Arhiva kategorije: Duhovnost

Bonaventurijanske spasonosne duhovne vježbe – DRUGI KORAK – O UMNOJ ILI DUHOVNOJ MOLITVI SRCA

St%20Bonaventure

U ovom koraku Sveti Šimun, Novi Bogoslov zapovijeda i savjetuje, i biskupima, i prezbiterima, i redovnicima, i laicima, u svako vrijeme i u svaki čas izlijevati ovu svetu molitvu srca i takoreći disati tom molitvom i ponavljati GOSPODE ISUSE KRISTE SMILUJ MI SE, jer nema jačega oružja ni na zemlji, ni na nebu, – govori on zajedno sa svetim apostolom – kao što je ime Isusa Krista. Znaj i ovo, da su ne samo u pustinji ili u usamljenoj samoći postojali učitelji i mnogobrojni vršioci te skrivene svete radnje, nego i u velikim gradovima. Primjerice, patrijarh Fotije carigradski izveden je na patrijarštvo iz senatorskog zvanja, ali iako nije bio redovnik, on je još na svom visokom položaju bio vičan umnom moljenju i napredovao u njemu do takvog stupnja, da je po riječima sv. Šimuna Solunskog njegovo lice sijalo milošću Duha Svetoga kao u drugoga Mojsija. Po riječima istoga sv. Šimuna, Patrijarh Fotije napisao je i zapaženu knjigu o umnom moljenju. On govori da su Sveti Ivan Zlatousti i Sveti Ignacije i Kalist kao carigradski patrijarsi napisali svoje knjige o tom unutarnjem moljenju.

Dakle, ako ti ne vršiš ovu umnu molitvu srca, misleći da se njome može baviti samo pustinjak, monah ili redovnik, tebe pobija patrijarh Kalist, koji se obučio umnom moljenju, obavljajući kuharsku službu; i patrijarh Fotije koji se već kao patrijarh obučio vještini staranja o srcu. Ako si lijen za bavljenje umnim moljenjem srca, ti onda naročito zaslužuješ prijekor, jer, po riječima sv. Grgura Sinajskog, ni pustinja, ni usamljenost nisu toliko korisni pri ovom poslu, kao razumno sagledavanje iste. Ako kažeš da nemaš učitelja koji bi te naučio tom moljenju, Sam Gospodin ti zapovijeda da se učiš iz Svetoga pisma govoreći: “Ispitajte Pisma, i u njima ćete naći život vječni.” Ako si zbunjen, ne nalazeći tiho mjesto, tebe opovrgava sv. Petar Damaščanski koji govori: “Početak otkupljenja čovjeka, sastoji se u tome da on ostavi svojih želja i shvaćanja te ispunjava Božju volju, i onda se u cijelom svijetu neće naći takva stvar ili mjesto koji bi moglo zasmetati spasenju”. Ako te dovode u zabunu riječi Svetoga Grgura Sinajskog koji mnogo govori o samoobmani koja nastaje prilikom ovoga zanimanja, ove molitve, onda će te isti sveti otac ispraviti govoreći: “Prizivajući Boga mi se ne trebamo strašiti, ni sumnjati. Jer, ako su neki i skrenuli povrijedivši se umom, znaj da su oni to pretrpjeli od samovolje i visokoumlja: Ako netko u pokornosti s raspitivanjem i smirenoumno traži Boga, on nikada neće pretrpjeti ozljedu čuvanu milošću Kristovom. Jer onome koji pravedno i neporočno živi i izbjegava samougađanja i visokoumlje, po riječima Svetih Otaca, cijela mu četa demona ne može nanijeti zlo, makar na njega podigli bezbrojna iskušenja. Samo oni koji samopouzdano i samovoljno postupaju padaju u samoobmanu. Oni pak koji se spotiču o kamen Svetoga pisma, iz bojazni od samoobmane klone se umnoga moljenja, preokreću bijelo u crno i crno u bijelo: Jer, ne zbog zabrane umnoga moljenja uče nas Sveti Oci o uzrocima koji dovode do samoobmane, nego da bi nas unaprijed sačuvali od samoobmane. Zbog toga i sv. Grgur Sinajski, zapovijedajući onima koji se obučavaju u molitvi da se ne boje i ne kolebaju, ukazuje im i na uzroke samoobmane: samovolju i visokoumlje.

Želeći (nam) da ne pretrpimo štetu od ovih poroka, Sveti Oci zapovijedaju izučavanje Svetoga pisma i rukovođenje njime po riječima Petra Damaščanskog: brat brata ima za dobrog saveznika. Ako se ti iz bogobojazni i zbog jednostavnosti srca bojiš pristupit umnom moljenju srca, onda sam i ja gotovo na strah zajedno s tobom uplašen. No, treba se, prema poslovici, bojati praznih priča: “Boje se vuka – pa ne idu u šumu”. I Boga se treba bojati, no ne bježati od Njega i ne odricati ga se.

Kao ne mala prepreka bavljenju umnom molitvom, kod nekih javlja se njihova tjelesna nemoć. Budući da nisu kadri podnijeti napore i post kakav su nosili sveti, oni misle da im je zbog toga nemoguće započeti umno moljenje srca. Ispravljajući njihovu pogrešku, Sveti Bazilije Veliki uči: “uzdržljivost se određuje svakome po njegovoj tjelesnoj snazi”. I ja mislim da nije bezopasno razbiti snagu tijela prekomjernim uzdržavanjem i učiniti ga neaktivnim i nesposobnim za dobra djela. Kada bi za nas bilo dobro da budemo oslabljeni tijelom i da ležimo kao mrtvi jedva dišući, Bog bi nas onda takvima i stvorio. A budući da nas On nije stvorio takvima, onda griješe oni koji prekrasno Božje djelo ne čuvaju onakvim kakvo je ono sazdano. Vjernik je dužan voditi brigu samo o jednom: da se u njegovoj duši nije skrilo zlo lijenosti, da nije oslabio sveti nemir i usrdno obraćanje misli k Bogu, da se nije u njemu pomračilo duhovno posvećenje i prosvijetljenje duše što proizlazi iz Njega. Jer, ako ovo spomenuto dobro uzraste u njemu onda neće biti vremena da se u njemu zadržavaju tjelesne strasti kada je njegova duša zauzeta nebeskim, niti će tijelu preostati vremena za buđenje strasti. Pri takvom nastojanju duše, onaj koji uzima hranu ni po čemu se ne razlikuje od onoga koji je ne uzima. I on je ne samo ispunio post nego i potpuno nejedenje, i ima pohvalu za svoju naročitu brigu o tijelu: jer umjeren život ne izaziva raspaljivanje pohote. Suglasno s time govori i Sveti Izak: “Ako trošiš slabo tijelo više no što ono ima snage, dvostruko smućuješ dušu”. I Sveti Ivan Klimak govori: “Vidio sam tu neprijateljicu (utrobu) umirenom i kako daje umu bodrost”. I na drugome mjestu: “Vidio sam je usahlu od posta kako budi pohotu, da se mi ne bi uzdali u sebe, nego u Boga živoga”. Tome uči i događaj koji spominje blaženi Nikon: “Još u naše vrijeme našao se u pustinji jedan starac, koji trideset godina nije vidio nijednog čovjeka, kruha nije jeo, hranio se jedino korijenjem, i priznao je, da se on za sve te, godine borio protiv demona bluda. I oci su zaključili, da ni gordost, ni hrana nisu bili uzrok te borbe s bludom, nego što starac nije bio naučen umnom moljenju i suprotstavljanju napastima demona. Zbog toga i kaže sv. Maksim Ispovjednik: “Daj tijelu prema njegovoj snazi i sav tvoj podvig obrati na umno moljenju”. A sv. Diadora: “Post ima pohvalu sam po sebi, a ne po Bogu: njegov cilj je privodit cjelovitosti svetosti one koji žele”. I stoga ne priliči onima koji se tome podvrguju o tomu visoko misliti nego u vjeri Božjoj čekati ishod našega stanja. U bilo kojoj umjetnosti majstori ne sude o rezultatu djela prema instrumentu, nego čekaju da se okonča posao i po tome sude o umjetnosti. Zaključujući na taj način o hrani, ne treba polagati svu svoju nadu samo na post, nego umjereno i po svojoj snazi treba stremiti ka umnom moljenju srca. Na taj način ti možeš i gordost izbjegnuti, i ne gnušati se dobre Božje tvorevine, dajući Bogu hvalu za sve.

