U prosincu 1265. ili početkom 1266. rođen je dječak kojem roditelji nadjenuše ime Ioannes. Što se tiče točne godine njegova rođenja, potrebno je reći da se po tom pitanju autori razilaze, te oni stariji smatraju da se rodio prije te 1265./1266.
Stari biografi željeli su, u skladu hagiografskog načina pisanja, dati Škotovu datumu rođenja jedan mistični i svetački prizvuk ili određenje, te su tako tvrdili da je Ivan rođen 1245. godine kada je umro Fons vitae, Doctor Doctorum, Theologarum monarcha, Theologus scholasticus famigeratissimus et fere nulli secundus, Doctor irrefragabilis, Gloria doctorum, Decus et flos philosophorum, Fons veri, Lux aliorum – Aleksandar Haleški – kojim se prizvukom pokušala odaslati poruka: »nakon što je zašlo sunce prethodne generacije, rođena je nova zvijezda.«
Osim 1245., neki su smatrali da je Duns Škot rođen 1274., kada su umrli prvaci skolastike Toma Akvinski i Bonaventura. Ova 1274. je kod nekih toliko budila maštu da su prema toj godini rođenja 1274. i godini smrti 1308., uspoređivali život Ivana Duns Škota sa životom Isusa Krista, jer je Duns Škot, prema tome, živio samo 34 godine, odnosno, jednu godinu više no što je Isus Krist živio na zemlji.
Ipak, ove su spomenute godine kasnije potpuno odbačene kao godine Ivanova rođenja, jer je otkriven dekret o njegovom prezbiterskom ređenju koji je »datiran na 17. ožujak 1291. Ovaj dekret o ređenju i podaci o njegovu ulasku u Franjevački red, pomogli su u točnom određivanju datuma njegova rođenja. Ukoliko uzmemo činjenicu da je prema odredbi tadašnjih Generalnih konstitucija Reda, osoba mogla pristupiti Redu s petnaest godina života, te je također kandidat za red prezbiterata morao imati navršenih dvadeset i pet godina, lako uz pomoć prijašnjih istraživača možemo zaključiti da je Škot rođen između 23. prosinca 1265. i 17. ožujka 1266. Ipak, ovaj je zaključak utemeljen na pretpostavci da je Duns Škot u trenutku ređenja imao točno dvadeset i pet godina, no to ne znači nužno da u trenutku ređenja nije mogao biti stariji od dvadeset i pet godina, na što osobito upozorava Karlo Balić. Na kraju, najbolje je prihvatiti da je Ivan Duns Škot rođen 1265/66. godine.«
Govoreći o godini Škotova rođenja, potrebno je upozoriti na iznimnu težinu pothvata kojom bi ustanovili »kronologiju Škotova života i djela, kako to naglašava Allan B. Wolter u uvodu knjige Quesstiones on the Metaphysics of Aristotle by John Duns Scotus, koji je inače strastveno istraživao Škotova djela i svojim radom prokrčio put mnogim kasnijim istraživačima.«
Osim Woltera, Karlo Balić, koji je ponajviše doprinio povećanju ugleda Škotove filozofije i teologije, »tvrdi u jednom izvještaju o radu Međunarodne skotističke komisije u Rimu, da vjerojatno nema velikoga srednjovjekovnog mislioca o čijem bi se životu znalo tako malo kao o životu Ivana Dunsa Škota.«
Netko će se možda pitati »zbog čega je važno odrediti točnu godinu njegova rođenja, te stoga treba napomenuti kako je godina rođenja važna za utvrđivanje točnih činjenica iz kasnijeg Ivanova života, kao i za datiranje njegovih pojedinih tekstova.«
