Bonaventurijanske spasonosne duhovne vježbe – KONCEPT I PRVI KORAK

Saint%20Bonaventura%20in%20Ecstasy-attributed%20to%20Abraham%20van%20Diepenbeeck%20,%2017th%20century,%20Royal%20Museum%20of%20Fin

KONCEPT BONAVENTURIJANSKIH DUHOVNIH VJEŽBI

Bonaventurijanske spasonosne duhovne vježbe sastoje se od četiri dijela.

1. dio: Razmatra se o tome kako duša po duhovnoj vježbi mora zraku razmatranja usmjeriti na svoju nutrinu, da vidi, kako je po prirodi oblikovana, po grijehu izobličena, a po milosti obnovljena i milosno preoblikovana.
U tom se dijelu obrađuju koraci u kojima se razmatra:
a.) Kako je višnji Umjetnik dušu po naravi krasno oblikovao
b.) Kako je duša po volji grijehom izopačena
c.) Kako je divno božanska dobrota dušu po milosti nanovo oblikovala

2. dio: Kako duša po duhovnoj vježbi mora zraku razmatranja usmjeriti na izvanjske stvari, da spozna, kako je nestalno svjetovno bogatstvo, kako promjenjiva veličina i kako bijedan svjetovni sjaj.
U tom se dijelu razmatraju koraci:
a.) O trostrukoj ispraznosti svjetovnih stvari
b.) O razlogu zašto mnogi na zemlji bivaju oslijepljeni
c.) O božanskoj utjesi i o raspoloživosti da se ona zadobije

3. dio: Kako duša po duhovnoj vježbi mora zraku razmatranja usmjeriti na niže stvari, da spozna neizbježnu nužnost ljudske smrti, pravednost posljednjega suda i strogoću paklene kazne
U tom se dijelu razmatraju koraci:
a.) O neizbježnoj nužnosti smrti
b.) O neizrecivoj pravednosti posljednjega suda
c.) O nesnosnosti paklenih muka

4. dio: Kako duša po duhovnoj vježbi mora zraku razmatranja usmjeriti na više stvari, da vidi dvanaest nebeskih radosti poteklih iz razmišljanja bilo o nižim, bilo o vanjskim, bilo o nutarnjim, bilo o višim stvarima.
U tom se dijelu razmatraju koraci:
a.) O nebeskoj radosti općenito
b.) O nebeskoj radosti posebno, i to prvo o trostrukoj radosti nastaloj iz usmjerenja razmatranja na ono što je dolje
c.) Kako Blaženi usmjeruju zraku razmatranja na ono što je pored njih, i raduju se trostrukom predmetu
d.) Kako Blaženi usmjeruju zraku razmatranja na ono što je u njima, i trostruko se raduju
e.) Kako Blaženi usmjeruju zraku razmatranja na ono što je iznad njih i savršeno se raduju u najvišem Dobru i po trima moćima duše

Ove Bonaventurijanske spasonosne duhovne vježbe kao cilj i plod imaju: Upoznavanje Boga, ljubljenje Boga i radovanje zbog Boga. Uz pomoć njih u ljudskom biću raste spoznaja Boga i ljubav prema Bogu te radost u nadi za potpunom radošću u stvarnosti Neba. Pomoću ovih vježbi raste spoznaja o samima sebi i umnaža se obnoviteljska milost u nama. Na taj način ljudski duh pobožnog vjernika koji obavlja ove vježbe, počinje razmišljati o radosti neba, njegov jezik o tome govori, njegovo srce to ljubi, duša za tim čezne, tijelo žeđa, sve biće želi dok ne uđe u radost svoga Boga, koji je trojstven i jedan blagoslovljen u vjekove. Bonaventurijanske spasonosne duhovne vježbe u onome koji ih obavlja, tvore ljestve za uzlazak Bogu. Po njima čovjek može doći do promatranja prvoga počela koje je posve iznad nas. Svatko biva osposobljen ući u svoj duh koji je vjekovita slika Božja i tako zaći u bogatstvo Božje istine, nadilazeći samoga sebe prema onom vječnom i posve duhovnom koje je iznad svakoga od nas, upirući pogled u prvo počelo; što znači radovati se spoznaji Boga i u poštovanju njegovoga veličanstva.

