Mir i dobro svima! 🙂
Moja mama, koja je u pedesetima, ima prijateljicu koja je deset godina starija od nje i to nitko ne smatra čudnim. Štoviše, od tridesete pa nadalje posve je normalno imati prijateljicu koja je deset godina starija ili mlađa od tebe. Zašto onda u dvadesetima takvo što nije normalno?
Moj krug prijateljica u mojim dvadesetim godinama kreće se od onih koje su deset godina starije od mene pa sve do onih koje su isto toliko mlađe. Smiješno, ali kad me netko pita kako se mogu družiti s curama koje su toliko mlađe od mene, prvo što poželim reći jest: „Zato što su one koje su mojih godina previše razmažene.“ To je okrutna, ali nedvojbeno istinita izjava koje smo svi pomalo svjesni. Cure u dvadesetima žele sve, žele sve odmah i sada, i najčešće ih nije briga na koji će način sve što žele dobiti. Znam to jer sam i ja jedna od tih cura – iako to naglas nikada ne bih priznala, naravno.
Razmišljajući o svojim prijateljicama, shvatila sam da one starije vječito imaju sve ili ništa. Ili su zaposlene, sretno udane i s jednim djetetom pod rukom, a drugim na putu. Ili su nezaposlene, još uvijek same i u bezumnoj potrazi za ljubavlju svoga života. S druge pak strane, čini se da moje mlađe prijateljice uopće ne zanima što sve imaju, a što nemaju, sve dok se u procesu tog neimanja i imanja dobro provode. A ja? Ja sam negdje između.
Vjerojatno me upravo iz tog razloga jedna od mojih starijih prijateljica koja je također bila nešto između toga svega, a koju ćemo zvati A., pozvala na kavu i pitala… Što misliš o hodanju s mlađim dečkima?
Koliko mlađim?, pitala sam s osudom u glasu i još gorom osudom u svojim očima.
Posramljena izrazom moga lica, A. je spustila glavu i tiho odgovorila… Osam godina mlađim.
Nisam se mogla prestati čuditi, iako me to u prijateljičinim očima činilo nevjerojatno osuđivački nastrojenom i previše kritičnom. Ali jednostavno si nisam mogla pomoći.
Stvar je bila u tome što je A. bila veoma uspješna i veoma lijepa žena koja je u dvadesetima odbijala dečke – što svojih godina, što starije od sebe – samo zato što nijedan nije bio onaj pravi. Oduvijek je bila romantičar u duši i vjerovala u pravu ljubav koju će joj jednoga dana poslati Bog. Najiskrenije govoreći, odbijala sam vjerovati da joj je Bog poslao ljubav života u obliku osam godina mlađeg dečka.
Draga, zašto prelijepa, pametna i uspješna žena poput tebe uopće razmišlja o hodanju s osam godina mlađim dečkom?, pokušala sam ispraviti stvar sa laskanjem.
Ništa nije topilo žensku mrzovolju kao laskanje, makar ono graničilo s očajem i bilo baš toliko prozirno i jadno. Činjenica je takva da ćemo mi žene radije slušati lijepe riječi nego li se nastaviti ljutiti ili svađati, ma u kojem god obliku te lijepe riječi dolazile.
Monika…, činilo se da su moji bijedni pokušaji laskanja upalili. Nije baš da postajem mlađa. I nije baš da imam prilika na bacanje.
Tada sam shvatila u čemu je bio problem i zašto se A. osam godina mlađi dečko odjedanput počeo činiti poput milijunskog dobitka na lutriji – ona se bojala da nikada neće pronaći onog pravog, da se nikada neće udati i da će zauvijek ostati… Sama. Strah od samoće natjerao ju je da u obzir za vezu (moguće čak i brak) uzme kandidata kojega čak niti ona sama nije u potpunosti odobravala.
Prije nego li sam shvatila što govorim, pitala sam je… Vjeruješ li doista u Boga?
Razmišljajući o tom pitanju sada i hladne glave, posve mi je jasno zašto sam ga postavila. Nažalost, u tom trenutku to nikome nije bilo jasno.
