Bog Duh Sveti prema Origenovim Počelima

 Duh-Sveti-nas-oslobadja-od-svih-strahova

 0. Uvod

«Dođi, Duše Presveti,

sa neba nas posjeti

zrakom svoje milosti

         Ovim riječima započinje drevni himan  Veni Sancte Spiritus, koji je spjevao Stephan Langton, canterburyski nadbiskup, već oko 1200.g.

Duh, hebrejski «ruah» (grčki «pneuma») jest prema početku izvješća o stvaranju onaj «šum» ili «oluja» Božja, koja je lebdjela nad vodama. «Duh» shvaćen biblijski, podrazumijeva za razliku od «tijela», od stvorene prolazne zbilje, silu ili moć koja proizlazi iz Boga: onu nevidljivu Božju silu i Božju moć. Ne nameće li se današnjem čovjeku time teret vjere koji mnogi više nisu spremni nositi, i ne nameće li se to možda samo zato jer u Crkvi i teologiji postoji beskrajan interes za broj tri te za oštroumne spekulacije koje već razumjeva malo njih?

U ovom radu iznosim Origenove oštroumne spekulacije o Duhu Svetom. Origen također pripada u krug onih malobrojnih kod kojih postoji interes za broj tri i kojeg također razumjeva malo njih. U najranijim simbolima vjere iz Novoga zavjeta nalaze samo binitarne formule o Ocu i Sinu, ipak je izvan svakog pitanja da su se u ispovijesti vjere vrlo rano potvrdile i trinitarne formule. Duh Sveti je već bio dijelom nazočan u teologiji koja prethodi Origenu. Apostolski oci i apologete su učili da je Duh pridružen Ocu i Sinu u božanstvu te da je Duh nadahnuo Pismo. Međutim, ti teolozi se nisu zanimali za položaj Duha u Bogu ni za njegovo djelovanje u svijetu i među ljudima. Origenovi pneumatološki ulomci u Počelima jezgra su iz koje će se kasnije razviti razlaganja o Duhu Svetom. Prvi je sustavno, promišljeno i monografski iznio nauku o Duhu Svetom. Uvodio je Duha  u izravno teološko promišljanje i duhovnost, i tako se Origen pokazuje začetnikom potonjeg rada o trećoj božanskoj Osobi.

Origen se u svojim Počelima stalno vraća na Trojstvo. Jasno je da Trojstva nema bez Duha Svetoga. Primjećujemo, uz to, da u Počelima tu i tamo napominje Duha Svetoga izvan trojstvenog konteksta. Valja također istaknuti da u Počelima nalazimo i zasebna poglavlja o Duhu Svetom. Protiv svih suprotnih tvrdnji koja kazuju da je Origen imao nepovoljan sud o Duhu Svetom, zazivamo Počela kao svjedoka da je Origen bio izvrsni teolog božanske Trojice.

1. Mjesto i vrijeme Origenova teološkoga rada

Jedan od najvećih duhova i stožera starokršćanske kulture, književnosti i vjere, Origen rođen je 185. godine u Aleksandriji. Rođen je u kršćanskoj obitelji. To je Origena razlikovalo od ondašnjih kršćana jer se tada malo ljudi u Aleksandriji rađalo od kršćanskih roditelja. On se uvijek osjećao kršćaninom. Crkvu je smatrao svojom istinskom obitelji. Otvorio je svoju vlastitu školu u kojoj je poučavao osnove ondašnjih svjetovnih znanosti. Izvrsno je poznavao grčku filozofiju i književnost. Jedno vrijeme se povlači u samoću i studira isključivo Sveto pismo. Kroz sve to vrijeme Origen za Crkvu vrši jednu nadasve korisnu ulogu. Priprema katakumene na krsno otajstvo. Međutim, u Origenovoj duši događa se jedan temeljni preokret. Studirajući Bibliju uočio je da je poznavanje grčkih filozofa nužno da bi se moglo valjano tumačiti Sveto pismo. Stoga ponovno kreće u potragu za filozofskom literaturom i sluša predavanja Amonija Saka, u to vrijeme najpoznatijeg aleksandrijskog filozofa. On slovi kao utemeljitelj neoplatonizma i među učenike broji slavnog Plotina. Plod tog preokreta su i njegova Počela, prva filozofsko – teološka SUMA. U njima je dao sintezu kršćanske nauke s grčko – rimskom kulturom.