Mjesto rođenja – »Scotia me genuit«
Osim problematike u svezi s datumom Škotova rođenja, problematično je i samo utvrđivanje mjesta njegova rođenja, te je kroz povijest ponuđeno više mjesta kao lokaliteta na kojima je rođen Ivan Duns Škot. »Kroničar Reda Luka Wadding, inače irski povjesničar, koji je pored svojih Anala izdao Opera omnia Ivana Dunsa Škota, smatrao je mogućim da se Škot rodio u Irskoj (Scotia maior – Velika Škotska – područje današnje Irske). Prema istraživanjima u dvadesetom stoljeću, utvrdilo se da se rodio u gradiću Duns i s obiteljskim imenom Duns, u distriktu ili grofoviji Berwick, gdje mu je 1966. postavljen spomenik. Renan, skoro stoljeće nakon Waddinga ponavlja njegovo mišljenje i donosi Irsku kao mjesto rođenja, što se održalo do 20. stoljeća i otkrića Éphrema Longpréa. Mnogo se gradova borilo za Škota kao da je on u tom gradu rođen. Ipak, prema samom imenu Duns možemo zaključiti da se rodio na brežuljku ili u području gdje je bila neka utvrda. Sama riječ Duns koja je keltskog podrijetla znači brdo ili utvrda. No, problem je predstavljala činjenica što su mnogi gradovi u Irskoj, Škotskoj i Engleskoj nosili to ime Duns, ili je pak Duns bio jedan dio imena grada.«
Da je današnja Škotska mjesto njegova rođenja, potvrđuje i epitaf s njegovoga nadgrobnog spomenika u Kölnu, koji je izgrađen 1870. godine, gdje su »12. srpnja te godine svečano preneseni njegovi zemni ostaci u neotvaranom sarkofagu iz 1858. godine. Ipak taj podatak sa Škotova groba nije raspršio sumnje oko ovog pitanja, sve dok te sumnje nije u dvadesetom stoljeću otklonio Longpré i to prema popisu franjevaca koji su 1303. živjeli u studijskoj kući u Parizu. Na tom se popisu spominju franjevci iz Engleske, Škotske i Irske na ovaj način: fr. Thomas Anglicus – fr. Johannes Scotus – fr. Ricardus Yberniensis.« Iz ovoga se lako može zaključiti da je Ivan Duns doista bio Škot, jer kad bi bio Irac zasigurno ne bi nosio nadimak Scotus, već Yberniensis.
»Za razliku od Éphrema Longpréa i Karla Balića koji sa sigurnošću tvrde da je Ivan Duns iz Škotske i iz gradića Dunsa, Antonie Vos u svojoj The philosophy of John Duns Scotus, tvrdi da se na temelju srednjovjekovnog značenja i gramatike nadimka Scotus i prezimena Duns, koji se pojavljuju u onovremenim engleskim i pariškim dokumentima te u pismu Generala Franjevačkog reda iz 1304. može sa sigurnošću reći da je Ivan Duns iz Škotske i da je živio i studirao na Oxfordu u posljednjim desetljećima 13. stoljeća, ali pretpostavku o mjestu Dunsu kao mjestu njegova rođenja, sam Vos smatra neutemeljenom. Fra Karlo Balić i Wolter koji se slaže s fra Karlom, tvrdi drugačije od Vosa i smatra da kao što nadimak Scotus ukazuje na zemlju rođenja, tako i prezime Duns ukazuje na obiteljsko ime i na ime mjesta rođenja« , pogotovo što se on često naziva de Duns. Ovakvu tvrdnju »Balić potvrđuje citatom kodeksa 137 iz knjižnice Sacro Convento u Asizu, gdje stoji: Explicit tabula quaestionum super primum librum Sententiarum de Ordine unius quondam doctoris theologiae sollemnis, scilicet fratris Iohannis de Duns, Scoti, de Ordine Fratrum Minorum… kao i u kodeksu Valentiae 92: …fratris Iohannis de Dinis… te također u kodeksu Danzing 1968: … magistri Iohannis de Duns…«
