Bonaventurijanske spasonosne duhovne vježbe – DRUGI KORAK – O UMNOJ ILI DUHOVNOJ MOLITVI SRCA

St%20Bonaventure

U ovom koraku Sveti Šimun, Novi Bogoslov zapovijeda i savjetuje, i biskupima, i prezbiterima, i redovnicima, i laicima, u svako vrijeme i u svaki čas izlijevati ovu svetu molitvu srca i takoreći disati tom molitvom i ponavljati GOSPODE ISUSE KRISTE SMILUJ MI SE, jer nema jačega oružja ni na zemlji, ni na nebu, – govori on zajedno sa svetim apostolom – kao što je ime Isusa Krista. Znaj i ovo, da su ne samo u pustinji ili u usamljenoj samoći postojali učitelji i mnogobrojni vršioci te skrivene svete radnje, nego i u velikim gradovima. Primjerice, patrijarh Fotije carigradski izveden je na patrijarštvo iz senatorskog zvanja, ali iako nije bio redovnik, on je još na svom visokom položaju bio vičan umnom moljenju i napredovao u njemu do takvog stupnja, da je po riječima sv. Šimuna Solunskog njegovo lice sijalo milošću Duha Svetoga kao u drugoga Mojsija. Po riječima istoga sv. Šimuna, Patrijarh Fotije napisao je i zapaženu knjigu o umnom moljenju. On govori da su Sveti Ivan Zlatousti i Sveti Ignacije i Kalist kao carigradski patrijarsi napisali svoje knjige o tom unutarnjem moljenju.

Dakle, ako ti ne vršiš ovu umnu molitvu srca, misleći da se njome može baviti samo pustinjak, monah ili redovnik, tebe pobija patrijarh Kalist, koji se obučio umnom moljenju, obavljajući kuharsku službu; i patrijarh Fotije koji se već kao patrijarh obučio vještini staranja o srcu. Ako si lijen za bavljenje umnim moljenjem srca, ti onda naročito zaslužuješ prijekor, jer, po riječima sv. Grgura Sinajskog, ni pustinja, ni usamljenost nisu toliko korisni pri ovom poslu, kao razumno sagledavanje iste. Ako kažeš da nemaš učitelja koji bi te naučio tom moljenju, Sam Gospodin ti zapovijeda da se učiš iz Svetoga pisma govoreći: “Ispitajte Pisma, i u njima ćete naći život vječni.” Ako si zbunjen, ne nalazeći tiho mjesto, tebe opovrgava sv. Petar Damaščanski koji govori: “Početak otkupljenja čovjeka, sastoji se u tome da on ostavi svojih želja i shvaćanja te ispunjava Božju volju, i onda se u cijelom svijetu neće naći takva stvar ili mjesto koji bi moglo zasmetati spasenju”. Ako te dovode u zabunu riječi Svetoga Grgura Sinajskog koji mnogo govori o samoobmani koja nastaje prilikom ovoga zanimanja, ove molitve, onda će te isti sveti otac ispraviti govoreći: “Prizivajući Boga mi se ne trebamo strašiti, ni sumnjati. Jer, ako su neki i skrenuli povrijedivši se umom, znaj da su oni to pretrpjeli od samovolje i visokoumlja: Ako netko u pokornosti s raspitivanjem i smirenoumno traži Boga, on nikada neće pretrpjeti ozljedu čuvanu milošću Kristovom. Jer onome koji pravedno i neporočno živi i izbjegava samougađanja i visokoumlje, po riječima Svetih Otaca, cijela mu četa demona ne može nanijeti zlo, makar na njega podigli bezbrojna iskušenja. Samo oni koji samopouzdano i samovoljno postupaju padaju u samoobmanu. Oni pak koji se spotiču o kamen Svetoga pisma, iz bojazni od samoobmane klone se umnoga moljenja, preokreću bijelo u crno i crno u bijelo: Jer, ne zbog zabrane umnoga moljenja uče nas Sveti Oci o uzrocima koji dovode do samoobmane, nego da bi nas unaprijed sačuvali od samoobmane. Zbog toga i sv. Grgur Sinajski, zapovijedajući onima koji se obučavaju u molitvi da se ne boje i ne kolebaju, ukazuje im i na uzroke samoobmane: samovolju i visokoumlje.

Želeći (nam) da ne pretrpimo štetu od ovih poroka, Sveti Oci zapovijedaju izučavanje Svetoga pisma i rukovođenje njime po riječima Petra Damaščanskog: brat brata ima za dobrog saveznika. Ako se ti iz bogobojazni i zbog jednostavnosti srca bojiš pristupit umnom moljenju srca, onda sam i ja gotovo na strah zajedno s tobom uplašen. No, treba se, prema poslovici, bojati praznih priča: “Boje se vuka – pa ne idu u šumu”. I Boga se treba bojati, no ne bježati od Njega i ne odricati ga se.