PRVI KORAK

U preambuli prvog koraka ovih bonaventurijanskih spasonosnih duhovnih vježbi i koračanja na putu prema Bogu predmet razmatranja mora biti spoznaja kako duša po ovoj duhovnoj vježbi mora zraku razmatranja usmjeriti na svoju nutrinu, da vidi, kako je po prirodi oblikovana, po grijehu izobličena, a po milosti obnovljena i milosno preoblikovana.

Stoga sv. Bonaventura savjetuje prvi unutarnji upit duše, koji glasi: Reci mi čovječe, molim te, hoću li nakon pobožna zazivanja božanskog veličanstva, ponizna vapaja vječnoj mudrosti i napokon iskrene molitve višnjoj ljubavi i blagosti zadobiti milost duhovne vježbe o ovim četirima stvarnostima, to jest o dužini, širini, visini i dubini? Kojim redom da započnem kako ne bih izgubila plaću za ovu vježbu, ako u neznanju krenem krivim redom? »Nepoznavanje reda, naime – prema blaženom Ambroziju – pomućuje neporočnost zasluga; smatra se – po njegovu mišljenju – kako u nama ne postoji savršena spoznaja stvari ako znamo što treba činiti a ne znamo kojim redom treba ići« (Ambrozije, Sermo 4. in Ps 118, 27, br. 12.).

Bonaventura nam kao čovjek svet i posebno obdaren nebeskim darom mudrosti Božje daje odgovor utemeljen na nauku svetih otaca prije njega. Stoga odgovara pitanju naše duše i poučava nas na ovom putu uzdizanja duše prema Bogu ovako: Dušo, po riječima blaženoga Bernarda papi Eugeniju, »neka tvoje promatranje počne od tebe, kako se ne bi, zanemarivši sebe, uzalud trudila oko drugih stvari« (Bernard, De considerat. knj. 2, pogl. 3, br. 6.). Također Ambrozije veli u »Razmatranjima«: »Mnogi ljudi znaju mnoge stvari, a ne poznaju sami sebe, druge istražuju, a sebe zanemaruju, tragaju za Bogom preko vanjskih stvari, zanemarujući svoju nutrinu, u kojoj je Bog. Stoga se moramo željeti vratiti od vanjskih stvari nutrini i od nižih stvari uzići k višima, kako bismo mogli spoznati, odakle dolazimo i kamo idemo, odakle sam i tko sam. I jedino se tako od spoznaje sebe možemo uspeti spoznaji Boga« (Bernard, Meditationes piissimae de cognitione humanae conditionis, pogl. 1, br. 1.). Isto veli i Krizostom tumačeći Mateja: »Spoznaja samoga sebe nije najneznatniji dio mudroslovlja« (Krizostom, Homil. 25, br. 4.). Tako isto Ambrozije u »Šestodnevlju«: Spoznaj koliki si. Pripazi na se, da uvidiš, što po mišljenju u te ulazi, a što po govoru izlazi« (Ambrozije, Hexaemeron, knj. 4, pogl. 8, br. 50.).

»Ispituj dakle, dušo, svoj život u svakodnevnom razgovoru. Mirno pazi na to, koliko napreduješ a koliko nazaduješ; kakva si glede morala, kakva glede čuvstava; koliko si Bogu slična, koliko od njega različna, kako si mu blizu a kako daleko. Ovo uvijek drži, kako si mnogo vrednija hvale i bolja ako sebe poznaješ, nego ako bi, sebe zanemarivši, upoznala tijek zvijezda, moć i ljekovitost biljaka, sposobnosti ljudi, narav životinja i stekla znanje o svim nebeskim i zemaljskim stvarima. Vraćaj se, dakle, sebi, pa ako ne uvijek, onda barem katkad. Vladaj svojim nagnućima, usmjeruj čine i ispravljaj korake« (Bernard, Meditat., pogl. 1, br. 1.). Drži se dakle, dušo, savjeta svetaca i zraku razmatranja prvo usmjeri na istok, to jest razmotri svoje stanje. Brižljivo, dakle, promotri, kako si od višnjega Tvorca po naravi krasno oblikovana, kako si svojom voljom po grijehu opako izobličena i kako si s mnogo ljubavi od božanske dobrote po milosti obnovljena i milosno preoblikovana.