Monika, stvarno ne mogu vjerovati da si takva! Pozvala sam te i povjerila ti se jer sam mislila da ćeš me razumjeti ili barem pokušati razumjeti, a ne se ovako ponašati!
Dok je odlazila iz kafića u kojemu me ostavila osramoćenu, prvi sam put doista razumjela ono što mi je A. rekla. Jer su moje osuđivački nastrojene riječi, kritičko ponašanje i spominjanje Boga odražavali njezin najveći strah – ako prohoda s dečkom koji je osam godina mlađi od nje, svi će znati razlog zbog kojega je to učinila. A. se još nekako i mogla pomiriti s tim da ostane sama do kraja života, ali činjenicu da svi znaju kako se boji ostati sama i kako ustvari ne vjeruje da će joj Bog jednoga dana poslati ljubav njezinog života jednostavno nije mogla prihvatiti.
Idući dan sjedila sam na kavi sa svojom grupom mlađih prijateljica i iznebuha ih pitala… Što bi vi rekle kad bih ja prohodala s mlađim dečkom?
Ajme meni!, viknula je prva. TI imaš DEČKA?!
Naravno da ne.
Nisam imala srca reći da mačke lutalice u mojoj ulici imaju zanimljiviji ljubavni život od mene.
Pitam zbog prijateljice. Ima tog dečka koji je mlađi od nje… Pa, dosta mlađi od nje i… Ne znam. Pitala me što mislim o tome, ali ja sam sve to pretvorila u cirkus i…
Ako je godinu ili dvije mlađi od nje, onda je to okej., ubacila se druga prijateljica. Ako je… Šta ja znam, četiri ili pet, to je već malo jadno. Ono, šta ne može pronaći nekoga svojih godina?
Tehnički, postoje civilizacije u kojima se djevojčice i dječaci žene sa dvadeset godina starijim ljudima od sebe., svaka skupina ima onu jednu pametnu prijateljicu. Zar se tvoja prijateljica boji ostati sama?, ima onu jednu veoma pametnu prijateljicu.
Ne bojimo li se svi?, tek sam tada shvatila da svaka skupina ima i onu jednu stariju prijateljicu – u ovom slučaju, mene – koja svojim izjavama natjera one mlađe prijateljice da na trenutak zastanu i zamisle se nad svojim životima.
Monika, ti se ne moraš bojati. Čak i ako nikada ne pronađeš dečka, uvijek ćeš imati nas.
U tome je bila stvar s mlađim prijateljicama. Možda ti nisu mogle dati dovoljno dobar savjet, možda često nisu mogle razumjeti ono što im pokušavaš reći, možda su još češće pogrešno mislile da se tvoj cijeli svijet vrti oko potrage za dečkom, ali zato su te uvijek mogle natjerati da se pored njih osjećaš dobro i uvijek bi te uspjele ispuniti prikladnom dozom topline.
To je bilo ono što je A., nekoliko godina starija od mene, vidjela i u meni. I znala sam što moram učiniti kako bih popravila stvari između mene i nje, prije nego li bude prekasno.
Oboružana svojim optimističnim stavom i vjerovanjem u druge prilike, te iste večeri pokucala sam na vrata prijateljičinog stana, polažući svu nadu u to da će ih doista i otvoriti. Otvorila ih je.
To što si ovdje ne znači da sam ti oprostila., započela je. Znam., kimala sam glavom. Bila si stvarno bezobrazna. Očekivala sam više od tebe., nastavila je. Znam., i dalje sam kimala glavom. I vjerujem Bogu. Stvarno Mu vjerujem., zajecala je. Znam., sućutno sam rekla. Samo… Teško je. Nemaš pojma koliko je teško. Godinama se molim i ništa. Što ako onaj pravi nikada ne dođe? Što ako zauvijek ostanem sama? Što ako, čak i kad onaj pravi dođe, više neću moći imati djecu? Jedino što sam ikada htjela je obitelj. I djecu. Barem njih petero. Znaš koliko volim velike obitelji., plakala je. Znam., tješila sam je. Gdje je on onda? Monika, gdje je?
Nakon sat vremena iscrpnoga plakanja, svojoj prijateljici dala sam najbolje od sebe.
