Arhiva kategorije: Kolumna fra Mate Bašića

Čudotvorni kip Svete Marije blagoslovljene i nositeljice života u Sigetu

12939113_10209676885704815_96066157_n

Kada sam bio poslan na đakonsku službu u župu Uzvišenja sv. Križa u Sigetu, prvo što sam tih dana primijetio, bio je “čudnovati kip” “Gospe trudnice”. Kada bih god prolazio pored toga kipa, nisam mogao, a da je ne pogledam, te je čak ta Gospa više privlačila moju pažnju nego li kip sv. Antuna Padovanskoga, koji se nalazi pored nje. Tada nisam ni slutio da bi taj kip, na prvu čudnovat, bio itekako čudotvoran.

Tako sam jednom prilikom baš kod toga kipa susreo uplakanu mladu ženu, koja je čim me ugledala tražila razgovor. Razgovarali smo i sva je u suzama iznijela svoj problem u trudnoći za koji ja nisam znao naći pravi odgovor. Bio sam tada vezanih ruku i znao sam da samo Bog može po tom pitanju učiniti čudo. Nakon razgovora pozvao sam je da se zajedno pomolimo kod kipa Svete Marije blagoslovljene i obećao da ću se nje i njezine trudnoće spomenuti svaki puta kad budem prolazio pored toga čudnovatog, ali zapravo čudotvornog kipa. I evo neki dan primih vijest da je ta žena, iako su liječnici rekli da neće iznijeti trudnoću do kraja, ipak rodila prekrasnog zdravog dječaka.

Razgovarao sam tih dana s braćom franjevcima u samostanu o tom događaju pa su mi i oni potvrdili čudotvornost toga kipa, jer su i sami svjedoci na desetke primjera u kojima su teške ili problematične trudnoće završile s zdravim porođajnim ishodom, ili su pak desetci onih koji nisu mogli začeti, po molitvama pred čudotvornim kipom Svete Marije blagoslovljene i nositeljice života, začeli i sretno uplovili u blagoslovljeno vrijeme trudnoće.

Zadnje nam je uslišanje dojavljeno na sam blagdan Uskrsa, kada je mlada žena nazvala i počela zahvaljivati, plačući od radosti, jer je začela, a liječnici su joj rekli: “da će začeti nikad, pa ni tad.”

Ono što je na osobit način utjecalo na mene, svakako je događaj s malom Barbarom, koju sam imao milost krstiti u bolnici “Rebro” i koja se sada još uvijek tamo nalazi. Ali sada više ne toliko sitna, više ne sa samo 500 grama, već sada s 1500 grama. Nakon toga krštenja, došavši u samostan, pohitao sam pred taj kip Svete Marije blagoslovljene i zavapio pred Njom, nositeljicom života, da održi zemaljski život toga toliko sitnog, a toliko životnoga Božjega stvorenja.

Poslije toga događaja pisalo mi je preko dvadesetak žena koje imaju neki problem u trudnoći ili uopće ne mogu začet, te sam svaku molbu, molitvom prinosio Bogu pred kipom Svete Marije blagoslovljene i po tolikim uslišanim molitvama i čak čudima, ponovno se osvjedočio u čudotvornost nositeljice života, Svete Marije blagoslovljene.

Zbog svih tih iskustva ovo i pišem, jer Sveta Marija blagoslovljena nije tako dugo ovdje. Postavljena je i blagoslovljena 8. svibnja 2014. godine, na blagdan Blažene Djevice Marije Posrednice svih milosti, te se od tada, svake godine u Sigetu, posebno moli zagovor Svete Marije blagoslovljene i nositeljice života. Od prvoga dana Sveta Marija blagoslovljena privlači pažnju mnogih i skoro da nema dana i trenutka da netko pred njom ne moli. Moju pažnju je Sveta Marija blagoslovljena privukla prvo kao čudnovata, ali kasnije definitivno kao čudotvorna. Sada ju tako promatram i čvrsto vjerujem u njezinu čudotvornost. Toj čvrstoći vjere u čudotvornost i zagovor Svete Marije blagoslovljene, doprinijela su i mnoga uslišanja koja su se do sada, u tako kratkom vremenu dogodila. Stoga i sada sve žene, sve supružnike, sve trudnice, sve rodilje, sve očeve i majke, svu djecu, preporučujem zagovoru nositeljice života, Svete Marije blagoslovljene.

