Čudni su putevi Gospodnji

image

Mir i dobro svima! 🙂
Veseli me što, iako dugo nisam bila s vama ili vam pisala, mnogi od vas još uvijek imaju potrebu javiti mi se i pitati za savjet. Pojavila su se i mnoga nova lica, koja su uživala čitajući moje stare objave i kontinuirano pitala za nove. Pa eto, ovo je za vas i zbog vas. Hvala vam!

Svi s vremena na vrijeme kažemo čudni su putevi Gospodnji, ali koliki broj nas doista razumije ono što tada izgovara? Ne baš velik, pretpostavljam. Jer kad bi ta brojka bila velika, među nama ljudima ne bi postojalo toliko nerazumijevanja i osuđivanja, postojala bi samo ljubav. No tako je to s ljubavlju, čak i ona povremeno naiđe na otpor.
Istina je da sam odlutala. Ne samo od Frame, Crkve i svega ostaloga čemu sam do prije nekoliko mjeseci intenzivno posvećivala svoje dane i noći. Negdje, u procesu svega toga, uspjela sam odlutati i od Boga. Na početku mi se to činilo nemogućim – da bih ja, osoba koja doista vjeruje u Stvoritelja, ikada mogla odlutati od svog Oca. Moja oholost nije poznavala granice.
Sve je započelo s jednim neodlaskom na Svetu misu – jer zbog posla nisam imala vremena stići na nju. Jedan neodlazak pretvorio se i u drugi. Drugi se pretvorio u treći. Tjedni bez molitve i euharistije pretvorili su se u mjesec. Jedan mjesec pretvorio se u dva. Vrijeme je prebrzo prolazilo. Činilo se kao da ga nikada nije bilo dovoljno ni za što. Za život, za ljude, za održavanje stana, kupovanje hrane, za molitvu… Za mene.
Vidite, molitva i ja bili smo blisko povezani. Molitva me povezivala s Bogom. Kad se čovjek prestane moliti, kad prestane razgovarati s Bogom, čovjek odluta. Ponekad je toga svjestan pa to nastavi činiti namjerno, postane nemaran i ohol, smatra da sve može sam i da mu Božja pomoć uopće nije potrebna u životu. A ponekad, kao što je to bilo u mom slučaju, čovjek odluta nesvjesno, počne ga pritiskati vrijeme. No kad konačno na trenutak zastane, uzme predah i odmoran se okrene oko sebe, tek tada shvati što se ustvari dogodilo. A dogodilo se mnogo toga.
Neki su se mostovi srušili. Neke je moguće ponovno podići, dok su neki nepovratno oštećeni. Mislim da me najviše zaprepastila činjenica što su se mnoga vrata u mom životu tada zatvorila. Vrata za koja sam prije slijepo vjerovala da se nikada neće zatvoriti. I što sam u tom trenutku naučila? Naučila sam da je svaki most u našim životima potrebno održavati. I to pažljivo jer je svako drvo ispod grube površine ustvari krhko.
Most je u ovom slučaju metafora za ljude, naravno. Koliko god se naši odnosi s ljudima činili sigurnima, ustvari to nikada nisu. Shvatila sam da nijedna ljubav osim Božje nije sigurna. Bog nam bezuvjetno oprašta, dok ljudi uvijek zahtijevaju dokazivanje. Dokaz da ih više nikada nećemo povrijediti ili zanemariti, dokaz da ćemo drugi put pokušati biti bolji. Ali naš Otac… On je uvijek tu, spreman nas prigrliti tako nedostojne. I nikada ne osuđuje. Naprotiv, baš nas takve još više voli.
Za savjet sam se obratila svojoj prijateljici, časnoj sestri čija me vjera u Dobro svaki put iznova vrati na ispravne ceste. Jednom sam se našalila kako mi je pored toliko mnogo prijatelja svećenika, časnih sestara i onih koji to tek trebaju postati veoma teško živjeti grešnim životom – čak i kad bih to htjela. Na vlastito iznenađenje, shvatila sam da je živjeti grešnim životom mnogo lakše nego li se činilo na prvi pogled. Ustvari je živjeti s Bogom mnogo teže. Jer baš kako mi je kroz razgovor rekla ta moja prijateljica…
Kad ih povrijedimo, ljudi od nas možda traže naše dokazivanje u smislu nebitnih čovječnih stvari, ali Bog od nas traži mnogo više. On traži naše kajanje. A teško se pokajati kad još uvijek ne vidimo u čemu smo pogriješili. Kako ćeš se vratiti Bogu, ako ti zamjeranje zbog gubitka odnosa magli put? Umjesto da plačeš nad propalim odnosima, radije se pokaj zbog razloga zbog kojih su ti odnosi propali.
Nitko nije rekao da su časne sestre med i mlijeko. 🙂 Po potrebi znaju pokazati i zube.
Ono što mi je tada prijateljica rekla natjeralo me na razmišljanje. Bila je istina da se još uvijek nisam pokajala, da sam još uvijek mislila kako ja osobno nisam ni u čemu pogriješila. Istina je da nisam vidjela vlastite propuste. Istina je i da se nisam dovoljno trudila kako bih ih vidjela. Istina je da sam zbog toga izbjegavala odlazak na ispovijed. I na Svetu misu. Što mi je sada besmisleno, ali mi se tada činilo savršeno smislenim.
Kako sam ja to gledala… Radila sam gotovo 17 sati na dan. Dan ima 24 sata. Jedva su mi 4 sata ostajala za spavanje. Nisam mogla dati otkaz zbog ugovora koji me obvezivao da na tom mjestu radim još mjesec dana. Tko je mogao znati da je ugovor bio lažan i da će moja šefica nakon mjesec dana zbog njega biti pod kriminalnom istragom? Sve je to tada zvučalo poput telenovele koju je moja majka u podne gledala na televiziji. Dakle, u mojim očima, nedostatak vremena za život općenito i iscrpljenost zbog koje sam se u pogrešno vrijeme istresla na pogrešnim ljudima bili su opravdani.