Osim ovih citata iz raznih kodeksa, »Balić se, kao i Wolter, poziva na prethodno spomenuti popis redovnika koji su morali napustiti Pariz za vrijeme sukoba između kralja Filipa IV. Lijepog i pape Bonifacija VIII. u kojem se razlikuju Englez, Škot i Irac, te također na poeme koje je sastavio jedan od Škotovih učenika neposredno nakon njegove smrti, kao i primjera iz mnogih manuskripata Škotovih učenika, koji citiraju Škota ili se pozivaju na njega riječima de Duns. Balić uzimajući kao relevantan podatak činjenicu da su Škota njegovi učenici po svem svijetu zvali Ivan Škot de Duns ili Dunicae decus, ne može drugačije zaključiti nego li da su ga tako nazivali iz razloga što je rođen u gradiću imena Duns.«
Prema istraživanjima »Éphrema Longpréa, Callebauta i drugih, Škot se rodio u Maxtonu u grofoviji Roxburgh – Roxburghshire. S druge strane, fra Karlo Balić, oslanjajući se na tekst iz 1792. godine, protestantskog pastora gradića Dunsa u okrugu, odnosno, grofoviji Berwick – Berwickshire, u kojem pastor tvrdi da je obitelj ovoga iznimnog čovjeka bila dio župe Duns, te da se još i danas zna u kojoj je kući živio Ivan Duns Škot, drži utemeljenim da je taj gradić mjesto Škotova rođenja. Wolter također prihvaća ovakvu tezu i potvrđuje je navodeći odlomak iz Povijesti Škotske Johna Majora iz 1521. godine. Osim ovih dvaju mogućih mjesta Škotova rođenja, naknadno se pojavila teza o Littledeanu kao mjestu Škotova rođenja, pozivajući se na tekst o povijesti religioznih obitelji u Škotskoj, benediktinca Marianusa Brockiea, što je Balić potpuno odbacio jer sam tekst nema historiografsku vrijednost. Očito je Franjevački red prihvatio mišljenje Balića i Woltera, te je povodom sedamstote obljetnice rođenja Ivana Dunsa Škota u gradiću Dunsu postavio spomen ploču – statuu, te je time konačno završeno polemiziranje o mjestu njegova rođenja.«
Škotovo doba
Za vrijeme života Ivana Dunsa Škota, kroz period zadnjih desetljeća 13. stoljeća i prvog desetljeća 14. stoljeća, crkvena i državna vlast zajednički organiziraju velike pohode križara, kako bi obranili čast Imena Gospodnjega. Osim toga, u to vrijeme, Franjevački red, u koji će Ivan stupiti, vodi borbu oko što doslovnijeg opsluživanja Pravila Reda i siromaštva. Iako se radi o svojevrsnim borbama, mogli bismo reći da za to razdoblje ne vrijedi uzrečica: Inter arma silent Musae. I u samoj Škotskoj je u to doba bilo veoma burno, što je osobito prikazano u filmu Hrabro srce – Braveheart, Mela Gibsona, u kojem je prikazana radnja između 1280. i 1305. godine koja je bazirana na Prvom škotskom ratu za neovisnost protiv Edwarda I. Dugonogog.
Budući da smo spomenuli Prvi škotski rat za neovisnost, istražujući život Ivana Dunsa Škota, otvorila nam se jedna nova mogućnost u objašnjavanju događaja iz Škotova života, koja se na taj način razlikuje od svih dosadašnjih mišljenja prethodnika, koji su ujedno bili najveći poznavatelji života i rada Ivana Dunsa Škota, kao što su: Éphrem Longpré, Callebaut, Balić, Wolter, Vos i drugi.