Umna molitva je moćno oružje kojim vježbenik pobjeđuje svoje nevidljive neprijatelje. Među Svetim ocima, jedni od njih daju pravila monasima da zajedno s ispunjavanjem zapovijedi Kristovih vrše u produžetku pravilo pjevanja psalama; kanona i tropara. Drugi oci, izučivši najtananije izgradnju duhovnog razuma nalaze da je za početnike nedovoljna samo tjelesna obuka, i, učeći ih istovremeno s ispunjavanjem zapovijedi Kristovih i umjerenom pjevanju i čitanju, ustanovljuju umjesto dugog psalmopjevanja i kanona, vršenje umne molitve, dodajući k tome, da ako Duh Sveti naiđe u srdačnoj molitvi, tada, ne oklijevajući, treba ostaviti vanjsko pravilo, jer čovjeka tada ispunjava unutarnja molitva. Treći opet koji imaju i veliko iskustvo i poznajući živote i djela svetih, a naročito kao prosvijetljeni djelovanjem i premudrošću Duha Svetoga, ustanovljuju za početnike, potpunu (a ne djelomičnu) obuku u vršenju umne molitve; dijeleći je na dva stupnja. Ti oci zahtijevaju da se potpuno obrati pažnja umnom moljenju; posvećujući pjevanju malo vremena, i to samo u časovima liturgije, jer su, po njihovim riječima, službe u crkvi i pjevanja dati svim kršćanima, a ne onima koji žele ulaziti u dubine tišine. Uostalom, i putem dugog psalmopjevanja i čitanja kanona i tropara moguće je doći do uspjeha, premda vrlo sporo i s velikim teškoćama. Drugim putem pak ugodnije je i bolje, a trećim najbrže, i to s radošću i čestim posjetima Svetog Duha koji utvrđuje i smiruje srce, pogotovo pri usrdnoj dobrobiti i dobrim željama. U razmjeru koliko se sveta umna molitva stapa s držanjem zapovijedi Božjih ona izgoni bjesove i strasti, dok inače, strasti će savladati onoga tko ne mari za zapovijedi i ne brine se o umnoj molitvi, nego samo za pjevanje i izvanjske radnje. Na prestupanje zapovijedi Gospodnjih svi jednako gledaju, ali ljudi tome različito pristupaju i to tumače; primjerice, netko uzme sebi za pravilo da ne prestupi zapovijedi, da se ne odaje strastima, ali mu se dogodi da pod određenom okolnošću ili u smirenosti uma; ili spletkama demona nekog ožalosti, ili osudi, ili se razljuti, ili ga nadvlada tuga, ili se prepire i pravda, ili isprazno govori, ili laže, ili se prejede; ili se napije ili ružno pomisli, ili nešto slično uradi. Osjećajući se krivim pred Bogom, on će tada početi koriti sebe i s pokajanjem, umnom molitvom od srca padati pred Bogom, da mu Bog oprosti i da mu pomogne da više ne pada u takve grijehe. I tako, on postavlja u molitvi početak čuvanja Zapovijedi i pazi svojim srcem na zle priloge, bojeći se i drhteći da zbog njih ne izgubi kraljevstvo nebesko. Drugi pak živi nemarno, ne vodeći računa o tome pada li ili stoji, misleći da u današnje vrijeme nema ljudi koji čuvaju Zapovijedi i koji se boje da ih prijestupe, i da svatko voljno ili nevoljno griješi pred Bogom i postaje kriv za ove ili one male grijehe i strasti; i iako ih se možda želi osloboditi, smatra to nemogućim: Misleći da je odgovoran ako učini preljub i blud, ubojstvo i krađu, trovanje i slične smrtne grijehe, no ako se uzdržava od njih, on smatra sebe, ispravnim. Na takvoga se odnose riječi otaca: bolji su koji padaju i ustaju, negoli koji stoje i ne kaju se. S pravom se čudimo kako su oba ta čovjeka, kriva za potpuno iste grijehe, različiti pred Bogom; a mislim i pred duhovnim ljudima. Jedan uopće ne zna za padove i ustajanja, makar njime i vladale strasti; a drugi pada i ustaje, biva pobijeđen i pobjeđuje, umrtvljuje se i trudi, neće na zlo odgovoriti zlom; ali se ne uzdržava uslijed navike nastojati ne reći zlo, pati kada ga uvrijede, pa jednako kori sebe što pati i kaje se zbog toga ili ako ne pati zbog nanesene mu uvrede, sigurno se i ne raduje. Svi koji se nalaze u takvom položaju protive se strasti, ne žele joj se pokoriti, pate i bore se. Oci su pak rekli, da je svaka stvar koju duša ne želi – privremena.

Želim još reći o onima koji iskorjenjuju strasti. Postoje takvi koji se raduju kad ih vrijeđaju, ali zbog toga što se nadaju da će dobiti nagradu. Oni iskorjenjuju strasti, ali ne s razumom. Drugi se raduje kad ih uvrijede, smatrajući da ga je trebalo uvrijedit jer je sam dao povoda za to. Takav razumno iskorjenjuje strasti. A postoji i takav, koji ne samo da se raduje što su ga uvrijedili i smatra samoga sebe krivim, nego još i pati zbog uzrujanosti onoga koji ga je uvrijedio. Da nam Bog da takvo stanje duše! Radi jasnijeg upoznavanja i ovog i onog načina življenja, recimo i ovako: prvi, podvrgujući se zakonu, vrši samo svoje vanjsko obdržavanje, drugi prisiljava sebe na umno moljenje imajući uvijek sa sobom ime Isusa Krista da bi iskorijenio neprijatelje i strasti. Prvi se raduje samo ako dovrši to vanjsko usavršavanje. Drugi pak zahvaljuje Bogu ako se nađe u tišini tvoreći molitvu neuznemiravan zlim pomislima. Prvi je željan količine, drugi kakvoće. Kod onoga koji se žuri da ispuni mjeru zacrtanog, ubrzo se stvara radosna umišljenost o sebi, i držeći do vanjske forme, ako ne pazi na sebe, on hrani i njeguje u sebi unutarnjeg farizeja. Kod onoga koji razmišlja kakva mu je molitva rađa se spoznaja svoje nemoći i pomoći Božje.

