Mazamari, 11. lipnja 2010., petak

Ovaj datum mnogi će pamtiti kao početak Svjetskog nogometnog prvenstva u Južnoafričkoj Republici. Za mene, još jedan završen radni tjedan prepun događanja i red da otipkam barem ono čega se sjetim i što bi vas moglo zanimati. Upravo sam odgledao reprizu prve utakmice s prvenstva (Meksiko – JAR). Utakmica mi je dobro došla kao izgovor da se dignem od stola za kojim obično progovorim 2-3 riječi. Teško je doći do riječi pored brbljavih Španjolaca.

U prošlom javljanju bio sam dosta romantičarski raspoložen, no kao i u svemu što je realno i ljudsko, postoji i druga strana medalje. Ovaj tjedan doživio sam i saznao dosta toga s »one strane medalje.« Gdje da počnem? Ona umiljata i nevina dječica u školi žive, mogli bi se reći, dvostruki život. Dakle, postoje dvije vrste učenika u Aldei: jedni su stalni stanari Aldee koji spavaju u školskom kampu, a kući idu samo za praznike. Oni dolaze iz udaljenih mjesta u Amazoni. Drugi su lokalci iz Mazamarija koji u školu dolaze samo na nastavu, a popodne odlaze svojim kućama. Htio bih reći nešto više o toj lokalnoj djeci. Baš mi ih je žao. Kad sam saznao to što sam saznao, promijenio sam svoj »učiteljski stav.« Mnogi od njih u školi žive jedan život, a kad dođu kući, kao da su došli u pakao. Naime, kad sam vam rekao da alkohol nije velik problem u Peruu, tad još ništa nisam znao. Jest, alkohol je velik problem ovdje. Mnogi očevi učenika su pijani dan i noć i djeca žive iznimno teška djetinjstva. Ovdje nema Plavih telefona, socijalne skrbi niti ikoga tko bi o takvim problemima vodio računa. Svatko ima i previše svojih problema da bi još brinuo i o tuđima. Mnoga djeca i ne poznaju svoje očeve jer su ih napustili i ne zna se gdje su, tako da su prepuštena samima sebi. 

Kad sam čuo tu priču, rekao sam samome sebi da moram nešto učiniti po tom pitanju. Znam da ne mogu promijeniti svijet niti sustav, ali ono što mogu, to ću učiniti. Odlučio sam im školski prostor učiniti utočištem ljubavi, sreće i sigurnosti. Mjestom u kojem će se osjećati zaštićeno, vrijedno i voljeno. Odlučio sam spustiti letvicu koju trebaju preskakivati i jednostavno im biti prijatelj. Sjesti pod odmorom s njima u dvorište, pokazati im da mi je stalo, da su vrijedni i da na svakog od njih gledam kao na zasebnu osobu koja je potrebna ovom svijetu. U tu svrhu, rekao sam im da na klupe stave papire sa svojim imenima jer želim zapamtiti imena svih svojih učenika. Lažem! Nisam to učinio radi toga. Prvotna svrha je bila da ih mogu lakše pozivati pred ploču kad rješavamo neke zadatke. No kasnije sam shvatio da im puno znači kada ih prozovem imenom. Kad bi nešto prepisivali s ploče, prošetao bih razredom i tiho za sebe pročitao svako ime, da ga lakše zapamtim. Nije bilo lako jer stvarno ima i kompliciranih imena. Kada bih nakon toga sjeo, neki đaci bi me uzbuđeno zamolili da izgovorim njihovo ime još jednom, pa još jednom. Neka imena sam znao i od prije, iz crkve, pa sam ih naglas izgovarao i prije nego su bila izložena na klupe. Djeca su bila vrlo iznenađena i u čudu su me pitala: »Ti me poznaješ?!« Imena koja sam upamtio na satu izgovarao sam i kada bih prolazio dvorištem, blagovaonicom ili igralištem, a zauzvrat bih dobio iskren osmijeh djeteta – neprocjenjivo! Možda je to moja misija ovdje. Možda me je Bog doveo u Mazamari samo da izmamim nekoliko osmijeha i to je to…

Osmijeh djeteta – neprocjenjivo Kao što sam već rekao, riješio sam se satova umjetnosti, što mi je uvelike olakšalo život. No već sam našao drugu zanimaciju. Kao što sam ranije spomenuo, profesor matematike me zamolio da mu pomognem oko engleskog, tako da poslije podne, nakon cijelog prijepodnevnog predavanja engleskog, slijedi još engleskog. Drag mi je čovjek i vrlo je radišan. Cijele dane održava predavanja i dodatne sate, tako da se jedino nakon 16 sati možemo naći i vježbati engleski. Taj mi je termin mimo svega jer obično oko 14:30 odem u župu (25 minuta pješačenja po prašini) malo se odmorim, čitam ili nešto drugo radim do mise. No kao što sam rekao, želim pomoći čovjeku jer je vrlo predan radu i djeci. Na satovima jadan zijeva i kunja, ali se ne predaje! Na ovakvu strast i volju rijetko se može naići (barem u Peruu). Čak je inzistirao da mi plati poduku po satu, što sam odlučno odbio rekavši mu da ne želim raditi za novac i ako instrukcije misli plaćati, neka se obrati nekom drugom. Objasnio sam mu da sam fratar i volonter u školi, nakon čega se smirio.