 

Sveta Marijo blagoslovljena

Nakon anđelova navještaja
zatrudnjela si ti Djevice Sveta
i u Tebi je Sin Božji postao čovjekom.

Majčinsku radost ti u sebi nosiš
i posvjedočila si je dragoj Elizabeti
zahvalna što si Majka Božja.

O sretna Majko Sina Božjega
pomozi ženama našim
da zanijeti život mogu.

Trudnice Sina Božjega
usreći sve žene svijeta
i podari im radost majčinstva.
Amen.

Mogu nas sve ubiti ali Uskrs ostaje vječno

Christian-Martyrs

Uskrs je, a ni ovaj Uskrs nije mogao proći bez krvi. Tolike kršćane i ovoga Uskrsa ubiše, pokušavajući ugušiti poruku Uskrsa. Ali braćo moja u Kristu Uskrslom ljubljena, iako me gledate kao neprijatelja, znajte da vas ja promatram kao najvećeg svog prijatelja. Iako svakoga od nas kršćana želite ubiti i vidjeti jedino obezglavljenje, s glavom pribijenom na kolac, znajte da nas kršćane ni toga nije strah. Nije nas strah ni progonstva, ni mača, ni mučenja, ni smrti, jer mi vjerujemo u Uskrs i život vječni. Stoga, braćo moja ljubljena, zar ste zaboravili kako je ono još car Neron izdao glasoviti proglas: “Ne smije biti kršćana”, a njegovi nasljednici, ne bojeći se Boga, da bi obuzdali svoju okrutnost i velika vojska onih koji su je izvršavali, dadoše se na posao, da unište Evanđelje o uskrslom Spasitelju. Mačevi krvnika, otupjeli od klanja, nisu više ulazili u korice; divlje zvijeri, zasićene kršćanskom krvlju, uzmicale bi pred tom istom krvlju, kao da su svjesnije njena dostojanstva, od onih koji narediše da se ona prolijeva; čak se i rijeka Tiber zarumenila, kao da je već jedan od anđela apokalipse izlio u nju čašu gnjeva, po kojoj se voda pretvorila u krv. Bezbroj puta klicalo je bezbroj grla: “Kršćane na smrt”, kao što se bezbroj puta bezbroj palaca okretalo prema dolje u znak pogubljenja. Došao i konačni dan, kad se mislilo da je Rim odsjekao zadnju ruku, koja je učinila znak križa, i da je odrezan zadnji jezik koji bi izgovorio ime uskrsnulog Krista. Ali danas znamo koliko su bili u krivu. Ta nisu kršćani umrli. Umrlo je Rimsko Carstvo.

I opet isto imamo danas. Toliki na sve moguće načine ustaju na kršćane. Pokušava se svim silama odvojiti čovjeka od Boga. Činilo se kao da će kiselina različitih ideologija, jučer i danas, rastopiti i progristi svaku pojedinu svetu istinu, koju je Crkva naučavala od samoga uskrsnog dana. Također Boga pokušavaju svesti samo na duhovni simbol i tumače ga tek psihologijom. Čovjeka istovremeno svedoše tek na životinju i tumače ga biologijom, a život svedoše na kemikalije i tumače ga mehanikom. Opetovano dižu oružje, ali sada ne samo protiv kršćana, nego i protiv Boga o kojem istovremeno viču da ne postoji. Ali čovječe u sebi oslijepljeni, zašto se boriš s onim što po tebi uopće ne postoji? Čemu vikati da Boga nema ako on ne postoji. Zar ćeš ikada pomisliti na mene ili na sebe, ili zar će itko pomisliti bilo što o tebi da ti nikada postojao nisi? Zar ne vidiš da je svaka tvoja borba protiv Boga najveći dokaz postojanja Boga. Već ti je i povijest pokazala, brate ljubljeni, da baš u onaj čas kada si se najviše hvastao svojom vjerom u materiju i svojim sumnjama u duhovnost, zapravo baš onda kada si rekao da smrt Crkve i vjere, koja je opijum za narod, znači početak modernoga svijeta. I upravo tada kao da se raspuknula kora zemaljska i na površinu su izbile boli i pakao svjetskih ratova. Čovjek je i tada mislio da mu je jedino znanost saveznik ali ta znanost mu i tada postade neprijatelje. Čovjek je tada postao čovjeku vuk i prepustio je jedan drugoga bezboštvu, kome je drugo ime smrt. I tada se vidjelo da je čovjek zatajio, vlade su zatajile, ali Krist je i dalje ostao, a Crkva ni tada nije zatajila, te opet ne umrije Crkva, ali umrije moderno društvo. I tako danas, opet po starom, kršćanin postaje neprijatelj broj jedan, a on je svima prijatelj. Kršćanin postaje mučenik broj jedan, a on i dalje živi.

