologiju u vidu njezina promatranja metafizičkoga statusa ljudske osobe. „Ni u jedno povijesno doba čovjek nije sam sebi bio tako problematičan kao danas“.[4] Suvremene bioetičke rasprave i moderna prirodna znanost stavile su čovjeka na optuženičku klupu jer sva trenutna neslaganja glede raznih pitanja o čovjeku i o ljudskom životu proizlaze iz temeljnog pitanja što je čovjek. A središnji problem u tom pitanju tiče se metafizike, tj. pitanja o metafizičkoj naravi čovjeka kao osobe. U kontekstu govora o pobačaju i prava na pobačaj postavlja se pitanje o ontoantropološkom statusu ljudskog embrija. U postmodernom vremenu, koje se obično smatra postmetafizičkim, pitanje o metafizičkoj naravi čovjeka kao osobe probija se svom svojom dramatičnošću, ali i aktualnošću.[5] Knjiga Postanka ističe da je čovjek stupio u život kao slika Božja. Kod sve širine egzegetske rasprave spada u zajednički nazivnik iskaz da bogolikost misli čitava čovjeka, muškarca i ženu. Ta slika je neizgubiva. Sadržajno su dva vidika koja sačinjavaju bogolikost: čovjekov odnos prema Bogu i njegova upravljenost k svijetu. Drugačije od ostalih stvorenja, jedino je čovjek neposredni Božji partner u razgovoru. Samo je on stvorenje kome Stvoritelj govori, koje njega čuje i njemu odgovara. To ukazuje na istaknuto metafizičko dostojanstvo čovjeka.[6] Dva izvješća iz Knjige Postanka o stvaranju čovjeka (usp. Post 1, 26 – 27 i Post 2, 18 – 25) stječu se u tvrdnji da je čovjek stvoren na „sliku i priliku Božju“, koja na kraju postaje temeljem čitave kršćanske antropologije. Doprinos, koji teologija slike Božje, imago Dei, pruža antropološkom razmišljanju i poimanju čovjeka sintetizira se na ovaj način: ono što Stari zavjet otkriva, tj. jedinstvenu narav koju stvorenje prima poradi svoga posebna odnosa s Bogom, na završni se način u događaju Krista pojašnjava kao sinovstvo. Čovjek je, dakle, stvorenje naumljeno da živi kao Božji sin od začeća do smrti, prema obliku Jedinorođenoga Sina koji je Isus Krist.[7] Teza teološke antropologije glasi: čovjek je slika Božja. Protuteza glasi: Bog je slika i prilika čovjeka. U smislu prve teze antropologija se, dakle nauk koji čovjeku govori tko je i kakav je on, očito iscrpljuje u teologiji. U protutezi se teologija, dakle nauk o Bogu koji pokušava utvrditi što je Bog i što od njega treba očekivati, dosljedno rastvara u antropologiji.[8] Stoga, upravo antropološki orijentirana kršćanska teologija mora biti danas teološka teologija. Teologija može stoga svoju relevanciju svojih antropoloških izreka razvijati samo ako ostane teologija, i ne postane antropologija. Upravo priznavanje božanstvenosti Božje vodi počovječenju čovjeka.[9] Da čovjek nije otajstvo, onda bi se moglo s pravom upitati čemu sva ta silna istraživanja, sva ta silna propitivanja, čemu uporno traganje za dokazima o tome tko je i što je čovjek. „Otajstvo čovjeka stvarno postaje jasnim jedino u otajstvu utjelovljene Riječi…Krist, novi Adam, u samoj objavi Oca i njegove ljubavi potpuno otkriva čovjeka njemu samom i objavljuje mu njegov uzvišeni poziv.“[10] U koncilskom tekstu dolazi do izražaja sva relevantnost kršćanske antropologije u koju su utkani također najznačajniji rezultati filozofske antropologije. Čovjek je metafizičko i transcendentno biće stvoreno na sliku Božju. Ovakvom poimanju čovjeka suprostavlja se antropološki naturalizam koji je samo jedan od „izama“ koji se pojavljuju u suvremenim bioetičkim raspravama, ali jedna od zasigurno najradikalnijih ideologija u prirodnim znanostima današnje znanstveno – tehničke civilizacije. Bog, metafizika, vjera, transcendencija, duh, savjest, religija, smatraju se u nauku antropološkog naturalizma samo proizvodima neuroloških funkcija u mozgu. Prema tome iz ovakvoga ideološkog tumačenja čovjeka posve je razvidno da pobačaj nije nikakvo ubojstvo nevine ljudske osobe, jer postavlja se i pitanje da li je i čovjek išta više od životinje koja misli, a misli zahvaljujući dobro razvijenu mozgu?[11] Rušilačka snaga ovakvih i sličnih antropologija danas se najbolje otkriva u relativiziranju ljudskih prava i ljudskoga dostojanstva u delikatnim fazama i stadijima ljudske egzistencije. Uočavamo da se iza govora o pravu na pobačaj ili pravu na eutanaziju krije duboka ideologija koja seže do već rečenoga temeljnoga pitanja što je uopće čovjek. Čovjek po svojem ustrojstvu bitno pripada svijetu materije i biologije i o tome mu prirodne znanosti mogu puno toga priopćiti. Ali čovjek isto tako, po svojem bitnom ustrojstvu, nadilazi taj isti svijet materije i biologije, puke empirije. Svaka znanost koja niječe ontološko jedinstvo čovjekova duha i tijela ili to jedinstvo razdvaja i dijeli u sebi je ideološki nastrojena i ima u pozadini antimetafizički karakter. Dakle, zagonetka zvana čovjek konačno je i definitivno odgonetnuta u osobi Isusa Krista. To je temeljna istina kršćanske vjere. Zbog toga svakom povijesnom obliku humanizma i ostalih „izama“ u susretu s kršćanstvom, slijedi kritika vjerodostojnosti i vjerodostojna kritika.[12] Čovjek, stoga, već samim činom Božjeg stvaranja biva obdaren statusom neprocjenjiva apsolutnoga dostojanstva od začeća do smrti. Po tome je čovjek uistinu Božji glasnik u svijetu, tj. branitelj i promicatelj „Božjih prava“ u svijetu, bez kojih ni svijet ni čovjek ne mogu potvrditi sebe u onome to doista jesu – stvorenje na slavu Božju. Temeljno čovjekovo pravo jest pravo na život od časa začeća do časa smrti.