Kao ne mala prepreka bavljenju umnom molitvom, kod nekih javlja se njihova tjelesna nemoć. Budući da nisu kadri podnijeti napore i post kakav su nosili sveti, oni misle da im je zbog toga nemoguće započeti umno moljenje srca. Ispravljajući njihovu pogrešku, Sveti Bazilije Veliki uči: “uzdržljivost se određuje svakome po njegovoj tjelesnoj snazi”. I ja mislim da nije bezopasno razbiti snagu tijela prekomjernim uzdržavanjem i učiniti ga neaktivnim i nesposobnim za dobra djela. Kada bi za nas bilo dobro da budemo oslabljeni tijelom i da ležimo kao mrtvi jedva dišući, Bog bi nas onda takvima i stvorio. A budući da nas On nije stvorio takvima, onda griješe oni koji prekrasno Božje djelo ne čuvaju onakvim kakvo je ono sazdano. Vjernik je dužan voditi brigu samo o jednom: da se u njegovoj duši nije skrilo zlo lijenosti, da nije oslabio sveti nemir i usrdno obraćanje misli k Bogu, da se nije u njemu pomračilo duhovno posvećenje i prosvijetljenje duše što proizlazi iz Njega. Jer, ako ovo spomenuto dobro uzraste u njemu onda neće biti vremena da se u njemu zadržavaju tjelesne strasti kada je njegova duša zauzeta nebeskim, niti će tijelu preostati vremena za buđenje strasti. Pri takvom nastojanju duše, onaj koji uzima hranu ni po čemu se ne razlikuje od onoga koji je ne uzima. I on je ne samo ispunio post nego i potpuno nejedenje, i ima pohvalu za svoju naročitu brigu o tijelu: jer umjeren život ne izaziva raspaljivanje pohote. Suglasno s time govori i Sveti Izak: “Ako trošiš slabo tijelo više no što ono ima snage, dvostruko smućuješ dušu”. I Sveti Ivan Klimak govori: “Vidio sam tu neprijateljicu (utrobu) umirenom i kako daje umu bodrost”. I na drugome mjestu: “Vidio sam je usahlu od posta kako budi pohotu, da se mi ne bi uzdali u sebe, nego u Boga živoga”. Tome uči i događaj koji spominje blaženi Nikon: “Još u naše vrijeme našao se u pustinji jedan starac, koji trideset godina nije vidio nijednog čovjeka, kruha nije jeo, hranio se jedino korijenjem, i priznao je, da se on za sve te, godine borio protiv demona bluda. I oci su zaključili, da ni gordost, ni hrana nisu bili uzrok te borbe s bludom, nego što starac nije bio naučen umnom moljenju i suprotstavljanju napastima demona. Zbog toga i kaže sv. Maksim Ispovjednik: “Daj tijelu prema njegovoj snazi i sav tvoj podvig obrati na umno moljenju”. A sv. Diadora: “Post ima pohvalu sam po sebi, a ne po Bogu: njegov cilj je privodit cjelovitosti svetosti one koji žele”. I stoga ne priliči onima koji se tome podvrguju o tomu visoko misliti nego u vjeri Božjoj čekati ishod našega stanja. U bilo kojoj umjetnosti majstori ne sude o rezultatu djela prema instrumentu, nego čekaju da se okonča posao i po tome sude o umjetnosti. Zaključujući na taj način o hrani, ne treba polagati svu svoju nadu samo na post, nego umjereno i po svojoj snazi treba stremiti ka umnom moljenju srca. Na taj način ti možeš i gordost izbjegnuti, i ne gnušati se dobre Božje tvorevine, dajući Bogu hvalu za sve.