Moleći se, i, bolje reći, prizivajući Gospodina Isusa protiv demonskih napasti, strasti i zlih pomisli, vidi njihovu pogibao od veličanstvenog imena Kristovog i shvaća Božju silu i pomoć. S druge strane, svladan i uznemiren zlim pomislima upoznaje svoju nemoć, jer se ne može suprotstaviti demonu isključivo svojim snagama. I u tome se sastoji cjelokupno njegovo pravilo i sav život. I mada vrag može i u njemu potaknuti radosno mišljenje o sebi i farizejske misli, ipak, će se u toga vjernika sretati spremnost da priziva Krista na svaku zlu pomisao i, na taj način vrag neće postići uspjeh u svojim đavolskim spletkama. Ali, reći će netko, može i prvi prizivati Krista protiv vražjih napada: Da, moguće je, ali svatko zna iz iskustva da u sadašnje vrijeme oni koji vrše vanjske forme nemaju običaj obučavati se u molitvi protiv zlih pomisli. Takvi naročito neće primiti riječ izgovorenu ili napisanu o unutarnjoj pažnji, u kojoj se sastoji nauka molitve protiv zlih pomisli, i ne samo da tu znanost ne primaju nego se još i protive, i navodeći svoje učitelje tvrde, da Sveti Oci nisu propisali početnicima umno djelovanje, nego samo vanjsko obdržavanje forme u obliku izgovaranja psalama, tropara i kanona koji se čitaju samo ustima i jezikom. I mada je to što oni govore i uče nepravilno, ipak ih svi slušaju, jer takav način moljenja ne zahtjeva obučavanje ili odricanje od svjetske pohote, nego svatko, samo ako mu se prohtije, može se tako moliti, bio to monah, redovnik ili laik. A skriveno sveto moljenje uma u srcu, ta slavna bogougodna umjetnost nad umjetnostima, jer zahtijeva ne samo odricanje od svijeta sa svim njegovim pohotama nego i mnogo pouke, i vježbe ona ne nalazi među redovnicima i laicima mnogo pristaša. Pri svemu tome, treba se ograditi od iskušenja na desno i na lijevo, tj. od očajanja i od samouvjerenosti. Primjećujući da kod onih koji se obučavaju umnom moljenju srca bivaju slučajno a nenamjerno nevoljni padovi oni se nazivaju svakodnevnim grijesima, ne treba zbog toga zapadati u sumnju, jer po mjeri svakoga bivaju i uspjesi i padovi. S druge strane, slušajući o velikoj milosti Božjoj prema nama grešnima; ne smijemo biti samouvjereni, ni bez straha i bez velikog smiraja, no po mjeri ispunjenja zapovijedi pristupajmo ovoj umnoj svetoj radnji: Znajući da i samouvjerenost i očajanje šapuće vrag, treba hitno pobjeći i od jednog i od drugog. I na takav način, uz mnoga izučavanja Svetoga pisma, i koristeći se savjetom iskusnih; smireno se obučavajmo u ovom moljenju. Sveti Oci koji uče da se vršenjem zapovijedi Kristovih pobjeđuju strasti i čisti srce od zlih pomisli, ukazuju odgajanicima da trebaju imati dva najsnažnija oružja, – strah Božji i sjećanje na sveprisutnost Božju, – kao što je rečeno: “Strahom Gospodnjim svako se uklanja od zla “, i:”unaprijed vidim Gospodine kraj moje krivice, da je ne počinim”; pored toga, savjetuje se uvijek sjećanje na smrt i pakao i, još, čitanje Svetih spisa. Sve to dobro je za dobre i bogobojazne muževe; kod neosjetljivih pak i okamenjenih, kad bi se i sami pakao ili sami Bog pojavili, ne bi im se ni tada pojavio strah. Pored toga i sami um kod početnika monaha, redovnika ili lika brzo otupljuje za sjećanje na takve stvari i bježi od njih kao pčela od dima. No mada je spomenuto sjećanje na smrt i dobro i korisno u vrijeme borbe, pored toga najduhovniji i najiskusniji oci dobro su ukazali na još jedno veće i neusporedivo dobro, koje može pomoći čak i sasvim slabima. Prvo sredstvo može se usporediti s onim kad svojim rukama i svojom vlastitom snagom melju žrvnjevima, a drugo – kad melju mlinom pomoću vode i drugih sredstava. Kao što voda sama okreće kotače i kamen, tako i preslatko ime Isusa, zajedno sa sjećanjem na Boga koji potpuno živi u Isusu, pokreće um na molitvu, o čemu veliki u bogoslovlju Izihije govori: “Duša koja čini dobro i koja se naslađuje Isusom, s radošću i ljubavlju i ispovijedanjem uznosi hvalu darodavcu dobra, hvaleći i prizivajući Ga u veselju”; i na drugome mjestu: “Kao što je nemoguće provoditi ovaj život bez hrane i pića, tako je nemoguće bez umnoga hranjenja duše dostići bilo što duhovno i ugodno Bogu, niti osloboditi svoj um od grijeha, čak i kad bi netko primorao sebe da ne griješi zbog straha od muka”. I još: “Iznikle grešne misli u našim srcima, ako ih ne želimo, i ako im se snažno suprotstavljamo, može rastjerati molitva Isusova, proizašla iz dubine srca”. Prvo od gore opisanih sredstava bez umnog moljenja srca, čak i ako se postigne napredak, ipak ne uklanja sporost i teškoće.