Dani su mi ispunjeni – Bogu hvala! San Juan (24. 6.) je svetac zaštitnik Mazamarija i pripreme za feštu su u punom jeku. Djeca se pripremaju za povorku, a one su ovdje vrlo specifične. Školarci, naime, moraju marširati poput vojske. To je neka vrsta mimohoda koji se održava na dan proslave u svakom mjestu. Zanimljivo je gledati djecu u školskim uniformama kako vojnički marširaju. Ne znam točno u čemu je štos. Svaki razred mora sudjelovati, pa tako i moj 3. a. Budući da blage veze nemam što trebaju raditi,
dodijeljen im je drugi koordinator, a ja sam im moralna podrška, na što su oni vrlo ponosni. Da ubijem vrijeme, jedan sam dan sjeo na klupu pored asfaltiranog nogometnog igrališta škole na kojem se održavaju probe i izvadio knjigu iz engleskog koju mi je dala ona nova profesorica engleskog da joj u nju napišem izgovor engleskih riječi na španjolski (da bi ona uopće mogla predavati engleski). Malo smiješno, ali takav je život ovdje – fali radne snage! Čim sam izvadio knjigu, oko mene se umah stvorilo desetak klinaca! »Što to čitaš?«, »Daj da vidim!«, »Što ti je to?« Prelistavaju oni tako sa zanimanjem knjigu, naiđu na jednu stranicu pa me upitaju što na njoj piše. Otvorili su stranicu s tekstom tematske pjesme Titanica (My Heart Will Go On). Objasnio sam im što je to kad oni stali uglas vikati: »Cantelo, cantelo, Teacher Pedro!« (Pjevaj, pjevaj, profesore Petre!) »A jesam se usosio! Još mi je samo to trebalo!« – pomislih. Odlučni, navaljivali su sve više i više i uskoro se oko nas stvorilo još desetak klinaca. Samo mi je falila pozornica da održim koncert. Kako sam dugo bio na suncu (lupilo me malo), odvažio sam se i na sav glas počeo pjevati My heart will go on. Oni koji znaju kako pjevam, mogu zamisliti kako je to zvučalo. No njima se svidjelo i natjerali su me da pjevam tri puta za redom. Taj događaj sam si protumačio kao dopunsku nastavu engleskog jezika. 

Još malo o školi. Za početak, hvala na prijedlozima koje ste mi ostavljali u komentarima. Iskoristio sam ih u nastavi i puno su mi pomogli. Hvala od srca! Ako netko ima još kakvih ideja, neka mi javi! Ja sam dosta gradiva iz osnovne škole već zaboravio. Joj, moram vam ispričati nešto, a odnosi se Druženje nakon nastave na jedan od vaših prijedloga. Odvažio sam se u nastavu uvesti pjesmu Old McDonald Had a Farm. Cijeli prošli tjedan sam je pjevao! Već mi ide na uši van! 1. a, 1. b, 2. a, 2. b, 3. a, 3. b, 4. a, 4. b, 5. …

 Sa svim razredima sam je odradio. S devet razreda! Sa svakim sam opjevao 12-ak živina! 12×9=108 puta! Da stvar bude još gora, pjesma me počela proganjati i izvan učionice. Bezbrižno šećem dvorištem škole, a iza svakog ugla čujem: »IA-IA-Ooo!« Još gore: šećem ulicama Mazamarija, kad odjednom iz jedne ulice zaori: »IA-IA-Ooo!« Sljedećeg jutra sam imao Mp3 player u ušima. Nemam više privatnosti! Gdje god krenem, svugdje čujem: »Hola Teacher Pedro!« (Zdravo učitelju Petre!) Djeca se deru iz moto-taksija, kuća, s krovova… U svakom slučaju, dobro je prošao Old McDonald. Djeca su uživala i naučila nešto, a to je najbitnije. Sad mi nešto slično treba za idući tjedan…

Razredima sam odlučio ponuditi i nekoliko tema za dijalog, ovisno o njihovim interesima i stvarima koje su im zanimljive. Ponuđene opcije su bile: »shopping«, »restaurant« ili »love talk« (upucavanje). Stariji razredi (4. i 5.) su, naravno, odabrali »love talk« temu. Crvenili su se, a moram priznati da sam se i ja (budući da sam već izašao iz štosa). Sve u svemu, bilo je vrlo zanimljivo. Svi su sudjelovali i pratili nastavu. Pitali su me kako se na engleskom kaže »volim te« i tome slično, pa kako se izgovara, pa što neki izraz znači… Prvo sam ih pitao gdje obično izvode djevojke na spoj. Odgovor je bio: na sladoled. Nije zvučalo nešto romantično ni egzotično pa sam im dao jedan prijedlog: izvedi djevojku na »čančo tostado« (čitaj kako piše), što će reći: pečeni odojak. Pa da, izvedi djevojku da se barem najede pošteno. Bilo im je smješno, naravno. Tada sam im rekao: »Kad su tanjuri prazni, a želudac pun, djevojka gleda u tebe i čeka da je nešto pitaš. E, tu počinje telenovela!« Tad sam ubacio nekoliko fraza za upucavanje, poput: »Tvoje su oči duboke kao ocean!« za dečke, a za cure: »Grandiozan si poput slona!« Bilo je šaljivo i zanimljivo. Sve u svrhu učenja! Cilj opravdava sredstva! Niži razredi su bili malo sramežljiviji pa su se odlučili za »shopping« ili »restaurant« temu.