  1. Pobačaj i pravo na život

Jedno od ključnih pitanja rasprave o pobačaju je ono o pravu na život ljudskog embrija, pa dosljedno tome i ljudskog fetusa. Ovo pitanje uvijek stoji u pozadini svake rasprave o namjernom pobačaju, čak i u znanstvenim rasprava nekih modernih prirodnih znanosti koji na neki način ne niječu ljudskom embriju ontološki status ljudske osobe, ali ipak zastupaju mišljenje da je žena ona koja ima pravo odlučiti hoće li roditi dijete ili neće. Ljudski embrij započima postojati u trenutku kada se dvije gamete sjedine u začeću. U tim prvim trenucima nakon oplodnje imamo pred sobom ljudsku zigotu koja se zatim naziva ljudski embrij. Njegov razvoj traje do osmog tjedna embrionalnog razvoja od kada se naziva fetus koji će se dalje razvijati i rasti do rođenja.[13] Katolički argument protiv namjernog pobačaja počiva na vrednovanju fetusa kao osobe. Ljudski embrij posjeduje ontoantropološki status i dostojanstvo ljudske osobe. Kada se tvrdi da je pobačaj namjerno ubojstvo nevinog ljudskog bića, tada je konkretan izbor uvjetovan činjenicom da je fetus ljudsko biće i da ima pravo na život. Liberalno – individualistička opcija čija je ideološka postavka rasprostranjena u suvremenoj medicinskoj i bioetičkoj znanosti tvrdi suprotno, naime, da fetus nije pravo ljudsko biće s pravom na život, te da je stoga slobodan izbor za pobačaj moralno ispravan izbor. Ono što čovjek danas o sebi i o svijetu  oko sebe razumski može dokučiti jest partikularna, fragmentarna istina i to za konkretni trenutak. Budući da svatko sebi stvara svoju istinu dolazimo do zaključka da je nužno da postoji pluralizam istina.[14] Pluralnost svjetonazora i načina života pokazuje da nedostaje zajednička baza u pitanju što je čovjek i što treba biti. Pojam dobra, prema kojem bi se pojedinac i društvo trebali usmjeravati u ovakvoj se situaciji pojavljuje kao „beznadni anakronizam“.[15] Stojimo pred mnoštvom međusobno neusklađenih etičkih rasprava, koji vode do različitih rezultata. Moderni se čovjek „kreće u svijetu bez istine, kriterija i perspektive, nade i vizije“.[16] U takvoj situaciji današnji čovjek osjeća ambivalentnost svojih napora i svojega napretka. Nedostatku orijentacije nastoji doskočiti naglašavajući neke teme, među kojima ljudska prava i pravo na život zauzimaju posebno mjesto. U modernim društvima i u modernoj znanosti ljudska su prava uzdignuta skoro na razinu mita. Očito je da u vremenima krize ovakav mit može poslužiti da u društvenim proturječnostima i heterogenim interesima omogući transparentnost, da u nepreglednoj situaciji pruži orijentaciju i čvrsti oslonac, kako bi se suvremeni čovjek mogao lakše suočiti s aktualnim i sve brže transformacijskim procesima. Tri struje su tu dominantne: liberalizam, utilitarizam i relativizam. Ove struje svojim ideologijama itekako formiraju mišljenja o pobačaju i pravu na život.[17] Neosporna je činjenica da je suvremeno društvo i postmoderna kultura omogućilo razne oblike kršenja temeljnog prava svakog ljudskog bića na život. Cilj liberalnih, utilitarističkih i relativističkih filozofija je zapravo opravdanje prava na pobačaj. U prvom planu stoga nije ljudski embrij, već odrasla osoba koja zahtijeva pobačaj. Odrasla osoba je subjekt prava te kao takva ima pravo raspolagati sa svojom slobodom. Nerođenom ljudskom biću ne osporava se pravo na život izravno, već neizravno. Polazi se od premise da nositelj prava može biti samo osoba. Ljudski embrij nije osoba, kaže liberalistička opcija kao i druge suvremene opcije, jer za postojanje osobe se traže karakteristike kao što su svijest, samosvijest, memorija, sposobnost slobodno djelovanja itd., koje embrij ne posjeduje. U tom je kontekstu osoba svedena na konvencionalnu kategoriju, u smislu tržišnog parničenja oko toga tko jest, a tko nije osoba. Oko osobe nema rasprave. Takva argumentacija razdvaja ljudsko biće i osobu na razini konkretne egzistencije.