Umna molitva je moćno oružje kojim vježbenik pobjeđuje svoje nevidljive neprijatelje. Među Svetim ocima, jedni od njih daju pravila monasima da zajedno s ispunjavanjem zapovijedi Kristovih vrše u produžetku pravilo pjevanja psalama; kanona i tropara. Drugi oci, izučivši najtananije izgradnju duhovnog razuma nalaze da je za početnike nedovoljna samo tjelesna obuka, i, učeći ih istovremeno s ispunjavanjem zapovijedi Kristovih i umjerenom pjevanju i čitanju, ustanovljuju umjesto dugog psalmopjevanja i kanona, vršenje umne molitve, dodajući k tome, da ako Duh Sveti naiđe u srdačnoj molitvi, tada, ne oklijevajući, treba ostaviti vanjsko pravilo, jer čovjeka tada ispunjava unutarnja molitva. Treći opet koji imaju i veliko iskustvo i poznajući živote i djela svetih, a naročito kao prosvijetljeni djelovanjem i premudrošću Duha Svetoga, ustanovljuju za početnike, potpunu (a ne djelomičnu) obuku u vršenju umne molitve; dijeleći je na dva stupnja. Ti oci zahtijevaju da se potpuno obrati pažnja umnom moljenju; posvećujući pjevanju malo vremena, i to samo u časovima liturgije, jer su, po njihovim riječima, službe u crkvi i pjevanja dati svim kršćanima, a ne onima koji žele ulaziti u dubine tišine. Uostalom, i putem dugog psalmopjevanja i čitanja kanona i tropara moguće je doći do uspjeha, premda vrlo sporo i s velikim teškoćama. Drugim putem pak ugodnije je i bolje, a trećim najbrže, i to s radošću i čestim posjetima Svetog Duha koji utvrđuje i smiruje srce, pogotovo pri usrdnoj dobrobiti i dobrim željama. U razmjeru koliko se sveta umna molitva stapa s držanjem zapovijedi Božjih ona izgoni bjesove i strasti, dok inače, strasti će savladati onoga tko ne mari za zapovijedi i ne brine se o umnoj molitvi, nego samo za pjevanje i izvanjske radnje. Na prestupanje zapovijedi Gospodnjih svi jednako gledaju, ali ljudi tome različito pristupaju i to tumače; primjerice, netko uzme sebi za pravilo da ne prestupi zapovijedi, da se ne odaje strastima, ali mu se dogodi da pod određenom okolnošću ili u smirenosti uma; ili spletkama demona nekog ožalosti, ili osudi, ili se razljuti, ili ga nadvlada tuga, ili se prepire i pravda, ili isprazno govori, ili laže, ili se prejede; ili se napije ili ružno pomisli, ili nešto slično uradi. Osjećajući se krivim pred Bogom, on će tada početi koriti sebe i s pokajanjem, umnom molitvom od srca padati pred Bogom, da mu Bog oprosti i da mu pomogne da više ne pada u takve grijehe. I tako, on postavlja u molitvi početak čuvanja Zapovijedi i pazi svojim srcem na zle priloge, bojeći se i drhteći da zbog njih ne izgubi kraljevstvo nebesko. Drugi pak živi nemarno, ne vodeći računa o tome pada li ili stoji, misleći da u današnje vrijeme nema ljudi koji čuvaju Zapovijedi i koji se boje da ih prijestupe, i da svatko voljno ili nevoljno griješi pred Bogom i postaje kriv za ove ili one male grijehe i strasti; i iako ih se možda želi osloboditi, smatra to nemogućim: Misleći da je odgovoran ako učini preljub i blud, ubojstvo i krađu, trovanje i slične smrtne grijehe, no ako se uzdržava od njih, on smatra sebe, ispravnim. Na takvoga se odnose riječi otaca: bolji su koji padaju i ustaju, negoli koji stoje i ne kaju se. S pravom se čudimo kako su oba ta čovjeka, kriva za potpuno iste grijehe, različiti pred Bogom; a mislim i pred duhovnim ljudima. Jedan uopće ne zna za padove i ustajanja, makar njime i vladale strasti; a drugi pada i ustaje, biva pobijeđen i pobjeđuje, umrtvljuje se i trudi, neće na zlo odgovoriti zlom; ali se ne uzdržava uslijed navike nastojati ne reći zlo, pati kada ga uvrijede, pa jednako kori sebe što pati i kaje se zbog toga ili ako ne pati zbog nanesene mu uvrede, sigurno se i ne raduje. Svi koji se nalaze u takvom položaju protive se strasti, ne žele joj se pokoriti, pate i bore se. Oci su pak rekli, da je svaka stvar koju duša ne želi – privremena.

Želim još reći o onima koji iskorjenjuju strasti. Postoje takvi koji se raduju kad ih vrijeđaju, ali zbog toga što se nadaju da će dobiti nagradu. Oni iskorjenjuju strasti, ali ne s razumom. Drugi se raduje kad ih uvrijede, smatrajući da ga je trebalo uvrijedit jer je sam dao povoda za to. Takav razumno iskorjenjuje strasti. A postoji i takav, koji ne samo da se raduje što su ga uvrijedili i smatra samoga sebe krivim, nego još i pati zbog uzrujanosti onoga koji ga je uvrijedio. Da nam Bog da takvo stanje duše! Radi jasnijeg upoznavanja i ovog i onog načina življenja, recimo i ovako: prvi, podvrgujući se zakonu, vrši samo svoje vanjsko obdržavanje, drugi prisiljava sebe na umno moljenje imajući uvijek sa sobom ime Isusa Krista da bi iskorijenio neprijatelje i strasti. Prvi se raduje samo ako dovrši to vanjsko usavršavanje. Drugi pak zahvaljuje Bogu ako se nađe u tišini tvoreći molitvu neuznemiravan zlim pomislima. Prvi je željan količine, drugi kakvoće. Kod onoga koji se žuri da ispuni mjeru zacrtanog, ubrzo se stvara radosna umišljenost o sebi, i držeći do vanjske forme, ako ne pazi na sebe, on hrani i njeguje u sebi unutarnjeg farizeja. Kod onoga koji razmišlja kakva mu je molitva rađa se spoznaja svoje nemoći i pomoći Božje.