Nikada nećeš biti sama. Nikada nisi sama. Bog je uvijek s tobom. Duh Sveti je u tebi. Pored tebe je tvoj anđeo čuvar. I svaki tvoj pokret gleda i prati cijelo Nebo. Nisi sama. Možda ljubav tvog života još uvijek nije došla, ali doći će. Znam da će doći jer najiskrenije vjerujem da nijedna tvoja molitva, nijedna tvoja misao o obitelji koju toliko želiš nije prošla nezapaženo. Kako bi i mogla? Nikada nisi sama. Tko zna zašto se onaj pravi još uvijek nije pojavio, samo Bog to zna. Ali ono što ja znam je da što dulje ti čekaš, moliš i vjeruješ, to će Njegovo milosrđe biti veće. Muškarac tvoga života bit će najbolji od najboljih jer ti ništa manje nisi niti zaslužila. Bog te voli. I zato Mu vjeruj. Nemoj se predati. Kažeš da si toliko dugo molila, onda moli još malo. Što je još malo naspram toliko godina? Nemoj se bojati, nemoj pristajati ni na što manje od onoga što zaslužuješ. Nemoj se vezati za nekog dečka samo zato što te strah samoće. To nije ljubav, to nije od Boga. Možda ne znam mnogo o Bogu, ali znam da se zlo pojavljuje samo onda kada želi poremetiti Njegove planove. Ti budi snažnija. Moli i dalje. Vjeruj i nadaj se. I doći će.
Pet dana kasnije A. me nazvala i rekla da je posve slučajno i na nemoguće objašnjiv način upoznala najboljeg čovjeka na svijetu. Tri dana kasnije A. me nazvala kako bi mi rekla da je ON upoznao njezinu obitelj i očarao njezinog oca kojega je općenito veoma teško očarati. Dva dana kasnije A. me nazvala i rekla mi da je praktički zaručena jer su ON i ona razgovarali o budućnosti i oboje došli do zaključka da su prestari za cirkuse, a život prekratak za čekanje.
Deset dana kasnije ja sjedim ispred laptopa i razmišljam o tome koliko su čudni putevi Gospodnji. Iako sam isprva htjela pisati o nečemu drugom, upravo sam zato odlučila opisati svjedočanstvo koje ste upravo pročitali. Smatram da nam je svima s vremena na vrijeme potrebno malo inspiracije za vjerovanje u nemoguće.
Ocu ništa nije nemoguće. Pouzdanjem u Njegovu ljubav, vjerovanjem u vjernost Ljubavi i ustrajnom molitvom može se daleko stići, pogotovo na mjesta koja se nama osobno čine nedostižnima. Ali našem Ocu ništa nije nedostižno.
Želite nešto? Molite za to. I vjerujte da vas Bog voli, da je za vas pripremio samo ono najbolje. I najbolje ćete dobiti. A kad vas uhvate sumnje, znajte da to nije od Boga. Ali ni tada se ne bojte. Jer će vam Bog, koji vas bezuvjetno voli, poslati nekoga tko će otjerati sve vaše strahove i sumnje. I u vama će ponovno zavladati mir.
Možda je u tome stvar sa mnom. Nikada nisam bila jedna od onih koji lako odustaju. A svaki put kad bi mi netko rekao da je nešto nemoguće, ja bih se usprotivila i odlučno rekla da je moguće. Naposljetku, tko ili što je snažnije od Boga, moga Oca? Nitko i ništa.
Želim se zahvaliti svima koji su me pitali kad će izaći moj novi tekst. Vaša mi pitanja mnogo znače i stvarno ću se potruditi češće pisati. U idućem tekstu očekuje vas nešto o sumnjama i naravno, moramo nastaviti dalje s onim kako sam zavoljela samu sebe. Drago mi je što vam se taj tekst svidio. Čini se da najviše uživate u onim tekstovima koji su povezani s ljubavlju pa baš zato nisam mogla odoljeti s opisivanjem ovog svjedočanstva. 
I stvarno mi je drago što ste se zainteresirali za Živu krunicu koja uskoro počinje pa eto, ako se netko želi prijaviti, dobrodošao je. Slobodno mi se javite na mail.
Jednako sam uzbuđena, jedva čekam otkriti koje ćemo sve krunice zajedno moliti, Ivana uvijek ubaci i neki maleni tekst ispod te krunice i stvarno je uvijek dobro raspoložena pri opisivanju molitava ili života svetaca. Svašta nas očekuje. 🙂

