Crkva evoluciju nikada nije odbacivala, već ju je korigirala

Human_evolution_scheme_(2)

Budući da ovih dana mnogi s čuđenjem pa čak i ogorčenošću prožetom sablasnošću komentiraju izjavi pape Franje vezanu u Veliki prasak i Evoluciju, smatramo potrebnim neke stvari vezane uz te teme protumačiti.

Prije svega, Crkva nikada i baš nikada nije bila protivnik evolucije, naravno ako govorimo o teoriji evolucije koju možemo opisati kao umjerenu teoriju evolucije.

Problem se u shvaćanju evolucije javlja zbog toga što većina ljudi, pa čak i znanstvenika ne razlikuje sve moguće evolucije, darvinizam, transformizam, evolucionizam. Sve se to trpa u isti koš. Ali jabuke i kruške nisu ista vrsta, iako pripadaju istoj porodici Rosaceae. Na jednak način Darvinizam, Socijalni darvinizam, Evolucija, Biološka evolucija, Lamarckova teorija evolucije, Darwinova teorija evolucije, Evolucionistički smjerovi nakon Darwina, Sintetička teorija o evoluciji, Mutabilnost, Prirodni odabir ili selekcija, Genetski drift, Mikroevolucija, Makroevolucija ili adaptivna radijacija, Megaevolucija i Molekularna evolucija nisu iste vrste, iako pripadaju istoj porodici koju možemo osloviti kao Teorija evolucije.

Svaka od nabrojenih promatra evoluciju specifično i na poseban način.

Sama riječ evolucija prema »Hrvatskoj enciklopediji« Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže, dolazi od latinske riječi »evolutio: razvoj, razvitak, razvoj iz nižega u više, iz jednostavnoga u složeno, nekoga prirodnog ili društv. procesa (npr. evolucija umnih sposobnosti, evolucija sredstava za proizvodnju); manifestacija neke pojave, događaja ili ideje sukcesivno, u jednom slijedu (npr. evolucija slikarstva, evolucija pjesništva, evolucija jedne drame, tragedije itd.); u povijesnom razvoju društva, kvantitativna postupna promjena kao suprotnost revoluciji; svaki razvoj koji je sličan rastu žive tvari, nasuprot kreativnom shvaćanju (npr. evolucija nekog izuma, evolucija običajnoga prava); kretanje koje se sastoji od niza povezanih i uzajamno uvjetovanih radnji; proces oblikovanja nekoga finalnog proizvoda, isto tako i sam proizvod iz tog procesa, kao i svaka oblikovana etapa, jedinica iz jedne razvojne serije (npr. evolucija cvijeta iz pupoljka) itd.«[1]

Ista, prethodno citirana enciklopedija pojam »evolucija u biologiji« obrazlaže ovako: »Skup znanstvenih teorija i hipoteza o nastanku života, o zakonima i putovima postupnoga razvoja živoga svijeta; razvoj organizama od jednostavnih prema složenima; razvoj vrste, populacije, ili koje druge više sistematske skupine – filogenija. U najširem smislu, proces u kojem nizom promjena ili razvojnih stupnjeva živi organizam ili skupina organizama stječe karakteristične morfološke i fiziol. značajke; teorija po kojoj različiti tipovi životinja i biljaka potječu od drugih preegzistentnih tipova. Ta teorija, prema kojoj se viši oblici života izvode iz nižih, temelji se na opsežnim promatranjima, os. na područjima paleontologije, embriologije, poredbene anatomije, genetike, molekularne biologije (molekularna evolucija), poredbene fiziologije i životinjskoga ponašanja. Znanstveno se oblikovala poč. XIX. st.«[2]

Ovo obrazloženje o evoluciji u biologiji, donosi većinom točne informacije, no u jednom izričaju temeljno i jezično griješi. Vidimo da na početku definiranja govori kako je evolucija u biologiji: »Skup znanstvenih teorija i hipoteza o nastanku života. (…)«

No, je li tome baš tako? Može li evolucija govoriti o nastanku života i dati odgovor na to pitanje?