Moleći se, i, bolje reći, prizivajući Gospodina Isusa protiv demonskih napasti, strasti i zlih pomisli, vidi njihovu pogibao od veličanstvenog imena Kristovog i shvaća Božju silu i pomoć. S druge strane, svladan i uznemiren zlim pomislima upoznaje svoju nemoć, jer se ne može suprotstaviti demonu isključivo svojim snagama. I u tome se sastoji cjelokupno njegovo pravilo i sav život. I mada vrag može i u njemu potaknuti radosno mišljenje o sebi i farizejske misli, ipak, će se u toga vjernika sretati spremnost da priziva Krista na svaku zlu pomisao i, na taj način vrag neće postići uspjeh u svojim đavolskim spletkama. Ali, reći će netko, može i prvi prizivati Krista protiv vražjih napada: Da, moguće je, ali svatko zna iz iskustva da u sadašnje vrijeme oni koji vrše vanjske forme nemaju običaj obučavati se u molitvi protiv zlih pomisli. Takvi naročito neće primiti riječ izgovorenu ili napisanu o unutarnjoj pažnji, u kojoj se sastoji nauka molitve protiv zlih pomisli, i ne samo da tu znanost ne primaju nego se još i protive, i navodeći svoje učitelje tvrde, da Sveti Oci nisu propisali početnicima umno djelovanje, nego samo vanjsko obdržavanje forme u obliku izgovaranja psalama, tropara i kanona koji se čitaju samo ustima i jezikom. I mada je to što oni govore i uče nepravilno, ipak ih svi slušaju, jer takav način moljenja ne zahtjeva obučavanje ili odricanje od svjetske pohote, nego svatko, samo ako mu se prohtije, može se tako moliti, bio to monah, redovnik ili laik. A skriveno sveto moljenje uma u srcu, ta slavna bogougodna umjetnost nad umjetnostima, jer zahtijeva ne samo odricanje od svijeta sa svim njegovim pohotama nego i mnogo pouke, i vježbe ona ne nalazi među redovnicima i laicima mnogo pristaša. Pri svemu tome, treba se ograditi od iskušenja na desno i na lijevo, tj. od očajanja i od samouvjerenosti. Primjećujući da kod onih koji se obučavaju umnom moljenju srca bivaju slučajno a nenamjerno nevoljni padovi oni se nazivaju svakodnevnim grijesima, ne treba zbog toga zapadati u sumnju, jer po mjeri svakoga bivaju i uspjesi i padovi. S druge strane, slušajući o velikoj milosti Božjoj prema nama grešnima; ne smijemo biti samouvjereni, ni bez straha i bez velikog smiraja, no po mjeri ispunjenja zapovijedi pristupajmo ovoj umnoj svetoj radnji: Znajući da i samouvjerenost i očajanje šapuće vrag, treba hitno pobjeći i od jednog i od drugog. I na takav način, uz mnoga izučavanja Svetoga pisma, i koristeći se savjetom iskusnih; smireno se obučavajmo u ovom moljenju. Sveti Oci koji uče da se vršenjem zapovijedi Kristovih pobjeđuju strasti i čisti srce od zlih pomisli, ukazuju odgajanicima da trebaju imati dva najsnažnija oružja, – strah Božji i sjećanje na sveprisutnost Božju, – kao što je rečeno: “Strahom Gospodnjim svako se uklanja od zla “, i:”unaprijed vidim Gospodine kraj moje krivice, da je ne počinim”; pored toga, savjetuje se uvijek sjećanje na smrt i pakao i, još, čitanje Svetih spisa. Sve to dobro je za dobre i bogobojazne muževe; kod neosjetljivih pak i okamenjenih, kad bi se i sami pakao ili sami Bog pojavili, ne bi im se ni tada pojavio strah. Pored toga i sami um kod početnika monaha, redovnika ili lika brzo otupljuje za sjećanje na takve stvari i bježi od njih kao pčela od dima. No mada je spomenuto sjećanje na smrt i dobro i korisno u vrijeme borbe, pored toga najduhovniji i najiskusniji oci dobro su ukazali na još jedno veće i neusporedivo dobro, koje može pomoći čak i sasvim slabima. Prvo sredstvo može se usporediti s onim kad svojim rukama i svojom vlastitom snagom melju žrvnjevima, a drugo – kad melju mlinom pomoću vode i drugih sredstava. Kao što voda sama okreće kotače i kamen, tako i preslatko ime Isusa, zajedno sa sjećanjem na Boga koji potpuno živi u Isusu, pokreće um na molitvu, o čemu veliki u bogoslovlju Izihije govori: “Duša koja čini dobro i koja se naslađuje Isusom, s radošću i ljubavlju i ispovijedanjem uznosi hvalu darodavcu dobra, hvaleći i prizivajući Ga u veselju”; i na drugome mjestu: “Kao što je nemoguće provoditi ovaj život bez hrane i pića, tako je nemoguće bez umnoga hranjenja duše dostići bilo što duhovno i ugodno Bogu, niti osloboditi svoj um od grijeha, čak i kad bi netko primorao sebe da ne griješi zbog straha od muka”. I još: “Iznikle grešne misli u našim srcima, ako ih ne želimo, i ako im se snažno suprotstavljamo, može rastjerati molitva Isusova, proizašla iz dubine srca”. Prvo od gore opisanih sredstava bez umnog moljenja srca, čak i ako se postigne napredak, ipak ne uklanja sporost i teškoće.