No ovaj se tjedan moj boravak ovdje polako počeo pretvarati u krimić. Ne bih želio puno o tome, no samo ću spomenuti i tu žalosnu stranu. Sjećate se Nacha? Nema ga više. Jednog je jutra samo otišao. Pokupio je stvari i nestao bez da je ikome riječ rekao. To mi je bilo vrlo čudno. Dan ranije nije se osjećao dobro pa je cijeli dan proveo u svojoj sobi. Idućeg jutra upitao sam kuharicu kako je Nacho, na što me pogledala i samo se nasmijala. Rekla je da je otišao u Limu jer je preko interneta ondje našao posao profesora u nekoj školi. Navečer sam prije mise sjedio u sakristiji s fra Komandosom i pitao ga što se dogodilo s Nachom. Samo me upitao: »Što, ni s tobom se nije pozdravio?« Zatim se počešao po nosu i rekao: »Droga.« Stari Komandos ga je namirisao još prošli tjedan, no pustio ga je da vidi dokle će ići. Istina, zadnjih nekoliko dana Nacho se čudno ponašao. Stalno bolestan, stalno umoran. Mislio sam da ima problema sa želucem, jer je to ovdje uobičajeno za one koji tek stignu.

No očito da je nešto drugo bilo u igri. Uz to, navečer nije dolazio spavati u župu govoreći da je preumoran da iz Aldee pješači u župu i da će ostati spavati tamo. Drugi dan bi se saznalo da ni tamo nije spavao, a sestrama u Aldei je govorio da će spavati u župi. Klupko se sve više zapetljavalo, tako da više nije mogao izdržati. Kao što sam već ranije spomenuo, fra Komandos je prošao tečaj za specijalnog policajca i instruktor je za kadete koji se posebno treniraju za borbu protiv trgovaca drogom. Drugim riječima, čovjek može namirisati takve na kilometar. Njegova teorija je da se Nacho spetljao s nekim dilerima i da su mu kad im je rekao da spava u župi kod Padre Fererra oni sami rekli da bježi odande što prije. Teorija je vrlo vjerojatna jer se pokupio i otišao bez pozdrava, bez da mu je itko išta rekao ili dao naslutiti da nešto sumnja. Još jedna časna u školi ga je namirisala i posumnjala na drogu. Ja sam tukac za takve stvari. Takvo što mi nije bilo ni na kraj pameti. Ovdje je to čest slučaj
jer mnogi mladi dolaze pod krinkom učitelja i volontera, a stvarni i jedini razlog njihova dolaska je dostupnija i jeftinija droga. No ovaj put pokucao je na kriva vrata. Jadan čovjek… Molite za njega.

Eto to je priča o Nachu, a to je, nažalost, priča i mnogih mladića koji dolaze ovdje iz različitih neplemenitih razloga. Bio je to prilično jak udarac za mene. Ako se sjećate prošlog izvještaja u kojem sam govorio o prekrasnom zvjezdanom nebu, ovo je bilo neugodno slijetanje i poniranje nosom u peruansku prašinu.

Koliko god želimo pobjeći od te prašine, uvijek joj se vraćamo. Valjda zato što smo i mi sami načinjeni od prašine. Sav taj beton, asfalt, fini tepisi i cipelice tu su da nam odvrate misli od prašine. Da ne mislimo da smo samo prah i da ćemo se u prah i vratiti. Na kraju krajeva i te prekrasne, primamljive, zavodljive i blistave zvijezde nisu ništa drugo doli nakupine prašine i propadljivosti. Razmišljajući o tome spoznao sam još jednu novu sliku Nebeskog Kraljevstva: to je mjesto bez prašine. No u ovom Kraljevstvu Božjem koje je već počelo i koje je među nama, ima prašine. Puno prašine. I, kao što je Isus oprao prašnjave noge svojim učenicima, tako i mi trebamo prati prašnjave noge jedni drugima. Isto tako, potrebno je skidati prašinu sa srca kako bi naša ljubav prema Bogu i drugima bila iskrena i čista. Potrebno je skidati prašinu s očiju kako bi prepoznali potrebitog i bližnjeg u nevolji. Potrebno je čistiti prašinu iz ušiju kako bi čuli za nepravdu, nasilje, laž, obmanu i što brže stali u obranu istine. Uz ove riječi, na pamet mi pada molitva sv. Franje:

 »Bože, ima li gdje mržnje, daj da donosim ljubav.
Ima li gdje očaja, da donosim radost.
Ima li gdje tame, da donosim svjetlost…«

Pitam se: možeš li drugima prenositi ljubav ako u srcu gajiš mržnju prema nekome? Možeš li nositi radost ako si pesimističan i očajan? Možeš li nositi svjetlost, a nutrina ti je tamna? O, prosvijetli tamu moga srca, Gospodine! Učini me oruđem svojega mira! Uz blizinu siromašnih i prirode, počinjem bolje razumijevati Asiškog siromaška Franju. Ponovno otkrivam stvari koje sam već čuo o njemu, ali sada imaju drugačiji prizvuk. Kao da ga mogu
dotaknuti, popričati s njim. Kao da hoda kraj mene od župe do Aldee po prašnjavim ulicama, pokraj smrdljive ribarnice i farme pilića, preskakuje sa mnom jarke, izbjegava pseće izmete…