»Antonie Vos u svojoj knjizi o Dunsu Škotu postavlja tri zanimljiva pitanja: Zbog čega Škot nije bio ranije poslan u Pariz, kao student teologije ili prije prve godine bakalaureata; kakva je bila njegova uloga u prvim pariškim godinama na sveučilištu i gdje je i kako Škot proveo godine progonstva?«
Ovim Vosovim pitanjima nadodali bismo pitanje: Zašto Škot nakon drugog progonstva iz Pariza ne odlazi u neku od svojih matičnih kuća u Engleskoj, nego dolazi u Köln gdje uskoro umire?
Smatramo da na Škotov dinamičan život nije utjecalo samo njegovo obrazovanje ili pak njegovo naučavanje koje je u nekim krugovima smatrano heretičnim, već je na sve te događaje, putovanja, seljakanja i premještanje utjecala i politička situacija na područjima koja su obilježila Škotov život.
U vrijeme kada je rođen Ivan Duns Škot, između Škotske i Engleske vodili su se žestoki sukobi koji su trajali kroz čitav period Škotova života. U vrijeme njegova rođenja na čelu Engleske bio je Edward I. Dugonogi koji je 19. kolovoza 1274. okrunjen za kralja i bio je kraljem do 7. srpnja 1307.
Ovaj kralj je ratovao protiv Škota u njihovoj pobuni pod vodstvom Williama Wallacea, te sigurno sami Škoti nisu bili previše dobrodošli za to vrijeme u Engleskoj. Ovu činjenicu tadašnjeg rata između Škotske i Engleske možemo uzeti kao prvu otežavajuću okolnost za Dunsa Škota, koji kao Škot u to vrijeme živi na području Engleske.
Isti je kralj Dugonožac nakon smrti svoje supruge Eleonore Kastiljske, oženio kćerku francuskog kralja Filipa III. Ćelavog, Margaretu Francusku, koja je bila sestra francuskog kralja Filipa IV. Lijepog , koji je svojedobno Škota protjerao iz Pariza. Mogli bismo reći da je ovo bila druga otežavajuća situacija za Škota, nakon koje dolazi treća, za koju smatramo da je ta situacija glavni krivac zbog kojeg Škot odlazi u Köln, a ne u neku od svojih matičnih kuća u Engleskoj. Radi se, dakle, o tome da je Edwarda I. Dugonogog nakon smrti zamijenio sin Edward II. Po prvi puta od samoga oca Edwarda I. tituliran je kao kraljević od Walesa. Stupio je na vlast po očevoj smrti 1307. godine i bio zaručen s Izabelom Francuskom, znanom kao Isabelle de Valois ili žena-vuk, kćerkom francuskog kralja Filipa IV. Lijepog. Edward II. poznat i kao Edvard Caernarfonski i Izabela Francuska ili žena-vuk vjenčali su se 25. siječnja 1308. godine, iako je Edward bio stariji od Izabele 27 godina, bili su zaručeni od njezina rođenja, te je ona u vrijeme vjenčanja imala samo 12 godina. Shodno do sada rečenom pokušat ćemo kroz govor o Škotovom školovanju odgovoriti na prethodno postavljena pitanja.
Školarac i predavač
Mladi Duns Škot pohađao je školu u Haddingronu, a zatim ga je njegov stric, gvardijan franjevačkog samostana u Dumfriesu, 1277. godine uzeo u svoj samostan. Tu je 1281., dakle u petnaestoj godini svoga života ušao u novicijat i obukao franjevačko odijelo. 1282. započeo je studij filozofije i teologije na Oxfordu.
»Nakon završena studija aristotelizma i prirodnih znanosti, koji je trajao šest godina, započeo je u listopadu 1288. svoj trinaestogodišnji teološki studij. Šest je godina trajao studij teologije, a sedam studij za postizanje akademskog gradusa doktora teologije. U to vrijeme Škot je zaređen za prezbitera u Northamptonu po rukopoloženju biskupa Olivera Suttona, 17. ožujka 1291. u crkvi sv. Andrije. S njime su zaređena još četvorica franjevaca. Iz ovoga se podatka, kao što smo već rekli, izračunava njegov datum rođenja, jer Škot nije bio zaređen u prethodnom ređenju 29. prosinca 1290. zbog toga što vjerojatno nije imao propisanu kanonsku dob za ređenje od 25 godina, te je vjerojatnije da je rođen u prvim mjesecima 1266.«
Nakon primanja svećeničkog reda, Škot nastavlja svoj studij na Oxfordu. U to se vrijeme sve više razbuktavao spor između Škotske, predvođene Williamom Wallaceom, i Engleske predvođene Edwardom Dugonogim.