Drugim sredstvom pak molitelj se brzo i lako približava Bogu. Budući da je tamo i molitva i vanjska pouka, i ispunjavanje zapovijedi, ovdje je pak i jedno i drugo, i vanjsko i unutarnje hranjenje. Kada novi redovnik, odrekavši se svijeta i činjenja velikih i smrtnih grijeha, položi pred Bogom zavjet da će se uzdržavati ne samo od malih grijeha, svakodnevnih i oprostivih, nego i od djelovanja samih strasti i zlih pomisli, i ušavši svojim umom u srce, počne pri svakom iskušenju i na svaku zlu pomisao prizivati Gospodina Isusa, ili ako po svojoj nemoći oborena pred napastima (naletom) vraga i naruši zapovijed Gospodnju, no opet pripadne Gospodinu sa srdačnom molitvom kajući se osudi sebe, i u takvim stanju ostane do svog kraja , padajući i ustajući, pobjeđivan i pobjeđujući, danju i noću moleći izbavljenje od svog suparnika, zar nema za njega nade na spasenje? Jer, kako pokazuje iskustvo, nije ni najvećim muževima moguće da se sasvim ograde od svakodnevnih grijeha (koji nisu smrtni), a čiji su izvori: riječi, misli, neznanje, zaborav, nevolja, sloboda, slučaj, i koji se po riječima sv. Kasijana mole za svakodnevnu blagodat Kristovu. Ako netko u malodušnosti kaže da sv. Kasijan pod onima koji se očišćuje milošću Kristovim od svakodnevnih grijeha podrazumijeva samo svete a ne početnike i strasne, dopustimo i takvo mišljenje, onda uzmimo u obzir, rasuđivanje i rješavanje tih stvari u svetim spisima, po kojima se svaki početnik i strastan čovjek osuđuje tim svakodnevnim grijesima, ali ponovo može dobiti oproštaj milošću Kristovom kao i svi sveti stalnim pokajanjem i ispovijedanjem Bogu. Jer, kako kaže sv. Dorotej, postoji onaj koji služi strastima i onaj koji se suprotstavlja strastima. Sluga strasti kada čuje jednu riječ, gubi mir, ili govori pet riječi ili deset u odgovoru na jednu, i ljuti se i zbunjuje, odnosno, kad se smiri od uzbuđenja ne prestaje misliti zlo, te onome koji mu je rekao onu riječ, žalosti se što mu nije kazao više no što mu je rekao, i sa još više zla smišlja riječi da mu ih kaže, i neprekidno govori: zašto mu nisam tako rekao? – Kazat ću mu još to i to, – i sve vrijeme se ljuti. To je jedino raspoloženje kad se zlo stanje javlja kao uobičajeno. Drugi, kad čuje riječ također gubi mir i također izgovara pet il deset riječi, i žali što nije rekao još tri uvredljivije riječi i tuguje i sjeća se zla, ali ne prođe mnogo dana i on se umiri; jedan tjedan dana ostaje u istom raspoloženju, drugi se za dan smiri, a treći vrijeđa, ljuti se, zbunjuje, i najednom se smiri. Eto koliko ima različnih nastojanja, i sva ova podliježu sudu dok stoje na snazi. Po tome se može suditi i o svim ostalim slučajevima zašto se strasni ne može očistiti milošću Kristovom od svakodnevnih grijeha koji izgledaju mali. Razmotrimo sada: kada se ovakvi grijesi opraštaju početnicima? O tome govori sv. Dorotej: događa se da netko, čuvši riječ, bude tužan u sebi, ali ne zato što je doživio neugodnost, no, zato što ju nije pretrpio. To je čovjek koji se suprotstavlja strastima. Drugi se bori i muči i biva pobijeđen strašću. Drugi ne želi na zlo odgovori zlom ali se zadovoljava navikom. Drugi se trudi da ne kaže ništa zlo, ali tuguje što je osjetio gorčinu i prebacuje sebi zbog toga što tuguje, i na taj način kaje se. Drugi opet ne tuguje zbog nanese boli ali se i ne raduje. Svi oni suprotstavljaju se strastima: oni ne žele služiti strastima i pate. Takvi, premda su strasni, milošću Kristovom mogu dobiti oproštaj svakodnevnih grijeha koje nisu učinili namjerno nego protiv svoje volje, a za koje je Gospodin zapovjedio Petru da prašta po sedamdeset i sedam puta u jednom danu. Isto to govori i sv. Anastazije Sinajski: “Mi tako rasuđujemo i mislimo o onima koji primaju Svetu Tajnu Tijela i Krvi Gospodnje, da ako oni imaju neke male i oprostive grijehe poput: sagriješiti jezikom, sluhom, okom ili taštinom, ili žalošću, ili razdražljivošću, ili čim drugim sličnim, ali osuđuju sebe i ispovijedaju svoj grijeh Bogu, i na takav način primaju Svetu Tajnu, takvo primanje biva im na očišćenje njihovih