Arhiva kategorije: Kolumna Monike Jerković

Noću je Bog najiskreniji

IMG_7655

Mir i dobro svima! 🙂

Večer. Smiješno je što mi ljudi kad činimo neke teške grijehe, obično ih činimo noću. Tko zna zašto, ali zagledajte se malo u svoju savijest i shvatit ćete da ste neke od svojih najvećih pogrešaka počinili upravo noću. Dan gotovo kao da s naporom izbjegavamo, kao da sami sebi ne dopuštamo da ono najgore izađe iz nas. Ali noću… Prestajemo se opirati. U tome je razlika.

Noć lakše podnosi pogreške i povrede. Danju smo se prisiljeni suočiti s njima, zaprepašteni smo vlastitim radnjama i reakcijama. Često tvrdimo da to nismo bili mi, da nas je obuzelo nešto drugo, nešto divlje. Možda naša prikrivena burna strana, naš unutarnji vagabundo. Ali to smo sve bili mi i to su sve bili naši grijesi, čim sami sebi to prije priznamo, to bolje za nas.

Danas su me pitali u kojem točno trenutku svoga dana najjasnije vidim Boga. Kao iz topa sam odgovorila noću, u glavi već kreirajući misli o noći koje ste maloprije pročitali. Jer sam se istoga trenutka prisjetila nekih od svojih najvećih grijeha i shvatila da su apsolutno svi do jednoga bili počinjeni upravo tijekom noćnih sati.

Dakle… Zašto večer?

Stavimo se u situaciju u kojoj smo počinili neki grijeh. Počinili smo ga i sada se osjećamo prljavo. Ne poznajem čovjeka koji nije počinio neki grijeh, a da se nakon toga iznutra ili izvana nije osjećao prljavo. Točka. Prljavi smo i želimo se nekako očistiti. Ne znamo kako bismo to mogli jer nam se u takvim trenutcima naš grijeh čini najstrašnijim na svijetu, doslovno smo uvjereni da nitko drugi ne bi pogriješio na način na koji smo mi pogriješili, da nitko drugi ne bi napravio toliko katastrofalnu pogrešku. Svijet oko nas se počinje rušiti. Sve nam klizi iz ruku. Sami sebi postajemo stranci. Ne prepoznajemo se. Sve ono lijepo oko nas polako blijedi. Postajemo ništavni. Naš se ego lomi.

Mnogi od nas u tome neće prepoznati Boga, a trebali bi. Jer kroz kakvo drugo nego li slomljeno srce naš Otac može ući u naš život? Ako je naš ego veći od naše ljubavi prema Njemu, kako bi onda On mogao zauzeti mjesto u našem životu?

U glavi imam jasnu sliku svojih grijeha, svojih pogrešaka. Vrte mi se mislima kao da se nalazim na vrtuljku. Ali svaki je put moja želja da se ne udaljim od Boga bila veća od njih. Vidim to. I smiješim se.

S osmijehom na licu usuđujem se otići toliko daleko i napisati da me svaki moj grijeh samo još više približio Bogu. Moja ljubav prema Njemu bila je toliko snažna da je svaki put uspješno istisnula bol zbog grijeha koje sam počinila.

Jer, vidite… Postojali su dani kada sam griješila namjerno, potpuno svjesna onoga što sam namjeravala učiniti, kao i posljedica koje su moja djela trebala donijeti – to najviše boli, to je najprljaviji dio nas, gotovo pa i đavolski. Tada bih sa zgražanjem promatrala koliko mi se zlo ustvari činilo prirodnim i pitala bih se smijem li se onda ja nazivati vjernicom. Posve užasnuta vlastitim radnjama, plakala bih i vrištala (mislim, vrištala bih ja i češće, ali nije društveno prihvatljivo, osim u trenutcima velike tuge, što grijeh za mene jest – i nadodat ću da je s vremena na vrijeme zdravo koji put zavrištati, barem tako tvrde psihološka istraživanja, pa slobodno dajte sve od sebe)… Uglavnom, plakala bih i vrištala da se ja očigledno nikada neću promijeniti, da se u mom životu apsolutno nikada ništa neće promijeniti.

Tako omamljena samoprezirom, samouništavanjem i samogađenjem (doista, koliko riječi za pojam mržnja?), tako nepromijenjena, tako nestvarno svjesna da smo zlo unutar mene i ja očigledno u boljim odnosima od Boga i mene… Slomila bih se. Mnogi od nas ne shvaćaju da je upravo taj slom ključan trenutak bliskosti između Boga i nas.