Ljubite jedni druge kao što je Krist nas ljubio,

jerkovic.monika@gmail.com

Mir i dobro svima! 🙂

Odmah ću vam se zahvaliti na mailovima, privatnim porukama, komentarima… Uljepšali ste mi ljeto. J Pročitati kako doista vjerujete da vas Bog voli bio mi je najdraži dio ljetnih praznika.

Hvala i onima koji su pokazali zanimanje za krunicu ljubavi. Ne znam zašto me toliko iznenađuje odjek koje moje riječi ponekad imaju, ali istina je takva da sam svaki put ugodno iznenađena. Trenutno još uvijek molim krunicu ljubavi, ali čim počnem moliti nešto drugo, prenijet ću vam i to. Ruku na srce, za krunicu ljubavi saznala sam samo zato što me moja sestra framašica, Ivana Domijan, uvela u Živu krunicu. Ukoliko imate želju sudjelovati u Živoj krunici, slobodno mi se javite i proslijedit ću vam njezin mail, kako bi vam ona sve to još bolje objasnila. Ekipa u Živoj krunici je raznovrsna – od framaša, župljana pa sve do fratara – i bit će nam veoma drago kad biste nam se pridružili. I da, može se pridružiti bilo tko, stvarno nema nekakvog pravila. 🙂

Za one koji se nikada prije nisu susreli s pojmom Žive krunice (takva sam bila i ja, nije to ništa sramotno), evo ukratko o čemu se radi. Dakle, molite se od kuće, u koje god doba dana želite, i svakodnevno molite samo onaj dio krunice koji vam se dodijeli. Ne molite cijelu krunicu, već samo vaš dio, a na koncu dana ono što ste izmolili računa se kao da ste izmolili cijelu krunicu jer uz vas ostatak krunice mole ostali sudionici. No Ivana će to znati objasniti mnogo bolje. Meni je to sve još uvijek novo i nisam u to baš toliko upućena.

Jedini razlog zbog kojega sam se našla u Živoj krunici jest moja vjera u Boga, zbog čega životu uvijek kažem DA. Monika, želiš li možda sudjelovati u Živoj krunici? DA, zasigurno ne može biti ništa loše. Sve što mi Bog stavi na životni put, stavi mi s nekakvim razlogom – ili će to biti lekcija, ili blagoslov, ili oboje. Pa eto vam prilike. 🙂

Jedna me djevojka pitala zašto moja kolumna nema više tema za mlade, zašto su sve teme tako ozbiljne? Iskreno govoreći, nasmijala sam se kad sam pročitala to pitanje jer sam se istoga trenutka prisjetila cirkusa koje sam proživjela pokušavajući pisati kolumnu za mlade. Zato ću ovdje napisati upravo ono što sam napisala i toj djevojci – nije to do mene, do Boga je. Da je Bog htio da moja kolumna bude kolumna za mlade, On bi se pobrinuo da se to i dogodi. Budući da takvo što očigledno nije bila Njegova volja, tko sam ja da se tome protivim? Bog odlučuje, na meni je samo da prihvaćam. 🙂

Nadalje o istoj djevojci, koja je zbog činjenice što sam jedan cijeli tekst odlučila posvetiti njezinom pitanju htjela ostati anonimna, moram priznati da mi je zadala dosta posla sa svojim pitanjem…

Mislim da me drugi ne vole jer ni ja ne volim samu sebe. Kako da zavolim samu sebe, kako si ti zavoljela samu sebe?

Osobno, smatram da je odgovor na ovo pitanje zaslužio svoje mjesto u mojoj kolumni. Tko zna, možda se još netko muči sa sličnim i/ili istim pitanjem, pa će odgovor pomoći i njemu.

Sjećam se kakva sam verzija same sebe ja prije bila. Dobro se toga sjećam. To su onakve vrste sjećanja kojih se sada prisjećam s radošću. Jer mi pokazuju koliko sam napredovala, koliko sam se promijenila, koliko sam narasla – duhovno i mentalno.

To neka bude vaš prvi korak. Pogledajte se u zrcalo. Dobro se pogledajte u zrcalo. I zapamtite svaki dio svoga lica, svoga tijela, sve. Pogledajte sami sebe u oči i upijte svaku misao koja vam prođe glavom. Nemojte ništa izostaviti, ništa potisnuti. Upijte sve, čak i ono loše. Pogledajte sve. Jer već sutradan vi više nećete biti jednaki, jer ćete se već sutra promijeniti.

Teško je gledati samoga sebe u zrcalu. Mnogi to ne razumiju, a opet svi razumiju, na onaj ili ovaj način. Kada sam ja prije gledala samu sebe u zrcalu, bila sam depresivna. Pitala sam se kako me drugi mogu voljeti, kad ne volim čak niti samu sebe. Često sam se pitala i što ja uopće mogu ponuditi drugima. Nisam bila zadovoljna svojim izgledom, ponašanjem… Znala sam da mogu bolje, jedini je problem bio u tome što nisam znala kako. Htjela sam nešto promijeniti, ali nisam znala odakle točno početi, što uopće prvo promijeniti jer sam imala osjećaj da moram promijeniti sve, da na meni apsolutno ništa ne valja, da sa mnom ništa nije u redu, da niti jedan dio moga života nije dobar jer mi kompletan život nije dobar.