Drugim sredstvom pak molitelj se brzo i lako približava Bogu. Budući da je tamo i molitva i vanjska pouka, i ispunjavanje zapovijedi, ovdje je pak i jedno i drugo, i vanjsko i unutarnje hranjenje. Kada novi redovnik, odrekavši se svijeta i činjenja velikih i smrtnih grijeha, položi pred Bogom zavjet da će se uzdržavati ne samo od malih grijeha, svakodnevnih i oprostivih, nego i od djelovanja samih strasti i zlih pomisli, i ušavši svojim umom u srce, počne pri svakom iskušenju i na svaku zlu pomisao prizivati Gospodina Isusa, ili ako po svojoj nemoći oborena pred napastima (naletom) vraga i naruši zapovijed Gospodnju, no opet pripadne Gospodinu sa srdačnom molitvom kajući se osudi sebe, i u takvim stanju ostane do svog kraja , padajući i ustajući, pobjeđivan i pobjeđujući, danju i noću moleći izbavljenje od svog suparnika, zar nema za njega nade na spasenje? Jer, kako pokazuje iskustvo, nije ni najvećim muževima moguće da se sasvim ograde od svakodnevnih grijeha (koji nisu smrtni), a čiji su izvori: riječi, misli, neznanje, zaborav, nevolja, sloboda, slučaj, i koji se po riječima sv. Kasijana mole za svakodnevnu blagodat Kristovu. Ako netko u malodušnosti kaže da sv. Kasijan pod onima koji se očišćuje milošću Kristovim od svakodnevnih grijeha podrazumijeva samo svete a ne početnike i strasne, dopustimo i takvo mišljenje, onda uzmimo u obzir, rasuđivanje i rješavanje tih stvari u svetim spisima, po kojima se svaki početnik i strastan čovjek osuđuje tim svakodnevnim grijesima, ali ponovo može dobiti oproštaj milošću Kristovom kao i svi sveti stalnim pokajanjem i ispovijedanjem Bogu. Jer, kako kaže sv. Dorotej, postoji onaj koji služi strastima i onaj koji se suprotstavlja strastima. Sluga strasti kada čuje jednu riječ, gubi mir, ili govori pet riječi ili deset u odgovoru na jednu, i ljuti se i zbunjuje, odnosno, kad se smiri od uzbuđenja ne prestaje misliti zlo, te onome koji mu je rekao onu riječ, žalosti se što mu nije kazao više no što mu je rekao, i sa još više zla smišlja riječi da mu ih kaže, i neprekidno govori: zašto mu nisam tako rekao? – Kazat ću mu još to i to, – i sve vrijeme se ljuti. To je jedino raspoloženje kad se zlo stanje javlja kao uobičajeno. Drugi, kad čuje riječ također gubi mir i također izgovara pet il deset riječi, i žali što nije rekao još tri uvredljivije riječi i tuguje i sjeća se zla, ali ne prođe mnogo dana i on se umiri; jedan tjedan dana ostaje u istom raspoloženju, drugi se za dan smiri, a treći vrijeđa, ljuti se, zbunjuje, i najednom se smiri. Eto koliko ima različnih nastojanja, i sva ova podliježu sudu dok stoje na snazi. Po tome se može suditi i o svim ostalim slučajevima zašto se strasni ne može očistiti milošću Kristovom od svakodnevnih grijeha koji izgledaju mali. Razmotrimo sada: kada se ovakvi grijesi opraštaju početnicima? O tome govori sv. Dorotej: događa se da netko, čuvši riječ, bude tužan u sebi, ali ne zato što je doživio neugodnost, no, zato što ju nije pretrpio. To je čovjek koji se suprotstavlja strastima. Drugi se bori i muči i biva pobijeđen strašću. Drugi ne želi na zlo odgovori zlom ali se zadovoljava navikom. Drugi se trudi da ne kaže ništa zlo, ali tuguje što je osjetio gorčinu i prebacuje sebi zbog toga što tuguje, i na taj način kaje se. Drugi opet ne tuguje zbog nanese boli ali se i ne raduje. Svi oni suprotstavljaju se strastima: oni ne žele služiti strastima i pate. Takvi, premda su strasni, milošću Kristovom mogu dobiti oproštaj svakodnevnih grijeha koje nisu učinili namjerno nego protiv svoje volje, a za koje je Gospodin zapovjedio Petru da prašta po sedamdeset i sedam puta u jednom danu. Isto to govori i sv. Anastazije Sinajski: “Mi tako rasuđujemo i mislimo o onima koji primaju Svetu Tajnu Tijela i Krvi Gospodnje, da ako oni imaju neke male i oprostive grijehe poput: sagriješiti jezikom, sluhom, okom ili taštinom, ili žalošću, ili razdražljivošću, ili čim drugim sličnim, ali osuđuju sebe i ispovijedaju svoj grijeh Bogu, i na takav način primaju Svetu Tajnu, takvo primanje biva im na očišćenje njihovih grijeha. Kao što nam je u početku bilo rečeno o vještom savladavanju. Naiđe li na nas demonski napad nekom strašću ili zlom pomišlju molitelj priziva protiv njih Krista, i vrag gine sa svojom ponudom. Ako zbog nemoći padne mišlju ili riječju ili srditošću, ili željom tijela, on moli Krista ispovijedajući mu se i kajući se. Ako ga obuzme žalost stežući mu um i srce, on se hvata sjećanja na smrt i pakla i sveprisutnosti Božje i, mučeći se mnogo uz njihovu pomoć, priziva Krista. Zatim, kad stekne mir poslije borbe, ponovo moli Krista da mu bude milostiv za grijehe voljne i nevoljne. I, jednom riječju, u času borbe ili mira pribjegava on Kristu, i Krist mu postaje sve i u svemu, kako u dobrim tako i u zlim prilikama. I ne raduje se mišljenjem o sebi, makar i ostvarivao nešto moleći se i ugađajući Bogu. Jer drugi je smisao vanjske molitve, a drugi ove unutarnje: onaj koji ispunjava mjeru pjevanja, nada se da će time ugoditi Bogu; ostavljajući ga pak, osuđuje sebe. A onaj, budući da je prekoravan savješću zbog grijeha u svakom trenutku i trpeći napade demonskih napasti, stalno vapije Kristu, imajući u svom umu riječi: “ako se i uspneš uza svu ljestvicu savršenstva, moli se za oproštenje grijeha.” I opet : “radije ću reći pet riječi umom svojim, nego li deset tisuća jezikom”, i na taj način će se bez ikakve sumnje ispuniti ono o suprotstavljanju strastima, o čemu je sv. Dorotej govorio. Ako netko opet kaže da je moguće i bez umnoga moljenja srca očistiti sebe od strasti milošću Kristovom kroz pokajanje, njemu ćemo ovako odgovoriti: postavi na jednu stranu zapovijedi Kristove a na drugu neprestanu molitvu: i oprosti nam duge naše. Čvrsto mi obećaj da nećeš narušiti ni jednu zapovijed, to jest, nećeš biti pohotljiv, nećeš se gnjeviti, osuđivati, klevetati, nećeš lagati, blebetati, ćakulati, voljet ćeš neprijatelje, dobro ćeš činiti onima koji te mrze, molit ćeš se za one koji te vrijeđaju, klonit ćeš se sebeljublja, srebroljublja i bludnih pomisli, žalosti, sujete, omalovažavanja (prezira), jednom riječju, svih grijeha i zlih pomisli. I s takvom odlučnošću pristupiti vježbi u umnom moljenju srca i pažljivo pratiti koliko ćeš puta na dan, unatoč svojoj odlučnosti ipak narušiti zapovijedi Božje i kakvim ćeš sve grijesima, strastima i zlim pomislima biti ranjen. Pozavidi onoj udovici koja je molila suca dan i noć, i počni vapiti Kristu u svakom času za svaku zapovijed koju prekršiš, i za svaku strast, za svaku zlu pomisao koja te nadvlada. Dodaj k tome dobrog savjetnika – svete knjige, i nakon što provedeš tako dosta vremena dođi i nauči me što si vidio u svojoj duši. Teško da nećeš i sam priznati da je to nemoguće pobijediti samo vanjskom molitvom nego jedino unutarnjim moljenjem srca. Jer će ono naučiti svoga revnitelja svim svojim tajnama i uvjerit će dušu njegovu da, ostavljajući vanjske forme i obraćajući svu brigu na umnu molitvu, on ne samo da neće izgubiti od svoga pravila nego će ga još i umnožiti. Kao što je sila i namjera starozavjetnog Zakona bila da sve privede Kristu makar se time na izgled umanjivao sami Zakon, tako i svaka vanjska forma upućuje molitleja na umnu molitvu. Jer i samo iskustvo će ga naučiti, moleći se, primijeti neku pregradu između njega i Boga, neki brončani zid, po proroku, koji ne dozvoljava umu da jasno gleda Boga u molitvi, ili da obrati pažnju k srcu, u kojem su zaključane sve duševne moći i izvor pomisli kako dobrih tako i zlih. Umno moljenje srca nesumnjivo potrebuje straha i trepeta, skrušenosti i smirenja, i mnogo izučavanja Svetoga pisma i savjetovanja s jednodušnom braćom, ali nikako ne bijega i odricanja, a također ne ni drskosti ni samovolje. Drski i samouvjereni teži k onome što je iznad njegova dostojanstva i stanja, s gordošću hita molitvi s viđenjem i teži ka posebnim darovima. Zahvaćen sujetnom maštom da se uspne na visoki stupanj, proniknut sotonskom a ne istinskom čežnjom, takav se lako hvata u demonsku zamku. I čemu težnja za visokim dometom u umnoj molitvi, koje se, po sv. Izaku, udostoji činiti jedan od deset tisuća?

