Bog me voli

Mir i dobro svima! 🙂

Koliki broj vas može upravo sada, dok ovo čita, s potpunom uvjerenošću naglas reći Bog me voli, vjerujem Mu i znam da mi poklanja samo ono što je najbolje za mene, što će me nečemu naučiti, promijeniti me na bolje?

U posljednje vrijeme često sjedim na kavama s ljudima koje očarava moj optimizam, moja uvjerenost u Božju ljubav. I često me ti ljudi znaju pitati kako sam došla do toga, do tog stupnja vjerovanja. Mislim, ljudi me općenito često pitaju kako toliko mogu vjerovati Bogu, a ja se nekako uvijek ponavljam poput gavrana, kako u privatnom životu, tako i u pisanju ovih tekstova, ali u ponedjeljak mi je moja sestra framašica, Klara Tomić, studentica psihologije, rekla…

Ponekad stvari nisu istinite sve dok ih ne izgovorimo naglas. Naši strahovi, čežnje, nadanja, potajne zaljubljenosti, vjera u Boga… Nekako ništa od toga nije istinito sve dok naglas ne kažemo bojim se, nadam se boljem, zaljubljena sam, znam da me Bog voli… Dok šutimo o onome što doista osjećamo, još uvijek sami sebe možemo zavaravati i reći da to nije istina. Ali jednom kad to naglas izgovorimo… Više nema povratka. Sve postaje konačno, ozbiljno… Stvarno. I od toga ne možemo pobjeći. Znaš, Monika… Ti si uvijek tako otvorena, tako iskrena, životu uvijek kažeš DA… Ne sramiš se onoga što osjećaš, što želiš, što jesi, a kamoli to reći naglas ili napisati u svojoj kolumni. Mislim da je u tome tajna tvoje vjere. Ti stalno naglas govoriš ili pišeš o tome koliko te Bog voli i koliko Mu zbog toga vjeruješ. I zato je tvoj život dobar. Zato si toliko sretna.

Klara je svojom pronicljivošću u nekoliko rečenica uspjela sažeti misao vodilju moga života, koja je s vremenom i nesvjesno počela opisivati moj život i moje djelovanje.

Iskreno govoreći, sve dok mi to Klara nije tako otvoreno rekla, istinu mi metaforički bacila pred lice, nisam bila svjesna toga da svakodnevno, u velikim količinama, govorim… Bog me voli.

Priznajem da su mi najdraža životna razdoblja ona u kojima mi Bog na put stavlja križeve. Svaki put kad u svojem danu primijetim teškoću, nakratko zastanem, osmjehnem se s velikom radošću i naglas kažem: „Bože, hvala Ti što misliš na mene.“

I uvijek sam sretna zbog te poteškoće. Istini za volju, ponekad se to na mom licu ne vidi, ponekad sam umorna i iscrpljena, ali zato unutar sebe sjajim. Jer me svaka poteškoća doista nauči nečemu korisnom. Pomoću njih, pomoću svoga iskustva, često sam u mogućnosti pomoći nekome. Na takav me način Bog upotrebljava, na takav sam način Njegove ruke, oči i usta. Kako onda zbog toga ne bih bila sretna?

Zamislite samo… Vi ste najvažnija osoba u svom životu jer vas je Bog stvorio upravo takve kakvi jeste, sa svim vašim vrlinama i manama, jer ste Mu upravo takvi kakvi jeste potrebni. Nije Mu potrebna ona vaša prijateljica poput koje očajnički želite biti, nije Mu potreban vaš otac kojemu se toliko divite, nije Mu potrebna vaša starija sestra na koju ste ljubomorni jer vam se čini da ona ima sve, nije Mu potrebna vaša majka koja žudi za time da stvori još jednu verziju sebe… VI! Potrebni ste mu VI, upravo takvi kakvi jeste. Vaš odnos s vama samima, vaša ljubav prema vama samima, kreira sve vaše ostale odnose, uključujući i vaš odnos s Bogom.