»Njegov studij obuhvaćao je u prvim trima godinama biblijske studije, a sljedeće tri godine sustavnu teologiju temeljenu na kolekciji patrističkih mišljenja, Sentencijama Petra Lombardskog. Nakon samoga ređenja Škot je polazio treću godinu biblijskog studija, te je nakon završetka teološkog studija posvećenog Bibliji i Sentencijama imao 28 godina. Prema tome, Škot je šest godina studirao filozofiju, šest teologiju, i nakon toga kao baccalaureus poslijediplomske studije za doktora teologije koji su trajali sedam godina.«
Prema istraživanjima »Longpréa i Pelstera, Škot je postao baccalaureus formatus 1300. godine. Kao baccalaureus sententiarus bio je neka vrsta asistenta i mogao je već predavati mlađim kolegama. Nakon toga postaje baccalaureus biblicus čime tumači Bibliju, a tijekom posljednje godine studija postaje baccalaureus formatus nadzire vježbe u raspravljanjima i asistira svom profesoru teologije u raspravama – disputatio.«
Što se tiče samog naslova »Doctor, poznato je da se već u Starom zavjetu spominju doctores koji su u biti bili tumači zakona, grč. nomikoi, heb. sephorim. U Novom zavjetu kod Luke nalazimo da Marija i Josip nalaze Isusa među naučiteljima – inter doctores (usp. Lk 2, 24), a u narednim evanđeoskim tekstovima Luka spominje doctores – naučitelje Zakona. (usp. Lk 5, 17) Sveti Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima ističe da je Bog postavio apostole, proroke, naučitelje (usp. 1Kor 12, 28), a Pavao pak sam sebe u Prvoj poslanici Timoteju naziva doctor gentium – učitelj naroda, (usp. 1Tim 2, 7), zbog čega ga i takvim Crkva časti u liturgiji. U staroj se Crkvi učitelji katehetskih škola nazivaju doctores audientium. Također, Crkva kroz povijest naslov Doctor – Naučitelj daje onim učiteljima koje resi doctrina orthodoxa, sanctitas vitae, eminens eruditio. Kada su se počela razvijati sveučilišta javili su se i akademski naučitelji – doctores. Isprva se taj akademski učitelj nazivao magister ili dominus, i to bi se obično odnosilo na onog učitelja koji bi oko sebe znao okupiti brojnije slušače. U prvoj polovici 12. stoljeća taj je naslov doctores počeo krasiti samo ponajbolje i najuglednije učitelje. Nakon što su određeni naučitelji oformili kolegije, odredili su uvjete po kojima netko može postati članom takve znanstvene zajednice. Na ovaj je način doktorat postao akademskim gradusom i postepeno svojevrsnim plemstvom koji je po sebi uključivao goleme povlastice. Najprije su nastali doctores legum, zatim docotres decretorum, a u 13. stoljeću doctores medicinae, grammaticae, logicae, philosophie. U petnaestom je stoljeću na Oxfordu i Cambridgeu nastao i doktorat glazbe. U cijelom su se tom periodu doktori teologije nazivali magistri, a kasnije naizmjence magistri i doctores Sacrae paginae ili theologiae.«
Tako je i Škot došao do svoje titule postupno jer je posljednje četiri godine svoga studija djelovao na sljedeći način:
»1297-1298. : pripremna godina za predavanje o Sentencijama
1298-1299. : baccalaureus sententiarus
1299-1300. : baccalaureus biblicus
1300-1301. : baccalaureus formatus