Dovoljno je, sasvim dovoljno za nas, strasne i nemoćne, da osjetimo makar trag umnog smiraja, to jest, djelatnu umnu molitvu kojom se izgone iz srca demonske napasti i zle pomisli, u čemu se i sastoji počinjanje ove prakse, kroz koju je moguće postići, ako Bog to želi, molitvu s viđenjem i dobivanje posebnih darova. I ne trebamo padati duhom zbog toga malo njih ima pravih viđenja u molitvi, jer Bog nije nepravedan. Samo da se ne uljenjuje idući putem koji vodi ovoj svetoj molitvi; to jest, djelatnom umnom molitvom suprotstavljat ćemo se napastima i zlim pomislima. Slijedeći ovim putem svetih udostojit ćemo se i udjela njihovog, makar to i ne bilo ovdje na zemlji; kako govori sv. Izak i mnogi drugi sveci. Umnu molitvu prate razna osjećanja u tijelu, među kojima je važno razlikovati pravilna od nepravilnih, milosna od prirodnih i od onih koja dolaze od umišljanja.

Trebamo se užasavati govori starac Bazilije, kad neki znajući Sveto pismo ne proniču u njega. A drugi, i ne znajući i ne proučavajući iskusnije, oslanjajući se na vlastiti razum, usuđuju se pristupati pažnjom umnoj molitvi i pritom govore da se pažnja i molitva nužno obavljaju u predjelu požude: to, je, kažu oni, oblast utrobe i srca. Tako nastaje prva i svojevoljna uznositost: ne samo da molitvu i pažnju ne treba okretati u to područje, nego tu toplinu koja se u času molitve javlja iz područja pohote u srce ni u kojem slučaju ne treba primati. Pa riječima sv. Grgura Sinajskog, potreban je mali napor da bi sebe jasno razumio i u čistoći sačuvao od onoga što je protivno blagodati, jer đavao ima običaj da početnicima pokazuje, svoju obmanu pod vidom istine, predstavljajući im zlo kao nešto duhovno, pokazujući im u molitvi jedno umjesto drugog po svojoj volji, umjesto topline on raspiruje svoj žar i umjesto veselja izaziva besmislenu radost i osjetilnu slatkoću. Uostalom, molitelju umne molitve korisno je znati i to da se vatra ili toplina ponekad sama sobom i prirodnim putem penje od slabine k srcu, ako je ne prate bludne pomisli. I ovo, po riječima sv. Kalista, ne dolazi od obmane nego od prirode. Ali ako netko bude smatrao tu toplinu za blagodat, to će već nesumnjivo biti obmana. Zato onaj koji se tome podvrgava ne treba zadržavati svoju pažnju na njoj, nego da je odvrati od sebe. Nekad đavao, sjedinivši svoju vatru s našom pohotom uvlači um u bludne pomisli. I to je nesumnjivo obmana. A ako se pak čitavo tijelo razgori, a um ostane čist i bez strasti, i nekako ojačan i usmjeren u dubinu srca, počinjući i završavajući molitvu u srcu, to je onda nesumnjivo od blagodati a ne od obmane.

Na drugome mjestu starac Bazilije govori sljedeće o tjelesnom opažanju prilikom umne molitve: Najprije, po riječima sv. patrijarha Kalista, dolazi toplina od bubrega, kao da ih opasuje, i ona nam se čini kao obmana, ali nije tako: ta toplina nije od obmane, nego je prirodna i posljedica je molitvenog podviga. Ako pak netko smatra da je ta toplina blagodatna a ne prirodna, to je onda nesumnjiva obmana. Kakva god bila ta toplina, molitelj ju ne treba prihvatit nego odbaciti. No treba se pojaviti i druga toplina, – od srca, i ako pri tome um padne u bludne pomisli to je nesumnjiva obmana; a ako se tijelo cijelo od srca razgori u takvoj molitvi, a um ostaje čist i bez strasti i nekako ojačan u unutarnjoj dubini srca, to je nesumnjivo od blagodati a ne od obmane. Znajući sve to, neophodno je od samoga početka navikavati svoj um da u časovima molitve stoji pri vrhu srca i gleda u njegovu dubinu, a ne na polovici sa strane, i na kraju pri dnu. Tako treba činiti zbog toga što kad um stoji pri vrhu srca i u njemu vrši molitvu, tada on kao car sjedeći na visini, slobodno nadgleda zle pomisli kako se dolje igraju i razbija ih o kamen imena Kristovog kao drugu babilonsku djecu. Pri tome, budući da je znatno udaljen od područja slabina, lako može izbjeći oganj pohote koji je postao svojstven našoj prirodi kroz Adamov prijestup. A ako netko u molitvi sabire pažnju na polovici srca, tada ili zbog nedostatka srčane topline ili kao posljedica oslabljenosti uma i gubljenja pažnje od česte molitve, ili pod utjecajem borbe potaknute od demonske strane, um sam po sebi sklizne prema slabinama, i protiv volje se pomiješa s toplinom pohote. Neki zbog svoje krajnje nerazumnosti, ili bolje reći zbog neznanja počinju vršiti molitvu dolje pri kraju srca pored slabina i tako dotičući umom čas srce čas slabinu, sami na se privlače obmanu i pohotu, kao vrač zmiju. A drugi stradajući u potpunom nerazumijevanju, ni ne znaju gdje je mjesto srca i misle da se ono nalazi među crijevima i usuđuju se tamo tvoriti umnu molitvu – na njihovu nesreću! U nastavku treba razlučiti toplinu u molitvi koja je prirodni dar, izliven u srce, kao dar pomasti kroz sveto krštenje, i onu koja nam je došla praroditeljski prijestupom i koju đavao podiže. Prva se počinje širiti samo s molitvom u srcu, i u srcu završava molitvom, dajući duši spokojstvo i duhovne plodove. Druga počinje od bubrega i u njima okončava molitvu čineći dušu surovom, hladnom i zbunjenom. Treća, koja niknuvši miješanjem s plamenom pohote, raspaljuje organe i srce, bludom plijeni um skrivenim pomislima i vodi ka obuzetosti tijelom. Čovjek koji je pažljiv sve će to ubrzo primijetiti i raspoznati: vrijeme, iskustvo i osjećaj sve će mu se učiniti jasnim. Sveto pismo govori: “Gospodine, nisi li dobro sjeme sijao? Otkuda onda kukolj? “Nemoguće je da se zlo prikrade dobru; tako se obmana prepliće i sa svetim umnim moljenjem srca kao bršljan s drvetom. Obmana niče od sujete, taštine, ispraznosti i samovolje, a lijek za nju je umirenje, razmišljanje o svetosti i duhovni savjet, ali ne i prestanak obučavanja umnom moljenju. Jer po riječima svetoga Grgura Sinajskog, ne trebamo se plašiti niti sumnjati kada prizivamo Boga. Jer ako su neki i skrenuli s puta povrijedivši um, znaj da su oni to pretrpjeli zbog samovolje i visokoumlja. Uzrok visokoumlja je s jedne strane nepromišljen i prekomjerni post, kada onaj tko posti misli da je dostigao vrlinu, a ne posti radi prave mudrosti, a s druge strane, osamljeni život. Otklanjajući prvi uzrok, sv. Dorotej kaže: “Vježbenik se uvijek mora držati carskoga puta, jer će neumjerenost u svemu lako povući sa sobom sujetu za kojom slijedi obmana”. Uništavajući drugu on govori: “Samo silnima i savršenima priliči da se sami bore s demonima i na njih vade mač koji je riječ Božja”. Sam način i djelovanje obmane u prvom slučaju sastoji se: u sudjelovanju demona u pohoti unutarnjih organa; i u drugom slučaju: u utvarama i maštanju uma. Opominjući na prvo, sveti otac govori: makar vrag preobratio prirodno kretanje tijela kao u duhovno, umjesto duhovne topline on će probuditi svoj oganj, i mjesto veselja donijet će besmislenu radost naturajući svoju obmanu kao djelovanje blagodati, ali će vrijeme, iskustvo i osjećaj razobličiti njegovu obmanu . Ukazujući na drugu opasnost, sveti otac ovako uči: a ti kada samuješ ni u kome slučaju ne prihvaćaj ako nešto vidiš osjetilima ili umom unutar ili izvan sebe: bio to čak lik Kristov ili anđele ili anđela, ili svetoga ili svjetlost, ili oganj, ili ostalo.