Za kraj ovog javljanja, malo mistike. Pričao sam vam već o doktorima iz Španjolske koji su nedavno stigli ovdje. Sinoć smo za večerom započeli razgovor (odnosno započeli su, jer ja obično šutim i slušam) o duhovnim stvarima. Jedna od mladih medicinskih sestara podijelila je s nama nešto što joj se dogodilo u Limi prije nego je došla u Mazamari. Odsjeli su u jednom hotelu, svih petero koliko ih je sada ovdje. Dvije medicinske sestre u jednoj sobi, zubar u drugoj, a bračni par u trećoj sobi. Jednu od sestara je usred noći nešto odnosno netko počeo gušiti. Osjećala je snažan pritisak na vratu i kao da je netko drži za ruke. Htjela je vrištati, ali nije mogla. Druga sestra čula je da se ova nešto guši pa ju je upitala je li sve u redu. Ova je htjela odgovoriti, ali nije mogla. Na to je ona druga upalila svjetlo da vidi što se događa i došla je do njezinog kreveta. U tom trenutku, pritisak je popustio. Obje su u panici istrčale van iz sobe i počele lupati po vratima sobe u kojoj je spavao zubar. Lupale su svom snagom i vikale iz petnih žila. No odgovora iz sobe nije bilo. Prvo su pomislile da je umro. Mlad dečko, kojih 30-ak godina. Otišle su natrag u sobu, nazvale recepciju, objasnile situaciju i molile da ih spoje sa zubarevom sobom. Zazvoni telefon i zubar se javi i normalno priča s njima kao da ništa nije bilo. Ostale su skroz zbunjene. On se, naravno, uopće ne sjeća da je razgovarao s njima. Sljedećeg jutra ispričale su misteriozan događaj svojim suputnicima i nitko ništa slično nije doživio te noći. U sobi do zubareve nalazio se bračni par. Oni također ništa nisu čuli. Pričaju one tako svoju dogodovštinu za večerom, a svi za stolom im se smiju. Fra Komandos će odjednom: »Ja ti vjerujem.« Svi za stolom su zašutjeli i više nikom nije bilo do smijeha. Na to je fra Komandos upitao djevojke jesu li osjetile kakav čudan miris u sobi. Odgovorile su potvrdno. Kažu da su čim su ušle u sobu osjetile neugodan miris, poput onog u sobama gdje leži neka stara osoba pred smrt. Soba je imala takav zadah. I njihovi suputnici su se složili da je soba imala čudan miris. Sad su već svi bili uplašeni i pitali su se kako Komandos to zna. Objasnio im je da se takve stvari događaju, samo smo mi zaboravili i često puta negiramo sile duhovne stvarnosti. Ponekad se duhovna i naša stvarnost dotaknu. Nakon što je to rekao, djevojke su izgledale prestravljeno. Bilo bi im lakše da su ostale u uvjerenju kako je sve bio samo ružan san. Fra Komandos im je rekao da se ne trebaju bojati. Da se to dogodilo tada i više neće, da su bogatije i za takvo jedno iskustvo i da ubuduće, ako osjete neki čudan miris u hotelskoj sobi, zatraže drugu sobu. Također im je rekao da ako se budu vraćale u taj hotel u Limi pitaju što se dogodilo u sobi 404 jer su imale takvo i takvo iskustvo. Može biti da je netko ubijen u toj sobi ili tome slično.

Nakon te priče započeli smo razgovor o paranormalnim stvarima kojih ovdje ima jako puno. Ima ih istinitih, ali i dosta izmišljenih. Razlog za puno izmišljenih priča su halucinacije. Naime, ovdje ima dosta droge. Koka i marihuana. Fra Komandos kaže kad lišće od koke pada na tlo i trune, oslobađaju se neki halucinogeni spojevi pa kad netko prolazi i to udahne, može svašta vidjeti. Isto tako, kada se kosi marihuana, prašina koja se stvara za vrijeme košnje također može izazvati halucinacije. No da ima i stvarnih pojava, ima. Evo jedne za koju fra Komandos tvrdi da je stvarna: naime postoji takozvani Demonio di Selva (Šumski duh, Duh Amazone). Živi u šumi i kada netko prolazi, doziva ga glasom njegove majke. Taj duh je pokriven nekim lišćem. E sad, ima nešto s tim lišćem, no nisam do kraja shvatio priču. Raspitat ću se pa ću je dovršiti.

 Ima i jedna priča koju mi je ispričao fra Gerard. U jednoj župi župnik je imao velikih problema sa šišmišima u crkvi. Naime, crkve ovdje nemaju prozore, sve je otvoreno. Šišmiši zato lako mogu postati problem jer se nastanjuju na krovištu. Problem nije u njima, već u njihovu izmetu koji često pada po oltaru, nekad čak i u kalež. Pokušali su različite metode tjeranja šišmiša, no sve su bile bezuspješne. Zatim se župnik odlučio na neobičan pothvat: odlučio je moliti egzorcizam nad šišmišima. Zvuči nevjerojatno za naše racionalističke uši, ali od tog trenutka niti jednog šišmiša u crkvi više nije bilo.

Ovaj dio je možda malo dulji od ostalih. Da vas ne gnjavim previše, tu ću stati i otići spavati.

Još jednom hvala svima na povratnim informacijama, prijedlozima, molitvama
i riječima podrške.

Hvala vam od srca!

Sve vas voli vaš Pedro iz Perua!

Mazamari, 9. lipnja 2010., srijeda

 Prekjučer, u ponedjeljak, stigla je nova ekipa u Mazamari. Tim od jednog zubara, jednog liječnika opće prakse sa suprugom i dvije mlade medicinske sestre iz Španjolske. Inače volonteri koji već nekoliko godina za redom dolaze u Peru.

Bit će ovdje neka 3 tjedna i pomagati u ambulanti Aldee. Al’ ga ti Španjolci vole pričati… I to tako brzo da ne možeš ništa pohvatati! Za vrijeme objeda pokušavam pratiti razgovor, no nekad to postane toliko zamorno da se jednostavno isključim i razmišljam o nečem drugom.