Vjerojatno je Škot kao baccalaureus sententiarus stvorio određenu prodiskutiranu i zabilježenu građu u obliku lectura ili reportationes – zbir bilježaka koje je predavač načinio za predavanja – koristilo za izdavanje vlastitog teološkog djela. Postupak je bio takav da je predavač nakon što je određenu građu ispredavao, istu počeo ponovno čitati, dorađivati i proširivati, čime je nastalo djelo zvano ordinatio. Reportationes, ukoliko su bile pregledavane i korigirane od predavača, dobivale naziv reportatio examinata. Stoga, Balić, Wolter i drugi smatraju da je takav kontekst nastanka Škotova glavnog djela Ordinatio, koji je u starijim izdanjima označen kao Opus Oxoniense, a u kritičkom izdanju Skotističke komisije, Ordinatio, kako bi bila vidljivija razlika između Škotovih tekstova Lectura, Reportationes i Ordinatio, što je redigirao Škot osobno.«
Nadalje istražujući predavačku djelatnost Ivana Dunsa Škota, potrebno je istaknuti da kada ne bismo imali niti jedan pisani dokaz da je Škot bio predavač na nekim od učilišta toga vremena, već bismo samo prema njegovim djelima mogli zaključiti da je doista vršio službu predavača. Izuzevši njegova djela, koja ćemo kasnije navesti, dovoljno se poslužiti zaključnom misli rukopisa Mertonova koledža u Oxfordu koji datira iz 14. stoljeća u kojem stoji: »Ovo je iz Ordinatio poštovanoga brata Ivana Dunsa iz Reda Manje braće, koji je bio na vrhuncu slave u Cambridgeu, Oxfordu i Parizu, a umro u Kölnu.«
Različiti autori različito misle o tijeku Škotove predavačke djelatnosti. Pouzdana je činjenica da je »Škot 1302. naučavao teologiju u Parizu. Ipak, da bi netko mogao naučavati u Parizu, prema Pariškim statutima, morao je barem četiri godine provesti u Parizu, od propisanih devet studijskih godina. Zbog ovih Statuta nailazimo na prvi problem u određivanju vremena i mjesta Škotova predavanja, jer bi prema ovim Statutima Škot morao biti u Parizu već između 1291. i 1298. S druge strane pouzdano znamo iz spisa koji nam je sačuvan da je 1300. imao veliko predavanje o Sentencijama u Oxfordu.«
Prema tome, može se sa sigurnošću zaključiti da Škot nije bio u Parizu prije 1301., a u Parizu predaje Sentencije tek od 1302., što upućuje na zaključak da su po pitanju Škota, Statuti u Parizu nisu obdržavali i to ili zbog njegove veleučenosti ili zbog nekoga drugog razloga. Taj drugi razlog bi mogao biti tadašnja situacija u kraju u kojem je živio jer se vodio rat između Engleske i Škotske, te njemu kao Škotu u Engleskoj zasigurno nije bilo lako boraviti, te je, iako je već predavao na Oxfordu i možda na Cambridgeu, jer je Škot, poslan u drugu zemlju, gdje bi bez straha mogao vršiti predavačku službu. Budući da se 1302. pojavljuje u Parizu kao baccalaureus, kao student-predavač, a u Oxfordu bi u to vrijeme bio magister theologiae, možemo zaključiti da je naglo i možda nenadano krenuo u Pariz već u kasno ljeto 1301. »Antonie Vos smatra je franjevačko vodstvo odlučilo poslati u Pariz kako bi mu pružilo neku vrstu druge šanse, jer se njegov dolazak u Pariz dogodio relativno kasno, ako uzmemo činjenicu da je bilo uobičajeno slati studente prije perioda bakalarueata, zbog čega je Škotov slučaj jedinstven. Ovdje se opetovano javlja pitanje: Zbog čega Skot nije započeo svoj studij