grijeha. Kao što nam je u početku bilo rečeno o vještom savladavanju. Naiđe li na nas demonski napad nekom strašću ili zlom pomišlju molitelj priziva protiv njih Krista, i vrag gine sa svojom ponudom. Ako zbog nemoći padne mišlju ili riječju ili srditošću, ili željom tijela, on moli Krista ispovijedajući mu se i kajući se. Ako ga obuzme žalost stežući mu um i srce, on se hvata sjećanja na smrt i pakla i sveprisutnosti Božje i, mučeći se mnogo uz njihovu pomoć, priziva Krista. Zatim, kad stekne mir poslije borbe, ponovo moli Krista da mu bude milostiv za grijehe voljne i nevoljne. I, jednom riječju, u času borbe ili mira pribjegava on Kristu, i Krist mu postaje sve i u svemu, kako u dobrim tako i u zlim prilikama. I ne raduje se mišljenjem o sebi, makar i ostvarivao nešto moleći se i ugađajući Bogu. Jer drugi je smisao vanjske molitve, a drugi ove unutarnje: onaj koji ispunjava mjeru pjevanja, nada se da će time ugoditi Bogu; ostavljajući ga pak, osuđuje sebe. A onaj, budući da je prekoravan savješću zbog grijeha u svakom trenutku i trpeći napade demonskih napasti, stalno vapije Kristu, imajući u svom umu riječi: “ako se i uspneš uza svu ljestvicu savršenstva, moli se za oproštenje grijeha.” I opet : “radije ću reći pet riječi umom svojim, nego li deset tisuća jezikom”, i na taj način će se bez ikakve sumnje ispuniti ono o suprotstavljanju strastima, o čemu je sv. Dorotej govorio. Ako netko opet kaže da je moguće i bez umnoga moljenja srca očistiti sebe od strasti milošću Kristovom kroz pokajanje, njemu ćemo ovako odgovoriti: postavi na jednu stranu zapovijedi Kristove a na drugu neprestanu molitvu: i oprosti nam duge naše. Čvrsto mi obećaj da nećeš narušiti ni jednu zapovijed, to jest, nećeš biti pohotljiv, nećeš se gnjeviti, osuđivati, klevetati, nećeš lagati, blebetati, ćakulati, voljet ćeš neprijatelje, dobro ćeš činiti onima koji te mrze, molit ćeš se za one koji te vrijeđaju, klonit ćeš se sebeljublja, srebroljublja i bludnih pomisli, žalosti, sujete, omalovažavanja (prezira), jednom riječju, svih grijeha i zlih pomisli. I s takvom odlučnošću pristupiti vježbi u umnom moljenju srca i pažljivo pratiti koliko ćeš puta na dan, unatoč svojoj odlučnosti ipak narušiti zapovijedi Božje i kakvim ćeš sve grijesima, strastima i zlim pomislima biti ranjen. Pozavidi onoj udovici koja je molila suca dan i noć, i počni vapiti Kristu u svakom času za svaku zapovijed koju prekršiš, i za svaku strast, za svaku zlu pomisao koja te nadvlada. Dodaj k tome dobrog savjetnika – svete knjige, i nakon što provedeš tako dosta vremena dođi i nauči me što si vidio u svojoj duši. Teško da nećeš i sam priznati da je to nemoguće pobijediti samo vanjskom molitvom nego jedino unutarnjim moljenjem srca. Jer će ono naučiti svoga revnitelja svim svojim tajnama i uvjerit će dušu njegovu da, ostavljajući vanjske forme i obraćajući svu brigu na umnu molitvu, on ne samo da neće izgubiti od svoga pravila nego će ga još i umnožiti. Kao što je sila i namjera starozavjetnog Zakona bila da sve privede Kristu makar se time na izgled umanjivao sami Zakon, tako i svaka vanjska forma upućuje molitleja na umnu molitvu. Jer i samo iskustvo će ga naučiti, moleći se, primijeti neku pregradu između njega i Boga, neki brončani zid, po proroku, koji ne dozvoljava umu da jasno gleda Boga u molitvi, ili da obrati pažnju k srcu, u kojem su zaključane sve duševne moći i izvor pomisli kako dobrih tako i zlih. Umno moljenje srca nesumnjivo potrebuje straha i trepeta, skrušenosti i smirenja, i mnogo izučavanja Svetoga pisma i savjetovanja s jednodušnom braćom, ali nikako ne bijega i odricanja, a također ne ni drskosti ni samovolje. Drski i samouvjereni teži k onome što je iznad njegova dostojanstva i stanja, s gordošću hita molitvi s viđenjem i teži ka posebnim darovima. Zahvaćen sujetnom maštom da se uspne na visoki stupanj, proniknut sotonskom a ne istinskom čežnjom, takav se lako hvata u demonsku zamku. I čemu težnja za visokim dometom u umnoj molitvi, koje se, po sv. Izaku, udostoji činiti jedan od deset tisuća?

