I taj dan je došao! Poslije više od tri mjeseca u Njegovoj zemlji imao sam veliku milost biti u Betlehemu. Ovaj prosinac protekao je više nego intenzivno. Došašće je svakako drukčije nego kod nas u domovini. Primjerice, ceste su okićene polovicom prosinca za Hanuku, no naravno ne i za Božić.

Bilo se potrebno naviknuti na to da nema naših adventskih pjesama, kako u svakodnevnom životu, tako ni na misi. Mi imamo zaista bogatu tradiciju Božićnih pjesama koje često nismo svjesni.

Kako se vrijeme Božića sve više i više bližilo, sve me je više obuzimala misao da ću biti u Betlehemu za Božić.Tko to ne bi poželio! Iako nije hladno, nema snijega i nema okićenih trgova oko mene, idem u Betlehem! Puno ljudi bi sve mijenjalo samo za to da budu u Davidovu gradu za Božić.

Par dana prije Božića svi smo se zaputili u špilju rođenja kako bi se u miru, sami pripremili za svetkovinu rođenja našega Spasitelja. Moram priznati da mi je taj doživljaj, kao i svaki nadolazeći, bio poput nekog drugog svijeta, nešto doista posebno. Zapravo, teško je to uopće opisati. U Betlehem smo stigli nešto poslije 12 sati na Badnjak. Skoro cijelo popodne program je bio ispunjen dočekom jeruzalemskog patrijarha, slavljenjem liturgije časova, te večerom sa palestinskim predsjednikom Mahmoudom Abbasom koji na Badnjak tradicionalno dolazi kod franjevaca na večeru. To je tradicija koju je započeo još Yasser Arafat. Toliko osiguranja još nikad nisam vidio. Boje se za sigurnost palestinskog predsjednika jer postoji velika opasnost atentata od strane Hamasa, koji ne preferira nikoga tko popušta pred zahtjevima Zapada.

Sam ulazak u crkvu sv. Katarine, gdje se slavila polnoćka, bio je ponešto otežan zbog navedenog osiguranja koje je postavilo šest kontrolnih točaka za pregled vjernika koji su pristizali. Na samom ulazu susreo sam hrvatsku veleposlanicu u Izraelu, s kojom smo se prethodno susreli u Jeruzalemu i Tel Avivu. S njom je stiglo i desetak Hrvata koji su u posjetu Izraelu. Naravno da je to uvijek doživljaj, vidjeti „svoje“ ovdje, tako daleko od domovine. U 23.15 svečano je počela liturgija službe čitanja na kojoj sam prisustvovao.

Nešto prije ponoći uočio sam dvojicu svećenika i fra Fernanda koji me je ranije pozvao da sudjelujem na misi u spilji rođenja kad god poželim. Još prije nego što sam stigao u Betlehem, zbog brojnih sam se obaveza pomirio s time da neću biti u mogućnosti proslaviti polnoćku u spilji rođenja. No, kada sam ih vidio kako prolaze, obuzela me nevjerojatna želja da prisustvujem na misi na točnom mjestu gdje se Isusovo rođenje odvijalo pa sam se jednostavno ustao i pošao za njima. Došao sam u zadnji čas jer se ulaz za kriptu taman zaključavao. I eto, stigoh nešto prije ponoći u spilju rođenja! Taj je doživljaj teško i zamisliti jer su rijetki imali tu privilegiju!

Misa je bila na arapskom, no neke odgovore sam već znao, kao i neke pjesme i Oče naš. No, prije svega i iznad svega, u trenutku kada je misa počela obuzeo me taj nevjerojatan osjećaj blizine mjesta rođenja. Uistinu poseban Božić! Zapravo, siguran sam da se taj osjećaj nikad ne može dovoljno dobro opisati i da čovjek jednostavno mora biti tamo da bi shvatio veličinu Boga koji dolazi u djetešcu. To je zaista neshvatljiv misterij. U trenutku kada je odjeknula „Slava Bogu na visini“, kao da su tamo opet, poslije 2010 godina bile prisutne nebrojene čete anđela i sve je odjekivalo izvanrednim mirom i radošću. Čovjek u tome trenutku stvarno vidi svoju neznatnost i neizmjernu veličinu Božju. Nakon te spoznaje može samo slaviti i hvaliti Boga i prepustiti se Njegovoj milosti. Milosti koja je dana svima nama ljudima, koju često ne vidimo, dok ne postane toliko vidljiva da je jednostavno možeš „opipati“.

Poslije polnoćke mise su se izmjenjivale tijekom cijele noći i dana, te smo mi franjevci imali različite službe u navedeno vrijeme. Na kraju stigosmo u Jeruzalem navečer, poprilično iscrpljeni, no sa nevjerojatnom radošću po kojoj čak i tjelesni umor nestaje. Čovjek jednostavno mora otvoriti svoje srce i dozvoliti da se svakodnevno u njegovom srcu odvija Božić!