Arhiva kategorije: Kolumna fra Mate Bašića

TEOLOGIJA SEKSUALNOSTI – treći dio

shutterstock_148013390-660x350

U razmatranju o ovoj temi može nam biti od koristi interdisciplinarni pristup koristeći spoznaje s područja biomedicinskih znanosti, osobito biologije i psihologije, što ćemo kasnije obraditi. Sada se vratimo na “početak”. Pri govoru o početku, razumljivo je da postoji i kraj. Ukoliko postoji kraj, onda između početka i kraja mora postojati neki razvoj, neki put kojim se od početka dolazi svršetku. Na jednak je način koncipirana i naša ljudska seksualnost. Ona ima svoj početak i svoj svršetak, ali također posjeduje put kojim se dolazi od početka do svršetka te tako u sebi podrazumijeva i razvoj. Ona ne smije ostati na početku u kojem je otkrivena niti doći do svršetka preskačući put razvoja. Svaka od ovih krajnosti može biti opasna za čovjeka ako seksualnost nije razvijana već samo preskakana kroz nerazumijevanje i zadržavanje samo na elementu požude, koja na kraju, u sebi nosi toliku energiju da iscrpljuje čitavo ljudsko biće više od bilo kojeg napornog treninga. Takva nerazvijena i neshvaćena seksualnost više razdvaja nego li što zbližava dvije osobe suprotnoga spola. Pri govoru o seksualnosti potrebno je započeti s govorom o spolnoj ljubavi koja je čovjeku po svom intenzitetu posebno darovana od Boga. Rekao bih da je najveći intenzitet spolne ljubavi kao jedan dio slike Božje na koju je čovjek stvoren. Ta intenzivna spolna ljubav predstavlja nešto specifično samo za čovjeka i tako intenzivirana se nalazi samo kod čovjeka. Obično se misli da je smisao spolne ljubavi u osiguravanju razmnožavanja vrste kojemu ona služi kao sredstvo, ali smatram da je takvo stajalište pogrešno. Ako samo zavirimo u carstvo biljaka i životinja koji su stvoreni prije čovjeka, tada možemo zamijetiti da razmnožavanje kod nekih organizama postoji i bez podjele na spolove i bez spolnog odnosa. Velik se broj organizama razmnožava bespolnim putem: partenogenezom, diobom, pupanjem, sporama, kalemljenjem. Istina je da se viši organizmi razmnožavaju spolnim putem i da se mnogi razmnožavaju spolnim sjedinjenjem, ipak moramo zaključiti da taj spolni čimbenik nije povezan s razmnožavanjem u cijelosti, jer se ono može odvijati i mimo njega. Stoga, smisao spolne diferencijacije i spolne ljubavi nikako ne treba tražiti u ideji preživljavanja vrste i njezinu razmnožavanju, nego samo u ideji višega organizma, u najvećem intenzitetu u ideji čovjeka. U području živih organizama, koji se razmnožavaju isključivo spolnim putem, što se više penjemo po ljestvici razvijenosti organizama, sve više slabi reproduktivna moć, a snaga spolne privlačnosti, nasuprot tomu, postaje snažnija. Tako kod riba, razmnožavanje se odvija u golemim razmjerima: jajašca koje svake godine proizvodi svaka ženka broje se u milijunima; ta jajašca mužjak oplođuje izvan tijela ženke pa način na koji se to odvija ne dopušta pretpostavku da se radi o snažnom spolnom privlačenju ili pak spolnoj ljubavi. Kod njih ne možemo reći da postoji ljubavna strast. Kod vodozemaca i gmazova razmnožavanje je manje važno nego kod riba, iako se u Bibliji, ne bez temelja, svrstava u bića koja vrve. Međutim, uz manju reproduktivnu moć u tih su životinja spolni odnosi prisniji. Kod ptica je snaga razmnožavanja još slabija, ne samo u usporedbi s ribama, jer spolno privlačenje, predigra i uzajamna privrženost jednog para do smrti, dosežu razmjere koji su neviđeni u dva niža spomenuta razreda. Kod sisavaca koji rađaju živu mladunčad ta je reproduktivna moć još slabija nego li kod ptica, a spolna je privlačnost, iako kod većine manje postojana, mnogo intenzivnija. Na kraju kod čovjeka, reproduktivna je moć na najnižoj razini, a spolna ljubav doseže najvišu vrijednost i najveću snagu, sjedinjujući u najvećoj mjeri postojanost veze kao kod ptica i intenzitet strasti kao kod sisavaca. Tako se spolna ljubav i reproduktivna moć vrste nalaze u obrnutu odnosu: što je jedno jače, drugo je slabije. Takva postavka može biti i odgovor na pitanje o uzroku sve većeg promiskuiteta kod čovjeka. Očito je uzrok u smanjenju reproduktivne moći ili bolje, reproduktivne želje koja se možda namjerno pokušava umanjiti sve većom javnom ekspanzijom spolne privlačnosti i intenzitetom strasti u cjelokupnom društvu.