Mi često pogrešno vjerujemo da kako bi nas Bog prihvatio, moramo biti savršeni. Pa onda to savršenstvo promatramo kao kakav fenomen, kao nešto nedostižno. Ali nikada se ne sjetimo Isusa, Sina kojega je Otac žrtvovao za naše grijehe, kako bi nas mogao prihvatiti upravo takve kakvi jesmo – nesavršene. Ima jedna predivna rečenica padre Pija, koje se sjetim svaki put kad sada posrnem i poželim zavrištati…

Preskupo te Bog platio da bi te ostavio!

Ne znam jesam li dovoljno dobra u ovom objašnjavanju trenutka u kojemu najjasnije vidim Boga, mislim da više niti ne znam u kojem se smjeru kreće ovaj tekst, ali ono što u svakom slučaju znam jest da ne možeš vidjeti Boga ako ti vlastita sjena zaklanja pogled na Njega.

Zato vjerujte u vjernost Ljubavi. Bog nas nikada nije ostavio, ne ostavlja nas i nikada nas neće ostaviti. Čak i tako ispražnjene od osjećaja, tako odlutale od Njegove Riječi, tako iscrpljene zbog boli grijeha, tako daleke od dobra, tako predaleko zagrižene u zlo, On nas i dalje voli. I ako Ga zazovemo u trenutcima najvećih agonija, doći će.

Vratimo se na onaj trenutak bliskosti.

Dakle, slomila sam se. Eh, sad. Postoje dva izbora, dvije ceste.

Prvu cestu volim nazivati cestom varanja. To je veoma tragična cesta. Veoma tragična. Komplicirana je i prepuna oprečnih osjećaja. Najizraženiji osjećaj na njoj je strah. Strah od toga da nas nitko na ovom svijetu neće prihvatiti tako grešne, da nam nitko nikada neće oprostiti naše pogreške. Nitko, čak ni Bog. Vjerovali ili ne, strah dovodi do hladnoće srca. Ta hladnoća srca crpi svaki naš dobar osjećaj i velika je prijetnja našoj sreći. Zašto? Pa kad zatvorite svoja srca, kako možete prihvaćati ili davati ljubav? Voljeti ili biti voljeni? Ljubite druge kao što ljubite sami sebe. Ili… Ljubite druge kao što je Krist nas ljubio. Sa hladnim srcem kojim vlada strah to je jednostavno nemoguće.

Kao osoba koja se u prošlosti vozila cestom varanja nebrojeno mnogo puta, jedino što vam mogu savjetovati je da se, ako je ikako moguće, klonite te ceste. Doduše, upravo sam na toj cesti najviše naučila o Bogu, samoj sebi, drugim ljudima i životu pa joj moram pokloniti barem nekakvo priznanje. Nije kako vam i na trenutak preporučam vožnju tom cestom! Kao što rekoh, nije to nimalo laka cesta. No opet, te ceste nisu do nas. Do Boga su, kao i sve ostalo u našim životima.

Druga cesta je cesta priželjkivane radosti koja nas, kada se pojavi, ostavlja zatečenima i nedostojnima. Na toj drugoj cesti, u trenutku sloma, sklapamo ruke na molitvu i zovemo Oca u pomoć. Naravno da nam On svaki put pomogne jer je Njegova ljubav bezuvjetna i jer nas nitko nikada neće voljeti više od Njega. I tada smo svaki put iznenađeni dubinom Njegove ljubavi. Toliko smo iznenađeni da istoga trenutka shvatimo koliko smo je nedostojni. Nedostojni zato što smo uopće pogriješili, posve svjesno i namjerno.

Mislim da sam shvatila kamo ide ovaj, Duhom Svetim vođen tekst koji je očigledno napisan s nekim razlogom kojega se neću niti truditi otkrivati, već mu samo biti zahvalna. Okrutna je istina da ga pišem posve nepripremljena, samo sa grubom idejom, a što rijetko činim – inače pustim barem dan, dva ili tri da se ideja u mojim mislima realizira pa ga onda kada ga napišem još malo glancam, lickam, poliram i prepravljam. Ali večeras sam bez kontrole. Što je isto okej. 🙂

Čitam što sam do sada napisala i smijem se. Nekako mi se uvijek postavljaju slična pitanja: „Monika, kako si ti upoznala Boga? Monika, gdje ti vidiš Boga? Monika, čemu te Bog do sada podučio?“ I prisjećam se jedne od fra Robertovih propovijedi… O tome kako se mi sami ustvari ne trebamo truditi oko toga što će drugi ljudi na nama vidjeti, hoće li vidjeti našu poniznost ili našu ljubav prema Bogu… Da će se to vidjeti samo od sebe jer kad osjećamo Ljubav, mi sjajimo izvana, to se jednostavno vidi, to se ne može sakriti. I odmah mi na pamet pada i ovaj dio iz Novog zavjeta…

Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.