Novosti: riješio sam se satova umjetnosti! Došla je nova profesorica, tako da se sad mogu posvetiti samo engleskom, a Nacho je odlučio posložiti knjižnicu. No ništa od slobodnih popodneva jer me danas pod odmorom uhvatio profesor matematike. Bez brige, neću morati predavati matematiku, nego me zamolio da mu malo pomognem s engleskim. Odlično, bit će mi to prilika da malo usavršim španjolski! Počinjemo od sutra.

Večeras smo ostali bez struje 10 minuta prije mise pa smo euharistiju slavili uz svjetlost svijeća. Bilo je vrlo mistično. Prekrasno! Prije mise sam šetao malo po dvorištu i molio krunicu na španjolskom. Obožavam šetati po dvorištu kad se spusti mrak pa sam iskoristio priliku prije mise, jer nakon mise i večere nastupaju »peseki«, a ja se zatvaram u svoju ćeliju. Bilo je prekrasno moliti krunicu i istovremeno buljiti u zvjezdano nebo! Toliko zvijezda u životu nisam vidio! Što duže gledam u njih, to ih ima sve više i više. Tu i tamo me smete pokoji šišmiš koji izvodi akrobacije oko moje glave. Šišmiši ovdje su ogromni, tri puta veći od onih naših! No oni vide, odnosno čuju u mraku bolje od mene pa se uzdam u njihove sposobnosti manevriranja u nadi kako neće završiti u mojoj »bujnoj« kosi i (stvarno bujnoj) bradi. I tako ja zamišljeno uživam u pogledu na zvijezde, kad ono svako malo neki meteorit zabljesne na nebu. Malo mi je bilo čudno što su bili zelenkaste boje. Kasnije sam shvatio da su to zapravo krijesnice. Tu i tamo nebom protutnji i pokoji helikopter. No osim toga, ništa me drugo ne ometa u promatranju zvijezda. Buljim tako u nebo i stanem razmišljati o tome kako je čovjek malen. Što dulje buljiš u zvijezde, to si manji i manji, neznatniji i neznatniji. U Chicagu nemam prilike vidjeti zvijezde, možda tek dvije ili tri. Divno mi je ovo iskustvo ovdje! Nekako se ponovno povezujem s prirodom, s cijelim svemirom. Čovjek zaokupljen poslom nema vremena razmišljati o tim stvarima. Stalno se radi nešto što nam odvlači pozornost od onog što jedino vrijedi u životu. Pa i kada nam se ukaže pokoji trenutak za to, ubacimo TV, internet, glazbu ili što drugo samo kako bismo prešutjeli taj trenutak. Nije ni čudo što se sustav vrijednosti u svijetu poremetio.

Razmišljajući o svom životu unazad nekoliko godina, zaključio sam da sam imao priliku iskusiti tri svijeta: prvi, drugi i sada treći. Odrastao sam u jednom umjerenom društvu s donekle stabilnim sustavom vrijednosti koji se zadnjih nekoliko godina kao rezultat tranzicijskog procesa »naše lipe Kroacije« počeo vrtoglavo spuštati. Zatim sam došao u SAD u kojem vladaju drugačija pravila i drugačiji sustav vrijednosti. Svetinje su oskvrnute, a »svemogući« čovjek je mjerilo svega, čak i Boga. Konačno, iz betonske džungle dolazim u
pravu džunglu zelenila i divljine. Da budem iskren, ovdje vlada kaos. Pravi veliki »big mess« (veliki nered)! No usprkos tome sve funkcionira, sve ima svoj tijek i svoje mjesto. Kad promatraš mravinjak, čini ti se da u njemu vlada opći kaos. No logika kojom mi promatramo mravinjak, nije logika koja se nalazi u mravinjaku. Tako je i kada dođeš ovdje. Prvo prljavština pa prometni kaos. Naša europska logika koju odlikuju preciznost, uređenost i estetika ovdje nije u potpunosti zaživjela. I bolje da je tako. Da nije, ovo bi mjesto izgubilo svoju čar. U većim gradovima poput Lime i Cusca moguće je vidjeti prekrasne crkve u španjolskom stilu, no iza zidina tih crkava vlada »kaos«. Kaos je pod navodnicima, jer je to kaos za naše poimanje. Za njih, to je jednostavno stil života. Estetika je među domorocima nepoznat pojam. Od arhitekture pa nadalje.

Prašina, blato, smrad, raskopane ulice… Moram priznati da me ponekad zasmetaju te stvari i muka mi je ići od župe do škole po tim prašnjavim, a kad pada kiša i blatnjavim ulicama, izbjegavati pseće izmete, udisati smrad pred ribarnicom, preskakati jarke, zatvarati oči dok prolazi kamion kako mi prašina ne bi ušla u oči… No shvatio sam da je to samo moj egoizam i navika da je sve oko mene asfaltirano, popločeno i namirisano za moj fini nosić i moje profi njene okice. Zašto bi to moralo biti tako? Zašto svugdje mora vrijediti
moj sustav vrijednosti, moja percepcija estetike? Bolan je to proces. Nešto kao katarza, kao čišćenje metala u vatri. S vremenom se stopiš s okolinom. Prašnjave ulice s prašnjavim nogama, vlaga u zraku sa znojem na čelu i po leđima, obrasla džungla s bradom koju sam počeo puštati, pasja vrućina sa suncem opaljenim licem; a česte redukcije struje i vode dođu kao udarac u guzicu kako bi zapazili stvari koje smo prestali cijeniti i zahvaljivati Bogu za njih. Iako sam ovdje došao kao učitelj engleskog da pomognem »jadnim« Indijancima i donesem im blagodati moderne »high-tech« civilizacije, ja sam onaj koji uči od njih. Ja sam onaj jadni gringo kojem treba poduka života. Dobivam je upravo od djece. Što su manja, nevinija i neiskvarenija, to se više od njih može naučiti. Na satovima umjetnosti ja njih učim o perspektivama, izometriji, trodimenzionalnim objektima i tome slično, a oni crtaju svoje Pokušaj makeovera gringosa u Peruanca šume, brda, potoke, kućice od bambusa, palme, nasmiješeno sunce (šesnaestogodišnjaci), djecu koja se igraju, kišu, slapove… To je njihov svijet čija su mi vrata otvorili i velikodušno me pozvali da u njega uđem. Zanimljivo je koliko su djeca otvorena i iskrena. 