(Nastavit će se…)

fra Mate Bašić

TEOLOGIJA SEKSUALNOSTI – drugi dio

Eves-creation-from-Adams-side

Kako bi čovjek mogao u potpunosti spoznati veličinu svakoga Božjeg dara, pa tako i seksualnosti, on mora zraku razmatranja usmjeriti na svoju nutrinu, da vidi, kako je po prirodi oblikovan, po grijehu izobličen, a po milosti obnovljen. U tome, na samom početku može pomoći poznavanje reda stvaranja, reda razvoja i reda življenja, jer sv. Ambrozije u svom djelu Sermones napominje: “Nepoznavanje reda, naime, pomućuje neporočnost zasluga, jer u nama ne postoji savršena spoznaja stvari ako znamo što treba činiti, a ne znamo kojim redom treba ići.” Isto potvrđuje i sv. Bernard u djelu De consideratione kada piše papi Eugeniju: “Neka tvoje promatranje počne od tebe, kako se ne bi, zanemarivši sebe, uzalud trudio oko drugih stvari.” Isti sv. Ambrozije u svojim Razmatranjima nastavlja: Mnogi ljudi znaju mnoge stvari, a ne poznaju sami sebe, druge istražuju, a sebe zanemaruju, tragaju za Bogom preko vanjskih stvari, zanemarujući svoju nutrinu, u kojoj je Bog. Stoga se hoću vratiti od vanjskih stvari svojoj nutrini i od nižih stvari uzići k višima, kako bih mogao spoznati, odakle dolazim i kamo idem, odakle sam i tko sam. I tako ću se od spoznaje sebe uspeti do spoznaje Boga.” Osim toga, sv. Bernard nas nadalje, kako to donosi sv. Bonaventura u svojem djelu Soliloquium – Razgovor sa samim sobom, potiče: “Ispituj dakle, svoj život u svakodnevnom razgovoru. Marno pazi na to, koliko napreduješ a koliko nazaduješ; kakav si glede ćudoređa, kakav glede čuvstava; koliko si Bogu sličan, koliko od njega različan, kako si mu blizu a kako daleko. Ovo uvijek drži, kako si mnogo vredniji hvale i bolji, ako sebe poznaješ, nego ako bi, sebe zanemarivši, upoznao tijek zvijezda, moć trava, sposobnosti ljudi, narav životinja i stekao znanje o svim nebeskim i zemaljskim stvarima. Vraćaj se, dakle, sebi, pa ako ne uvijek, ono barem katkad. Vladaj svojim nagnućima, usmjeruj čine i ispravljaj korake.” Stoga ovaj Bernardov poticaj završava sv. Bonaventura riječima: “Drži se dakle, dušo, savjeta svetaca i zraku razmatranja prvo usmjeri na istok, to jest razmotri svoje stanje. Brižljivo, dakle, promotri, kako si od višnjega Tvorca po naravi krasno oblikovana, kako si svojom voljom po grijehu izobličena i kako si s mnogo ljubavi od božanske dobrote po milosti nanovo oblikovana i obnovljena.” Zastajući nad ovim riječima sv. Bonaventure, možemo spoznati put i metodu kojim nam je ići kako bismo cjelovito mogli obraditi temu teologije seksualnosti i shvatiti taj uzvišeni dar ljudske spolnosti kao dar Tvorca od kojeg je svaki čovjek oblikovan. Sveti nas Bonaventura poziva da zraku razmatranja usmjerimo na istok. Taj je izričaj u ovome govoru vrlo bitan jer nam otkriva početak puta kojim nam je ići. Bonaventura nas poziva na orijentaciju – istočenje. Sama