Dovoljno je, sasvim dovoljno za nas, strasne i nemoćne, da osjetimo makar trag umnog smiraja, to jest, djelatnu umnu molitvu kojom se izgone iz srca demonske napasti i zle pomisli, u čemu se i sastoji počinjanje ove prakse, kroz koju je moguće postići, ako Bog to želi, molitvu s viđenjem i dobivanje posebnih darova. I ne trebamo padati duhom zbog toga malo njih ima pravih viđenja u molitvi, jer Bog nije nepravedan. Samo da se ne uljenjuje idući putem koji vodi ovoj svetoj molitvi; to jest, djelatnom umnom molitvom suprotstavljat ćemo se napastima i zlim pomislima. Slijedeći ovim putem svetih udostojit ćemo se i udjela njihovog, makar to i ne bilo ovdje na zemlji; kako govori sv. Izak i mnogi drugi sveci. Umnu molitvu prate razna osjećanja u tijelu, među kojima je važno razlikovati pravilna od nepravilnih, milosna od prirodnih i od onih koja dolaze od umišljanja.

Trebamo se užasavati govori starac Bazilije, kad neki znajući Sveto pismo ne proniču u njega. A drugi, i ne znajući i ne proučavajući iskusnije, oslanjajući se na vlastiti razum, usuđuju se pristupati pažnjom umnoj molitvi i pritom govore da se pažnja i molitva nužno obavljaju u predjelu požude: to, je, kažu oni, oblast utrobe i srca. Tako nastaje prva i svojevoljna uznositost: ne samo da molitvu i pažnju ne treba okretati u to područje, nego tu toplinu koja se u času molitve javlja iz područja pohote u srce ni u kojem slučaju ne treba primati. Pa riječima sv. Grgura Sinajskog, potreban je mali napor da bi sebe jasno razumio i u čistoći sačuvao od onoga što je protivno blagodati, jer đavao ima običaj da početnicima pokazuje, svoju obmanu pod vidom istine, predstavljajući im zlo kao nešto duhovno, pokazujući im u molitvi jedno umjesto drugog po svojoj volji, umjesto topline on raspiruje svoj žar i umjesto veselja izaziva besmislenu radost i osjetilnu slatkoću. Uostalom, molitelju umne molitve korisno je znati i to da se vatra ili toplina ponekad sama sobom i prirodnim putem penje od slabine k srcu, ako je ne prate bludne pomisli. I ovo, po riječima sv. Kalista, ne dolazi od obmane nego od prirode. Ali ako netko bude smatrao tu toplinu za blagodat, to će već nesumnjivo biti obmana. Zato onaj koji se tome podvrgava ne treba zadržavati svoju pažnju na njoj, nego da je odvrati od sebe. Nekad đavao, sjedinivši svoju vatru s našom pohotom uvlači um u bludne pomisli. I to je nesumnjivo obmana. A ako se pak čitavo tijelo razgori, a um ostane čist i bez strasti, i nekako ojačan i usmjeren u dubinu srca, počinjući i završavajući molitvu u srcu, to je onda nesumnjivo od blagodati a ne od obmane.

Na drugome mjestu starac Bazilije govori sljedeće o tjelesnom opažanju prilikom umne molitve: Najprije, po riječima sv. patrijarha Kalista, dolazi toplina od bubrega, kao da ih opasuje, i ona nam se čini kao obmana, ali nije tako: ta toplina nije od obmane, nego je prirodna i posljedica je molitvenog podviga. Ako pak netko smatra da je ta toplina blagodatna a ne prirodna, to je onda nesumnjiva obmana. Kakva god bila ta toplina, molitelj ju ne treba prihvatit nego odbaciti. No treba se pojaviti i druga toplina, – od srca, i ako pri tome um padne u bludne pomisli to je nesumnjiva obmana; a ako se tijelo cijelo od srca razgori u takvoj molitvi, a um ostaje čist i bez strasti i nekako ojačan u unutarnjoj dubini srca, to je nesumnjivo od blagodati a ne od obmane. Znajući sve to, neophodno je od samoga početka navikavati svoj um da u časovima molitve stoji pri vrhu srca i gleda u njegovu dubinu, a ne na polovici sa strane, i na kraju pri dnu. Tako treba činiti zbog toga što kad um stoji pri vrhu srca i u njemu vrši molitvu, tada on kao car sjedeći na visini, slobodno nadgleda zle pomisli kako se dolje igraju i razbija ih o kamen imena Kristovog kao drugu babilonsku djecu. Pri tome, budući da je znatno udaljen od područja slabina, lako može izbjeći oganj pohote koji je postao svojstven našoj prirodi kroz Adamov prijestup. A ako netko u molitvi sabire pažnju na polovici srca, tada ili zbog nedostatka srčane topline ili kao posljedica oslabljenosti uma i gubljenja pažnje od česte molitve, ili pod utjecajem borbe potaknute od demonske strane, um sam po sebi sklizne prema slabinama, i protiv volje se pomiješa s toplinom pohote. Neki zbog svoje krajnje nerazumnosti, ili bolje reći zbog neznanja počinju vršiti molitvu dolje pri kraju srca pored slabina i tako dotičući umom čas srce čas slabinu, sami na se privlače obmanu i pohotu, kao vrač zmiju. A drugi stradajući u potpunom nerazumijevanju, ni ne znaju gdje je mjesto srca i misle da se ono nalazi među crijevima i usuđuju se tamo tvoriti umnu molitvu – na njihovu nesreću! U nastavku treba razlučiti toplinu u molitvi koja je prirodni dar, izliven u srce, kao dar pomasti kroz sveto krštenje, i onu koja nam je došla praroditeljski prijestupom i koju đavao podiže. Prva se počinje širiti samo s molitvom u srcu, i u srcu završava molitvom, dajući duši spokojstvo i duhovne plodove. Druga počinje od bubrega i u njima okončava molitvu čineći dušu surovom, hladnom i zbunjenom. Treća, koja niknuvši miješanjem s plamenom pohote, raspaljuje organe i srce, bludom plijeni um skrivenim pomislima i vodi ka obuzetosti tijelom. Čovjek koji je pažljiv sve će to ubrzo primijetiti i raspoznati: vrijeme, iskustvo i osjećaj sve će mu se učiniti jasnim. Sveto pismo govori: “Gospodine, nisi li dobro sjeme sijao? Otkuda onda kukolj? “Nemoguće je da se zlo prikrade dobru; tako se obmana prepliće i sa svetim umnim moljenjem srca kao bršljan s drvetom. Obmana niče od sujete, taštine, ispraznosti i samovolje, a lijek za nju je umirenje, razmišljanje o svetosti i duhovni savjet, ali ne i prestanak obučavanja umnom moljenju. Jer po riječima svetoga Grgura Sinajskog, ne trebamo se plašiti niti sumnjati kada prizivamo Boga. Jer ako su neki i skrenuli s puta povrijedivši um, znaj da su oni to pretrpjeli zbog samovolje i visokoumlja. Uzrok visokoumlja je s jedne strane nepromišljen i prekomjerni post, kada onaj tko posti misli da je dostigao vrlinu, a ne posti radi prave mudrosti, a s druge strane, osamljeni život. Otklanjajući prvi uzrok, sv. Dorotej kaže: “Vježbenik se uvijek mora držati carskoga puta, jer će neumjerenost u svemu lako povući sa sobom sujetu za kojom slijedi obmana”. Uništavajući drugu on govori: “Samo silnima i savršenima priliči da se sami bore s demonima i na njih vade mač koji je riječ Božja”. Sam način i djelovanje obmane u prvom slučaju sastoji se: u sudjelovanju demona u pohoti unutarnjih organa; i u drugom slučaju: u utvarama i maštanju uma. Opominjući na prvo, sveti otac govori: makar vrag preobratio prirodno kretanje tijela kao u duhovno, umjesto duhovne topline on će probuditi svoj oganj, i mjesto veselja donijet će besmislenu radost naturajući svoju obmanu kao djelovanje blagodati, ali će vrijeme, iskustvo i osjećaj razobličiti njegovu obmanu . Ukazujući na drugu opasnost, sveti otac ovako uči: a ti kada samuješ ni u kome slučaju ne prihvaćaj ako nešto vidiš osjetilima ili umom unutar ili izvan sebe: bio to čak lik Kristov ili anđele ili anđela, ili svetoga ili svjetlost, ili oganj, ili ostalo.