Ovdje će se ponovno javiti osporavatelj i okrivit će za obmanu umno moljenje. Jer on misli da se obmana ne može prilijepiti uz vanjsko izricanje molitve. Međutim, neka se zna da u svemu: bilo pjevanju, bilo molitvi, obmana ima podjednako mjesto u neiskustvu molitelja, kao što govori sveti Ivan Klimak: “Ispitajmo i sagledajmo i izmjerimo, kakva nam slatkoća prilikom pjevanja dolazi od demona bluda i kakva od blagodati i sile koja živi u nama “. I na drugome mjestu: “pjevajući i moleći se, čuvaj se od nadolazeće slatkoće, da se ona ne pokaže kao natopljena gorkim otrovima”. Dakle, vidiš da obmana može isto doći kako kod pjevača, tako i kod onih koji tvore molitvu: No nakon što neznalice umnoga moljenja imaju samo jednu bojazan, kako ispuniti pravilo pjevanja ili moljenja, dok zle pomisli i pohotno previranje u sebi ne istražuju pa otuda i ne znaju kada uzavri njihov pohotni dio i kada se podiže đavolskim sudjelovanjem, i kako sve to izbjeći. Oni slušaju svađu “i zadobivaju rane, ali tko je njihov neprijatelj, i zbog čega oni ratuju to ne znaju.

Saznavši iz rečenoga da umno moljenje nije uzrok samoobmane nego jedino naša samovolja i visokoumlje, ne smijemo izbjegavati umnu molitvu: jer ona ne samo da nas ne uvodi u obmanu, nego naprotiv otvara nam umne, duhovne oči za poznavanje i razumijevanje, što mi nikad ne bismo mogli dostići ako se ne bi obučavali ovom svetom umnom duhovnom moljenju, pa makar netko i bio, veliki isposnik i pustinjak Ali ako netko bude smatrao tu toplinu za blagodatnu, to će već nesumnjivo biti obmana. Zato onaj koji se tome podvrgava ne treba zadržavati svoju pažnju na njoj, nego je odvratiti. Nekada demon, sjedinivši svoju vatru s našom pohotom uvlači um – duh u bludne pomisli. I to je nesumnjivo obmana. A ako se pak tijelo cijelo razgori, a um ostane čist i bez strasti, i nekako ojačan i udubljen u dubinu srca, počinjući i završavajući molitvu u srcu, to je onda nesumnjivo od milosti a ne od obmane.

Priredio: fra Mate Bašić, prema Doctoris Seraphici S. Bonaventurae, Opera Omnia – Tomus VIII., Soliloquium – Razgovor sa samim sobom – Preveo: fra Stjepan Pavić, Zagreb, 2011., i prema djelu “Učenje starca Bazilija o Isusovoj molitvi koja se umom u srcu obavlja”.

Bonaventurijanske spasonosne duhovne vježbe – KONCEPT I PRVI KORAK

Saint%20Bonaventura%20in%20Ecstasy-attributed%20to%20Abraham%20van%20Diepenbeeck%20,%2017th%20century,%20Royal%20Museum%20of%20Fin

KONCEPT BONAVENTURIJANSKIH DUHOVNIH VJEŽBI

Bonaventurijanske spasonosne duhovne vježbe sastoje se od četiri dijela.

1. dio: Razmatra se o tome kako duša po duhovnoj vježbi mora zraku razmatranja usmjeriti na svoju nutrinu, da vidi, kako je po prirodi oblikovana, po grijehu izobličena, a po milosti obnovljena i milosno preoblikovana.
U tom se dijelu obrađuju koraci u kojima se razmatra:
a.) Kako je višnji Umjetnik dušu po naravi krasno oblikovao
b.) Kako je duša po volji grijehom izopačena
c.) Kako je divno božanska dobrota dušu po milosti nanovo oblikovala

2. dio: Kako duša po duhovnoj vježbi mora zraku razmatranja usmjeriti na izvanjske stvari, da spozna, kako je nestalno svjetovno bogatstvo, kako promjenjiva veličina i kako bijedan svjetovni sjaj.
U tom se dijelu razmatraju koraci:
a.) O trostrukoj ispraznosti svjetovnih stvari
b.) O razlogu zašto mnogi na zemlji bivaju oslijepljeni
c.) O božanskoj utjesi i o raspoloživosti da se ona zadobije

3. dio: Kako duša po duhovnoj vježbi mora zraku razmatranja usmjeriti na niže stvari, da spozna neizbježnu nužnost ljudske smrti, pravednost posljednjega suda i strogoću paklene kazne
U tom se dijelu razmatraju koraci:
a.) O neizbježnoj nužnosti smrti
b.) O neizrecivoj pravednosti posljednjega suda
c.) O nesnosnosti paklenih muka