Fra Gerard mi je obećao dati jednu knjižicu pomoću koje bih mogao početi učiti ashaninka jezik koji većina ovdje govori. Rekao mi je da ga koriste samo među sobom i ne vole ga profanizirati s gringosima.

Jednog jutra sam došao u školsku blagovaonicu i jedna me djevojka pozdravila na ashaninka jeziku. Kako je bilo jutro (nisam jutarnji tip) i kako još uvijek imam problema sa španjolskim, mislio sam da je promrmljala nešto na španjolskom. Zamolio sam je da ponovi što je rekla. Ponovila je i rekla da je to »dobro jutro« na ashaninka. Pokušao sam ponoviti za njom, na što se ona glasno nasmijala, a ja sam joj također uzvratio osmijehom i zahvalio joj na upućenim riječima na njezinom materinjem jeziku. Bio sam počašćen. Sviđao mi se osjećaj dobrodošlice i odlučio sam prepustiti se ugođaju.

Jezik je postao zanemariva prepreka koja nije smetala ni meni ni djeci. Počeo sam se osjećati sasvim ugodno sa svojim ofrljim španjolskim. Štoviše, vidim da im je vrlo simpatično kad pokušavam nešto objasniti ili prevesti pa počnem mahati rukama i nogama, a kad želim pitati kako se kaže koja životinja, naravno, moram imitirati kako se glasa. Na kraju krajeva, španjolski nije ni njihov, a ni moj materinji jezik i to nam je zajedničko. Na satovima engleskog me često prekinu i pitaju kako se neka riječ kaže na hrvatskom. Zanima ih sve o Hrvatskoj. Neću nikada zaboraviti jednog malog bucmastog iz trećeg razreda koji me pratio po učionici, a kasnije i po dvorištu škole s komadom papira u ruci istrgnutog iz bilježnice i s neušiljenom olovkom i ispitivao me kako se kaže ovo, a kako ono na hrvatskom.

Još jedna zanimljiva zgoda dogodila se kada su me pitali za ime i prezime. Napisao sam na ploču PEDRO HORVAT i okrenuo se prema njima. Neki su počeli prepisivati na prvu stranicu svoje bilježnice, gdje stoji praznina za ime profesora, a neke djevojke su i dalje zbunjeno gledale u mene. I ja sam isto bio zbunjen pa sam ih upitao što nije u redu. Na to me jedna djevojka upitala: »Što, to je to? Samo jedno ime i jedno prezime?« Odgovorio sam da je to to pa su se počeli smijati. Rekao sam da je kod nas takav običaj, no da neki imaju po dva imena i da žene ponekad ostave i djevojačko prezime. Htio
sam krenuti dalje s predavanjem, no oni su i dalje bili nezadovoljni. Nikako im nije bilo jasno kako je moguće da imam tako kratko ime i prezime pa su me pitali za majčino prezime. Tako sam od tog trenutka službeno postao PEDRO HORVAT COLAR (Colar je djevojačko prezime moje majke). Zadnje minute nastave obično koriste da se okupe oko mog stola, pokažu mi svoje crteže, priupitaju nešto o Hrvatskoj ili kako se nešto kaže na engleskom. Djevojke koriste gužvu pa mi čupkaju dlake na rukama. Ne znam zašto. Možda misle da sam neki majmunčić doskakutao iz džungle među njih.

Ovo je bio jedan mali putopis moje duše. Nadam se da vas nisam zagnjavio ili razočarao jer ste možda očekivali kakve pustolovine i borbe s anakondama.

Hvala svima na riječima podrške, prijedlozima, molitvama i komentarima. Koliko vi uživate čitati moje putopise, toliko i ja vaše komentare, prijedloge i riječi podrške. Još nešto više od mjesec dana do mog ređenja. Ne propustite me spomenuti u svojim molitvama, znajući da ste svi vi u mojima. Uz zvukove cvrčaka, lavež pasa, miris duhana za lulu i pjesmu “Ća je život vengo fantažija” u izvedbi klape Nostalgija: Buenas noches!

Mazamari, 6. lipnja 2010., nedjelja

Dan nakon posljednjeg javljanja saznao sam da dolazi nova učiteljica engleskog. Iskreno, bio sam razočaran. Tek sam počeo s radom, a već me se žele riješiti. Odradio sam cijelu satnicu do kraja: engleski prije podne i umjetnost poslije podne. Uz to sam krajem tjedna uspio uhvatiti nekog parazita, tako da sam imao problema s probavnim traktom (simptome ne bih ovdje iznosio jer nisu nimalo lijepi). Sad je bolje. Župnik mi je dao lijek: neka rakijetina od šećerne trske. Ta stvarno ubija sve oko sebe! Ima sigurno preko 60 gradi! Izgleda da je od nje pregorio želudac i sve što je bilo u njemu. Sad se oporavljam.

