Prošli tjedan, 28.10., krenusmo prema rijeci Jordan i prema brdu Qarantal, mjestu Isusove kušnje u pustinji. To je jedinstvena prilika da se vidi to mjesto, jer je u normalnim okolnostima dolazak tamo onemogućen zbog nadzora izraelske vojske. Prolazivši uskom cesticom koja vodi prema još užoj rijeci Jordan može se uočiti mnoštvo mina koje su ovdje ostale još od sedamdesetih godina kad se vodio rat za ova područja između Izraela i Jordana. Treba svakako napomenuti da su ovi prostori pod okupacijom Izraela, iako pravno spadaju pod samoupravu Palestine.

Stigavši na oveće parkiralište, hodočasnici iz 20-ak autobusa uz prigodnu su se procesiju uputili prema rijeci Jordan predvođeni jeruzalemskim fratrima. Na drugoj se strani rječice Jordan moglo opaziti drugo mnoštvo hodočasnika, koji, zbog toga što se nalaze s jordanske strane i samim time nisu pod strogom vojnom zaštitom, mogu svakodnevno pohoditi ovo svetište.

Stvarno je zaprepašćujući doživljaj ove pustinje kojom je naš Spasitelj koračao zajedno sIvanom Krstiteljem. Ovdje se dogodio onaj jedinstveni trenutak Isusovog krštenja i silaska Duha Svetoga.

Svako novo iskustvo u Svetoj zemlji uistinu je posebno – biti upravo na svim tim mjestima iz Novog i Starog zavjeta. Cijeli sam život na misama slušao čitanja i pokušavao si predočiti sva mjesta gdje su se spomenutidogađaji odvijali, no došavši ovdje shvatio sam da je sve poprilično drukčije od onoga što sam zamišljao, pogotovo doživljaj pustinje.

Po Njegovom su dolasku u ovoj pustinji uistinu odjeknule riječi: “Nek’ pustinja procvjeta, maranatha!“  I procvjetala je. Kažu da je osobiti doživljaj doći ovamo kad padne kiša, jer tad svo inače nevidljivo cvijeće procvate! Opustošenoj i praznoj duši bez Boga, nalik na pustinju,malo je potrebno da procvate, samo kapljica Njegove krvi!

Vjeruje se da je brdo Qarantal u ovoj pustinji mjesto gdje je Isus 40 dana bio kušan. To je brdo prozvano brojem četrdeset upravo na taj spomen. Ovdje su pravoslavni monasi izgradili manastir, nasuprot starih nastambi u kojima su u prošlosti živjeli. Do ovog samostana ima dobrih 10-15 minuta vrlo strmog uspona, a može se i žičarom.

Došavši na ovo brdo pokušao sam si predočiti onaj odlomak iz Evanđelja : „Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: “Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.” Tada mu reče Isus: “Odlazi, Sotono! Ta pisano je: Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!” Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu.” S vrha se brda uistinu pruža veliki pogled na Jerihon, Jordan i dalje, prema nepreglednoj pustinji. Pustinji, koja je dio i našeg života.Upravo se u toj pustinji On proslavlja, čak i onda kad nemamo nade. Mi samo moramo dopustiti Bogu da bude Bog, u svim situacijama našega života…

Prošli je tjedan bilo mjesec dana otkako sam na ovim svetim prostorima.

Htio bih vam barem malo prikazati različitost vjeroispovjesti ovdje.U Izraelu postoji svega petstotinjak Židova katolika. Oni su u vrlo teškoj poziciji jer se moraju skrivati od ostalih Židova koji ih smatraju hereticima. U franjevačkom samostanu koji se nalazi na staroj tvrđavi Jaffo u Tel Avivu slavi se posebna misa na hebrejskom jeziku upravo za njih. Uz njih postoje i tzv. „mesijanski židovi“  koji priznaju Isusa kao Mesiju koji će ponovno doći. Procjenjuje se da ih je na tisuće u Izraelu, no oni nisu u zajedništvu s Crkvom.

Vratimo se sad na moju svakodnevnicu…Prošlog je petka za vrijeme križnog puta nastala poprilična gužva na ulicama Jeruzalema. Naime, jedna grupa ruskih turista doslovno je zatvorila prolaz i onemogućila ostalim hodočasnicima da prisustvuju pobožnosti. To nam nije išlo u prilog zbog tzv. „status quo-a“ po kojemu točno vrijeme (15.50) moramo stići u baziliku Svetog groba, gdje imamo 15 do 20 minuta za proći završne postaje križnog puta. Nakonotprilike 5 minuta, ulica se konačno raščistila pa smo ubrzanim korakom pohitali do iduće postaje.

Ovaj križni put u mnogo elemenata podsjeća na onaj pravi Križni put kojim je naš Spasitelj hodio. Grad u pripremama za Pashu, vreva trgovaca i dućana, buka – sve je to prisutno i u današnjem križnom putu. Jedan čovjek koji nosi križ u ono vrijeme nije bio ništa novo niti neuobičajeno. Upravo ta skrivenost i misterij križnog puta ostaju i danas na ulicama Jeruzalema.

Na ovome mjestu, za kojeg se često kaže da je svijet u malom, gdje se može čuti čitavo mnoštvo jezika, kršćani su i dalje „znak osporavan“. Oni zapravo ostaju jedina vjera koja blagoslivlja neprijatelje. To je za ove prostore najveće svjedočanstvo, jer su ovdje prisutne svakodnevne tenzije samo zbog toga što je netko drukčijiili drukčijevjeruje. Pravi put pomirenja počinje preko istog tog križa koji svakodnevno prolazi ulicama Jeruzalema. Samo Njegova ljubav može učiniti da sve procvjeta, upaliti nova svjetla.