Bili su to grozni dani i još groznije noći. Ne znam što mi je tada bilo groznije – činjenica što su drugi smatrali da sam lijepa i sretna djevojka koja živi dobrim životom ili činjenica što nitko nije znao istinu, što nitko nije vidio koliko sam ustvari patila, čak niti moja vlastita obitelj, a kamoli tek moji prijatelji. Maske koje nosimo, zidovi koje gradimo… To najteže pada, to se najteže ruši. Što ih je više, to ih je bolnije skinuti, bolnije srušiti. S godinama postaje samo teže. I zato sam se molila.

Kad vam kažem ili napišem da ništa bez molitve, govorim vam ili pišem to jer je to istina. Još uvijek se s jasnoćom sjećam dana kad sam se okrenula od zrcala i odlučila da mi je dosta. Da mi je dosta tog groznog osjećaja unutar mene, da mi je dosta toga da samo razmišljam o promjeni bez ikakvog djelovanja, da mi je dosta suza, jednostavno dosta svega. Pala sam na koljena i onako umrljana suzama prvi put doista razgovarala s Bogom. Nisam molila Oče Naš niti Slava Ocu, nisam molila krunicu, samo sam… Govorila.

Bio je to prvi put u mom životu u kojemu sam iskreno i otvoreno nekome, bilo kome, pričala o onome što sam doista osjećala. Nakon otprilike dva sata, podigla sam se s poda i imala osjećaj da sam lakša barem deset kilograma, bez pretjerivanja. I tada sam uspostavila svoj prvi pravi kontakt s Bogom, kako volim reći. Rekla sam Mu… Bože, hvala Ti što si me saslušao. Znala sam da je slušao. Osjećala sam to. Takve stvari jednostavno znaš, nema tu previše filozofije.

Isprva se ništa nije događalo. Ne sjećam se što sam očekivala da će se dogoditi, ali u svakom se slučaju sjećam da se ništa nije dogodilo. Izvana je moje tijelo izgledalo posve jednako. Još uvijek sam imala dvije ruke i dvije noge. Lice mi je bilo jednako. Ali moj pogled… Kao da se smekšao. Pala je prva maska. Imam tamne, gotovo crne oči koje su uvijek djelovale grubo i zloćudno. Sjećam se da mi je netko jednom rekao… Ako su oči ogledalo duše, to znači da je tvoja crna, baš poput tvojih očiju. Drugima je to bilo smiješno. Žalosno je što se meni tada činilo istinitim.

A onda se spustila noć. Nakon noći došao je dan. I shvatila sam da sam ja… Pa, drugačija. Nije se to vidjelo izvana, ali iznutra… Ja sam bila drugačija, nešto unutar mene kao da se pomaknulo. Srušio se prvi zid.

Bile su to tek neznatne, veoma malene promjene. Promjenice. Ali meni su značile cijeli svijet.

To neka bude vaš drugi korak. Nakon što zapamtite svaki dio sebe, odmaknite se od zrcala. Otiđite negdje u osamu, na mjesto na kojemu ćete neometano moći biti sami, i u miru razgovarajte s Bogom. Budite iskreni. Otvorite Mu se. Predajte Mu svaku svoju brigu. Nemojte razmišljati. Samo govorite. Pustite Oče Naš, Slava Ocu i krunice. Pričajte s Bogom. Recite Mu što vas muči, što želite promijeniti, čime niste zadovoljni. Pričajte Mu o svojim dnevnim problemima, obiteljskim problemima, o dečku ili curi koji vam se sviđaju… Pričajte s Njim kao s prijateljem. Pričajte iskreno i otvoreno kao nikada prije. A poslije Mu zahvalite što vas je slušao. Svaka molitva izgovorena s otvorenim srcem ide Bogu direktno u srce, u samu Njegovu srž.

On će vas slušati. Bit će vam najbolja podrška, mnogo bolja nego li ste se nadali. I sutradan, kad se probudite, vi više nećete biti jednaki. Nešto će se unutar vas promijeniti. Nešto što će promijeniti sve ostalo u vašem životu. Bit će to mali pomak, promjenica koje ne bi bili svjesni da prije toga sami sebe niste dobro pogledali u zrcalu.