[18] Ljudsko dostojanstvo i pravo na život urođeno je naravi bića s osobnošću. Ljudskom embriju se ne može nijekati njegova ljudska narav – bića. To da je on ljudsko biće upućuje na zaključak da nema ljudskog bića bez osobnog dostojanstva. Budući da ljudsko biće započima u oplodnji, što je biološka činjenica, razumljivo je da će i njegovo vlastito dostojanstvo i pravo na život započeti u oplodnji. Stoga svako oduzimanje života ljudskom embriju znači ujedno negirati, dokidati ili lišavati to biće njegovog vlastitog prava.[19] Cilj je bio pokazati da se filozofski i pravno – znanstveno, kada se to želi, ljudski život može interpretirati i shvatiti da započima u trenutku začeća. To je neprijeporna biološka činjenica. Druga neprijeporna činjenica je da svako ljudsko biće ima pravo na život. To jamči ne samo vjera nego i međunarodni i narodni temeljni dokumenti. Dakle, ljudsko biće ili embrij ima pravo na život od samog početka svoje egzistencije. Ako nije ljudski od početka neće nikad ni biti. U razvoju čovjeka ne postoje dijalektički skokovi. Čovjek se uvijek razvija kao čovjek. „Čovjek je uvijek više od onoga što mi znamo o njemu.“[20] Tog čovjeka treba zaštititi. „Među svim zločinima koje čovjek protiv života može učiniti, hotimični pobačaj predstavlja obilježja koja ga čine posebno teškim i svakako otklonjivim. Drugi vatikanski koncil ga, zajedno s čedomorstvom, naziva užasnim zločinom“.[21] Razmišljajući o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života Ivan Pavao II. izriče neprekidnu vjeru Crkve da je ljudski „život svet zato što od samog početka uključuje stvaralačko Božje djelo i trajno ostaje u posebnom odnosu sa Stvoriteljem, svojim jedinim ciljem“ (EV 53).[22] Kršćanska antropologija vidi čovjeka kao proizašla iz Božje stvaralačke ljubavi. Bogu je svaki pojedinac neizmjerno dragocjen. Svaki je pojedinac stvoren i određen za vječni život u zajedništvu s Bogom. Iz tih svojstava ljudskog života rađa se gotovo strahopoštovanje pred životom svakog pojedinca od njegova početka pa sve do svršetka.[23] Bog je jedini Gospodar života od njegova početka do njegova svršetka: nitko i ni u kojim okolnostima ne može uzeti pravo da izravno uništi nevino ljudsko biće.[24] Svako ljudsko biće ima pravo na život. Ljudski embrij nije samo član ljudske vrste, nego pravo ontološko ljudsko biće, prema tome i subjekt prava čovjeka među kojima na prvom mjestu je pravo na život. Ovu tezu ne mogu niti su opovrgnuli razne opcije suvremene prirodne znanosti i medicine, pravne znanosti, tehničke znanosti, jer nemaju dokaza za to, a svoja prava na pobačaj utemeljuju u subjektivnosti subjekta bez ideje objektivnog moralnog reda. Zato su njihovi zakoni i stajališta pogubni i razorni jer lišavaju ljudsko biće njegova dostojanstva i temeljnog prava na život, iako su izvana prekriveni frazama o ljudskim pravima i čovjekovom dostojanstvu. Ljudski embrij mora biti zakonski zaštićen. Zakon mora najprije priznati embriju pravo na život, a zatim predvidjeti zakonske mjere zaštite njegova prenatalnog života od svih mogućih manipulacija i ubojstva. Cijela biološka znanost potvrđuje i dokazuje da biološka priroda – narav  ljudskog embrija posjeduje samo jedan biološki identitet i to onaj ljudski. Pojedine znanosti, liječnici, filozofi, pravnici pokušavaju negirati ovu činjenicu. Biologija njegova bića potvrđuje da je ljudski embrij ujedno i samo ljudsko biće. Svaki čovjek ima svoj početak, a taj početak u pravom biološko – ontološkom smislu je nakon procesa začeća. Kad je čovjek začet onda je postao čovjek. Postavši čovjekom bio je začet. Pravna znanost koja pokušava evidentirati prava i dužnosti čovjeka donosi zakone koji ne mogu biti i ne smiju biti upravljeni protiv temeljnih čovjekovih prava. Pravo ne može reći da čovjek nema dostojanstva pa da ga je stoga dopušteno ubiti. Takvo pravo ne bi više bilo pravo, jer ne bi štitilo temeljno čovjekovo pravo na život. Temeljno čovjekovo pravo na život ne ovisi o pravu kao takvom nego ga isto pravo nalazi u čovjeku i mora ga prepoznati, priznati i zaštititi. To je prvotna svrha prava kao takvog.[25] Također ovdje treba naglasiti i svečano istaknuti da Zakonik kanonskog prava Katoličke crkve štiti, čuva, brani i promiče temeljno čovjekovo pravo na život (usp. kan. 1397 i 1398).[26]