Ukoliko samo etimološki promotrimo termine razvoj i nastanak, tada zaključujemo da ne može razvoj definirati nastanak. Već je rečeno da evolucija dolazi od latinske riječi evolutio i označava razvoj, razvitak, razvoj iz nižega u više, iz jednostavnoga u složeno, nekoga prirodnog ili društvenog procesa.

Za razliku od razvoja, nastanak ili postanak ima sasvim drugi korijen i označava drugačiju stvarnost. Nastanak ili postanak dolazi od grčke riječi γένεσις, odnosno latinske riječi genesis. Također i latinska riječ creatio: stvaranje; može biti svojevrsni biblijsko-teološki terminus tehnicus za genesis: nastanak, postanak.  Taj nastanak se u hrvatskom jeziku definira kao početak nastajanja, razvijanja; postanak.

Već putem ove etimološke usporedbe, vidljivo je kako se pogrešno definira evolucija kao hipoteza o nastanku života jer evolucija označava razvoj a ne nastanak. Evolucija je nešto što tek nastankom počinje razvoj, dakle, dolazi nakon nastanka a nije sam nastanak. Stoga, evolucija u tom smislu ne može dati odgovor kako nešto nastaje, već daje odgovor na pitanje kako se nastalo razvija.

Osim svega do sada rečenog potrebno je spomenuti evoluciju, odnosno, darvinizam u totalitarnim sustavima vladanja, koja je u takvim društvenim uređenjima bila jedan od instrumenata perfidne ateizacije, a Darwin i ekipa evolucionista nisu u evoluciji gledali instrument negacije Stvoritelja, čime je jedno oruđe u ruci zlobnika postalo svojevrsno oružje. Tako se osobito u Hrvatskoj darvinizam koristio u propagandi socijalističkih i komunističkih ideja, a nakon II. svjetskog rata za sustavnu ateizaciju.

Ipak, Crkva teoriju evolucije nikada nije odbacivala već ju je kroz vrijeme korigirala. Mnogi nisu upoznati činjenicom da se baš unutar Crkve razvijala ova misao jer pitanje evolucije nije otkriveno s Lamarckom ili Darwinom već se o tome razmišlja još od stare Grčke. Tako je 1579. godine Didacus Valades u Rhetorica Christiana, naslikao prikaz nastajanja naslovljen kao Scala naturae; Great chain of being – Veliki lanac bivanja; koji je možda utjecao na promišljanje samoga Darwina i drugih, prije ili poslije njega.

Da Crkva doista hipotezu evolucije nije odbacivala potvrđuju iskazi samih papa kroz povijest. Tako se, na primjer: »Istinski zaokret u odnosu između vjere u stvaranje i evolucije dogodio objavljivanjem enciklike pape Pija XII. Humani generis 12. kolovoza 1950. godine, u kojoj se dopušta rasprava o podrijetlu ljudskog tijela iz već postojeće žive tvari, što znači da je moguća hipoteza kako je ljudsko tijelo genetički, tj. evolucijom vezano uz neku davnu životinjsku vrstu. To osjetljivo područje trebaju proučavati stručnjaci s obaju područja. Ni teologija ni prirodne znanosti nisu dovršene znanosti, već su pred njima mnoga otvorena pitanja, koja bi trebalo dalje istraživati u međusobnoj slozi i toleranciji. Što se tiče ljudske duše, ostaje nepromijenjen nauk Crkve da Bog izravno stvara svaku pojedinu dušu. Pa tako i ljudski duh. Na kraju recimo i to da Crkva sebi pridržava posljednji sud na području na kojemu je kompetentna. Novost enciklike Humani generis je u tome što je to prvi crkveni dokument koji o teoriji evolucije govori bez odbijanja i osude. I ne samo to. Teoriji evolucije priznaje se karakter ozbiljne znanstvene hipoteze, a papa poziva i prirodoslovce i teologe da se angažiraju u istraživanju o toj temi.