Za početak, za prvi put, ne morate čak niti vjerovati da vas Bog sluša, da je s vama. Najteže je započeti. Mnogi ne započnu razgovor s Bogom jer ne vjeruju. Vjera će doći poslije. Za početak, dovoljno je samo se otvoriti. Jer kad se vi otvorite, kad vi pokucate Bogu na vrata, On će vam ih otvoriti. Neće vas ostaviti da čekate pred vratima – previše vas voli za takvo što.

Ali prije nego li se krenete moliti, dok odlazite od tog zrcala, imajte na umu da ste vi vrijedni ljubavi. Vi zaslužujete ljubav, zaslužujete biti voljeni. Vi se ne morate mijenjati za Boga i od sebe učiniti čovjeka dostojnog ljubavi. Vi već jeste dostojni i vrijedni ljubavi. Bog vas već sada voli. Poanta razgovora s Njim je u tome da Mu vi dopustite da vas On voli. Da Mu dopustite da vam On pokaže koliko vas točno voli, koliko vam točno vjeruje. Koliko vjeruje da vi možete biti bolji jer vas je stvorio za najbolje.

Kad se sutradan probudite vi ćete shvatiti da je s vama sve u redu, da s vama sve valja, da se vi ne morate mijenjati, da su vaša stajališta o vama samima neutemeljena jer jednostavno nisu istinita. Past će vaša prva maska, srušit će se vaš prvi zid.

To je proces koji zahtijeva vrijeme i ustrajnost, pogotovo u molitvama. Ne možete promijeniti svoj život preko noći. Ali zato možete izazvati promjenicu koja će unutar vas eksplodirati poput vatrometa. Promjenicu koja će vam dati nadu.

Više u idućem tekstu. Ovaj je postao predugačak. 🙂

Ljubite jedni druge kao što je Krist nas ljubio,

jerkovic.monika@gmail.com

Mir i dobro svima! 🙂

Koliki broj vas može upravo sada, dok ovo čita, s potpunom uvjerenošću naglas reći Bog me voli, vjerujem Mu i znam da mi poklanja samo ono što je najbolje za mene, što će me nečemu naučiti, promijeniti me na bolje?

U posljednje vrijeme često sjedim na kavama s ljudima koje očarava moj optimizam, moja uvjerenost u Božju ljubav. I često me ti ljudi znaju pitati kako sam došla do toga, do tog stupnja vjerovanja. Mislim, ljudi me općenito često pitaju kako toliko mogu vjerovati Bogu, a ja se nekako uvijek ponavljam poput gavrana, kako u privatnom životu, tako i u pisanju ovih tekstova, ali u ponedjeljak mi je moja sestra framašica, Klara Tomić, studentica psihologije, rekla…

Ponekad stvari nisu istinite sve dok ih ne izgovorimo naglas. Naši strahovi, čežnje, nadanja, potajne zaljubljenosti, vjera u Boga… Nekako ništa od toga nije istinito sve dok naglas ne kažemo bojim se, nadam se boljem, zaljubljena sam, znam da me Bog voli… Dok šutimo o onome što doista osjećamo, još uvijek sami sebe možemo zavaravati i reći da to nije istina. Ali jednom kad to naglas izgovorimo… Više nema povratka. Sve postaje konačno, ozbiljno… Stvarno. I od toga ne možemo pobjeći. Znaš, Monika… Ti si uvijek tako otvorena, tako iskrena, životu uvijek kažeš DA… Ne sramiš se onoga što osjećaš, što želiš, što jesi, a kamoli to reći naglas ili napisati u svojoj kolumni. Mislim da je u tome tajna tvoje vjere. Ti stalno naglas govoriš ili pišeš o tome koliko te Bog voli i koliko Mu zbog toga vjeruješ. I zato je tvoj život dobar. Zato si toliko sretna.

Klara je svojom pronicljivošću u nekoliko rečenica uspjela sažeti misao vodilju moga života, koja je s vremenom i nesvjesno počela opisivati moj život i moje djelovanje.

Iskreno govoreći, sve dok mi to Klara nije tako otvoreno rekla, istinu mi metaforički bacila pred lice, nisam bila svjesna toga da svakodnevno, u velikim količinama, govorim… Bog me voli.

Priznajem da su mi najdraža životna razdoblja ona u kojima mi Bog na put stavlja križeve. Svaki put kad u svojem danu primijetim teškoću, nakratko zastanem, osmjehnem se s velikom radošću i naglas kažem: „Bože, hvala Ti što misliš na mene.“

I uvijek sam sretna zbog te poteškoće. Istini za volju, ponekad se to na mom licu ne vidi, ponekad sam umorna i iscrpljena, ali zato unutar sebe sjajim. Jer me svaka poteškoća doista nauči nečemu korisnom. Pomoću njih, pomoću svoga iskustva, često sam u mogućnosti pomoći nekome. Na takav me način Bog upotrebljava, na takav sam način Njegove ruke, oči i usta. Kako onda zbog toga ne bih bila sretna?