Smiješno, ali kad sam prošli ponedjeljak došla na susret Frame, Novi zavjet nalazio se na slobodnoj stolici pored moje, što mi se činilo čudnim jer smo birali novo vijeće, a ne imali službeni susret, pa zašto bi onda taj Novi zavjet ležao tako mirno na toj stolici, baš tada i u tom trenutku. To mi nije imalo smisla. Uzela sam ga u ruke i otvorila baš na dijelu na kojemu se nalazio gore napisan tekst, koji sam zatim prepisala u svoj mobitel i spremila – tada nisam znala zašto mi se taj tekst učinio toliko zanimljivim, ali sada mi postaje jasnije. 🙂

Boga sam upoznala na nizu od nekoliko mukotrpnih cesta varanja – onda kada sam shvatila da sama više ne mogu. Boga vidim u svemu i svima. Ali najjasnije Ga vidim noću.

Noću je Bog najiskreniji. Priča s nama pomoću tišine koju nam nudi kako bismo mi sami započeli razgovor s Njim. Mislim na onu tišinu koja nas obavije prije spavanja. Upravo je iz tog razloga noć ponekad ljubomorna, prestrašena jer Boga volimo više od nje. Zato nas ona često mami svojim lijepim licima, zabavnim dosjetkama, željom za iskustvom… Govori nam da s njom možemo ići u sve i svugdje. Ima svoje čari, u to nema sumnje. Ipak sam ja noćna ptica pa znam.

Ali najdraži dio noći mi je svitanje. Prije nego li se prve zrake sunca prolome nebom, cijelo se nebo zacrni, bude stvarno jako, jako tamno i jezivo, pogotovo ako je zima. No onda, doslovno iza ugla, ugledaš tračak svjetlosti i više se ničega ne bojiš. Tako je i sa našim životima. Prije nego li otkrijemo Ljubav, moramo najprije vidjeti koliko je grozno zlo.

Pozdrav svim pticama čija su se krila, poput mojih, lomila noću.

Neka vas Otac blagoslovi svojom velikodušnom milošću,

jerkovic.monika@gmail.com

Gdje ste vi?

IMG_7322

Mir i dobro svima! 🙂

Osjetila sam gubitak. Osjetila sam moć destrukcije nad istinskom sigurnošću u dobrotu ovoga svijeta. Veličinu gubitka najprije sam osjetila kroz rastavu mojih roditelja, zatim kroz raznorazne slabosti koje su proždirale i izvrgnule ruglu sve ono što sam smatrala netaknutim, a onda i kroz smrt osobe koja je u posljednjim danima svoga života nesvjesno promijenila moj život.

Razmišljajući o gubitcima, shvaćam da sam ih u svojih dvadeset i nešto godina doživjela i proživjela nebrojeno mnogo. A bile su tu i suze. Mnogo suza. Suze zbog smrti voljene osobe. Suze zbog razmišljanja o tome gdje je u takvim trenutcima u mom životu bio Bog; Bog zbog i za kojeg sam živjela.

Ironično je što smo mi ljudi instinktivno, posve nehotice, sposobni u jednom trenutku Bogu pjevati hvalospjeve, a već u idućem posvetiti život dokazivanju, lomljenju i umanjivanju Njegove prisutnosti. Sjedim ispred laptopa i pitam se kako se jedna iskrena, nevina duša zvana čovjek, od koje je ljepše samo uzdignuće Njegove snage, može tako lako iskvariti i postati svjesna svoje moći, u tolikoj mjeri da od Boga sve češće zahtijeva kakvu unutarnju borbu, a sve manje vremena posvećuje uživanju u pobjedama nad tom svojom moći, nad svojom slobodom izbora.

Mislim da sam već u jednom od svojih tekstova napisala kako nam Bog poklanja slobodu izbora. I upravo nam ta sloboda izbora dopušta uzdizanje naših ega ili pak hvalu našem Ocu, zbog kojega svoja ega odlučujemo držati u pozadini. S vremenom sam naučila da nije moguće slomiti vlastiti ego, ali ga je u svakom slučaju moguće blokirati, ne dopustiti mu da u teškim trenutcima moga života odražava moje najgore ja, moguće ga se odreći.