Od tada Origen poduzima prva putovanja izvan uže domovine. Oko 212. odlazi u Rim. U Arabiju stiže već 215. g. Vraća se u Aleksandriju i tada počinje njegovo glavno djelo. Tu preuzima vodstvo aleksandrijske teološke škole koju je osnovao Panten. Origen ipak uviđa da Crkva mora ako želi zadržati svoje intelektualce i privući druge koji bi joj htjeli pristupiti, izlagati svoju vjeru na većem stupnju. Zato vodstvo te škole prepušta svom učeniku Heraklu koji je bio dobro upućen u filozofiju. Origen tada pristupa organiziranju didaskaleiona. Stoga je Origen ustanovio didaskaleion kao pravo znanstveno učilište jer je shvatio da Sveto pismo predstavlja velike teškoće ako ga se želi temeljito razumjeti. Origenov sjaj vjere privodio je njegove slušače evanđelju. Sve do 230. godine. Origen je bio vođa tog učilišta. Kraće vrijeme boravi u Arabiji, putuje i u Atenu gdje je upoznao grčkog filozofa Plotina, Iz Atene se vraća u Cezareju. Tada već počinju strašni progoni kršćana za cara Decija gdje Origen biva bačen u tamnicu ali ipak ne umire; tako mu je izbjegla palma mučeništva s kojom bi Origen sigurno bio zadovoljniji nego s naslovom učitelja. Ne zna se točno kada Origen umire. Sigurno je to bilo između 252. i 256. Vjerojatno g. 254. Grob mu se nalazio u tirskoj katedrali sve do 13. st. kada mu je nestao svaki trag.

2. Origenov govor o trećoj božanskoj osobi

              U svojim izlaganjima koja naziva “Bog Duh Sveti” na prvome mjestu ističe da Duh Sveti zaista postoji. Po njemu u opstojnost Duha vjeruju samo kršćani. Za Duha su mogli znati i starozavjetni vjernici, u njima je bio Duh, ali u zbilji nisu ni slutili da postoji Duh Sveti. Origen na temelju Iv 4, 24 vjeuje da su Otac i Sin duh. Ipak na poseban način treću trojstvenu Osobu naziva Duhom i dovodi je u svezu s milošću. Za razliku od svojih predčasnika govori o Duhu Svetome u njemu samome. Duh Sveti je «duhovna hipostaza» koja u pravome smislu riječi postoji i jest. On tvrdi da je Duh Sveti i «narav», time utvrđuje zbiljsku opstojnost Duha i označava njegove vlastitosti. Duh Sveti pripada «naravi» u koju ubrajamo Oca i Sina . Ta je narav «božanska». Stoga Origen bez straha govori o «božanstvu» Duha. Ne primjenjuje riječ Theos, ali tako je postupio i Carigradski sabor 381. g. Ipak je Origen pretekao budućnost kada je govorio o «božanstvu» Duha. Čudno je što nije to zamijetio sv. Bazilije Veliki u svom spisu O Duhu Svetom. Vjerojatno ne bi onda kudio Origenovu pneumatologiju.

2.1. O nazivu Paraklit za Duha Svetoga

Zgodno je istaknuti da se u Počelima nalazi i kratka rasprava o nazivu Paraklit. Ta riječ je bogata sadržajem. Origen govori da ime Paraklit dolazi od «djelatnosti» i «uloge» koju Duh Sveti vrši u životu Crkve i kršćanina. Origen kaže: «Prema tome, djelovanje Oca, Sina i Duha Svetoga neprestance se i na svim stupnjevima savršenstva obavlja u nama».[1]

Parakletos, prema tome znači «tješitelj». Duh Sveti je Paraklit jer tješi duše kojoj otvara i objavljuje sav smisao duhovne spoznaje.