Ovdje će se ponovno javiti osporavatelj i okrivit će za obmanu umno moljenje. Jer on misli da se obmana ne može prilijepiti uz vanjsko izricanje molitve. Međutim, neka se zna da u svemu: bilo pjevanju, bilo molitvi, obmana ima podjednako mjesto u neiskustvu molitelja, kao što govori sveti Ivan Klimak: “Ispitajmo i sagledajmo i izmjerimo, kakva nam slatkoća prilikom pjevanja dolazi od demona bluda i kakva od blagodati i sile koja živi u nama “. I na drugome mjestu: “pjevajući i moleći se, čuvaj se od nadolazeće slatkoće, da se ona ne pokaže kao natopljena gorkim otrovima”. Dakle, vidiš da obmana može isto doći kako kod pjevača, tako i kod onih koji tvore molitvu: No nakon što neznalice umnoga moljenja imaju samo jednu bojazan, kako ispuniti pravilo pjevanja ili moljenja, dok zle pomisli i pohotno previranje u sebi ne istražuju pa otuda i ne znaju kada uzavri njihov pohotni dio i kada se podiže đavolskim sudjelovanjem, i kako sve to izbjeći. Oni slušaju svađu “i zadobivaju rane, ali tko je njihov neprijatelj, i zbog čega oni ratuju to ne znaju.

Saznavši iz rečenoga da umno moljenje nije uzrok samoobmane nego jedino naša samovolja i visokoumlje, ne smijemo izbjegavati umnu molitvu: jer ona ne samo da nas ne uvodi u obmanu, nego naprotiv otvara nam umne, duhovne oči za poznavanje i razumijevanje, što mi nikad ne bismo mogli dostići ako se ne bi obučavali ovom svetom umnom duhovnom moljenju, pa makar netko i bio, veliki isposnik i pustinjak Ali ako netko bude smatrao tu toplinu za blagodatnu, to će već nesumnjivo biti obmana. Zato onaj koji se tome podvrgava ne treba zadržavati svoju pažnju na njoj, nego je odvratiti. Nekada demon, sjedinivši svoju vatru s našom pohotom uvlači um – duh u bludne pomisli. I to je nesumnjivo obmana. A ako se pak tijelo cijelo razgori, a um ostane čist i bez strasti, i nekako ojačan i udubljen u dubinu srca, počinjući i završavajući molitvu u srcu, to je onda nesumnjivo od milosti a ne od obmane.

Priredio: fra Mate Bašić, prema Doctoris Seraphici S. Bonaventurae, Opera Omnia – Tomus VIII., Soliloquium – Razgovor sa samim sobom – Preveo: fra Stjepan Pavić, Zagreb, 2011., i prema djelu “Učenje starca Bazilija o Isusovoj molitvi koja se umom u srcu obavlja”.