riječ orijentacija potječe iz francuske riječi orienter, prema latinskom oriens – izlazak Sunca – u značenju smjer prema istoku. Do kasnog srednjeg vijeka karte moreplovaca bile su usmjerene na istok, a zgrade u sakralnoj arhitekturi imale su položaj istok-zapad. Stoga se i mi ovdje moramo doslovno orijentirati – poistočiti – i okrenuti se prema izlasku “Mladog Sunca” – Krista – koji je u nama. To također znači krenuti na Istok, doći u Eden, u Raj zemaljski gdje nas je “Mlado Sunce s Visine” – Krist – oblikovao. Potrebno je krenuti od Početka, a za nas kršćane taj Početak je svakako Biblija koja sama započinje riječima: “U Početku” – בְּרֵאשִׁ֖ית heb. – grč. ἐν ἀρχῇ – lat. In principio. Kada započinjemo govor od “Početka” ili s “Početkom” onda svakako treba razjasniti sam pojam “početak”. Latinski nam jezik u tome može podosta pomoći. Za “Početak” se u latinskom koristi riječ “Principium” koja označava: početak, postanak, izvor, počelo, uzrok, temelj. Također izraz principia rerum označava počela. Od riječi principium nastala je riječ prior koja je srodna s riječi priscus što označava nešto staro, starinsko, starodrevno, no, uza to se misli i na sveto, poštovanja vrijedno. Zbog tih su značenja oblikovane i druge riječi kao na primjer: princeps, principalis, principatus, od čega i mi u našem jeziku koristimo riječi princ, principijelan, itd. U teološkoj se antropologiji “početak” shvaća kao iskonsko stanje ili teološka prapovijest svakoga povijesnog čovjeka. Početak je, u tom vidu, ono o čemu govori Knjiga Postanka. Ipak, za nas kršćane ovaj put ne smije započeti samo sa Starim zavjetom, niti s njime završiti, već mora biti obuhvaćen kristološkim mjerilom jer tek na taj način u Novom zavjetu nalazimo konačno i mjerodavno izvješće o stvaranju Svetoga pisma, stvaranju stvorenja, pa tako i čovjeka u njegovoj cjelovitosti. To izvješće o Stvaranju u novom zavjetu nalazimo u Proslovu Ivanova Evanđelja koje glasi: “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Bog bijaše Riječ… Sve je po njoj stvoreno, i ništa nije stvoreno bez Riječi” (Iv 1,1.3). Ivan je ovdje posve svjesno još jednom preuzeo riječi s početka Biblije, na nov način iščitavajući izvješće o stvaranju, povezujući ga s Kristom. Zbog toga mi kršćani nikada ne čitamo Stari zavjet u njemu samome i radi njega samoga; uvijek ga čitamo s Njime i po Njemu. Sve to mi ne čitamo kao nešto što je u sebi dovršeno i samostojno. Mi čitamo s onim u kojemu je sve to ispunjeno, u kojemu sve nalazi svoju konačnu i stvarnu valjanost i istinitost. S njime ne čitamo samo Zakon, nego i izvješće o stvaranju, i tek od njega – a ne od neke naknadno pronađene smicalice – znademo što je Bog postupno htio spustiti u čovjekovo srce i dušu te nam tako Krist vraća istinitu i potpunu sliku o nama, kao živim bićima, stvorenim na sliku Božju, pa tako i kao seksualnim bićima.