2.2. O ulozi Duha Svetoga u stvaranju

Važno je uočiti Origenovu hrabrost u govoru o Duhu Svetom jer se on nije ustručavao Duhu pripisati svojstva koja pripadaju Ocu i Sinu. Njegovu narav je nazvao vječnom i uveo Duha u zajedništvo znanja s Ocem i Sinom. Duh se nalazi na istoj ljestvici bivstva kao i Otac jer u punini poznaje Boga. U Trojstvu je narav jedna  i netjelesna. Za Origena i Duh Sveti ima udjela u činu stvaranja jer pozna ono što je stvorio.

U Počelima se nalazi stanovito razmišljanje o načinu na koji Duh Sveti posjeduje svoje biće. Poznato je da to pripada među najotajstvenija teološka pitanja. Origenovo vrijeme iznjedrilo je pitanje kako zapravo Duh Sveti dolazi u opstanak. Vrlo teške rasprave su se vodile među teolozima jeli Duh Sveti rođen ili nerođen, te smije li se ili ne smije smatrati Sinom. Crkva se o tome nije tada izjasnila pa Origen to pitanje prepušta daljnjem teološkom istraživanju.

2.3. Izlaženje Duha Svetoga

U svome pokušaju polazi od Ivanovoga “izlazi” (Iv 15,26). Stoga i Origen kazuje da Duh Sveti izlazi od samoga Oca jer je svoje pneumatološko nastojanje tražio u Svetome pismu. “Mnoga nas svetopisamska mjesta uče da postoji Duh Sveti. Sve nas to uči da Duh Sveti kao biće ima veliku vlast i dostojanstvo“.[2]

Duh proističe iz Boga. Otac je osoba iz koje i od koje izlazi Duh Sveti. Otac čini da Duh iziđe. Ali iako Duh ima svoj izvor, ne znači da je počeo biti. Duh je oduvijek. Otac mu je vrelo. Međutim, govori Origen, u Bogu ne postoji nikakvo prije ili poslije. Bog živi u vječnom Sada. Možemo reći da je to srž Origenove nauke o Bogu Duhu Svetom. Nakon njega u teologiji se ustaljuje govor o izlaženju Duha. Preko izlaženja Duh posjeduje svoj bitak i opstojnost. Origen je ovdje uočio veliku opasnost da bi se moglo shvatiti kako Duh prima svoj bitak rađanjem; no, izlaženje nije rađanje, ono se odvaja i od stvaranja. Zato Duh Sveti nije ni Sin ni stvorenje, kako su neki to Origenu predbacivali da je to njegova nauka. Od jednoga i drugoga ograđuje ga način na koji on prima bitak. To je izlaženje. Kasnije su oci to naznačili riječju hyparksis.

Pošto smo istaknuli jedinstvo između Oca, Sina i Duha Svetoga, vratimo se sada onomu o čemu počesmo raspravljati“.[3] U ovoj Origenovoj rečenici vidimo da on ističe kako je Duh Sveti sjedinjen s Ocem u zajedničkoj časti i dostojanstvu. Shvatio je važnos Mt 29, 19 za nauk o Duhu Svetome. Krsni čin može biti tek onda spasonosan ako se uz Oca i Sina zajedno imenuje i Duh Sveti, tvrdi Origen. Dakako, te su tvrdnje preuzeli sv. Atanazije i sv. Bazilije  i pomoću njih dokazivali u svojim spisima božanstvo Duha Svetog.

Oci nisu govorili da je Duh istobitan s Ocem i Sinom. Izražavali su to riječju istočastan. Tako je postupio i Carigradski sabor. Na istome smo ostali do danas. Otac, Sin i Duh Sveti nalaze se zajedno, posjeduju istu čast i dostojanstvo. Tako je i Origen shvatio Mt 28, 19.

2.4. Uloga Duha Svetoga u povijesti spasenja

Origen se također trudio zamjetiti i shvatiti ulogu Duha Svetoga  u povijesti spasenja. Htio je pronaći zasebno djelovanje Duha Svetoga. I zato s pravom govorimo da je on začetnik onoga što se u teologiji naziva dodijeljenjem zasebnih djela pojedinoj trojstvenoj Osobi.