Molimo stoga opetovano, srcem ponavljajući riječi Psalma:
»Blago čovjeku komu je pomoć tebi! U svome je srcu rasporedio putove uzlaska iz ove suzne doline u mjesto Božjega prebivališta« (Ps 83, 6-7)

Budući da blaženstvo nije ništa drugo doli uživanje najvećega dobra, a najveće je dobro iznad nas, onda nitko ne može postati blaženim ako se ne uzdigne iznad samoga sebe, i to ne po uzlasku tijela nego srca. Ali to traži i naše poniženje, jer se iznad sebe ne možemo uzdići ako smo bogati vlastitim duhom, svojim egom, već moramo biti siromašni duhom, kako bi se u nama mogla nastaniti viša sila koja nas uzdiže. Bez božanske pomoći ništa se neće dogoditi. A božanska pomoć prati samo one koji je iz srca ponizno i odano išću; to znači uzdisati za njom u ovoj suznoj dolini, što se događa po žarkoj molitvi. Stoga je molitva majka i izvor nadnaravnog uzdizanja duše. Pomolimo se dakle i recimo Gospodinu našemu: »Vodi me, Gospodine, na svome putu, i hodit ću u tvojoj istini; neka se raduje srce moje da se boji imena tvojega.« (Ps 85, 11)

U uvođenju u svako razmatranje i uzdizanje duha Bogu, može nam pomoći Isusova molitva srca:
GOSPODE ISUSE KRISTE SMILUJ MI SE

Ta je spasonosna molitva ponajbolje opisana u Ispovijesti Ruskog Hodočasnika gdje čitamo: »Ja sam po milosti Božjoj čovjek kršćanin, po djelima velik grešnik, po zanimanju beskućni hodočasnik najnižeg staleža, koji luta od mjesta do mjesta. Moja se imovina sastoji od ovoga: na leđima torba s dvopekom, a pod pazuhom Biblija. To je sve. Dvadeset i četvrte nedjelje po Duhovima došao sam u crkvu da se pomolim na službi Božjoj. Čitali su Poslanicu Solunjanima, gdje je rečeno: »Bez prestanka se molite!« Te su mi se riječi napose usadile u pamet i tako sam počeo razmišljati kako je moguće moliti bez prestanka kada je svakome čovjeku prijeko potrebno da obavlja i druge poslove radi uzdržavanja svoga života? Tražio sam po Svetom pismu i ondje vidio svojim očima isto ono što sam i čuo: da se upravo treba moliti bez prestanka, moliti se u duhu u svako vrijeme, sklapati ruke na molitvu na svakom mjestu. Razmišljao sam i razmišljao, i nisam mogao smisliti kako riješiti to pitanje.

Razmišljao sam što da radim, gdje da pitam pa da mi tko objasni. Da pođem po crkvama u kojima su na glasu dobri propovjednici, možda ondje budem čuo razjašnjenje? I tako sam pošao. Čuo sam mnogo dobrih propovijedi o molitvi. Ali sve su to bile općenite pouke o molitvi: što je molitva, kako se treba moliti, koji su plodovi molitve. Ali kako napredovati u molitvi, to nitko nije govorio. Bila je i jedna propovijed o duhovnoj i o neprestanoj molitvi. Ali kako postići takvu molitvu, to nije bilo objašnjeno. Tako me slušanje propovijedi nije zadovoljilo. Naslušavši ih se i ne postigavši objašnjenja kako da se moli bez prestanka, nisam dalje pohađao javnih propovijedi. Odlučio sam, s pomoću Božjom, tražiti iskusnog i upućenog subesjednika koji bi mi protumačio potrebno o neprestanoj molitvi zbog moje neotklonjive čežnje za ovom spoznajom. (…)