Jučer smo se uputili prema samostanu sv. Ivana u pustinji, blizu Ein Karema, na mjesečne duhovne vježbe. Tema je bila sveti Franjo i pokora. Ovdje je, vjeruje se, grob sv. Elizabete, majke Ivana Krstitelja. Također, tu se nalaze izvor i jedna špilja gdje se Ivan Krstitelj pripremao za javno djelovanje. U Lk 1,80 nalazimo citat „Dječak je međutim rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom.“ Kolike pustinje u životu doživljavamo kao tragediju i ne vidimo izlaz iz njih, a zapravo su one priprava za Njegovo djelo u nama. Bez pustinje nema djelovanja, moraš se suočiti sam sa sobom i vidjeti svoju neznatnost pred Misterijem. „Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa.“

Treba neprestano ostati malen i neznatan poput Franje i Ivana Krstitelja, takve duše Bog odabire za najveća djela. „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.“, kaže apostol. No unatoč tome čovjek može uočiti velika Božja djela već na ovom svijetu. Samo po Njegovoj milosti. Ivan Krstitelj je primjer toga. „Neka slab kliče ja sam jak, a siromah bogat sam, neka svijet kliče vidim – to mi Gospod učini.“

U nedjelju 19. rujna uputismo se prema gori Tabor na duhovne vježbe koje je vodio moderator iz Rima, karmelićanin Bruno Secondin. Tema duhovnih vježbi bila je Riječ Božja. Mislim da ovdje govoriti o Riječi dobiva jednu sasvim drugu dimenziju. Kretati se mjestima gdje se ta Riječ kretala, živjeti tu… To je prije svega jedan veliki dar. To sam puno puta čuo od ovdašnjih fratara i uvjerio se da uistinu jest tako. Na Taboru smo bili tjedan dana, na mjestu gdje se Isus preobrazio. Ovdje je sagrađena predivna bazilika početkom prošlog stoljeća. S obzirom na to da brdo Tabor stoji u sredini povijesne doline Jizreel, o kojoj često čitamo u Starom Zavjetu, s vrha se može vidjeti cijela okolica Galileje.

Sljedeći smo dan krenuli u Emaus, u baziliku sv. Šimuna i Kleofe koji se slave 26.9. Vjeruje se da je upravo ovo mjesto na kojem se Isus sreo sa dvojicom učenika poslije Uskrsa, iako postoji više lokacija “Emausa”. Do samog je mjesta prilično teško doći jer su Izraelci ogradili cijeli taj dio Palestine ranije spomenutim  zidom, zbog čega u Emausu, nažalost, nema puno hodočasnika.

Idući smo se petak ponovno uputili prema Via Dolorosi gdje, kao i svakog petka, započinje križni put po ulicama Jeruzalema. No, ovaj je put bio malo drugačiji od prošlog… Zapala me dužnost, bolje rečeno čast – voditi križni put!!! Kako ovdje nema puno bogoslova koji znaju engleski, magistar mi je rekao da ja taj dan čitam na engleskom! To je bilo jedno zaista veliko iskustvo! Voditi pravi Križni put, gdje se zbivala sva ta Muka za otkup naših grijeha! Čovjek ovdje uistinu može uvidjeti svoju malenost i neznatnost naspram nečeg toliko Velikog!

U subotu smo se uputili prema Galileji, u selo Maghar, gdje je bilo ređenje jednog palestinca, franjevca Badie, na istočnom obredu.Na tom se mjestu mogla vidjeti istinska radost ovdašnjih kršćana zbog njihovog brata.To je bila glavna svečanost u mjestu! Unatoč svim teškoćama koje kršćani ovdje imaju, znaju se veseliti u malim stvarima!

U nedjelju, 3.10. imao sam obnovu privremenih zavjeta sa još petoricom braće. U utorak je počela nova akademska godina. Taj smo dan proslavili misu sa lokalnim patrijarhom Jeruzalema, Fuadom.

Jučer (6.10.) uputili smo se prema Nazaretu, gdje su bili svečani zavjeti fra Antonina. Od svih najvažnijih mjesta na kojima se Isus kretao nedostajao mi je samo Nazaret, tamo gdje je proveo većinu svog života. Stigli smo u popodnevnim satima i pri dolasku u grad odmah ugledali veliku kupolu najveće crkve na Bliskom istoku. Odmah smo se dogovorili da ćemo večernju molitvu imati u Njegovoj kući, koja je nedostupna hodočasnicima jer je ograđena rešetkom. To se zapravo ni ne može nazvati kućom, prije kućicom, ali upravo se tu dogodilo navještenje Gabrijelovo Mariji, tu je Riječ Tijelom postala! Čak i samo mjesto kaže: „Verbum HIC caro factum est“ (Riječ OVDJE tijelom postade).

Idući je dan fra Antonino, upravo na tom mjestu, obećao doživotno živjeti u siromaštvu, poslušnosti i čistoći. Čovjek ovdje uistinu može vidjeti veličinu Božju! Bog je postao čovjekom da bi čovjeka otkupio! Tu je sada ono mjesto gdje je počeo život Boga u obliku čovjeka, pravog Boga i pravog čovjeka. Na ovakvim mjestima čovjek prestaje sumnjati u Božju prisutnost, u Istinu Evanđelja jer može svojim očima vidjeti gdje se sve to zbivalo…