Sva djela izvan Trojstva zajednička su Ocu, Sinu i Duhu Svetom, ipak se u povijesti spasenja neka djela na poseban način vežu uz pojedinu božansku Osobu. Zato je i Origen tražio čine koji su posebno vezani za djelovanje Duha Svetog. “Čini se da je na mjestu ako istražimo zašto je onomu tko se po Bogu iznova rađa (usp. 1 Pt 1,3) za spasenje potrebit Otac, Sin i Duh Sveti i s čega neće postignuti spas ako Trojstvo nije potpuno. Zašto nije moguće biti dionik Oca i Sina bez Duha Svetoga? Kada se o tome rasoravlja, bez sumnje je nužno pripisati zasebno djelovanje Duhu Svetome, a posebno Ocu i Sinu“.[4] M. Simonetti ističe da je njih teško uočiti jer se Duh redovito pojavljuje uz osobu Sina.

Darove koje Trojstvo poklanja vjerniku, kaže Origen, dolaze djelovanjem Duha Svetoga jer se u Duhu nalazi svekolika riznica darova.

3. Osobitosti Origenove pneumatologije

Origenova pneumatologija ističe još jedan zanimljiv vid. To je boravak Duha Svetoga u vjernicima. Origen ne misli da se Duh nalazi u svima. Duh Sveti nedostojne ostavlja kazuje Origen. U čovjekovu dušu nastanjuje se tek onda kada su iz nje otklonjeni grijesi. Stoga Duha može primiti samo obnovljena duša koja stupa Kristovim putem i ostaje trajno u Bogu. Duh Sveti od takvih ljudi stvara novi narod i na taj način obnavlja lice zemlje i cijelo čovječanstvo. Duh je glavni kriterij svetosti, uvjetuje svetost i u svetome boravi.

Origen Duha dovodi u svezu i s milošću jer milost do nas dopire po Duhu. Duh se još naziva i Duh milosti. Za Origena je Duh i prosvjetitelj koji otkriva bogatstvo otajstva u Svetom pismu.

Mora se, ipak, reći da je nemoguće integralno iznijeti značenje Duha Svetoga u kršćaninovu životu jer jedva da kršćanin može išta htjeti, misliti i činiti bez pomoći i milosti Duha Svetoga. Sav kršćanski život niče, raste i postiže puninu pod vodstvom moći i snage koja se zove Bog Duh Sveti.

Počela su zaista puna razmišljanja o Duhu Svetom. Treća božanska Osoba se nalazi gotovo na svakoj stranici. Naša dužnost, a još više zahvala jest u tome odati Origenu priznanje.

Origenova pneumatologija je pneumatologija nade. A bit svake pneumatologije je da u tome Duhu o kome govorimo zasnivamo i povjerenje te uvijek sve spokojnije govorimo: Credo in Spiritum Sanctum“.[5]

4. Zaključak

Origen je zaista bio vrhunski teolog Trojstva i u svojim Počelima s ushitom piše o Duhu Svetome, uvijek u kontekstu Presvetog Trojstva. Rado ističe njegovu vlast, dostojanstvo, veličanstvenost i uzvišenost. Posebice ističe da je Duh toliko velišanstven da se grijeh protiv njega ne može oprostiti. Tek nakon silaska Duha Svetoga apostoli su mogli razumjeti Kristove govore i njegovim rasvjetljenjem postali sposobni razumjeti cjelokupnu Kristovu nauku i njegov život.

Ali, što za nas danas znači Duh Sveti? Što znači vjerovati u Duha Svetoga? To znači jednostavno s povjerenjem prihvatiti da mi sam Bog u vjeri može biti unutrašnje nazočan, da on kao milostiva moć i sila može zavladati mojom nutrinom, mojim srcem, mnome samim. Taj Duh nije moja vlastita mogućnost, nego uvijek sila, moć, dar Božji.

Primiti Duha Svetoga znači iznutra se otvoriti poruci a time i Bogu i njegovu raspetom Kristu pa tako dopustiti da me obuzme Duh Božji.

 

 

[1] ORIGEN, Počela, Symposion, Split, 1985. str. 185.

[2] Isto, str. 178.

[3] Isto, str. 184.

[4] Isto, str. 180.

[5] Usp. H. KUNG, Postoji li Bog, Naprijed, Zagreb, 1987.,  str. 642.