(Nastavit će se…)

fra Mate Bašić

TEOLOGIJA SEKSUALNOSTI – Od strasti do uzdržljivosti – prvi dio

creation of adam

Svaka se krjepost kuje u ognju njoj suprotnih mana. “Blago čovjeku koji trpi kušnju: prokušan, primit će vijenac života koji je Gospodin obećao onima što ga ljube” (Jak 1,12). Sveti Bernard iz Clairvauxa u svome djelu Sermones supra Canticum Canticorum piše: “Treba da dođu napasti; jer kako kaže Apostol, neće biti krunjen, ako ne onaj, koji se valjano bori? A ako nema napasti, tko će se boriti, kada se nema protiv koga boriti.” Mogli bismo reći da sva ljudska dobra nastaju iz napasti, nastaju iz kušnje. To potvrđuju i Djela apostolska u četrnaestom retku gdje čitamo: “Kroz mnoge nam je nevolje ući u kraljevstvo Božje” (usp. Dj 14,21) Po ovome vidimo, kako su napasti, nevolje i kušnje u svojoj biti za nas ljude, svojevrstan kraljevski put u nebo. Zemlja je poput klesarske radionice u kojoj se neugledni kamen ljudskog tijela uljepšava. To je radionica u kojoj se kleše kamenje za Božji hram, koji mora biti izgrađen od ljudskog tijela, izgrađen u nutrini čovjeka koji je stvoren na sliku Božju. Zbog toga se ne može odvažiti na čistu ljubav prema Bogu i ljudima onaj koji nije bio kušan. Vjerojatno je svatko od nas čuo za onaj “Pavlov trn u tijelu”, poslaniku Sotone, koji ga je do smrti mučio da se ne bi uzoholio. Taj trn je vjerojatno bio povezan s napastima bludnošću. Nama to može zvučati paradoksalno, ali ovaj je trn istovremeno i obrana od grijeha nečistoće. Stoga se u tom smislu može zaključiti da prihvaćanje seksualnosti može biti i obrana od grijeha požude. Spolnost pripada dijelu puta u razvitku čovjeka jer biti i postajati čovjekom, znači biti u razvitku, rasti i sazrijevati. Tako je, na primjer sv. Augustin prvo poznavao svoju spolnost u njezinim tipično pubertetskim oblicima. Druga je razina bila da je doživio razliku između prijateljstva, onog dubokog i nježnog dodira duše i srca, i puke spolne privlačnosti. Osjetio je pritom i doživio da mu je često nagonska sila spolnosti razorila pravo prijateljstvo, budući da se uvijek radilo samo o “onom”… Zatim je iskusio što znači biti otac. To je bilo nešto sasvim novo. I napokon je započelo veliko preusmjeravanje u njegovu životu, nešto što ga je potaklo na to da njegov život poprimi drugi oblik. Stoga, gledati i razumjeti život kao put i razvitak znači imati strpljenja, strpiti se. To također znači dopustiti da Bog u nama djeluje kao u “Početku” kao onda kada je strpljivo, postepeno i kroz razvoj svega stvorenoga, zastavši u trenutku toga stvaranja i razvoja, stvorio čovjeka “na svoju sliku”. Razvitak spolnosti tako je upleten u sveukupni čovjekov razvitak. Zbog te stvarnosti čovjekov razvitak i rast na razini čuvstva, erotike i spolnosti ne odvija se odvojeno od njegova sveobuhvatnog duhovnog razvitka. Ovdje ipak treba nadodati da čovjekovo tijelo može probuditi strast koja onemogućuje doživljaj Boga. Zato Isus govori o “eunusima” koji su se radi Kraljevstva odrekli seksualnog užitka. Ali ovdje bi bilo pogrešno to odricanje od seksualnosti shvatiti kao amputaciju, agresiju ili mržnju. To odricanje se mora shvatiti kao priznanje neizmjerna bogatstva u onomu čega se odričem, jer kada prihvatiš svoju seksualnost i ujedno je smatraš jednim od najdragocjenijih darova ljudske naravi i razvoja, požuda ima manje šanse zavesti te u ponor grijeha na tom području. Nitko se ne smije odricati seksualnosti jer je ona odbojna, loša ili što u tebi budi nešto najgore, već upravo suprotno, jer je lijepa, dobra i sveta, jer je Božji dar čovjeku. U čemu leži i sama teologija seksualnosti. Seksualnost je Božji dar čovjeku. Ako tako shvatimo seksualnost kao dar od Boga neobično dragocjen onda takav dar dobiva smisao u darivanju Bogu iz ljubavi prema njemu. No, seksualnost sjedinjuje jedino dvoje ljudi i usmjerava njihovu pozornost jedino na tu ljubav i njih dvoje. Osim toga, seksualnost je vrlo zavodljiva, privlačna i silovita. Ako joj se pristupa bez odmjerenosti, može čovjeka svesti samo na nekog tko misli samo na seks i tko sve svoje snage usmjerava k jednom cilju: postizanju užitka. Zbog toga je kroz teologiju seksualnosti potrebno progovoriti o strasti i uzdržljivosti kako bi se i kvalitetno prošao taj put od strasti do uzdržljivosti, jer dimenzija erotike i spolnosti treba biti okružena brižnom pažljivošću i njegovana odgojem, samoodgojem, poukom i spoznajom u iskrenosti te pouzdanju tijekom cijelog čovjekova života, poštujući dakako posebnosti svakog pojedinog razdoblja, odnosno dobi.
(Nastavit će se…)
fra Mate Bašić