  1. Pobačaj i sloboda izbora

Danas postoji mnoštvo različitih etičkih polazišta, koja vode do različitih rezultata. Ta heterogenost diskursa obilježava postmoderni karakter današnjeg svijeta i društva. Zajednička im je osobina da ne polaze od univerzalnih temeljnih načela te da na čovjeka više ne gledaju kao na vrijednost u sebi, nego tek kao na „jednu višu vrstu kompjutora ili na jedan kompleksni konglomerat stanica“ ili na „biće koje je isključivo usmjereno na zadovoljenje potreba i na konzum“.[27] Proces individualizacije u današnjim modernim društvima i kulturi i s njim povezano udaljavanje čovjeka od tradicionalnih oblika, odnosa i veza, s jedne, i iskustvo multikulturalnosti, internacionalizacije i globalizacije, s druge strane, znanstveni i tehnički optimizam, koji obećava da će čovjek svojim razumom zagospodariti svim područjima svoga života i djelovanja kao i narasla svijest o vlastitim mogućnostima i o vlastitoj slobodi, koja odbija svaki vanjski autoritet, doveli su u pitanje mnoge vrijednosti, na kojima se temeljio osobni i zajednički život. Sloboda pojedinca ide tako daleko, da se s pravom postavlja pitanje: mogu li u životu modernoga čovjeka sloboda i istina postojati skupa?[28] Tzv. pravo na pobačaj, pa onda tzv. pravo na aktivnu eutanaziju, samo su neka od tzv. ljudskih prava iz treće generacije čiju antropološku utemeljenost i etičku opravdanost suvremena neoliberalistička, utilitaristička i relativistička filozofija naširoko dokazuje. Postoji li i u čemu je to pravo utemeljeno? Mogu li se ljudska prava priznavati prema selektivnom ključu?[29] Ako pravo pretpostavlja moral, tj. ako je moral temelj prava, onda nema izgleda da se pravo na pobačaj opravda kršenjem prava na život. Zakonodavstva suvremenih zemalja ne samo da poznaju institut legalizacije pobačaja, već je redovito (ne)postojanje zakona o pobačaju provjera za mjerenje demokratske svijesti pojedinog društva i pojedine zemlje. Tko je protiv pobačaja ne može biti za demokraciju jer je demokracija dijete liberalizma, a legalizacija pobačaja je dijete liberalnoga gledanja na čovjeka i njegovu slobodu.[30] Papa Benedikt XVI., koji je  pitanju relativizma posvetio mnogo pažnje, kaže „da je moderni pojam demokracije nerazdvojno povezan s relativizmom pa se relativizam pojavljuje kao stvarno jamstvo slobode“.[31] Koliko se od takve slobode očekuje, izrazio je Ivan Pavao II., kad je upozorio, da se sloboda u nekim strujama moderne misli toliko uzvisuje da se „od nje tvori apsolut koji bi bio izvor vrijednosti“.[32] U stvarnosti sloboda to nije i ne može biti. Naprotiv, takva sloboda je bez sadržaja i kao takva ona zapravo dokida samu sebe. Sloboda može „opstojati samo u ispravnom poretku slobode“ i mora biti povezana sa svojom ćudorednom zadaćom. Potreban joj je zajednički sadržaj  i nadopuna „dvama drugim pojmovima: pravom i dobrom“.[33] Demokracija je nužna kao jamstvo i osiguranje ljudskih prava, ali isto tako i da je demokraciji potrebna „ne – relativistička jezgra“ kako bi se osigurala nepovrjedivost ljudskih prava. U suprotnom ljudska prava bi visjela „na tankoj niti političke volje demokratske većine, bez ikakva naravnog temelja.[34] Idealan primjer za to je legalizacija pobačaja, koja je pogodovala tvrdnji da žena ima slobodu izbora i pravo na pobačaj, iako dokaza za takvo pravo nema. Izvor takvih prava predstavlja subjektivna volja pojedinca, a temelj je volja zakonodavca. Takva klima pogodno je tlo za nastanak „zavjera protiv života“, za rat „moćnih protiv slabih“ i za nastanak „kulture smrti“ i „istinske i vlastite strukture grijeha“ (EV 12). Jedan od glavnih uzroka tih pojava nalazi se u iskrivljenom poimanju slobode koja je izgubila  „sastavnu vezu s istinom“ (EV 19).[35] Suvremene pojave kao što su pobačaj, razne manipulacije začetim životom, eutanazija i sl. dokazuju da relativizam i njegovo shvaćanje slobode nije u stanju zaštititi čovjeka u njegovim temeljnim pravima, kao što je npr. pravo na život. Relativizam i društvo koje se ravna njegovim mjerilima postavilo je prvo čovjeka kao mjeru, što je značilo da je i čovjek čovjeku mjera, a na koncu je od čovjeka – mjere načinio čovjeka- žrtvu.[36] Ako se poštuje istina o čovjeku, onda ljudska prava ne mogu biti prepuštena na milost i na nemilost ljudskoj slobodi. Kako ne bi došao u sukob s poimanjem tolerancije  i demokratskim relativizmom, moderni čovjek radije govori o vrjednotama, nego o istini. Ipak, ostaje činjenica da su vrjednote nepovrjedive zato što su istinite i što odgovaraju istinskim zahtjevima ljudske naravi. Iz toga proizlazi da je i modernoj demokraciji nužno potrebna istina, moralna istina.[37] Logičnije bi bilo da nema opredjeljena za demokraciju ako se ne priznaje i štiti pravo na život, posebice nevinog ljudskog bića. Uopće nije posrijedi pitanje što je logično, a što nije, već na vidjelo izbija pitanje što je dosljedno, a što nedosljedno za liberalizam i relativizam. Zabrana namjerna pobačaja označila bi gubitak bitke od liberalizma. Liberalizam i demokratsko društvo inzistira da svako ljudsko biće, koje traži afirmaciju vlastite slobode, takvu afirmaciju treba dobiti uz uvjet da poštuje slobodu drugih. To uopće nije sporno. Sporno je to što takva opcija i oni koji je zastupaju, da bi opravdali afirmaciju žene u slobodnom izboru pobačaja, negiraju pravo na život nevinom ljudskom biću.[38] Česta je tvrdnja koja se čuje da žena ima pravo na pobačaj ili da joj to pravo treba priznati i odobriti, a onda čak i legalizirati. Odakle to pravo ili od koga je dobila delegaciju da to zahtijeva kao svoje pravo? Relevantni podaci koje smo iznijeli govore da žena nema to pravo i ne može tražiti to pravo u naravnom stanju stvari i to bilo u biološkom vidiku ili filozofsko – teološkom vidiku. No, stvoren je umjetni sukob dvaju prava oko pobačaja. Jedno je pravo djetetovo na život i drugo tzv. pravo žene na pobačaj. Pravo na život je šire od prava na pobačaj i utemeljeno je na moralnom objektivnom redu i proizlazi iz naravnog zakona. Pravo na pobačaj je samo slobodni izbor žene i njezina hotimična odluka, ali tu nije riječ o pravu u pravom smislu riječi, čak ni onda kada pojedine države legaliziraju zakon o pobačaju. Takav zakon je uvijek nemoralan i u sebi je zlo. Pitanje koje se nameće je ono o moralnosti zakona o pobačaju uopće, a zatim i o moralnom vrednovanju zla koje taj zakon može prouzročiti.[39] Klasična jusnaturalistička etika, utemeljena na personalističkoj koncepciji ontologijske antropologije ljudsko biće, ljudsku narav i ljudsku osobu razmatra pod vidom strogog jedinstva i ide za afirmacijom onoga pozitivnoga i bitno mu pripadajućega. Liberalna filozofija ostaje dosljedna sebi i moralno opravdava, iako nigdje ga ne utemeljuje niti to može, tzv. pravo na pobačaj. Time uskače u zagrljaj ideologiji jačega nad slabijim protiv koje se nekoć pobunila i to s pravom. Tzv. pravo na pobačaj nije ništa drugo nego jedna loša posljedica negativnog shvaćanja liberalizma i demokracije koju maskira ne bi li izbjegao reviziji poimanja vlastitog temelja – ljudske slobode.[40]