Silni gubitci koje sam osjetila tome su me naučili. I možda će vam ovo sada zvučati suludo, ali upravo su gubitci bili oni koji su svaki put učvrstili moju vjeru u Boga, svaki put iznova.

Postoji jedna veoma mudra rečenica…

Lako je vjerovati Bogu onda kada nam je život dobar, ali najveći ispit naše vjere odvija se onda kada patimo, a kada smo svejedno sposobni reći: „Hvala Ti, Bože, na ovom križu kojega si mi dao.“ – Majka Tereza

Ove riječi često su me znale proganjati tijekom nekih od mojih najtežih križeva do sada. Postale su simbol pakla kroz koji sam prolazila, a iz kojega sam uspjela izaći netaknuta – jer niti u jednom trenu tog pakla nisam izgubila svoju vjeru.

Ali te nam riječi ne govore o strpljenju koje nam je silno potrebno kako bi se taj pakao u našim životim uspješno preživio. Ne govore nam o ljubavi, o slijepoj vjeri u Božju pomoć. Ne govore niti o pokušajima zla u kojima se ta naša ljubav prema Bogu poljulja, ponekad čak i uništi. Ne govore nam o nezadovoljstvu koje tada osjećamo. Ne govore nam o ljepoti vjerovanja u dobrotu za kojom žalimo jer se ta ljepota, ionako već dovoljno krhka, u trenutku slama i kao takva postaje bezvrijedna.

Rijetki su oni koji znaju točnu vrijednost ljepote u mračnim krhotinama svoga života, neovisno o tome vjeruju li u Boga ili ne. Svakom je čovjeku teško, gotovo čak i nemoguće, pronaći nešto lijepo onda kada pati. Pa čak i meni, koju mnogi od vas smatraju dovoljno blagoslovljenom za kvalitetan odnos s Bogom.

Iako se unutar mene tijekom svakog križa kojega mi Bog stavi na put krije prirodni poticaj za uspješno preživljavanje tog križa, iako mi moja vječito pobjednički nastrojena živost govori da ništa nije snažnije od moga Oca, ja svaki put na apsolutno svakom križu posrnem. Ne samo posrnem, već padnem i rastavim se na dijelove. A onda poslije nastojim pokupiti krhotine svega što sam usput slomila i iznova ih sastaviti u nešto smisleno. Ali ono što se jednom uništi, što jednom umre unutar nas, više se nikada ne vrati, više nikada ne bude jednako. Nakon svakog pada u našim životima, mi više nismo jednaki. Promijenimo se, gotovo kao da dobijemo novo lice. Lice koje pripada nama, ali koje na neki čudan način nismo mi i koje nikada neće moći biti dio nas.

Jer to naše novo lice, naizgled tako svježe, konstantno nas podsjeća na sve što smo izgubili, na razlog zbog kojega smo ga dobili. Često ga smatramo pokvarenim, ispunimo se mračnim spoznajama o besmislenim cestama čiji nas put ne vodi nigdje osim u propast, a da toga uopće nismo niti svjesni. To naše drugo lice prepuno je ludosti i zanosa, opijeno je činjenicom što smo uspjeli pobijediti sami sebe, ne shvaćajući da pobijediti sebe nije cilj našega života.

Ona rečenica Majke Tereze… To je cilj našega života. Čak i onda kada patimo, reći Bogu: „Hvala Ti!“

Najteže je nakon proživljenog gubitka istovremeno dobiti novo lice i zadržati vjeru u Boga. Znam da ne postoji ništa teže od toga. Ali nije nemoguće. Čak i s novim licem, moguće je voljeti Oca koji nas je stvorio. Zašto? Pa Otac nam je na put stavio patnju, zasigurno ne bez razloga. Stavio nam ju je na put kako bismo iz nje nešto naučili, kako bi nam ta patnja jednoga dana bila korisna, kako bismo pomoću nje jednoga dana mogli pomoći nekome drugome. Samo vjerujte da će vam bol koju trenutno osjećate, bez obzira koliko velika ili teška ona bila, jednoga dana biti korisna. Sve ostalo u vašim životima tada će se posložiti samo od sebe.

Ukratko ću vam prepričati priču o svojem najvećem blagu, o milosti za koju sam dugo molila, a koja je u moj život ušla posve nenadano.