4. dio: Kako duša po duhovnoj vježbi mora zraku razmatranja usmjeriti na više stvari, da vidi dvanaest nebeskih radosti poteklih iz razmišljanja bilo o nižim, bilo o vanjskim, bilo o nutarnjim, bilo o višim stvarima.
U tom se dijelu razmatraju koraci:
a.) O nebeskoj radosti općenito
b.) O nebeskoj radosti posebno, i to prvo o trostrukoj radosti nastaloj iz usmjerenja razmatranja na ono što je dolje
c.) Kako Blaženi usmjeruju zraku razmatranja na ono što je pored njih, i raduju se trostrukom predmetu
d.) Kako Blaženi usmjeruju zraku razmatranja na ono što je u njima, i trostruko se raduju
e.) Kako Blaženi usmjeruju zraku razmatranja na ono što je iznad njih i savršeno se raduju u najvišem Dobru i po trima moćima duše

Ove Bonaventurijanske spasonosne duhovne vježbe kao cilj i plod imaju: Upoznavanje Boga, ljubljenje Boga i radovanje zbog Boga. Uz pomoć njih u ljudskom biću raste spoznaja Boga i ljubav prema Bogu te radost u nadi za potpunom radošću u stvarnosti Neba. Pomoću ovih vježbi raste spoznaja o samima sebi i umnaža se obnoviteljska milost u nama. Na taj način ljudski duh pobožnog vjernika koji obavlja ove vježbe, počinje razmišljati o radosti neba, njegov jezik o tome govori, njegovo srce to ljubi, duša za tim čezne, tijelo žeđa, sve biće želi dok ne uđe u radost svoga Boga, koji je trojstven i jedan blagoslovljen u vjekove. Bonaventurijanske spasonosne duhovne vježbe u onome koji ih obavlja, tvore ljestve za uzlazak Bogu. Po njima čovjek može doći do promatranja prvoga počela koje je posve iznad nas. Svatko biva osposobljen ući u svoj duh koji je vjekovita slika Božja i tako zaći u bogatstvo Božje istine, nadilazeći samoga sebe prema onom vječnom i posve duhovnom koje je iznad svakoga od nas, upirući pogled u prvo počelo; što znači radovati se spoznaji Boga i u poštovanju njegovoga veličanstva.

PRVI KORAK

U preambuli prvog koraka ovih bonaventurijanskih spasonosnih duhovnih vježbi i koračanja na putu prema Bogu predmet razmatranja mora biti spoznaja kako duša po ovoj duhovnoj vježbi mora zraku razmatranja usmjeriti na svoju nutrinu, da vidi, kako je po prirodi oblikovana, po grijehu izobličena, a po milosti obnovljena i milosno preoblikovana.

Stoga sv. Bonaventura savjetuje prvi unutarnji upit duše, koji glasi: Reci mi čovječe, molim te, hoću li nakon pobožna zazivanja božanskog veličanstva, ponizna vapaja vječnoj mudrosti i napokon iskrene molitve višnjoj ljubavi i blagosti zadobiti milost duhovne vježbe o ovim četirima stvarnostima, to jest o dužini, širini, visini i dubini? Kojim redom da započnem kako ne bih izgubila plaću za ovu vježbu, ako u neznanju krenem krivim redom? »Nepoznavanje reda, naime – prema blaženom Ambroziju – pomućuje neporočnost zasluga; smatra se – po njegovu mišljenju – kako u nama ne postoji savršena spoznaja stvari ako znamo što treba činiti a ne znamo kojim redom treba ići« (Ambrozije, Sermo 4. in Ps 118, 27, br. 12.).

Bonaventura nam kao čovjek svet i posebno obdaren nebeskim darom mudrosti Božje daje odgovor utemeljen na nauku svetih otaca prije njega. Stoga odgovara pitanju naše duše i poučava nas na ovom putu uzdizanja duše prema Bogu ovako: Dušo, po riječima blaženoga Bernarda papi Eugeniju, »neka tvoje promatranje počne od tebe, kako se ne bi, zanemarivši sebe, uzalud trudila oko drugih stvari« (Bernard, De considerat. knj. 2, pogl. 3, br. 6.). Također Ambrozije veli u »Razmatranjima«: »Mnogi ljudi znaju mnoge stvari, a ne poznaju sami sebe, druge istražuju, a sebe zanemaruju, tragaju za Bogom preko vanjskih stvari, zanemarujući svoju nutrinu, u kojoj je Bog. Stoga se moramo željeti vratiti od vanjskih stvari nutrini i od nižih stvari uzići k višima, kako bismo mogli spoznati, odakle dolazimo i kamo idemo, odakle sam i tko sam. I jedino se tako od spoznaje sebe možemo uspeti spoznaji Boga« (Bernard, Meditationes piissimae de cognitione humanae conditionis, pogl. 1, br. 1.). Isto veli i Krizostom tumačeći Mateja: »Spoznaja samoga sebe nije najneznatniji dio mudroslovlja« (Krizostom, Homil. 25, br. 4.). Tako isto Ambrozije u »Šestodnevlju«: Spoznaj koliki si. Pripazi na se, da uvidiš, što po mišljenju u te ulazi, a što po govoru izlazi« (Ambrozije, Hexaemeron, knj. 4, pogl. 8, br. 50.).

»Ispituj dakle, dušo, svoj život u svakodnevnom razgovoru. Mirno pazi na to, koliko napreduješ a koliko nazaduješ; kakva si glede morala, kakva glede čuvstava; koliko si Bogu slična, koliko od njega različna, kako si mu blizu a kako daleko. Ovo uvijek drži, kako si mnogo vrednija hvale i bolja ako sebe poznaješ, nego ako bi, sebe zanemarivši, upoznala tijek zvijezda, moć i ljekovitost biljaka, sposobnosti ljudi, narav životinja i stekla znanje o svim nebeskim i zemaljskim stvarima. Vraćaj se, dakle, sebi, pa ako ne uvijek, onda barem katkad. Vladaj svojim nagnućima, usmjeruj čine i ispravljaj korake« (Bernard, Meditat., pogl. 1, br. 1.). Drži se dakle, dušo, savjeta svetaca i zraku razmatranja prvo usmjeri na istok, to jest razmotri svoje stanje. Brižljivo, dakle, promotri, kako si od višnjega Tvorca po naravi krasno oblikovana, kako si svojom voljom po grijehu opako izobličena i kako si s mnogo ljubavi od božanske dobrote po milosti obnovljena i milosno preoblikovana.