Što se tiče predavanja engleskog, super mi je! Radimo ono što se učenicima sviđa i na zabavan način, tako da većina sudjeluje u nastavi. No uvijek, baš uvijek se nađe nekoliko sabotera koji ni za živu glavu neće surađivati! Ra-zumijem da su umorni, iscrpljeni, prepunih glava, itd. (bio sam i ja đak), ali brate mili! Istjerao bi ih van, ali mi ih je žao jer ovdje nije ugodno biti u kazni. Na jednom satu sam slučajno otkrio što se događa s onima koje pošalješ van. U razredu je bilo prebučno i nikako nisam mogao smiriti situaciju. Tad mi je jedna od učenica (neki bi rekli »štreberica«) rekla da ih pošaljem u aukzilijar (čitaj kako piše). Ponovim tu riječ naglas, a u razredu odjednom nastade muk. Nasmijao sam se od uha do uha i još jednom ponovio tu riječ (onako iz šale i sa zadovoljstvom), kad ono, neki momci počeli dobivati tikove i trzati vratom. Osjećao sam se kao neki negativni lik iz crtića (Gargamel ili tome slično). Tad sam im na španjolskom rekao da je to od sad »čarobna riječ.« Ja sam se smijao, no primijetio sam da nikome nije bilo do smijeha. Nastavio sam dalje s predavanjem u miru i tišini. Nakon sata sam upitao onu djevojku što je to aukzilijar. Samo je rekla da se dečki toga boje. Detalje nisam dobio. Tek sam nakon par dana korištenja čarobne riječi za zastrašivanje saznao što je to. Radi se o jednoj vrsti disciplinske dopunske nastave koju vodi fra Komandos. Nešto slično vojnoj obuci. Osobno, ne bih htio to iskusiti.

Što se tiče sata umjetnosti, zahvalio bih se onima koji su mi velikodušno pomagali ostavljajući u komentarima prijedloge za nastavu. Iskoristio sam ih i urodili su plodom. Od srca vam hvala! Isto tako, ako imate kakvih prijedloga za engleski (učenje uz igru), slobodno mi napišite. Dobro će mi doći! Lijepo je biti nastavnik, ali i naporno. E da, k tome sam i razrednik trećem a. Imali smo takozvani tutoria sat koji je kao naš SRZ/SRO (sat razredne zajednice/sat razrednog odjela). Kad sam ih upitao što bi htjeli raditi na tom satu, većina je odgovorila da bi htjeli spavati (bio je to posli-jepodnevni sat). Razumio sam ih, no nisam htio da se učionica pretvori u spavaonicu pa sam ih pitao koja im se glazba sviđa i tome slično. Na kraju smo sat proveli tako da su oni meni pjevali jednu pjesmu na ashaninka jeziku (jezik jednog amazonskog plemena), a ja njima našu himnu.

Nešto malo o organizaciji nastave ovdje: škola ima 200-tinjak učenika u dobi od 6 do 18 godina. U razredima je od 20-ak do 40-ak učenika.

Nastava traje od 7 do 17:30, s jednom pauzom od 30 minuta i drugom od sat vremena koja se koristi za ručak. Poslijepodnevni sati su ubitačni! Što zbog vrućine, što zbog umora. Imam srca pa ih uvijek pustim u 17 sati na njihovu (i moju) veliku radost. Satovi umjetnosti obično su poslije podne. Jedan školski sat traje 2 sata (120 minuta) bez pauze, što je učenicima vrlo naporno. Često ih na sredini sata, kad već počinju drijemati, pozovem da ustanu i rastegnu se. To im puno znači i često mi se zahvale na tome.

Vikend. Jučer sam zamolio Nacha da mi pokaže kako se barata vozilima. Išli smo po rižu s Unimogom. Vrlo moćna njemačka mašinerija. Nismo se slagali u početku. Stalno je krepavao, a vožnja unatrag je prava lutrija jer na vozilu postoji samo jedan retrovizor. Nacho mi je rekao da se pomolim prije vožnje u rikverc pa što bude – bude. Poslušao sam ga i krenuo. Krepao mi je barem 5 puta, jer čim pustiš gas, motor se gasi. Tek smo nakon nekog vremena mučenja s tom grdosijom otkrili ručicu za ručni gas. To je uvelike olakšalo stvar. Danas sam opet vozio »Švabu« i sad sam mu pokazao tko je gazda! Pripitomio sam mu sve konjiće i sad ide »k’o curica!«

Danas sam vozio i kombi. Prastari Ford za 15-ak osoba. Kombi se ne pali na standardnoj, već modificiranoj bravi koja se nalazi pored modificiranog prekidača za žmigavce koji, naravno, ne rade. Kao serijska opre-ma dolaze bočice od Coca-Cole napunjene vodom jer motor pušta vodu pa svako malo treba dolijevati da ne zakuha. Sad slijedi jedna priča o tome zašto kombi pušta vodu i u kakvoj je to vezi s tri Unimoga: prošle je go-dine jedan Nijemac ovdje služio civilni vojni rok. Bio je tu nekih 5 mjeseci. Jednog dana je vozio kombi i imao sudar. Iako su nekako uspjeli popraviti kombi da se može voziti, pušta vodu. E sad: prema priči, otac tog Nijemca je bogat i (nisam siguran za to) netko »veći« u Mercedesu. Da se iskupi za razvaljen kombi, ćaća je poslao tri Unimoga. U detalje nisam siguran, no Unimozi su stvarni, kombi je stvaran, da pušta vodu je stvarno, da je jedan Nijemac bio ovdje prošle godine je također točno. Provjerit ću istinitost ovoga kad se Gerard vrati.