Prije nešto manje od mjesec dana bila sam na ispovijedi i rekla kako više od ičega želim naučiti iskreno voljeti svakog čovjeka – jer sam shvatila da sam se oholo koristila riječima u kojima sam tvrdila da iskreno volim svakog čovjeka. Voljeti druge veoma je teško, pogotovo onda kada nas netko povrijedi. Teško je prihvatiti različito mišljenje ili reakciju. Još je teže prihvatiti druge onakvima kakvi su bili, kakvi jesu i kakvi će biti. Ali najteže od svega je ne zavidjeti drugima na svemu što imaju, a što želimo i mi sami imati.

Iskreno voljeti svakog čovjeka… Za to sam molila nekoliko mjeseci, mnogo više nego li sam molila za poniznost. Dugo sam vremena bila uvjerena da su se moje molitve uslišale. Slomilo me kad sam shvatila da je u pitanju bila moja oholost.

I tako mi je Bog na put stavio križeve koji ne samo da su me naučili kako iskreno voljeti i suosjećati s drugima, već su mi usput i pokazali punu dubinu poniznosti. Ti su me križevi okružili s onakvim vrstama patnje za koje nisam niti znala da postoje, da ih je moguće osjećati.

Naučila sam da će oni najsnažniji među nama djelovati tako samo kako bi prikrili vlastitu nesigurnost i da je njihova arogancija ustvari odraz njihove unutarnje boli. Naučila sam da će sretniji biti oni koji imaju malo, nego li mi koji imamo mnogo. Naučila sam da ne moram jesti tri obroka na dan, već dva podijeliti s onima koji nemaju ni za jedan obrok. Naučila sam da je imati krov nad glavom i nalaziti se u toplini vlastitoga doma najveći luksuz na ovom svijetu. Naučila sam da je golema bol u nečijim očima znak golemog gubitka i da je jedini način na koji tada možeš doista pomoći nekome taj da tu osobu samo zagrliš i ništa ne pitaš ili ne govoriš – jer je tvrditi da razumiješ tuđu bol čin obmane i oholosti. Naučila sam da će nam najveće životne žrtve prije ili kasnije donijeti najveće milosti. Naučila sam da jedan običan maleni osmijeh doista može nekome uljepšati dan. Naučila sam da te dijete, koje će te zvati u pomoć onda kada će imati dječji težak problem, bezuvjetno voli. Naučila sam da se u redu pobuniti protiv patnje jer tada imaš osjećaj kao da si dao sve od sebe. Naučila sam da je iskustvo križeva koje mi Bog redovito stavlja na put neprocjenjivo.

Jer me svaki križ nauči nečemu novom. Jer u svakom križu pronalazim i otkrivam novi dio života.

Pitali ste me gdje sam bila ovih dana, rekli ste mi da me niste viđali u crkvi… Ali kako da vam odgovorim na takvu vrstu pitanja? Ne usuđujem se pitati Boga zašto me stavio na put na kojem sam se nalazila. Jednostavno sam Mu zahvalna što je za mene pronašao bilo kakav put, što me odlučio naučiti nečemu novom, izgraditi me na bolje. 🙂

Učila sam, eto gdje sam bila. Bila sam ondje gdje sam Bogu bila potrebna. I u svakom dijelu sebe, nosila sam crkvu sa sobom. Nije važno koliko vremena provodite u crkvi, kao što niti nije važno tko će vas ondje vidjeti kako ponizno molite i/ili čitate Božju riječ. S druge pak strane, ono što doista jest važno je način na koji vi ono što čujete u crkvi koristite u svakodnevnom životu.

Primjerice, na današnjoj Svetoj misi čula sam sljedeće riječi…

U nadi budite radosni, u nevoljama strpljivi, u molitvi postojani.

Veselim se korištenju tih riječi u preostalim danima svoga života. 🙂

I pitam vas… Gdje ste vi?

Ako patite, dopuštate li Bogu da vas voli? Ili Mu možda zamjerate? Osuđujete li Ga, ljutite li se na Njega? Ili Mu dopuštate da vam bude Otac, da vas nauči? Zahvaljujete li Mu se na križevima? Ili ih prezirete? Dok čekate, vjerujete li da će vam poslati samo ono što je najbolje za vas, što će vam koristiti? Jeste li strpljivi i dopuštate li Mu da se pobrine za vas? Ili Mu pokušavate nametnuti svoju volju, svoje želje? Molite li se? Ili se tijekom dana uopće ne sjetite niti prekrižiti, a kamoli tek izmoliti jedan Očenaš?

Gdje ste vi?