  1. Pobačaj i zakon

Pojava pobačaja je stara koliko i ljudska povijest. Kroz tu povijest pobačaj se, barem u našoj zapadnoj kulturi, smatrao teškim zlom te se nije javno zagovarao ili legalizirao. U novije vrijeme stvorila se klima u kojoj se počelo ustrajavati na pravima žene na slobodnu odluku o pobačaju. To je definitivno započelo zakonima o pobačaju krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća (Engleska 1967.) te sedamdesetih godina (SAD 1973., Francuska 1975., Italija 1978.) u većini vodećih demokratskih zemalja zapadne Europe. Pobačaj je postao ozakonjen u zemljama istočne Europe gdje je vladao komunistički režim. „Rasprava o dopuštenosti pobačaja gotovo je posvuda povezana s raspravama pravne naravi…Dužnost zakona nije samo zabilježiti i opisati ono što se radi, nego i pomoći da se bolje radi… Što god civilni zakoni u ovome odrede, sasvim je sigurno da se čovjek nikada ne može pokoriti iznutra nepoštenom zakonu. A ovo se događa kad se donosi zakon koji prihvaća dopuštenost pobačaja“.[41] Činjenica je da gotovo sve europske zemlje u svojim pozitivnim zakonodavstvima imaju zakon u kojem se pravno regulira prekid trudnoće, tj. pobačaj. Jedini izuzetak je Republika Irska koja je još 1968. godine na općem referendumu potvrdila uredbu „o poštivanju ljudskog života od trenutka začeća“ i tako je uvrstila u svoj Ustav. Kada se govori o zakonu o pobačaju, onda nije suvišno prisjetiti se da nisu svi zakoni isti. Među postojećim zakonima o pobačaju mogu se razlikovati sasvim permisivni, zatim restriktivni, potom liberalizirajući i, konačno legalizirajući zakoni. Svim tim zakonima zajedničko je da ostavljaju mogućnost namjerna prekida trudnoće.[42] U Republici Hrvatskoj još uvijek je na snazi zakon o pobačaju iz 1978. godine. U suvremenom Ustavu Republike Hrvatske, u članku 21. piše da „svako ljudsko biće ima pravo na život“ te da „u Republici Hrvatskoj nema smrtne kazne“. Dolazi se do zaključka da je u Hrvatskoj još uvijek na snazi zakon iz 1978. godine u kojem se pravno regulira namjeran prekid trudnoće, tj. pobačaj. Onodobni socijalistički Sabor nije istaknuo u naslovu zakona da se radi o pobačaju, nego nešto slično pravu na planiranje obitelji. Sadašnji hrvatski zakon o pobačaju je protuustavan sve dok se ne dokaže suprotno. „Građansko zakonodavstvo brojnih država pruža danas lošu sliku o sebi po nekim postupcima koje odobrava; ono se pokazuje nesposobnim osigurati ćudoređe koje je u skladu s prirodnim zahtjevima ljudske osobe i nepisanim zakonima koje je Stvoritelj utisnuo u srce čovjeka“ (DV 9). Razne deklaracije o ljudskim pravima često su plod kompromisa različitih strana, pa je moguće da karakter obvezatnosti nije na isti način i u istoj mjeri shvaćen i prihvaćen. Poznata je praksa da neke zemlje pri ratifikacji određenih deklaracija u protokolu navode odredbe za koje smatraju da ih ne obvezuju. Često je i sama formulacija ljudskih prava takva da dopušta različita tumačenja. Ponekad su ta tumačenja jedno drugomu dijametralno suprotstavljena, ne samo kad je riječ o različitim društvima i kulturama, nego i unutar istog društva i iste kulture.[43] Europa je, glede legalizacije i liberalizacije pobačaja, može se reći, potpuno crna.[44] Unatoč svim naporima zagovornika pobačaja da ga prikažu čisto privatnom stvari, pa stoga pravom na slobodu u privatnoj odnosno intimnoj atmosferi, sve jasnije postaje koliko se radi o osnovnom pitanju ne samo individualne nego također socijalne i političke etike. Ljudsko pravo na život se ne može privatizirati. Proglašava li državna vlast pobačaj pravom građanina, to uključuje, također, priznavanje prava na neodgovorni spolni odnos. Iza toga se praktički krije priznanje potrošačke kulture seksa.[45] Mnogi zakoni o pobačaju, posebice oni koji su nastali pod komunističkim režimom, pa tako i u Hrvatskoj zakon iz 1978. godine nije plod legitimne i legalne demokratske zakonodavne procedure, nego je donesen snagom logike nedemokratske jednopartijske odluke. Prema tome, taj zakon o pobačaju nije samo etički, nego i politički i ideološki upitan, kao i što su svi takvi zakoni u zapadnim demokratskim državama etički i moralno upitni. Komunizam i liberalizam nalaze se na zajedničkoj ideološkoj platformi u pitanju pobačaja. Sovjetski Savez bio je među prvima koji je legalizirao pobačaj dvadesetih godina 20. stoljeća, a za njim su išle i druge komunističke zemlje. Demokratske zapadnjačke zemlje s tom su praksom započele mnogo kasnije, tek šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća. Izdvajamo Belgiju, Španjolsku i Njemačku u kojoj je zakon o pobačaju legaliziran, ali uz točno određene indikacije, no legaliziran je, iako uz određene uvjete. Sve ovo nam govori bez obzira je li ozakonjeni pobačaj, bilo djelomično ili do kraja liberalno obojen da je abortistički mentalitet uvelike prisutan u svijesti pojedinca i u društveno – kulturnoj svijesti. S druge strane, čovjekova prava odzvanjaju posvuda, pogotovo u ustima liberalizma i relativizma. Ljudska prava i zakoni, povezani s idejom „naravnoga prava“, ili u naše vrijeme, s idejom slobode, tijekom povijesti bila su predmetom poznatih „deklaracija“, čiji je cilj bio spriječiti njihove česte povrede, što se ne može reći da je i danas tako.[46] Među povijesnim prethodnicima modernih „deklaracija“ o pravima valja spomenuti: Magna charta libertatum od 15. lipnja 1215., zatim Bill of Rights iz 1689., nadahnuta Lockeom, koja prava slobode proširuje i na novonastali građanski stalež. U „Deklaraciji o neovisnosti Sjedinjenih Američkih Država“ (4. srpnja 1776.) prvi put su proglašena „neotuđiva prava“ ljudi, na prvome mjestu pravo na život. Najnoviju i glasovitu „Deklaraciju“ potpisala je Skupština OUN 10. prosinca 1948. godine i njome su nadahnuti ustavi mnogih država.[47] Enciklika Pacem in terris donosi popis ljudskih prava.[48] Na temelju iznesenoga možemo reći da pravni poredak u cjelini ili pojedini pozitivni državni zakoni podređeni su savjesti konkretne osobe. Prema tome, nije moguće razdvojiti pravnu dopustivost nekog čina ili zahvata od moralnih zahtjeva toga čina ili zahvata. Ono što je moralno objektivno nedopustivo, nijedan pozitivni državni zakon ne smije učiniti pravno dopustivim jer je pravni poredak podređen moralnom poretku. Ako je namjerni pobačaj ubojstvo nevinog ljudskog bića, a jest, te je stoga zločin i kazneno djelo, nameće se logično pitanje o dopustivosti zakona koji dopušta i legalizira namjerni pobačaj? Za moralnu filozofiju i moralnu teologiju odnos između pravnog poretka, s jedne, te jednog točno određenog etičkog sustava, s druge strane, predstavlja izazov i ima veliku težinu. Ta se kompleksnost i zamršenost dodatno potencira u kontekstu rasprave o mogućnostima državnog ozakonjenja namjernog pobačaja kao najkontroverznijeg pitanja  u okviru funkcioniranja društvenopolitičke zajednice. Ostaje do kraja otvoreno pitanje o moralnom zahtjevu države da poštuje, promiče, brani i štiti ljudski život bez obzira na stupanj razvoja u kojem se dotični život nalazi.[49]  