u Parizu ili zbog čega uopće biva poslan? Je li bio odabran zbog svoga posebnog znanja ili je pak bio primoran napustiti Englesku, točnije Oxford? A. Vos je mišljenja da Škot razložno ostaje na Oxfordu, jer dolazi do podatka da je načelu Engleske franjevačke provincije tada bio znameniti oxfordski profesor Roger Marston. On je kod mladog Škota primjećivao preveliko zanimanje za logiku i Aristotela, a to nisu bile teme koje bi se našle na popisu najpoželjnijih tema Marstona. Tek je kasnije Škot pokazao svoj veliki teološki potencijal, te je franjevačko vodstvo pokušalo ispraviti pogrešku poslavši ga tek kasnije na najprestižniji fakultet, na europsku alma mater.«
Pomalo čudno zvuči ovakvo mišljenje, prije svega zbog izjave, da je Škot pokazivao pretjerano zanimanje za logiku i Aristotela. Prije smo spomenuli da je svaki student u to vrijeme prvo slušao predavanja iz filozofije a tek kasnije iz teologije, po čemu nije čudno da kod Škota ranije, prije redovnoga mogućeg slanja u Pariz, nije bilo vidljivo teološko znanje već samo filozofsko, što je vjerojatno bio primjer i kod drugih fratara koji su u Škotovo vrijeme s njime studirali. Prije bismo mogli zaključiti da Škot ne odlazi u Pariz po uobičajenom programu iz razloga što je pokazivao izvanredan potencijal, te ga se htjelo zadržati na Oxfordu. Prema našem vlastitom mišljenju, Škot je morao nenadano otići iz Engleske zbog društveno-političkih prilika koje smo već spomenuli. Shodno tomu vjerojatnije je da Škot tada Englesku napušta kao prognanik zbog svoga škotskog podrijetla. Ovakvom mišljenju u prilog ide i činjenica što je tih godina kancelar oxfordskog sveučilišta bio Englez, no još više što je u to vrijeme biskup Durhama bio Antony Bek. Biskup Bek rođen je oko 1245. godine u plemićkoj viteškoj obitelji od oca Waltera i majke Eve, nećakinje Waltera de Graya nadbiskupa Yorka. Bio je njihov treći sin i zajedno s bratom Thomasom studirao je na oxfordskom sveučilištu između 1267. i 1270. Nakon što je zaređen za svećenika, primio je mnoge povlastice od tadašnjeg princa Edwarda, sina Henrika III. Engleskog. Već je 1275. bio arhiđakon Durhama, kanonik i prebendar u Yorku i Lichfieldu. Pratio je princa Edwarda kada je krenuo 1270. u Križarski rat. Po povratku 21. rujna 1274. princ ga imenuje Čuvarom kraljevske riznice, što je on obnašao samo mjesec dana i tu službu predao svome bratu Thomasu, koji je kasnije postao biskup od sv. Davida. Antonya je Edward imenovao vrhovnim zapovjednikom (Constable of Tower) 1275. Edward I. Dugonogi osobno se pobrinuo da Antony bude proglašen biskupom od Durhama, te je Antony doista izabran za biskupa 9. srpnja 1283. Zaređen je u siječnju 1284. a ustoličen na Božić 1285. Ovaj je biskup bio jedan od najutjecajnijih engleskih biskupa toga vremena. Kao što je već vidljivo, također je bio veliki prijatelj s Edwardom I. Dugonogim, njegov savjetnik, pomoćnik i odani podanik. Pratio je kralja u bitkama i često na sve strane pregovarao u ime kralja. Zajedno je s kraljem bio veoma aktiviran u gušenju pobune u Škotskoj te je čak u borbi kod Falkirka 1298. bio na čelu jedne divizije engleske vojske. Ipak, nakon 1301. biskup Antony je