Drugi vatikanski koncil u pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes izražava žaljenje zbog rasprava i polemika koje su se u bližoj i daljoj povijesti pojavljivale zbog toga što je vjera odricala znanosti pravo na legitimnu autonomiju. Koncil ističe da metodičko istraživanje ni u jednoj struci, ako se provodi doista znanstveno i po moralnim načelima, nikada se ne će stvarno protiviti vjeri, jer profane i vjerske realnosti imaju svoj izvor u istome Bogu.

Papa Ivan Pavao II. je, uviđajući važnost odnosa znanosti i vjere općenito te ostajući na tragu Koncila, napisao mnoge dokumente i održao mnoge govore i na temu odnosa stvaranja i evolucije. Tako papa smatra da se ispravno shvaćeno vjera u stvaranje i ispravno shvaćeno evolucionističko naučavanje ne suprotstavljaju jedno drugome. Evolucija pretpostavlja stvaranje, a stvaranje se u svjetlu evolucije predstavlja kao vremenski produženo događanje (proces) – kao creatio continua – u kojemu Bog kao stvoritelj neba i Zemlje biva očima vjere vidljiv. Ako je papa Pio XII. naučavanje evolucionizma smatrao ozbiljnom hipotezom koju treba pobliže istražiti, Ivan Pavao II, kaže da nove spoznaje daju povoda da u teoriji evolucije vidimo više od hipoteze. Kad je riječ o čovjeku i Ivan Pavao II. podsjeća na ono što je zapisano i u enciklici Humani generis, da ljudsko tijelo ima svoje porijeklo u oživljenoj materiji koja je prije njega egzistirala, tj. da je tijelo nastalo u evolucijskom procesu, a duhovna duša da je nastala neposrednim Božjim stvaralačkim činom. Stoga se za čovjeka može reći da je utjelovljeni duh, duh u materiji. Ili kako bi rekao Pierre Teilhard de Chardin: Materija je maternica duha.

I papa Benedikt XVI, još kao kardinal Joseph Razinger, a i kao papa, iznosio je svoja stajališta o pitanjima odnosa vjere u Božje stvaranje i evolucije. Ako bismo htjeli koncizno izraziti stajalište pape Benedikta XVI. o odnosu vjere u stvaranje i teorije evolucije onda bismo mogli to učiniti njegovim riječima: Kršćanska slika svijeta kazuje nam da je svijet u svojim pojedinostima nastao u veoma zamršenu evolucijskom procesu, no da on u svojoj srži ipak proizlazi iz Logosa. Naime, kako Papa kaže: In principio erat verbumu početku sviju stvari stoji stvarateljska moć razuma[3]

Na jednak način Crkva promatra i Veliki prasak jer se ta hipoteza rodila unutar same Crkve, ukoliko znamo da ju je postavio belgijski katolički svećenik, mons. Georges Henri Joseph Édouard Lemaître.

Stoga, izjava pape Franje da »znanstvena teorija koja se postavlja kao začetak svijeta nije u suprotnosti s intervencijom Božjeg stvaranja i da Evolucija nije suprotnost kreaciji, jer evolucija predmnijeva stvaranje bića koji se razvijaju« nije neka novost u Crkvi jer su i njegovi prethodnici, kao i filozofsko-teološka misao kroz povijest katoličke misli, na svoj način potvrđivali.

fra Mate Bašić

[1] Evolucija, u: Hrvatska enciklopedija, http://www.enciklopedija.hr//natuknica.aspx?ID=18721, (31. lis. 14.)

[2] Evolucija u biologiji, u: Isto.

[3] Usp. Ivan KEŠINA, Bog stvara evolucijom, u: http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=20516, (31. lis. 14.)