Zaključak

Činjenica je da se ideja ljudskih prava začela u kršćanskoj kulturi te da je od kršćanstva dobila odlučujući impuls: čovjek kao osoba slika je Božja. Iz toga slijedi da svaki čovjek posjeduje nepovrjedivo dostojanstvo i neotuđiva prava. Ta istina čini bit ljudskih prava i kritički korektiv protiv svake manipulacije i zloporabe ljudskim životom. Zbog toga su pojave, kao što su: ubojstvo, pobačaj, eutanazija, razni oblici manipulacija čovjekovim životom, za kojima postmoderni čovjek često poseže kao za svojim pravom, za kršćansko shvaćanje potpuno neprihvatljive. Temelj čovjekova prava jest sam Bog. U današnjem suvremenom pluralističkom društvu i postmodernoj kulturi odgovor na pitanje čovjekovih prava i zaštite ljudskog života od začeća do smrti postaje sve urgentnija potreba. Svi ljudi, tj. sva ljudska bića imaju pravo na život i to je temeljno pravo koje im se ne smije negirati. Budući da je po svojoj prirodi ljudski embrij bitno ljudsko biće, ima pravo na život. To njegovo pravo ne smije biti samo puki izričaj. Ono se mora zakonski i praktično bezuvjetno poštivati kao i svakom drugom rođenom ljudskom biću. Ljudsko dostojanstvo se ne stječe nego se ima pa prema tome i pravo na život se ne stječe nego se ima. Čovjek svoje ljudsko dostojanstvo ima od početka, tj. od začeća pa do smrti, dosljedno tome pravo na život čovjek ne stječe nego ga ima od začeća pa sve do smrti.

[1] Usp. Tonči MATULIĆ, Život u ljudskim rukama. Nova biologija i biotehničko revolucioniranje života, Zagreb, 2006., 101.

[2] Usp. Arnold GEHLEN, Der Mensch. Seine Natur und seine Stellung in der Welt, Frankfurt am Main, XI. izdanje, 1976.