Kršćanina se želi maknuti s lica Zemlje a kršćani se iz dana u dan sve više rađaju i svi zaboravljaju da je krv mučenika sjeme novih kršćana. A Uskrs… Uskrs nikada neće umrijeti, jer uskrsnućem umrla je svaka smrt, a život u Bogu postaje život u vječnosti.

fra Mate Bašić

Krist i otajstvo njegove muke kao zrcalo motrenja sv. Franje iz Asiza

IMG_1386

Jedan autor na zanimljiv način razlikuje tri velikana crkvene povijesti pa kaže: »Sveti Benedikt imao je vazda pred očima prisutnost Stvoritelja. On je osobito štovao Boga Oca. Sveti Ignacije Lojolski, čovjek vatren i razborit, osobito je štovao Duha Svetoga. Sveti Franjo Asiški, živi je gorući ugalj, koji izgara pred Sinom – Utjelovljenoj Riječi.«

Za sv. Franju, Krist je bio apsolutno sve. On je kroz Krista, kao kroz zrcalo, sve motrio. Za njega je Krist bio otvorena knjiga najuzvišenije teološke sinteze. Franjo je ljubio Isusa u raznim otajstvima Isusova života. Franjo se htio na mističan način životom sjediniti s Betlehemskim Djetetom, Euharistijskim Srcem, Presvetim Imenom Isusovim i siromašnim i Propetim Spasiteljem koji nije došao da ga služe, nego je došao služiti.

U govoru o Franjinom življenju otajstava Kristova života, potrebno je napomenuti da je za Franju Krist bio središte svega. Također se iz Franjinih spisa može zaključiti da su njegovo siromaštvo, duh pokore i mrtvljenja, samo vanjski izričaji Franjine ljubavi prema Kristu, ali te karakteristike nisu bit Franjina duha. Bit i temeljna krepost Franjina duha je ljubav i to pregoruća ljubav prema Raspetom Isusu. Franjino siromaštvo je samo vanjski izričaj, a ova krepost ljubavi prema Raspetom Isusu je prevladavajući potez Franjine osobe koja je Franju učinila poverellom. Ovakvo mišljenje još je više specificirao jedan francuski franjevac Renan rekavši: »Može se reći, da je poslije Isusa jedino sveti Franjo bio pravi kršćanin. On je bio uistinu drugi Krist – alter Christus – ili, bolje reći, Franjo je bio savršeno zrcalo Krista.«

Promatrajući Franjin život od početka njegova obraćenja, negdje 1206. godine, možemo zaključiti da je on od toga trenutka preobražavan otajstvima života Isusa Krista. To na osobit način sv. Franjo ističe u svom pismu »Posljednja volja Klari i sestrama« gdje Franjo govori: »Ja, manji brat Franjo, hoću nasljedovati život i siromaštvo svevišnjega Gospodina našega Isusa Krista i njegove presvete Majke i ustrajati u njemu do svršetka…« (PosVo 1)
Franjo je u tom nasljedovanju Krista u svemu i do svršetka svakako uspio. Mogli bismo reći da je on bio najveći srednjovjekovni pokretač štovanja i pobožnosti Utjelovljenoj Riječi. Franji je Evanđelje otkrilo Krista, a Franjo je drugima svojim životom i primjerom, te osobito aktualiziranjem događaja iz Kristova života, otkrivao Bogočovjeka u Betlehemu, na Kalvariji i u Euharistiji.