Molimo stoga opetovano, srcem ponavljajući riječi Psalma:
»Blago čovjeku komu je pomoć tebi! U svome je srcu rasporedio putove uzlaska iz ove suzne doline u mjesto Božjega prebivališta« (Ps 83, 6-7)

Budući da blaženstvo nije ništa drugo doli uživanje najvećega dobra, a najveće je dobro iznad nas, onda nitko ne može postati blaženim ako se ne uzdigne iznad samoga sebe, i to ne po uzlasku tijela nego srca. Ali to traži i naše poniženje, jer se iznad sebe ne možemo uzdići ako smo bogati vlastitim duhom, svojim egom, već moramo biti siromašni duhom, kako bi se u nama mogla nastaniti viša sila koja nas uzdiže. Bez božanske pomoći ništa se neće dogoditi. A božanska pomoć prati samo one koji je iz srca ponizno i odano išću; to znači uzdisati za njom u ovoj suznoj dolini, što se događa po žarkoj molitvi. Stoga je molitva majka i izvor nadnaravnog uzdizanja duše. Pomolimo se dakle i recimo Gospodinu našemu: »Vodi me, Gospodine, na svome putu, i hodit ću u tvojoj istini; neka se raduje srce moje da se boji imena tvojega.« (Ps 85, 11)

U uvođenju u svako razmatranje i uzdizanje duha Bogu, može nam pomoći Isusova molitva srca:
GOSPODE ISUSE KRISTE SMILUJ MI SE

Ta je spasonosna molitva ponajbolje opisana u Ispovijesti Ruskog Hodočasnika gdje čitamo: »Ja sam po milosti Božjoj čovjek kršćanin, po djelima velik grešnik, po zanimanju beskućni hodočasnik najnižeg staleža, koji luta od mjesta do mjesta. Moja se imovina sastoji od ovoga: na leđima torba s dvopekom, a pod pazuhom Biblija. To je sve. Dvadeset i četvrte nedjelje po Duhovima došao sam u crkvu da se pomolim na službi Božjoj. Čitali su Poslanicu Solunjanima, gdje je rečeno: »Bez prestanka se molite!« Te su mi se riječi napose usadile u pamet i tako sam počeo razmišljati kako je moguće moliti bez prestanka kada je svakome čovjeku prijeko potrebno da obavlja i druge poslove radi uzdržavanja svoga života? Tražio sam po Svetom pismu i ondje vidio svojim očima isto ono što sam i čuo: da se upravo treba moliti bez prestanka, moliti se u duhu u svako vrijeme, sklapati ruke na molitvu na svakom mjestu. Razmišljao sam i razmišljao, i nisam mogao smisliti kako riješiti to pitanje.

Razmišljao sam što da radim, gdje da pitam pa da mi tko objasni. Da pođem po crkvama u kojima su na glasu dobri propovjednici, možda ondje budem čuo razjašnjenje? I tako sam pošao. Čuo sam mnogo dobrih propovijedi o molitvi. Ali sve su to bile općenite pouke o molitvi: što je molitva, kako se treba moliti, koji su plodovi molitve. Ali kako napredovati u molitvi, to nitko nije govorio. Bila je i jedna propovijed o duhovnoj i o neprestanoj molitvi. Ali kako postići takvu molitvu, to nije bilo objašnjeno. Tako me slušanje propovijedi nije zadovoljilo. Naslušavši ih se i ne postigavši objašnjenja kako da se moli bez prestanka, nisam dalje pohađao javnih propovijedi. Odlučio sam, s pomoću Božjom, tražiti iskusnog i upućenog subesjednika koji bi mi protumačio potrebno o neprestanoj molitvi zbog moje neotklonjive čežnje za ovom spoznajom. (…)

– Neprestana unutarnja Isusova molitva jest neprekidno i stalno zazivanje imena Isusa Krista ustima, razumom i srcem. Ona je predstavljanje Njegove postojane prisutnosti, uz prošnju Njegovog smilovanja, za svakim poslom, na svakom mjestu, u svako vrijeme, dapače i u snu. Izražava se ovim riječima: Gospode Isuse Kriste, smiluj mi se! Ako se netko privikne ovom zazivanju, osjećat će veliku utjehu, ali i potrebu da obavlja uvijek ovu molitvu, tako da bez molitve uopće neće moći ni biti, a ona će se sama po sebi u njemu izlijevati. Razumiješ li sada što je neprestana molitva?

– Vrlo razumljivo, oče moj. Za ljubav Božju, naučite me kako se može postići! – uskliknuh od radosti.

– Dakle, kako se može priviknuti na molitvu, pročitat ćemo u ovoj knjizi. Knjiga se zove Dobrotoljublje. Obuhvaća podrobno sav nauk o neprestanoj molitvi, koji su izložila dvadesetpetorica svetih otaca i tako je uzvišen i koristan da se smatra glavnim i prvim učiteljem duhovnoga života i, kako govori sveti Nicefor, »vodi do spasenja bez muke i znoja«.

– Zar je uzvišenija i svetija od samog Svetog pisma? – pitao sam.

– Ne, nije uzvišenija ni svetija od Svetog pisma, ali sadrži jasna objašnjenja onoga što je sadržano u tajanstvenom obliku u Svetom pismu, koje je, zbog svoje uzvišenosti, nedokučivo za naš ograničeni razum. Evo primjera: sunce je divno svjetlilo, najveličajnije i najblistavije. Ali ne možeš ga pogledati i promatrati prostim, nezaštićenim okom. Potrebno je izvjesno potamnjeno staklo, premda milijun puta manje i mračnije od sunca, kroz koje bi ti mogao promatrati tog prekrasnog kralja svjetlila, radovati se i primati njegove plamene zrake. Tako je i Sveto pismo blistavo sunce, a ovo Dobrotoljublje potrebno staklo.

A sada slušaj, čitat ću na koji se način valja privikavati na neprestanu unutarnju molitvu. Starac je otvorio Dobrotoljublje, potražio pouku svetog Šimuna, Novog Bogoslova: »Sjedni u tišini i osami, prikloni glavu, zaklopi oči, diši spokojnije, u mislima gledaj u nutrinu srca, svodi um, tj. svoje misli, iz glave u srce. Dok dišeš, izgovaraj tiho usnama ili samo razumom: »Gospode Isuse Kriste, smiluj mi se!« Nastoj odagnati od sebe rastresajuće misli, budi miran i strpljiv i češće ponavljaj ovu vježbu.

Treba se priviknuti na zazivanje Imena Božjega kao na disanje, u svako vrijeme, na svakom mjestu i pri svakom poslu. Apostol govori: ‘Molite bez prestanka’, tj. uči da se treba Boga spominjati u svako vrijeme, na svakom mjestu, u svakom poslu. Dok nešto radiš, trebaš imati na umu Stvoritelja svih stvari; ako gledaš svjetlost, sjeti se Onoga koji ti ju je darovao; ako gledaš nebo, zemlju, more i sve što je u njima, divi se i slavi Onoga koji je sve to stvorio; ako se odijevaš, sjeti se čiji je to dar i zahvali Onomu koji proviđa tvoj život. Ukratko rečeno, neka ti svaki pokret bude povod da se sjećaš i proslavljaš Boga i, eto, dok neprestano moliš, radovat će se duša tvoja. – Pogledajte kako je ovaj način neprestane molitve ugodan, lagan i dostupan svakome tko ima imalo ljudskih osjećaja.«

Priredio: fra Mate Bašić, prema Doctoris Seraphici S. Bonaventurae, Opera Omnia – Tomus VIII., Soliloquium – Razgovor sa samim sobom – Preveo: fra Stjepan Pavić, Zagreb, 2011.