[3] Usp. Leo SCHEFFCZYK, Der Mensch als Bild Gottes, Darmstadt, 1969.

[4] Max SCHELER, Položaj čovjeka u kozmosu, u: ISTI, Ideja čovjeka i antropologija, Zagreb, 1996., 157.

[5] Ovdje nećemo ulaziti u sadržaj i teme suvremenih bioetičkih rasprava i nekih modernih prirodnih znanosti i tehnologija koji žele čovjeku oduzeti i zanijekati njegovu metafizičku narav i dostojanstvo i svesti ga na puki antropološki naturalizam i naturalistički redukcionizam kao i na radikalni antropocentrizam i biocentrizam. Namjera je pokazati kako iz filozofske tako i iz teološke antropologije i njihovih poimanja čovjeka da je čovjek uvijek više od onoga što jest i što o sebi zna, da posjeduje metafizičku narav i dostojanstvo od začeća do smrti, i da je on Božje stvorenje stvoreno na sliku Božju (usp. Post 1, 26 – 27).

[6] Usp. Franz COURTH, Kršćanska antropologija. Bog – čovjek – svijet, Đakovo, 1998., 33.

[7] Usp. Angelo SCOLA – Gilfredo MARENGO – Javier PRADES LÓPEZ, Čovjek kao osoba. Teološka antropologija, Zagreb, 2003., 128 – 131.

[8] Usp. Ludwig FEUERBACH, Vorlesungen über das Wesen der Religion, Berlin, 1956., 293. Ovdje već leže korijeni onoga nauka što će ga u radikalnoj mjeri ne samo preuzeti nego i izvrnuti suvremena prirodna znanost, posebno suvremene (bio) medicinske znanosti u zahvatima na ljudskome životu. Teza dominantne teološke antropologije zamijenjena je tezom radikalne antropologije koju će do kraja provesti Friedrich Engels i Karl Marx, a koja će se u najvećoj mjeri očitovati upravo u današnjoj suvremenoj prirodnoj znanosti koja ima zadatak da uspostavi istinu ovoga svijeta.    

[9] Usp. Walter KASPER, Bog Isusa Krista, Đakovo, 2004., 470.

[10] DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Gaudium et spes. Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu (7. XII. 1965.), br. 22, u Dokumenti, Zagreb, VII. izdanje, 2008. (dalje: GS).

[11] Usp. Tonči MATULIĆ, nav. dj., 108.

[12] Usp. T. MATULIĆ, Metamorfoze kulture. Teološko prepoznavanje znakova vremena u ozračju znanstveno – tehničke civilizacije, Zagreb, 2008., 475 – 479.

[13] Usp. Tonči MATULIĆ, Pobačaj. Drama savjesti, Zagreb, 1997., 107.

[14] Usp. Stipe TADIĆ, Jedna i/ili više istina. Relativizam u poimanju istine kroz povijest i danas, u: Mijo NIKIĆ – Kata LAMEŠIĆ (ur.), Diktatura relativizma, Zagreb, 2009., 89.

[15] Wolfgang PALAVER, Pluralismus  – ethische Grundintuition – Kirche, u: Zeitschrift für katholische Theologie 120 (1998.) 3, 258 – 260.

[16] Luigi LORENZETTI, Liberalizam, u: Aldo STARIĆ (ur.), Enciklopedijski teološki rječnik, Zagreb, 2009, 585.

[17] Usp. Karl Graf BALLESTREM, Katholische Kirche und Menschenrechte, u: Internationale katholische Zeitschrift – Communio 35 (2006.) 2, 180 – 202.

[18] Usp. Tonči MATULIĆ, Medicinsko prevrednovanje etičkih granica. Svetost života prikliještena između autonomije i tehnicizma, Zagreb, 2006., 53 – 57.

[19] Usp. Tonči MATULIĆ, Pobačaj. Drama savjesti, nav. dj., 128 – 130.

[20] Karl JASPERS, La fede filosofica, Torino, 1973., 97.

[21] IVAN PAVAO II., Evangelium vitaeEvanđelje života. Enciklika o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života (25. ožujka 1995.), Zagreb, III. izdanje, 2003., br. 58 (dalje: EV); usp. GS, br. 51.

[22] Usp. Karl LEHMANN, Das Eintreten für das Lebensrecht des ungeborenen Kindes als christlicher und humaner Auftrag, u: Internationale katholische Zeitschrift – Communio 21 (1992.) 2, 106 – 109.

[23] Usp. Valentin POZAIĆ, Život prije rođenja. Etičko – moralni vidici, Zagreb, 1990., 113 – 114.

[24] Usp. KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Donum vitae – Dar života. Naputak o poštivanju ljudskog života u nastanku i o dostojanstvu rađanja (22. veljače 1987.), br. 5, u: Valentin POZAIĆ, Život prije rođenja. Etičko – moralni vidici, nav. dj., 203 (dalje: DV).

[25] Usp. Tonči MATULIĆ, Pobačaj. Drama savjesti, nav. dj., 115.; usp. također ISTI, Život u ljudskim rukama. Nova biologija i biotehničko revolucioniranje života, nav. dj., 223 – 247.

[26] Usp. Josip ŠALKOVIĆ, Zakonik kanonskog prava – teološko – pravna sinteza Sabora, u: Bogoslovska smotra 75 (2005.) 3, 767 – 792. Članak govori na jedan neizravan način upravo o doprinosu Zakonika kanonskog prava u obrani i zaštiti ljudskoga života, i to u povezanosti dokumenata Drugog vatikanskog koncila i Zakonika u kojem je Drugi vatikanski koncil itekako prisutan i daje teološku okosnicu Zakoniku. Sadržajno i cjelovito je upravo povezana teološka i pravna dimenzija Zakonika.