Prema »Prvom životopisu sv. Franje« koji je sastavio fra Toma Čelanski vidljivo je da su određena otajstva Kristova života na poseban način zaokupila Franjinu misao i oblikovala Franjin život jer fra Toma zapisuje: »Franjinu je pamet napose zaokupljala poniznost što se objavila Utjelovljenjem i ljubav što se očitovala u Muci; tako je jedva htio razmišljati o nečemu drugom.« (Usp. 1Čel 84)

Zbog ovoga saznanja smatramo potrebnim više se zadržati na ova dva otajstva iz Kristova života jer pored njih ni sam Frano »jedva da je htio o nečemu drugom razmišljati.«
Prema fra Tomi Čelanskom, Franjo je »glasno i neprestano oplakivao Muku Kristovu kao da mu je bila neprestano pred očima.« Franjino suosjećanje s Kristovom Mukom je išlo toliki daleko je »jecanjem ispunjavao putove, nije dopuštao nikakvu utjehu,dok se spominjao patnja Kristovih.« (Usp. 2Čel 11)
Povezanost između ovog otajstva Križa i života sv. Franje najbolje je opisano u drugom poglavlju »Spisa o čudesima sv. Franje Asiškog« gdje stoji: »Cjelokupno kako javno tako privatno nastojanje čovjeka Božjega bilo je usmjereno prema Gospodinovu križu. Od prvog početka, otkako je počeo viteški služiti Propetome, na njemu su zasjala različita otajstva križa. Kad je naime u početku svoga obraćenja odlučio napustiti draži ovoga svijeta, s križa mu je, dok je molio, progovorio Krist. (…) Od tada je u njegovo srce duboko poput žiga bilo utisnuto sjećanje na Gospodinovu muku. (…) Nije li se on sam u križ zatvorio kad je uzeo pokornički habit koji je imao oblik križa? Premda je ovaj habit većma odgovarao njegovoj nakani s obzirom na siromaštvo, ipak je svetac u njemu više svjedočio za otajstvo križa, jer kako je njegov duh iznutra obukao propetog Gospodina, tako je trebalo da i njegovo tijelo izvana obuče križ Kristov.« (3Čel II, 2)

Franjo je bio toliko sjedinjen s Kristovim križem da su mnogi vidjeli kad bi govorio, kako mu iz usta izlazi zlatni križ. (Usp. 3Čel II, 3) Svetac je više nego li druge znakove volio znak “tau” (T). »Njime je označivao pisma što ih je odašiljao i posvuda je njime oslikavao zidove ćelija.« (3Čel II, 3) Brat Pacifik, »onaj promatrač nebeskih viđenja, tjelesnim je očima vidio veliko slovo “tau” na čelu blaženoga oca.« (3Čel II, 3)

Prema navedenim primjerima iz Franjina života koji ponavljaju primjere iz Kristova života, sa sigurnošću možemo zaključiti zajedno s fra Tomom Čelanskim i reći: »Jer je Franjo bio obdaren tako neobičnom ljubavlju prema križu po čijem je čašćenju bio i proslavljen, o njemu ništa nije istinitije nego ono što se propovijeda o njegovim ranama zadobivenim po križu.« (Usp. 3Čel II, 3)