No kad je predstava završila, a zastor se konačno spustio, shvatila sam da ništa što sam tijekom tog iscrpljujućeg razdoblja u svom životu učinila nije bilo opravdano. Kako bi grijeh ikada mogao biti opravdan?
Bila je korizma. Svake godine, otkad sam se vratila Bogu, korizmu provedem tako što se u njoj odreknem jednog grijeha, uvijek onog kojeg mi se osobno najteže odreći. Ove godine taj je grijeh bila oholost. U trenutku u kojemu sam većini svojih prijatelja svećenika i časnih sestara rekla da ću se ove godine pokušati odreći oholosti, gotovo svi do jednog su mi rekli da će mi to biti još teže od odlaska na zornice, koje sam posvetila dušama u čistilištu, a s kojima su svako jutro bili neki cirkusi. Rekli su mi da će napasti sada biti mnogo teže i da budem oprezna.
Naravno, nisam bila oprezna. Oholo sam uletjela u to sve. Toliko oholo da to nisam ni vidjela sve dok korizma konačno nije bila gotova. Ne kako me je to i na trenutak zaustavilo. Iduće godine namjeravam ponovno pokušati s ohološću, ma koliko to bilo oholo od mene. 🙂
Nedugo nakon toga, izgubila sam obje žene koje su me odgojile. Najprije svoju majku, koja je i službeno odlučila započeti novi život u novoj zemlji s posve novom obitelji, a zatim i svoju strinu, koja me sada promatra s Neba. Na dan u kojemu je pokopana pored mog strica, kiša je padala i bilo je stvarno jako, jako hladno. Na putu prema Zagrebu čak je i sniježilo. Sjećam se da sam pomislila kako vrijeme savršeno odgovara mom duševnom stanju.
Patila sam, a nisam imala nikoga s kim bih to mogla podijeliti. Barem ne fizički. Prije bih se strini mogla pojadati zbog boli koju je u mojoj duši ostavio odlazak moje majke, ali nakon što sam izgubila i nju, više mi nitko nije ostao. Majke razumiju jezik duše i bez previše riječi, a njihov zagrljaj odjekuje u našim tijelima toliko duboko da ga nikada ne zaboravimo. Još uvijek se s jasnoćom sjećam posljednjeg zagrljaja kojega mi je uputila majka, baš kao što se sjećam i posljednjeg zagrljaja kojega mi je uputila strina.
Kad je pokop bio gotov, a ljudi se počeli razilaziti, ja sam posljednja stajala u redu i čekala da na strinin ulašteni lijes bacim crvenu ružu. Nije mi bilo jasno čemu to bacanje cvijeća, ionako će istrunuti u zemlji, zar ne? Ali to bacanje cvijeća je na neki način naše posljednje zbogom, naš konačni oproštaj. Čini se kao da tek s tim završnim bacanjem cvijeća mi doista shvaćamo da više nikada nećemo vidjeti osobu čije smo tijelo položili u zemlju.
Nisam mogla gledati lijes, nisam imala snage za to nakon što sam tri sata stajala u hladnoj crkvi, primala plačljive izraze sućuti i promatrala samo taj smeđi ulašteni lijes jer je to bilo jedino na što mi je mogao pasti pogled. Nisam tada htjela plakati. Ne volim plakati u javnosti. Oduvijek mi se činilo besmislenim. Kao da bi te par kapljica na licu u očima drugih ljudi ikada moglo učiniti čovječnijim. Više mi se sviđalo plakanje u osami. Tako sam barem znala da je iskreno.
Posljednja sam došla na red s bacanjem crvene ruže. Umjesto gledanja lijesa, podigla sam pogled prema nebu. Nisam zaplakala. Ni tada, niti ću ikada. Samo sam se nasmijala jer sam znala – mojoj strini je dobro, s Bogom je.
I samo tako, više nisam lutala. Ponovno sam pronašla dom.
Drugi to ne razumiju. Nisu razumjeli moj osmijeh. Nisu razumjeli nedostatak mojih suza na sprovodu. I kad sam ušla u svoj prazan stan, u osamu, zaplakala sam zbog njih. Zaplakala sam jer ne razumiju, zaplakala sam jer ne znaju. Jer ne vjeruju.
Što sam htjela reći početnom misli o tome kako su čudni putevi Gospodnji? Htjela sam reći to da mi ne možemo osuđivati živote koje vode drugi ljudi jer to nisu naši životi, to nisu naši putovi. Tko smo mi da preispitujemo život, da preispitujemo put koji je Bog namijenio za ovog ili onog čovjeka? Sve što Bog stavi u naše živote, bilo dobro ili loše, stavljeno je s razlogom. Stavljeno je kako bismo narasli, kako bismo došli Njemu. Svi naši putovi uvijek su i uvijek će voditi samo Bogu. Nitko ne luta vječno. Nitko niti ne može lutati vječno. Prije ili kasnije svi se mi moramo vratiti svom Ocu.
Ovo je napisano za sve one koji lutaju, koji se još uvijek traže. I drago mi je što mi se baš takvi javite, nikada mi ne biste mogli „smetati“. Samo bih ponekad voljela da mi Bog ne vjeruje toliko, ponekad sam i sama izgubljena u savjetima koje vam dajem. Sva sreća pa uvijek kažem da imam vjerojatno najboljeg anđela čuvara na svijetu, taj se doista namučio. 🙂
jerkovic.monika@gmail.com