Neka vas Otac blagoslovi svojom velikodušnom milošću,

jerkovic.monika@gmail.com

Dva lica Ljubavi

IMG_7221

Mir i dobro svima! 🙂
Prije nego li bilo što drugo napišem, najprije moram napisati… I vi ste meni nedostajali! 🙂 Zatim vas moram pitati je li vam danas već netko rekao koliko vas voli i koliko ste predivni, upravo takvi kakvi jeste? Ako još uvijek nitko nije, onda mi dopustite da vam ja kažem koliko vas volim, sve do jednoga, i koliko ste predivni, sa svim svojim manama i vrlinama, i kako je divno što postojite, svi vi koji upravo sada ovo čitate. 🙂
Volim vas, predivni ste i divno je što postojite!
Kaže se da kakvu ljubav primamo, takvu ljubav i dajemo. Zato me svaki put iznenadi dubina i veličina Božje ljubavi. Jer nam Bog ne poklanja onakvu vrstu ljubavi za koju mi mislimo da nam je potrebna. Ne, Bog nam poklanja onakvu vrstu ljubavi za koju nikada nismo mislili da će nam biti potrebna.
Oduvijek sam vjerovala da će ljubav koju ću jednoga dana osjećati unutar sebe morati biti očaravajuća i poetična. Ruku na srce, kad nam netko spomene pojam ljubav, većini nas na pamet prvo padnu riječi poput pjesma, srce, sreća… Nikome od nas na pamet neće pasti riječi poput dom, boje, svjetlo, osoba, rad… Tko zna zašto, ali doista neće. A upravo se unutar sjajnih ljuski takvih jednostavnih riječi krije sva ljepota ljubavi.
Nije li zadivljujuće što se nešto toliko moćno poput ljubavi ustvari krije unutar nečega toliko plahog i nesvjesnog, poput obiteljskoga doma, obojanih životnih događaja iz prošlosti ili pak stvaranja umjetnosti? Nije li donekle zabrinjavajuća činjenica što većini nas već pri samoj pomisli na ljubav nedostaje privrženost za sasvim obične, svakodnevne stvari ili sam dar života, kojega rijetko promatramo kao čin Božje ljubavi, a često karakteriziramo kao kakvu kaznu prepunu križeva i patnji?
Iznenađuju me ljudi koji tvrde da je njihov život loš. Priznajem da se, kad iz nečijih usta čujem tu rečenicu, nerado hvatam u mrežu oholosti (Žao mi je što taj čovjek nije toliko blagoslovljen za promatranje života kao velikodušan Božji poklon.). Također me ponekad suze zbog raznoraznih križeva – koje ljudi koji mi govore koliko je njihov život loš imaju – znaju više umarati, nego li u meni buditi suosjećanje. Zašto? Jer dok ti ljudi plaču nad svojom okrutnom sudbinom, ja znam ležati u krevetu i plakati od beskrajne zahvalnosti. Jer ja volim svoj život.
Napisati da volim svoj život nije bio plod taštine ili laži, već činjenica. Volim svoj život, volim svaki dio njega. Volim svaki svoj križ, svaku svoju bol, tugu i patnju koje mi se neprestance vraćaju, ma koliko god ih se osobno trudila izbjeći. Volim činjenicu što iako u jednom danu znam proživljavati tragediju, već u idućem sam se iz te tragedije sposobna izvući, naučiti nešto novo. Volim uzbuđenje koje me prožme svaki put kad otvorim oči nakon sna, znajući da je danas još jedan dan moga života i još jedna prilika za učenje. Volim se okretati oko sebe i pitati… Bože, gdje si? …u potpunosti nesvjesna riječi svog voljenog svetog Augustina.
Kad vas snađu nevolje, ne pitajte se gdje je Otac. Pitajte se gdje ste VI.
Volim se brinuti za čistoću svoje kuće, svoga tijela, koje je hram Duha Svetoga jer riječi koje govorimo i način na koji se ponašamo postaju kuća u kojoj živimo. Volim promatrati svoju najbolju prijateljicu Martinu i diviti se njezinoj dominirajućoj, nesputanoj, sveobuhvatnoj živosti. Volim širinu i visinu ambicije koju moja mlađa sestra može namirisati svojim znanjem, iskustvom i stvaranjem koje obogaćuje sve ljude kojima je okružena. Volim samouništavajuće odnose koje imam s određenim ljudima jer upravo pomoću takvih odnosa Bog u mom životu slaže stvari onako kako On hoće.