Čašćenje Križa ovoga »drugog Krista« išlo je toliko daleko da je »pjevanje i guslarenje u čast Stvoritelju svršavao suzama i kontemplacijom o Muci Kristovoj.« (2Čel 127)
Franjin »slavni život jasnije obasjava savršenstvo prijašnjih svetaca. Ovo dokazuje muka Isusa Krista i najpotpunije očituje njegov križ. I doista, časni je otac na pet mjesta svoga tijela bio obilježen znakom muke i križa kao da je visio na križu zajedno sa Sinom Božjim. Ovo je veliko otajstvo i upućuje nas na povlasticu dostojanstva ljubavi. No i u tome se nalazi otajstvena nakana i sakriva se štovanja vrijedno otajstvo za koje vjerujemo da je poznato samo Bogu i da je po ovome svecu jednim djelom očitovano.« (1Čel 90) Za Franju je nasljedovanje Gospodina svojevrsna forma života, “forma minorum”, koju on nalaže svoj braći kada govori: »Neka sva braća nastoje nasljedovati poniznost i siromaštvo Gospodina našega Isusa Krista.« (RegNB IX. 1) »Ljubite neprijatelje svoje i činite dobro onima koji vas mrze; ta i Gospodin naš Isus Krist, čije stope moramo slijediti izdajicu svoga nazva prijateljem…« (RegNB XXII. 1-2) »Neka sva braća nastoje nasljedovati poniznost i siromaštvo Gospodina našega Isusa Krista…« (FnPr IX. 1) »Svi braćo, gledajmo dobrog pastira, koji podnese muku križa da spasi ovce svoje…« (Adm VI. 1) »Ja mali brat Franjo, hoću nasljedovati život i siromaštvo svevišnjega Gospodina našega Isusa Krista…« (PosVo 1) »Zato se blaženi Franjo kao pravi Spasiteljev nasljedovatelj i učenik na početku svog obraćenja svim žarom, svom čežnjom i posvemašnjom promišljenošću dao na traženje svete Siromaštine ne bi li je našao i prigrlio…« (SgS 4) »Nasljedovao je siromaštvo Njegova ljubljenoga Sina…« (AsZb 8) »Imajući na pameti boli i gorčine što ih je Krist podnosio za nas, danomice ga je također oplakivao, trapio se izvana i iznutra te je zanemario brinuti se za vlastite bolesti i boli…« (AsZb 77) »A da bi se zaista pokazao istinskim nasljedovateljem svoga Krista Boga u svemu, braću i sinove, koje je ljubio od početka, ljubio je do kraja…« (2Čel 216) »Božji čovjek Franjo, osobiti nasljedovatelj raspetog Isusa… (2Bon II, 9) Bijaše nasljedovatelj čistoće anđeoske…« (1Bon Prosl 2) »Tako je dakle sluga svevišnjega Kralja ostao gol da bi nasljedovao propetoga Gospodina, koga je toliko ljubio. Tako se dakle oboružao križem da bi svoju dušu prepustio drvu spasenja…« (1Bon II, 4) »I kad se kod svakog od tri otvaranja knjige svaki put namjerio na Gospodinovu muku, čovjek pun Boga razabrao je da se Kristu mora tako suobličiti u patnjama i bolima muke.« (1Bon XIII, 2) »Očito je da je u svemu htio biti suobličen s Kristom propetim, koji je visio na Križu siromašan, pun bola i gol. (…) Kad je umirao, da bude sličan umirućem Kristu, a kao mrtav mrtvome, pa je zato zavrijedio da mu i tijelo bude urešeno vidljivom sličnošću…« (1Bon XVI, 4) »Franjo je, najsvetije ogledalo svetosti Gospodina i slika njegova savršenstva…« (2Čel 26) »A htijući u smrti nasljedovati svoga Gospodina i učitelja, koga je u svom životu savršeno nasljedovao, zapovijedi da mu donesu kruhove i blagoslovi ih…« (OgSav 88) »Poučen dakle od Krista i njegova nebeskog glasnika, Franjo je snagom Duha Svetoga znamenjem i izvanrednim djelima braći naviještao neusporedivo dostojanstvo nasljedovanja poniznog i siromašnog Kristova života te otajstvenu slavu i uzvišenost…« (Klar Prolog) »Najsiromašniji i najponizniji Kristov nasljedovatelj Franjo…« (Klar 1) »Savršenom je ljubavi ljubio Krista i bližnjeg…« (Klar 5) »Ponizni Kristov nasljedovatelj Franjo, grozio se naziva učitelj…« (ZgoFd XVII) »Obasjan Duhom Svetim uvijek svim silama nastojaše nasljedovati Gospodina našega Isusa Krista…« (ZgoFd XXVIII) »Pravi sluga Isusa Krista, gospodin sveti Franjo, bio je u mnogome drugi Krist, dan svijetu za spasenje ljudi. Bog Otac htio je da u mnogim djelima postane jednak njegovu Sinu Isusu Kristu, kako se to vidi u časnom bratstvu od dvanaest učenika, u čudnovatoj tajni svetih rana, te u neprekidnom postu kroz četrdeset dana što ga je provodio na ovaj način…« (Cvjet 7) »Divni sluga i nasljedovatelj Kristov, gospodin sveti Franjo, želio je da u svemu bude sličan Spasitelju, koji je, prema Svetom pismu, slao svoje učenike dvojicu po dvojicu (Mk 6,7) u one gradove u koje je i sam htio poći. I tako sveti Franjo, pošto je skupio dvanaest učenika, pošalje ih po dvojicu u svijet da propovijedaju evanđelje…« (Cvjet 13)