Kad ja kažem da volim samu sebe, ne kažem to zbog umišljenosti ili pretjerano velikog samopouzdanja. Kažem to zato što znam da me Bog voli. A pošto znam da me Bog voli baš takvu kakva jesam, naravno da onda volim i samu sebe. Pomaže i što često naglas govorim… Bože, hvala Ti što me voliš i što Ti dopuštam da me voliš.

Klara je doista bila u pravu. Riječi koje naglas izgovaramo imaju određenu težinu. Nemojte me pogrešno shvatiti, prije nego li sam ja ovo sve naučila, bile su potrebne godine i mnogo, mnogo, mnogo padova. Ali u jednom trenutku jednostavno se prepustiš, pustiš sve Bogu u ruke – jer shvatiš da sam ne možeš. I upravo je zato ono… Hvala Ti što Ti dopuštam da me voliš.

Sve dok u nama postoji otpor, napetost zbog vjerovanja da ćemo sami napraviti ono što je najbolje za nas, u nama nema mjesta za Boga. Učitelj se pojavljuje samo onda kada je učenik doista spreman učiti. Ako želimo da nas Bog nauči nečemu, da nas voli, moramo Mu to dopustiti. I ne jadikovati na prvom kamenu za koji ćemo zapeti na našem životnom putu. Jer ćemo konstantno zapinjati za nekakvo kamenje, ponekad čak i stijene. Ali kako ja to volim s guštom reći… Čak se i kamen zdrobi kad po njemu dan za danom, ustrajno i s voljom, udaraš.

Nakratko ću se osvrnuti na one ljude koji mi govore…

Kako me Bog može voljeti? Nisam dobra osoba.

Prije nekoliko dana napisala sam da je najteže voljeti samoga sebe jer smo najstroži upravo sami prema sebi. Moja prijateljica nije vjerovala u istinitost mojih riječi. Umjesto toga, napisala mi je da se ovih dana svi pravimo sveti i pametni. Nisam htjela ulaziti u dublje komentiranje njezine izjave jer kako nekome tko se očigledno nikada nije susreo s čovjekom koji ga je sa suzama u očima pitao ima li kod Boga nade za mene objasniti da je cjelokupna poanta vjerovanja u Boga u tome da budemo nježni prema sebi?

Naši strahovi da nas Bog zbog grijeha koje smo počinili nikada ne bi mogao zavoljeti nisu utemeljeni ni na čemu osim na zlu. Jedina želja koju zlo ima jest ona u kojoj nas pokušava odvojiti od Božje ljubavi. I zato zlo unutar nas sije strahove, sumnje, mržnju prema nama samima, u naš um ubacuje najstrašnije osude na naš vlastiti račun, pokušava nas učiniti pretjerano samokritičnima… Zvuči grozno, jezivo i strašno, zar ne?

Zato ja kažem… Pali ste i što sad? Počinili ste neki grijeh i što sad? Kakve veze ima što ste pali i što ste sve učinili? Kakve to veze ima s Božjom ljubavi prema vama? Ako vam je iskreno žao zbog grijeha koje ste počinili, ne postoji taj grijeh kojega vam Bog ne bi mogao oprostiti!

VAŠE VAS POGREŠKE NE DEFINIRAJU. VI NISTE VAŠE POGREŠKE.

VI STE VOLJENI. VI VRIJEDITE. NISTE BEZVRIJEDNI.

Imajte hrabrosti pogledati sami sebe u zrcalo i suočiti se s vlastitim sudom. Zatim otiđite na ispovijed i pomirite se s Bogom. A onda se trudite biti bolji, živjeti bolje, jer vi to možete, jer ste stvoreni za bolje.

Bog je poslao svoga Sina, Gospodina Isusa Krista, kako bi nas nečemu naučio, kako bi nam pokazao koliko nas voli. Nemojte to zaboraviti. U Božjim očima, mi smo najdragocjeniji.

