Sve objave od Sandro Tomašević

“Tko sam ne gori ljubavlju, ne može ljubavlju zapaliti drugoga.” (sveti Augustin) 

Navedeni citat bio je geslo ovogodišnjeg X. seminara za voditelje formacije i XI. škole animatora Zagrebačkoga područnog bratstva održanog u Sesvetskoj Sopnici od 24. do 26. veljače. Nas sedamdesetak u petak u 17 sati okupilo se na uvodnom programu te kasnije na večernjoj euharistiji. Na samom početku uvodnog programa riječi našeg područnog duhovnog asistenta fra Filipa Đurđevića obilježile su mi cijeli susret. Rekao je kako animirati dolazi od grčke riječi anima što znači duša, stoga animirati znači oduševljavati. Da bismo uistinu mogli oduševljavati drugoga, prvo sami trebamo biti oduševljeni, odnosno “gorjeti ljubavlju”. Uistinu riječi za zapitati se.

U petak, kada smo došle u Sesvetsku Sopnicu na školu animatora, vani je već bio pao mrak i lijevala je kiša kao iz kabla, a ništa bolje nije bilo niti naše raspoloženje. Došle smo tamo bez očekivanja i bez ikakvog pojma što ćemo mi to tamo točno raditi, zašto ćemo to raditi i koji je smisao svega toga. Ali Bog je brzo intervenirao i odmah tu večer na klanjanju moje se raspoloženje polako počelo popravljati. Uskoro smo zaspale u vreći na tvrdom podu, zahvalne što smo na toplom i sigurnom sa svim divnim ljudima oko sebe.

Prije nego što su nas probudili dečki jutarnjom pjesmom i gitarom (svi koji su ikada bili na nekom framaškom događaju znaju da je običaj da dečki smisle pjesmu kojom nas ujutro bude), probudilo nas je sunce koje je svanulo nakon kiše u petak. Nema ljepšeg početka dana od onog koji započne molitvom jutarnje iz Časoslova, tako da smo se nakon toga i klasičnog framaškog doručka: kruha, paštete i čokolade namazane debljine jednog prsta, osjećale zaista sretno što smo tamo okružene s toliko dragih osoba, spremne za sve što vikend donosi. Svi su dani bili ispunjeni ne samo druženjem i upoznavanjem ostalih framaša, već i učenjem te molitvom. Ta tri dijela seminara možda se naizgled ne nadopunjuju, no jedan bez drugoga ne bi mogli.

Što se tiče druženja, ona su neizostavni dio svakog framaškog događaja, jednako kao i molitve. I tu dolazi do već spomenutog nadopunjavanja. Jedni od drugih učimo, rastemo kao osobe, postajemo bolja braća i sestre, bolji framaši i u konačnici vjernici, a bez molitve to ne bi bilo moguće.

Na seminaru za voditelje formacije dobili smo sjajne ideje kako poboljšati naše bratstvo, kako u njega više uključiti svetog Franju, a i samoga Krista, kako druge oduševiti franjevačkom karizmom te kako funkcioniraju druga bratstva Frame u svijetu. Kroza sve te savjete kako nešto učiniti bolje za drugoga svi smo se skupa ponovno “oduševljavali”. Osim što smo puno toga naučili od prezentiranog te će nam naučeno svima zasigurno koristiti, netko je to sve za nas trebao pripremiti, tako da smatram da se učenje nije samo sastojalo u prezentiranju pripremljenog, već i u svemu tog vikenda, a trud se sigurno isplatio.

Ipak, kada je naša nacionalna potpredsjednica Marijana Mijatović rekla da je tema predavanja “Komunikacija”, nisam bila previše oduševljena. Očekivala sam dosadno trosatno predavanje na temu o kojoj ionako već sve znam. Ili sam barem mislila da sve znam. Marijana i fra Josip Pavlović oduševili su me predavanjima koja su bila zanimljiva, jako poučna i poticajna. Sati su mi brzo prolazili, a koncentracija mi nije padala jer je način na koji su oni pričali zaista bio odličan.

Mislila sam da se na temu komunikacije nema baš toliko toga pametnoga i novoga reći, ali oni su uspjeli otkriti mi sjajne nove trikove i savjete kako što bolje komunicirati s bratstvom, ali i s bilo kime. Dok su oni tako pričali ja sam zaista, nakon duljeg vremena, poželjela više i aktivno poticati moje bratstvo na dobro. Tom sjajnom dvojcu kasnije se pridružila i Lucija Rogina koja je bila jednako sjajna kao i oni, a i pokazala nam je brojne igre kojima možemo animirati bratstvo. U igri i smišljanju ideja kako promijeniti neke stvari kod sebe, a i pomoći drugima vrijeme mi je stvarno proletjelo.

Nakon cijelog dana napornog rada, druženja sa starim prijateljima i stvaranja novih prijateljstva slijedio je večernji program na kojem smo se stvarno zabavljali i aktivno sudjelovali u igrama. U nedjelju je opet svanulo sunce, a mi smo odslušali još jedno predavanje i na kraju dobili svoje zaslužene diplome, čime smo postali animatori. Vraćamo se u svakodnevni život puni snage za sve što je pred nama.

Voljele bismo da vam možemo prenijeti svoje doživljaje cijelog vikenda, no s obzirom na to da je to jako teško napisati, morat ćete nam vjerovati na riječ da je bilo stvarno divno, da smo puno toga naučile i da smo dobile prijeko potrebni poticaj za daljnje djelovanje u našem bratstvu. Svima koji još nisu bili na školi animatora zaista preporučamo da odu jer je to bilo jedno od najvažnijih iskustava u našem dosadašnjem framaškom životu koje nam je puno pomoglo u osobnom rastu, a time, nadamo se, i u rastu cijeloga našeg bratstva.

Kao šećer na kraju, htjele bismo spomenuti priču koju nam je ispričala Ana Fruk, vijećnica Međunarodnog vijeća OFS-a, zadužena za zapadnu i istočnu Europu. Na jednom Hodu Frame jedan framaš slomio je nogu još za vrijeme putovanja u Hrvatskoj i bilo je logično kako neće moći nastaviti put. Ali nakon što je otišao u bolnicu i dobio gips i štake, njegova su braća odlučila da nastavi svoj put te su ga u teškim trenucima nosili na leđima. Kad je netko upitao jednog framaša je li mu teško nositi ga na leđima, on je odgovorio “To nije teret, to je moj brat”.

Margita Šudić i Ivana Dujmović

Pepelnica

Pepelnicom ili Čistom srijedom započinje korizma, odnosno vrijeme od 40 dana u kojem se na poseban način pripravljamo za uskrslog Gospodina.

To je dan koji nas poziva da sve više postajemo djeca Božja, odnosno da kroz naredno vrijeme korizme nastojimo mijenjati vlastito ponašanje. Trebali bismo nastojati odbacivati sve  osobne mane koje jasno uviđamo i za koje osjećamo da nas udaljuju od Krista te bismo trebali nastojati opredjeljivati se za dobro, za pomaganje drugima, za empatiju prema ljudima u potrebi itd. Dakle, važno je i odreći se onoga što nas kalja u ljudskom dostojanstvu i opredijeliti se za činjenje dobra. 
Uz post i pokoru, Crkva posebno naglašava i vrijednost molitve, kako osobne, tako i zajedničke jer  će nam na takav način hod kroz korizmu biti čvršći i radosniji te time na kraju i smisao Velikog tjedna i Kristova uskrsnuća jasniji i radosniji.

Iva Škarica