Prema prethodnim citatima iz »Franjevačkih izvora« lako možemo zaključiti da se otajstva Krista u životu sv. Franje očituju u Franjinu nasljedovanju Krista Gospodina. To Franjino nasljedovanje dovodi nas do Franjine ljubavi prema muci Kristovoj jer Franjino »je srce od onoga časa bilo tako ranjeno i upravo se rastapalo kad bi se sjetio Gospodinove muke, te je uvijek, dok je bio živ, u svom srcu nosio biljege Gospodina Isusa…« (LegTd V, 14) »Sam je Gospodin htio pokazati cijelome svijetu gorljivost njegove ljubavi i neprestano sjećanje na Kristovu muku, što ga je nosio u svom srcu…« (LegTd XVII, 69) »Napokon bi svako Franjino klicanje završilo suosjećanjem s Kristovom mukom…« (AsZb 38) »Zato se od tada nije mogao suzdržavati od plača, štoviše i na sav glas je oplakivao Kristovu muku kao da mu je bila neprestano pred očima…« (2Čel 11) »Sjećanje na Kristovu muku tako se duboko utisnulo u dubinu njegova srca da je i iznutra, očima srca, tako reći neposredno promatrao rane raspetoga Gospodina i da se izvana jedva mogao suzdržati od suznih jecaja.« (2Bon I, 4; 1Bon I, 5) »Čovjek pun Boga razabrao je da se Kristu mora tako suobličiti u patnjama i bolima muke, prije nego što se odijeli od ovoga svijeta, kao što ga je za života nasljedovao u djelovanju.« (1Bon XIII, 2) »Promišljanje o utjelovljenju i muci Sina Božjeg, te suze i želja da i sam ponese križ dovedu ga do neopisiva svjetla…« (ZgFd LVI) »Čuli su dakle i vidjeli kako glasno oplakuje Isusovu muku kao da je gleda svojim očima…« »Rane su imale biti znakom obnavljanja muke Gospodina našega Isusa Krista u duši svetog Franje…«

Svetac iz Asiza u svemu je htio zaživjeti otajstva Krista i to otajstvo na sve moguće načine preporučuje svojoj braći, osobito kada im po »Časoslovu Muke Gospodnje« govori:

»Podignite tijela svoja †
i nosite sveti križ njegov *
i slijedite njegove presvete zapovijedi sve do kraja.« (ČMu V, 13)

Franjo je u svom nasljedovanju Kristova križa išao tako daleko da je za njega jedino u križu bilo savršeno veselje jer bratu Leonu govori: »Kad bismo toliko zlotvorstva, toliko pogrda i udaraca podnijeli s radošću, misleći kako smo dužni podnijeti muke Krista blagoslovljenoga, o brate Leone, piši da je u tome savršena radost. (…) Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio? Možemo se međutim hvaliti križem nevolja i patnja jer to pripada nama. Zato kaže apostol: Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista kojemu neka je hvala u vijeke vjekova! Amen.« (ZgFd VII)

Čovjek se može diviti Franji i njegovoj braći jer bi oni »gdje god opaze križ ili neki znak križa, bilo na zemlji bilo na zidu, drveću, na ogradama, uz putove, njemu se klanjali.« (Usp. 1Čel 45)

Na kraju bismo mogli ovo izlaganje o otajstvima Krista u životu sv. Franje svesti na jednu zgodu iz »Cvjetića sv. Franje« gdje sama braća nakon Franje ne znaju je li onaj koji im se ukazao Krist ili sveti Franjo, što još više potvrđuje da je Franjo najviše od svih svetaca zaživio otajstva Gospodina našega Isusa Krista. »Pošto su braća neko vrijeme bila uz vatru, povedu ih sa strane da im operu noge, kako su se bili dogovorili. A kad je poslušni brat prao noge starijem bratu i skidao blato koje je bilo vrlo debelo, ugleda na njegovim nogama svete rane. Tada ga stade, pun radosti i divljenja, grliti i poviče: Jesi li ti Krist ili sveti Franjo? Braća koja su sjedila oko vatre, čuvši te riječi, požure onamo da vide s velikim poštovanjem i strahom slavne rane. Na njihove molbe stariji brat udovolji njihovoj želji i dopusti im gledati rane, doticati ih i ljubiti. I kako se nisu prestajali u veselju diviti ranama, reče im: Ne sumnjajte i ne bojte se, predraga moja braćo i sinovi. Ja sam vaš otac, brat Franjo, koji sam po volji Božjoj osnovao tri reda. Evo brat koji mi pere noge molio se već osam godina, a danas s većom pobožnošću nego ikada prije da mu objavim one tajne riječi koje mi je rekao seraf kad mi je utisnuo rane. Ove riječi nisam htio otkriti za vrijeme zemaljskog života, ali danas, po Božjem naređenju, zbog njegove postojanosti i spremne poslušnosti, zbog koje je čak napustio ugodnost razmatranja, poslao me Bog da mu objavim ono za što me je molio.«
fra Mate Bašić