Volim zaklopiti oči u stanju potpunog blaženstva i osjećati se veličanstveno i sićušno u Božjem zagrljaju. Volim strah koji me obuzme svaki put kad krenem pisati novi tekst za kolumnu jer se svaki put pitam može li sposobnost pisanja koju mi je Bog poklonio uistinu utjecati na nečiji život i barem ga malo promijeniti ili poboljšati. Volim kad mi netko kao odgovor na tu moju sumnju kaže nije to do tebe, to je do Boga jer tada unutar te osobe doista osjećam Duha Svetoga i znam da će moj tekst dotaknuti upravo one ljude koje i treba dotaknuti. Volim pročitati vaše mailove koje dobijem nakon svakog teksta i pospremati ih u ladicu svoga mozga koju otvaram svaki put u kojemu se pitam jesam li učinila dobro kad sam odustala od fakulteta i odlučila se baviti onime što me usrećuje.
Volim zvuk vjetra. Volim način na koji se taj zvuk kovitla sa svime što me okružuje. Volim noć jer nakon nje uvijek dolazi dan. Volim prepoznati Boga u tome jer je uvijek najtamnije pred svitanje. Volim noć jer zbog nje znam da će svjetlost uvijek pobijediti tamu.
Volim svaku svoju slabost i umor koji me zahvati nakon nje. Volim snažne izljeve emocija, pogotovo intenzivnu ljubomoru, jer u svakoj krhotini, svakoj mani ljudskoga karaktera uspijevam pronaći nešto predivno. Volim laži koje mi drugi govore samo kako bi me usrećili jer su njihove laži dokaz njihove ljubavi prema meni – jer im je čak i laganje bolje od toga da ne ispadnu grozni ili nedostojni u mojim očima; jer im je čak i laganje bolje od toga da me ne razočaraju. Volim nastavljati laži takvih ljudi Istinom i govoriti im da nije bitno kako će izgledati u mojim, već u Božjim očima.
Volim kad netko za sebe kaže da je beskorisni Božji sluga jer takvu osobu smatram poniznom. Volim napade ludila i pobune koji me ponekad zahvate, kao i cirkuse koji nakon toga nastanu, samo zato što takvi napadi čiste moju dušu i uništavaju moju oholost. Volim želje koje imam i smrt koju mnoge od njih dožive jer tada shvatim da je većina tih želja bila samodestruktivna, a ne ispunjena životnom snagom, radom i žrtvom koju je Bog za mene odredio. Volim umiranje spontanosti i impulzivnosti koje moje reakcije imaju jer sam naučila da velikodušna hladnoća koja obeshrabruje i niz besmislenih patnji vode ka putu prema samokontroli.
Volim svoj pobunjenički duh koji mi tijekom teških napasti pretjerane grižnje savjesti govori da se nemam razloga opterećivati ili kažnjavati zbog učinjenih pogrešaka jer je Božja ljubav bezuvjetna, a ispovijed me oslobađa svake krivnje. Volim taj duh koji mi šapuće da me Bog voli bez obzira na sve, da je sutra novi dan i da ne odustajem. Volim taj duh nazivati svojim anđelom čuvarom i govoriti drugima da imam najboljeg anđela čuvara na svijetu. Volim se zahvaljivati Bogu na svom anđelu čuvaru jer Mu se volim zahvaljivati na svemu.
Volim plodove svoje mašte koji mi dopuštaju izdaju svog neiskustva u stvarnom životu. Volim fantastične stranice koje pišem i izmišljeni svijet koji donose sa sobom. Volim se služiti duhovitim, raskošnim i slikovitim riječima, iako se bespotrebno nizanje riječi smatra grijehom. Volim snažne privlačnosti, pogotovo one koje prkose svim mojim željama i zdravom razumu, jer smatram da se odlična ravnoteža može postići samo kroz izlaženje iz vlastitih sigurnih zona. Volim analitički nastrojene razumne ljude koji pretjerano racionaliziraju jer tada postajem svjesna Božje moći nad nama ljudima – jer čak i maleno zrno Ljubavi može smekšati nešto toliko drsko poput čovjeka. Volim vidjeti slom svoje jasnoće u tuđim očima i rast osjećajnosti koji bi zamijenio divljenje jer smatram da se ne trebamo diviti jedan drugome, već voljeti jedan drugoga – a suosjećanje je početak ljubavi.