I volim ovu rečenicu koju sam napisala kad sam se molila Duhu Svetom, zbog čega mi je još posebnija…

Vjerujte u vjernost Ljubavi.

Pokušajte i vi nekoliko puta na dan, poput mene, govoriti Bog me voli. Recite to svaki put kad ste tužni, kad mislite da ne možete. Recite to i kad ste sretni. Riječi koje govorimo imaju veliki učinak, barem tako tvrdi Klara, koja studira psihologiju. Znam samo da se kod mene to nekako stvorilo prirodno – jer doista vjerujem da me Bog voli. Možda onda kod vas, koji još uvijek niste toliko uvjereni, također dođe prirodno.

Smiješno, ali upravo sam shvatila da mi rečenica Majke Tereze kako itko tko vjeruje u Boga može biti nesretan nikada nije bila jasnija. I da, sretna sam zbog svog optimizma. Ponosna sam na njega. Nakon svih padova u mom životu, nakon svih molitava izmoljenih ponekad čak i u suzama i na koljenima, sada sam ovdje, sretna i ispunjena. Jer nisam odustala. Jer sam svaki put pronašla snage da ustanem. Jer sam vjerovala. Mislim da je to poanta života – dići se svaki put kad padneš. Sve ostalo dođe samo od sebe.

Za sve vas koji razmišljate o pridruživanju Frami Siget (drago mi je pročitati da ima i takvih)… Što ćete dobiti?

Dugo sam razmišljala o odgovoru, nekako sam se nadala da ću uspjeti smisliti fenomenalnu rečenicu koja će vas istoga trenutka dovoći na jedan od naših, zbog ljeta, neslužbenih susreta, ali ništa mi nije dolazilo, padalo na pamet. Nije to ništa obeshrabrujuće. Zbog toga sam se odlučila za istinu. 🙂

Još uvijek sam uzbuđena zbog svog prvog ređenja na kojemu sam bila 20. lipnja u katedrali – moja dva prijatelja postala su svećenici. 22. lipnja naša je Frama umjesto duhovne obnove organizirala roštilj na kojemu su se pojavili manje-više svi framaši. Bilo nam je zabavno. Lijepo. Ne sjećam se kad sam se zadnji put toliko nasmijala. Danas je četvrtak, 25. lipnja, i ja ovo pišem, a dok ovo pišem moja sestra framašica, Lucija Bosak, doma se sprema za svoj dolazak kod mene – pit ćemo kavu jer mi je dosadno samoj doma i mislim da je najbolji dio Frame taj što nekako dobiješ veliku obitelj s kojom ti nikada nije dosadno. Uvijek nekoga možeš nazvati, s nekim popričati, s nekim negdje otići… Netko je odlično rame za plakanje, netko pun suosjećajnosti i prepun mudrih savjeta, netko uvijek spreman pomoći oko bilo čega… Nikada nisi sam jer tu je tvoja obitelj, tu su tvoji prijatelji framaši koji su uvijek tu za tebe. Svi radosni, čak i kad se prepiremo. Svi spremni oprostiti, čak i kad se povrijedimo. Svi zajedno, pripadamo. Rastemo. Volimo. Na Frami uvijek imaš osjećaj kao da pripadaš.

Od prijatelja koji postaju svećenici pa sve do roštilja na kojemu se zabavljaš sve u šesnaest… Još uspijevaš pronaći i vremena za Boga jer da nije Frame i moje sestre framašice, Ivane Domijan, ja nikada ne bih saznala za krunicu ljubavi (ako nekoga zanima, mogu mu je poslati) koju sada svakodnevno molim i otkada je molim primjećujem znatne promjene, moram priznati. Ne kaže se uzalud da koliko moliš, toliko dobiješ i imaš.

Kažem ja, ništa bez molitve. Bogu hvala, toga na Frami imamo napretek. 🙂 Zato nam dođite.

Ljubite jedni druge kao što je Krist nas ljubio,

jerkovic.monika@gmail.com