[27] Wolfgang PALAVER, nav. čl., 270 – 275.

[28] Usp. Karl Graf BALLESTREM, nav. čl., 193 – 195.

[29] Usp. Tonči MATULIĆ, Medicinsko prevrednovanje etičkih granica…, nav. dj., 62.

[30] Usp. Isto, 66.

[31] Joseph RATZINGER, O relativizmu i vrjednotama, Split, 2009., 24.

[32] IVAN PAVAO II., Veritatis splendor Sjaj istine. Enciklika o nekim temeljnim pitanjima moralnog naučavanja Crkve (6. kolovoza 1993.), Zagreb, 1998., br. 32.

[33] Joseph RATZINGER, nav. dj., 11.

[34] Usp. Tonči MATULIĆ, „Etička hereza“ – relativizam: Teologijske analize demokratskog poretka, u: Mijo NIKIĆ – Kata LAMEŠIĆ (ur.), Diktatura relativizma, nav. dj., 192.

[35] Papa Ivan Pavao II. još navodi pomračenje smisla Boga i čovjeka, praktični materijalizam koji pogoduje širenju individualizma, utilitarizma i hedonizma, pomutnja savjesti između dobra i zla – usp. EV, br. 21 – 24.

[36] Usp. Ivan TADIĆ, Protagorin i suvremeni relativizam, u: Mijo NIKIĆ – Kata LAMEŠIĆ (ur.), Diktatura relativizma, nav. dj., 73.

[37] Usp. Joseph RATZINGER, Die Bedeutung religiöser und sittlicher Werte in der pluralistischen Gesellschaft, u: Internationale katholische Zeitschrift – Communio 21 (1992.) 6, 501.

[38] Usp. Tonči MATULIĆ, Medicinsko prevrednovanje etičkih granica…, nav. dj., 64.

[39] Usp. Tonči MATULIĆ, Pobačaj. Drama savjesti, nav. dj., 147 – 149.

[40] Usp. Tonči MATULIĆ, Medicinsko prevrednovanje etičkih granica… nav. dj., 62.

[41] KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, De abortu procurato – O namjernom pobačaju. Izjava o namjernom pobačaju (18. studenoga 1974.), br. 19 – 22, u: Valentin POZAIĆ, Život prije rođenja. Etičko – moralni vidici, nav. dj., 186 – 189.

[42] Usp. Tonči MATULIĆ, Medicinsko prevrednovanje etičkih granica…, nav. dj., 73.

[43] Usp. Jan MILIČ LOCHMAN, Ideologie oder Theologie der Menschenrechte: Die Problematik des Menschenrechtsbegriffs heute, u: Concilium 15 (1979.) 4, 204 – 209. Takva suprostavljena tumačenja ljudskih prava možemo uočiti usporedbom njihova razumijevanja u zapadno – kapitalističkim, istočno – socijalističkim kao i u zemljama Trećega svijeta.

[44] Glede legalizacije i liberalizacije pobačaja u europskim zemljama vidi više u: Tonči MATULIĆ, Pobačaj. Drama savjesti, nav. dj., 17 – 33. Također ovdje se govori i o statističkim brojkama i legaliziranih i nelagaliziranih izvršenih pobačaja u mnogim europskim zemljama. O tome također u: ISTI, Metamorfoze kulture…, nav. dj., 448 – 450. Opsežnu analizu – studiju o svim gibanjima, bilo u smjeru legalizacije pobačaja ili zakonskog zabranjivanja, napravio je u SAD –u Stephen KRASON, Abortion. Politics, Morality, and the Constitution. A Critical Study of ROE and WADE, and DOE and BOLTON and a Basis for Change, New York – London, 1984., posebno 7 – 74 na kojima autor donosi niz detalja oko stvaranja „pobačajne euforije“ bilo onih za ili protiv pobačaja.

[45] Usp. Bernhard HÄRING, Kristov zakon III. Slobodni u Kristu, Zagreb, 1986., 126 – 129.

[46] Usp. Giani MATTAI, Ljudska prava, u: Aldo STARIĆ (ur.), Enciklopedijski teološki rječnik, nav. dj., 901.

[47] Usp. Isto

[48] IVAN XXIII., Pacem in Terris – Mir na zemlji. Enciklika o miru svih naroda (11. travnja 1963.), br. 11 – 27, u: Marijan VALKOVIĆ (ur.), Sto godina katoličkoga socijalnog nauka, Zagreb, 1991., 165 – 168. Taj popis ljudskih prava nije zaključen i statičan nego otvoren daljem razvoju. To su pravo na opstanak, na dostojanstvo, pravo slijediti vlastiti poziv itd. U tekstovima Drugog vatikanskog sabora nalazimo opširnu potvrdu prava osoba i naroda. Posebno je važna Deklaracija Dignitas humanae o vjerskoj slobodi. Također Ivan Pavao II. u svojim socijalnim enciklikama poziva na prava pojedinaca i naroda. U enciklici Laborem exercens (1981.) osima prava na vjersku slobodu koja je temelj i mjera svih drugih prava, naglašava prava radnika. Enciklika Sollicitudo rei socialis (1987.) odlučno zahtijeva i teološki utemeljuje pravo svih naroda, a posebice onih nerazvijenih na cjelovit razvitak i na sveopću solidarnost. U enciklici Centesimus annus (1991.) označuje pravo na slobodnu gospodarsku inicijativu, u etičko – pravnome okviru.

[49] Usp. Tonči MATULIĆ, Medicinsko prevrednovanje etičkih granica…, nav. dj., 90 – 91.