ušao u sukob s kraljem Edwardom nakon raspre s tadašnjim Priorom od Durhama. Papa Klement V. imenovao je Beka Patrijarhom Jeruzalema u veljači 1306. Buduće akcije protiv biskupa okončane su smrću kralja Edwarda I. Dugonogog 1307. godine. Teško je za povjerovati da bi za vrijeme ovakvog biskupa jedan čovjek škotskog podrijetla koji još i nosi nadimak Scotus, mogao nesmetano djelovati na Oxfordu, gdje je i sam biskup koji je osobno ratovao protiv Škota, imao toliko utjecaja. Čini nam se najprikladnijim da bi ovakvo nepovoljno okruženje s kraljem Edwardom I. Dugonogim i biskupom Durhama Antonyem Bekom, za Škota bio glavni razlog zbog kojeg on odlazi u Pariz 1301. godine, što na drugačiji način objašnjava neobičnost jedinstvenog slučaja Ivana Dunsa Škota. Takvo mišljenje na osobit način potvrđuje jedan povijesni izvor. Radi se o Chronicum Ordinis Sanctissimae Trinitatis de redemptione captivorum, od Joannesa de Figueras Carpia iz 1645. godine, gdje na stranici 145. piše: »Iz Dumfrieskog samostana, reda Manje braće, odveo je, naime kralj, dvanaest glasovitih učenika Svetoga pisma… između njih je i blaženi Ivan Duns Škot nevoljno ropstvo podnio«, čime možemo i povijesnim izvorom jednog ljetopisa potvrditi naše mišljenje.
Na ovaj smo način možda razriješili problem prvog Škotovog odlaska u Pariz 1301. godine.
»Kada je Škot počeo predavati Sentencije u Parizu imao je 36 godina. Kao usporedbu, treba naglasiti da je sv. Bonaventura Banjoređanski počeo predavati s 33, a sv. Toma Akvinski sa samo 27 godina života. Pariz je u to vrijeme bio alma mater, intelektualno središte Europe. To je Sveučilište, prema fra Bonaventuri Dudi, bilo peć u kojem se peče misaoni kruh latinskoga Zapada. U to je vrijeme na Bogoslovnom fakultetu u Parizu bilo oko 25 profesora i oko stotinu sjajnih baccalaureus-a. Škot je kao redovnik u Parizu vjerojatno bio oslobođen predavanja o Bibliji, ali je iznova morao postati baccalaureus sententiarus, što također potvrđuje, na neki način, prethodno mišljenje o Škotovu prisilnom odlasku iz Oxforda u Pariz, jer bi vjerojatno prvo dovršio sve studije na Oxfordu i onda krenuo po posebnoj preporuci poučavati u Parizu. U to su vrijeme nastale Škotove Collationes Parisiensis. Škot je od 1302.-03. predavao Sentencije u Parizu i nastavio rad na svom Ordinaciju. Na žalost, ni u Parizu Škot nije imao mira. U to su se vrijeme već dobrano zahuktale raspre između francuskog kralja Filipa IV. Lijepog i pape Bonifacija VIII. Kralj je pokušao pridobiti francuski kler i Sveučilište da mu pomognu oko svrgavanja pape Bonifacija VIII. Izbile su i velike demonstracije protiv pape u lipnju 1302. Tražilo se od strane kraljevske komisije od svih redovnika da se izjasne jesu li uz kralja. Tada je 17 fratara, pretežno Francuza, stalo uz kralja, dok su ostali, njih 80, odali vjernost Papi. Što se pak tiče dominikanaca, treba usput kao usporedbu spomenuti da su njih sto trideset dvojica stala na stranu kralja Filipa Lijepog. Među onima koji su stali uz Papu bio je i Ivan Duns Škot, koji se nalazio na popisu onih koji su u roku od tri dana morali napustiti Pariz.«
Tako Ivan Duns Škot dolazi u Köln gdje 8. studenog 1308. umire.