Zamislite samo… Vi ste najvažnija osoba u svom životu jer vas je Bog stvorio upravo takve kakvi jeste, sa svim vašim vrlinama i manama, jer ste Mu upravo takvi kakvi jeste potrebni. Nije Mu potrebna ona vaša prijateljica poput koje očajnički želite biti, nije Mu potreban vaš otac kojemu se toliko divite, nije Mu potrebna vaša starija sestra na koju ste ljubomorni jer vam se čini da ona ima sve, nije Mu potrebna vaša majka koja žudi za time da stvori još jednu verziju sebe… VI! Potrebni ste mu VI, upravo takvi kakvi jeste. Vaš odnos s vama samima, vaša ljubav prema vama samima, kreira sve vaše ostale odnose, uključujući i vaš odnos s Bogom.

Kad ja kažem da volim samu sebe, ne kažem to zbog umišljenosti ili pretjerano velikog samopouzdanja. Kažem to zato što znam da me Bog voli. A pošto znam da me Bog voli baš takvu kakva jesam, naravno da onda volim i samu sebe. Pomaže i što često naglas govorim… Bože, hvala Ti što me voliš i što Ti dopuštam da me voliš.

Klara je doista bila u pravu. Riječi koje naglas izgovaramo imaju određenu težinu. Nemojte me pogrešno shvatiti, prije nego li sam ja ovo sve naučila, bile su potrebne godine i mnogo, mnogo, mnogo padova. Ali u jednom trenutku jednostavno se prepustiš, pustiš sve Bogu u ruke – jer shvatiš da sam ne možeš. I upravo je zato ono… Hvala Ti što Ti dopuštam da me voliš.

Sve dok u nama postoji otpor, napetost zbog vjerovanja da ćemo sami napraviti ono što je najbolje za nas, u nama nema mjesta za Boga. Učitelj se pojavljuje samo onda kada je učenik doista spreman učiti. Ako želimo da nas Bog nauči nečemu, da nas voli, moramo Mu to dopustiti. I ne jadikovati na prvom kamenu za koji ćemo zapeti na našem životnom putu. Jer ćemo konstantno zapinjati za nekakvo kamenje, ponekad čak i stijene. Ali kako ja to volim s guštom reći… Čak se i kamen zdrobi kad po njemu dan za danom, ustrajno i s voljom, udaraš.

Nakratko ću se osvrnuti na one ljude koji mi govore…

Kako me Bog može voljeti? Nisam dobra osoba.

Prije nekoliko dana napisala sam da je najteže voljeti samoga sebe jer smo najstroži upravo sami prema sebi. Moja prijateljica nije vjerovala u istinitost mojih riječi. Umjesto toga, napisala mi je da se ovih dana svi pravimo sveti i pametni. Nisam htjela ulaziti u dublje komentiranje njezine izjave jer kako nekome tko se očigledno nikada nije susreo s čovjekom koji ga je sa suzama u očima pitao ima li kod Boga nade za mene objasniti da je cjelokupna poanta vjerovanja u Boga u tome da budemo nježni prema sebi?

Naši strahovi da nas Bog zbog grijeha koje smo počinili nikada ne bi mogao zavoljeti nisu utemeljeni ni na čemu osim na zlu. Jedina želja koju zlo ima jest ona u kojoj nas pokušava odvojiti od Božje ljubavi. I zato zlo unutar nas sije strahove, sumnje, mržnju prema nama samima, u naš um ubacuje najstrašnije osude na naš vlastiti račun, pokušava nas učiniti pretjerano samokritičnima… Zvuči grozno, jezivo i strašno, zar ne?

Zato ja kažem… Pali ste i što sad? Počinili ste neki grijeh i što sad? Kakve veze ima što ste pali i što ste sve učinili? Kakve to veze ima s Božjom ljubavi prema vama? Ako vam je iskreno žao zbog grijeha koje ste počinili, ne postoji taj grijeh kojega vam Bog ne bi mogao oprostiti!

VAŠE VAS POGREŠKE NE DEFINIRAJU. VI NISTE VAŠE POGREŠKE.

VI STE VOLJENI. VI VRIJEDITE. NISTE BEZVRIJEDNI.