– Neprestana unutarnja Isusova molitva jest neprekidno i stalno zazivanje imena Isusa Krista ustima, razumom i srcem. Ona je predstavljanje Njegove postojane prisutnosti, uz prošnju Njegovog smilovanja, za svakim poslom, na svakom mjestu, u svako vrijeme, dapače i u snu. Izražava se ovim riječima: Gospode Isuse Kriste, smiluj mi se! Ako se netko privikne ovom zazivanju, osjećat će veliku utjehu, ali i potrebu da obavlja uvijek ovu molitvu, tako da bez molitve uopće neće moći ni biti, a ona će se sama po sebi u njemu izlijevati. Razumiješ li sada što je neprestana molitva?

– Vrlo razumljivo, oče moj. Za ljubav Božju, naučite me kako se može postići! – uskliknuh od radosti.

– Dakle, kako se može priviknuti na molitvu, pročitat ćemo u ovoj knjizi. Knjiga se zove Dobrotoljublje. Obuhvaća podrobno sav nauk o neprestanoj molitvi, koji su izložila dvadesetpetorica svetih otaca i tako je uzvišen i koristan da se smatra glavnim i prvim učiteljem duhovnoga života i, kako govori sveti Nicefor, »vodi do spasenja bez muke i znoja«.

– Zar je uzvišenija i svetija od samog Svetog pisma? – pitao sam.

– Ne, nije uzvišenija ni svetija od Svetog pisma, ali sadrži jasna objašnjenja onoga što je sadržano u tajanstvenom obliku u Svetom pismu, koje je, zbog svoje uzvišenosti, nedokučivo za naš ograničeni razum. Evo primjera: sunce je divno svjetlilo, najveličajnije i najblistavije. Ali ne možeš ga pogledati i promatrati prostim, nezaštićenim okom. Potrebno je izvjesno potamnjeno staklo, premda milijun puta manje i mračnije od sunca, kroz koje bi ti mogao promatrati tog prekrasnog kralja svjetlila, radovati se i primati njegove plamene zrake. Tako je i Sveto pismo blistavo sunce, a ovo Dobrotoljublje potrebno staklo.

A sada slušaj, čitat ću na koji se način valja privikavati na neprestanu unutarnju molitvu. Starac je otvorio Dobrotoljublje, potražio pouku svetog Šimuna, Novog Bogoslova: »Sjedni u tišini i osami, prikloni glavu, zaklopi oči, diši spokojnije, u mislima gledaj u nutrinu srca, svodi um, tj. svoje misli, iz glave u srce. Dok dišeš, izgovaraj tiho usnama ili samo razumom: »Gospode Isuse Kriste, smiluj mi se!« Nastoj odagnati od sebe rastresajuće misli, budi miran i strpljiv i češće ponavljaj ovu vježbu.

Treba se priviknuti na zazivanje Imena Božjega kao na disanje, u svako vrijeme, na svakom mjestu i pri svakom poslu. Apostol govori: ‘Molite bez prestanka’, tj. uči da se treba Boga spominjati u svako vrijeme, na svakom mjestu, u svakom poslu. Dok nešto radiš, trebaš imati na umu Stvoritelja svih stvari; ako gledaš svjetlost, sjeti se Onoga koji ti ju je darovao; ako gledaš nebo, zemlju, more i sve što je u njima, divi se i slavi Onoga koji je sve to stvorio; ako se odijevaš, sjeti se čiji je to dar i zahvali Onomu koji proviđa tvoj život. Ukratko rečeno, neka ti svaki pokret bude povod da se sjećaš i proslavljaš Boga i, eto, dok neprestano moliš, radovat će se duša tvoja. – Pogledajte kako je ovaj način neprestane molitve ugodan, lagan i dostupan svakome tko ima imalo ljudskih osjećaja.«

Priredio: fra Mate Bašić, prema Doctoris Seraphici S. Bonaventurae, Opera Omnia – Tomus VIII., Soliloquium – Razgovor sa samim sobom – Preveo: fra Stjepan Pavić, Zagreb, 2011.