Danas smo nakon mise išli u neko selo (Bogu iza leđa) na neku paraliturgiju. Slijedi priča o organizacijskim vještinama Peruanaca. Nas 13 krenulo je u 11 sati ujutro, a trebali smo u 10. Izgleda da samo jedna osoba ima ključ od kolnog ulaza Aldee pa nismo mogli izaći jer je osoba kod koje su bili ključevi misteriozno nestala. Kad smo došli u selo, nitko nije znao kuda dalje. Samo se znalo da nas jedna vjeroučiteljica čeka kod škole ili kod zgrade općine ili kod nekog drugog značajnijeg mjesta u selu. Obišli smo općinu, zatim školu, a onda smo počeli obilaziti »značajnija mjesta« u selu kao naprimjer jednu tendu gdje se prodaju sokovi i kraj koje stoje dvije osobe i gledaju sapunicu na TV-u. I tako nekoliko puta. Kombi je dugačak i k tome mu fali retrovizor, tako da je okretanje na uskim puteljcima bilo jako »zabavno«. Nakon nekoliko okretanja usavršio sam vještinu vožnje unatrag sa zatvorenim očima ilitiga »prema zvuku.« Nekako smo doznali gdje živi vjeroučiteljica pa smo otišli do njezine kuće. Bezuspješno. Nakon obilaska cijelog sela, odlučili smo vratiti se kući. Na povratku su mi rekli da stanem usred ničega. Nisam znao zašto, no zaustavio sam kombi. Izašao sam na puteljak i zapalio cigaretu, a djeca i nekoliko učiteljica koje su bile s njima potrčala su 100-tinjak metara unatrag. Tad su mi mahnuli da se vratim kombijem do njih. Sad mi je to već bio mačji kašalj, no malo su me zabrinjavale kazaljka za temperaturu koja je bila opasno blizu crvenog i prazne bočice s vodom. Kad sam se dovezao do njih, upitao sam zašto smo stali. Rekli su da su nas neki ljudi pozvali da si naberemo naranči i još nekog čudnog voća kojem sam zaboravio ime. Djeca su se uzverala na drveće i počela brati naranče. Kad je svatko ubrao pregršt, konačno smo mogli krenuti. Zahvalili smo ljudima koji su nas pozvali u berbu, na što su nam samo odvratili: »Nema na čemu, ionako nisu naše!« Moram priznati da sam ostao zbunjen. Nacho isto tako.

Vratili smo se sretno, živi i zdravi. Nakon ručka (zamorci u umaku: odlično), okrenuo sam još dva puta Unimogom od Aldee do župe prevozeći neke donacije. Zatim sam ostao s klincima gledati neki film i vratio se na večeru. Nakon večere u sobu (prije nego puste pse) i sad pišem ovaj dnevni izvještaj.

Umalo sam zaboravio spomenuti jednu veoma bitnu stvar! Dok ovo pišem, u ustima mi ručno motana cigara koju sam dobio od fra Komandosa. Naime, jučer popodne dok smo Nacho i ja išli do Aldee po Unimoga da njime odemo po rižu, u gradu smo sreli župnika. Ja sam u ustima imao cigaretu. Pitao me pušim li lulu, na što sam odgovorio da sam je tu i tamo prije znao zapaliti. Kad smo se vratili u župu, pozvao me u svoju sobu i pred mene stavio vrećicu s lulom, svim mogućim duhanskim priborom i barem kilogramom duhana. On je prestao pušiti prije četiri godine, a pribor mu je ostao. Nisam baš ljubitelj tih lula, ali pomislio sam: »Bolje od lokalnih cigareta« pa sam objeručke prihvatio i zahvalio. Duhan je prve klase i pomaže mi da smanjim s cigaretama. No to nije sve! Kad sam došao na ručak, pored mog mjesta na stolu stajala je drvena kutija stara barem 20 godina, na kojoj je pisalo: »Romeo y Julietta«, a s donje strane: »Made in Havana, Cuba«. Pomislio sam kako to može biti samo jedno! Župnik mi je rekao da otvorim kutiju, kad unutra 30-ak cigara! Nisu bile kubanske, već domaće, ručno motane cigare! Nakon ručka mi je rekao da zapalim jednu za desert. Mislim da je to rekao više radi sebe, jer on ne smije pušiti zbog zdravlja, ali mu još uvijek mirišu. Moram priznati da su ovo najbolje cigare koje sam ikad probao! Uglavnom, jedno sam vrijeme miran što se tiče zaliha duhana, a isto tako neću morati koristiti zaštitu od komaraca u sobi (cigare prilično »lijepo« mirišu).

Još jedna dobra vijest! Danas sam uspio sklepati cijelu rečenicu na španjolskom i pitati ravnateljicu škole što ću raditi sljedeći tjedan kad dođe nova profesorica engleskog. Na moju veliku radost rekla mi je da će ona ra-diti s klincima u nižim razredima, a ja ću i dalje nastaviti s višim razredima jer su moji učenici zadovoljni sa mnom (tako kaže, nije da se hvalim). Super! Baš mi je drago zbog toga! Jest da je puno posla i da je naporno, ali volim kad mi je dan ispunjen!

Redovito sve bilježim fotoaparatom, no zbog brzine interneta jednostavno je nemoguće nešto učitati. Tako da će fotke pričekati da se vratim u Limu. Za sad ih imam 600.

Do sljedećeg javljanja, ostajte mi svi dobro!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

49