Imajte hrabrosti pogledati sami sebe u zrcalo i suočiti se s vlastitim sudom. Zatim otiđite na ispovijed i pomirite se s Bogom. A onda se trudite biti bolji, živjeti bolje, jer vi to možete, jer ste stvoreni za bolje.

Bog je poslao svoga Sina, Gospodina Isusa Krista, kako bi nas nečemu naučio, kako bi nam pokazao koliko nas voli. Nemojte to zaboraviti. U Božjim očima, mi smo najdragocjeniji.

I volim ovu rečenicu koju sam napisala kad sam se molila Duhu Svetom, zbog čega mi je još posebnija…

Vjerujte u vjernost Ljubavi.

Pokušajte i vi nekoliko puta na dan, poput mene, govoriti Bog me voli. Recite to svaki put kad ste tužni, kad mislite da ne možete. Recite to i kad ste sretni. Riječi koje govorimo imaju veliki učinak, barem tako tvrdi Klara, koja studira psihologiju. Znam samo da se kod mene to nekako stvorilo prirodno – jer doista vjerujem da me Bog voli. Možda onda kod vas, koji još uvijek niste toliko uvjereni, također dođe prirodno.

Smiješno, ali upravo sam shvatila da mi rečenica Majke Tereze kako itko tko vjeruje u Boga može biti nesretan nikada nije bila jasnija. I da, sretna sam zbog svog optimizma. Ponosna sam na njega. Nakon svih padova u mom životu, nakon svih molitava izmoljenih ponekad čak i u suzama i na koljenima, sada sam ovdje, sretna i ispunjena. Jer nisam odustala. Jer sam svaki put pronašla snage da ustanem. Jer sam vjerovala. Mislim da je to poanta života – dići se svaki put kad padneš. Sve ostalo dođe samo od sebe.

Za sve vas koji razmišljate o pridruživanju Frami Siget (drago mi je pročitati da ima i takvih)… Što ćete dobiti?

Dugo sam razmišljala o odgovoru, nekako sam se nadala da ću uspjeti smisliti fenomenalnu rečenicu koja će vas istoga trenutka dovoći na jedan od naših, zbog ljeta, neslužbenih susreta, ali ništa mi nije dolazilo, padalo na pamet. Nije to ništa obeshrabrujuće. Zbog toga sam se odlučila za istinu. 🙂

Još uvijek sam uzbuđena zbog svog prvog ređenja na kojemu sam bila 20. lipnja u katedrali – moja dva prijatelja postala su svećenici. 22. lipnja naša je Frama umjesto duhovne obnove organizirala roštilj na kojemu su se pojavili manje-više svi framaši. Bilo nam je zabavno. Lijepo. Ne sjećam se kad sam se zadnji put toliko nasmijala. Danas je četvrtak, 25. lipnja, i ja ovo pišem, a dok ovo pišem moja sestra framašica, Lucija Bosak, doma se sprema za svoj dolazak kod mene – pit ćemo kavu jer mi je dosadno samoj doma i mislim da je najbolji dio Frame taj što nekako dobiješ veliku obitelj s kojom ti nikada nije dosadno. Uvijek nekoga možeš nazvati, s nekim popričati, s nekim negdje otići… Netko je odlično rame za plakanje, netko pun suosjećajnosti i prepun mudrih savjeta, netko uvijek spreman pomoći oko bilo čega… Nikada nisi sam jer tu je tvoja obitelj, tu su tvoji prijatelji framaši koji su uvijek tu za tebe. Svi radosni, čak i kad se prepiremo. Svi spremni oprostiti, čak i kad se povrijedimo. Svi zajedno, pripadamo. Rastemo. Volimo. Na Frami uvijek imaš osjećaj kao da pripadaš.

Od prijatelja koji postaju svećenici pa sve do roštilja na kojemu se zabavljaš sve u šesnaest… Još uspijevaš pronaći i vremena za Boga jer da nije Frame i moje sestre framašice, Ivane Domijan, ja nikada ne bih saznala za krunicu ljubavi (ako nekoga zanima, mogu mu je poslati) koju sada svakodnevno molim i otkada je molim primjećujem znatne promjene, moram priznati. Ne kaže se uzalud da koliko moliš, toliko dobiješ i imaš.

Kažem ja, ništa bez molitve. Bogu hvala, toga na Frami imamo napretek. 🙂 Zato nam dođite.

Ljubite jedni druge kao što je Krist nas ljubio,

jerkovic.monika@gmail.com