Volim se smijati. Volim kad mi nedostaje predmet moje zaljubljenosti. Volim svaku tamnu kvalitetu briljantnosti zvane ljubav jer me njezina apstraktnost i nadrealnost tjeraju da primjećujem koliko mi nedostaje kad odlutam i bacim se u neke mutne vode u kojima rijetko pronalazim Boga. Volim predivne riječi koje pišem, a čije dubine drugi čitaju s nerazumljivom predanošću i idiličnom jasnoćom. Volim unutarnji mrak i strahovitu bol koja me ponekad guši jer tada upoznajem i drugo lice Ljubavi – čudno i hladno lice koje ne daje ništa zauzvrat, a uzima mi sve.
Ne postoje ljubav i mržnja. Postoje samo dva lica Ljubavi. O vama ovisi kojem ćete od ta dva lica pripadati.
Jer, vidite… Mržnja ne može nastati bez ljubavi. Mrziti možemo samo onoga koji nas je na neki način povrijedio ili oštetio, a kojega smo prije toga neizrecivo voljeli. Upravo se to dogodilo sa zlom. Zlo je nastalo iz Ljubavi, što bi značilo da će Ljubav uvijek biti snažnija od njega.
Sve ono što je dobro u nama je netaknuta slika Ljubavi. Sve ono što unutar nas hrani naše potencijalno ja i čini nas velikima, osobama veličanstvenih osobnosti kakve možemo biti, nije od Boga. Poanta Ljubavi je da se što čvršće držimo za onu netaknutu sliku našega ja kao za svoj život i da unutar tih okvira pronalazimo svoju snagu.
Zato volite svoj život. Volite svaku njegovu nijansu, svaki križ i svaku patnju. Budite zahvalni Ocu na svemu što vam je poklonio, pa čak i na boli. Osjećam se kao papiga jer ću ovo ponovno napisati, ali… Bol u našim životima je znak da se nešto u našim životima mora promijeniti, da se mi moramo promijeniti. Bol je dobra. Bol je korisna. Bol nas uči, ma koliko to ludo zvučalo.
Prihvatite sebe upravo onakvima kakvi jeste jer vas Bog voli i prihvaća baš takvima kakvi jeste. Sve ostalo unutar vas su sumnje, a sumnje nisu djelo Ljubavi.
Radujte se svakom novom danu vašega života i budite uzbuđeni zbog zadaće koju vam je Otac za taj dan pripremio. Živi ste s razlogom. Ovdje ste s razlogom. Živite jer ste potrebni. Budite sretni i zahvalni zbog toga. Zamislite samo… Bog će vas upotrijebiti da baš danas pomognete nekome. Zavolite to. Budite zaljubljeni u svoj život. Zavolite sebe i prihvatite se.
Nismo savršeni. Nitko od nas nije savršen. Svi griješimo i svi do jednog padamo. Ali Bogu smo svi jedinstveni i posebni. U Njegovim očima mi smo već veliki, bez obzira na sve.
Zato vjerujte u Božju providnost i Ljubav. Doista vjerujte u to. Jer promjene će doći. Molite se za njih i dobit ćete ih. Dobit ćete ono što će vam pomoći, što će vam koristiti. Tuga koju osjećate neće trajati vječno. Ništa na ovom svijetu ne traje vječno, sve je ovdje prolazno. Pa čak i grozni dani i neprospavane suzne noći. Zapamtite da je uvijek najtamnije pred svitanje i da je sutra novi dan, nova prilika, novi vi, novo sve. 🙂
Mnogi od vas koji čitaju moju kolumnu znaju me pitati kako sam ja uspjela posložiti svoj život, kako sam ja uspjela doći do ove faze u svom životu – faze u kojoj imam ovakav odnos s Bogom, odnos o kojemu vi čitate. Ali ono što većina vas ne razumije jest to da je moj život kontinuirano padanje. Doista nešto naučim tek kad sve bude gotovo, kad se zastor metaforički spusti. Često mi bude žao zbog toga jer znam da sam u nekim trenutcima mogla biti bolja, mogla dati više od sebe, ali… Onaj trenutak u kojemu se zastor spusti, a svjetla ugase je upravo onaj trenutak koji je meni potreban. Jer upravo u tom trenutku ja učim. A sve ono između, dok predstava traje, služi mi za pronalazak Ljubavi.
Odlučite u kojem ćete licu Ljubavi živjeti i imajte hrabrosti suočiti se sa svime što će vam to lice donijeti. Ja sam već odlučila. I volim svaki dio tog lica. 🙂
Volite Boga, volite svoj život, volite sami sebe i volite druge. To je najbolja formula za dobar život i najbolji savjet koji vam mogu dati. 🙂
Neka vas Otac blagoslovi svojom bezuvjetnom milošću,
jerkovic.monika@gmail.com