9. Već mi se uvukla pod kožu, a sad i pod habit

Mazamari, 22. srpnja 2010., četvrtak

S obzirom na to da je sutra bio veliki dan za mene, bio sam sav čudan za večerom. Što od umora, što od uzbuđenja. Fra Komandos me pogledao, kimnuo glavom i rekao da se odem odmoriti. To je bilo upravo ono što mi je trebalo i bilo mi je drago da je to prepoznao. Svanuo je i taj dugo očekivani 11. srpnja! Probudio sam se sav radostan, uzbuđen i pomalo nervozan jer sam htio da sve prođe u najboljem redu. Nakon doručka sam se zaputio u Aldeu koja je bila puna života i radosti. Imao sam neki divan i neopisiv osjećaj prisutnosti Boga. Srce mi je bilo puno zahvalnosti i neprestano sam se pitao čime sam zaslužio sve što mi se događalo. Sve mi je izgledalo divno i krasno. Vozeći se od župe prema Aldei u moto-taksiju, prolazio sam kraj farme pilića i ribarnice po prašnjavoj ulici, a sve mi je izgledalo kao najuređenije avenije parkova i cvjetnih vrtova. Ušao sam u Aldeu na stražnji ulaz kroz kuhinju, kroz koji sam obično i svaki dan ulazio. Odmah sam sreo mnoštvo nasmijane djece koja su mi potrčala ususret. 1Morao sam paziti da ne pregazim nekoga jer su se svi vješali po meni i tražili da ih dignem u naručje. Kad su se svi izredali, nastavio sam prema blagovaonici koja je već bila uređena za svečani ručak. Tamo su se nalazili jedan gospodin i jedan mladić koje nisam poznavao. Odmah su mi pristupili i rekli: »Buenos dias hermano Pedro!« (Dobar dan brate Petre) Začudio sam se
što me poznaju. Bili su to padre Curro, župnik iz Atalaye i jedan sjemeništarac iz karizmatske zajednice Jesús Vive iz Lime u kojoj naš fra Remigije Mlinarić radi kao odgojitelj, a trenutno je na praksi u Atalayi na sveučilištu Nopoki. Curro me odmah ponudio kavom i cigaretama što se, naravno, ne odbija. Sjeli smo u blagovaonicu i malo popričali. Zbog nervoze i uzbuđenja nisam baš puno pričao, nego sam u sebe nalijevao kavu i palio jednu za drugom. Dobro mi je to došlo. Nisam mogao dugo sjediti pa sam izašao u dvorište Aldee da vidim kako teku pripreme. Čim sam izašao, okružilo me mnoštvo djece koja su bila sretna zbog mene i ponosna što upravo ona mogu biti domaćini na ovaj za mene tako poseban dan. Ja sam bio još sretniji od svih njih. U jednom trenutku, misli su mi odlutale preko Atlantskog oceana u »našu lijepu Kroaciju«. U sekundi su mi kroz glavu proletjele sve meni drage osobe. Imao sam osjećaj njihove prisutnosti i snažne molitve. Obuzeli su me osjećaji sreće što mogu biti sa mnom u mislima i molitvi, ali i tuge što ne mogu tjelesno biti sa mnom da ih sve izgrlim i izljubim i podijelim svoju radost s njima. Pomislio sam da bih sad, dok je još sve mirno, bila dobra prilika nazvati roditelje. Kao oni koji me poznaju bolje nego ja sebe sama, osjetili su napetost i uzbuđenje u mom glasu pa nisu previše odugovlačili. Zaželjeli su mi sve najbolje i napomenuli da su sa mnom u molitvama. Bio sam siguran u to. Pozdravili smo se i rekao sam im da ću im se javiti prvom prilikom. Ta prva prilika je bila tri dana nakon ređenja… Također, stiglo je i nekoliko poruka iz fratarskih krugova što me je također jako razveselilo.

Vrijeme je brzo prolazilo, a fra Gerarda i ostalih fratara još nije bilo. Nisam se previše živcirao zbog toga. Izgleda da sam se već navikao na peruansko računanje vremena. Stigli su na vrijeme. Biskup me nazvao i rekao da su stigli i da dođem po njih. Kad sam stigao do njih, oni su već vadili stvari iz kombija i odlazili u svoje sobe. Uzeo sam i ja svoje torbe koje sam zadnji put ostavio u Limi i izvadio stvari potrebne za misu. Sve je bilo spremno i valjalo je polako početi. No trebalo je obaviti još jednu važnu stvar prije mise. Trebao sam svečano izjaviti i zakleti se da su mi poznate sve obveze i svi članci vjere te da neću postati heretik. To smo obavili u sakristiji prije same mise, jer nismo imali vremena ni prilike da to obavimo ranije. Kod nas fratara je običaj da se ta izjava daje dan prije ređenja u blagovaonici pred svom braćom iz kuće. Zbog uzbuđenja sam zaboravio pripremiti knjigu Evanđelja na koju sam trebao položiti ruku i zakleti se. Tek kada sam došao do mjesta u izjavi gdje stoji: »Ovo obećajem, zavjetujem se i kunem! Tako mi pomogao Bog i ova sveta Evanđelja koja svojom rukom dotičem«, dignuo sam glavu i pogledom tražio Bibliju. Sreća pa je u blizini stajao liturgijski vodič u kojem se nalazilo i evanđelje tog dana, tako da sam ruku položio na liturgijski vodič. No da sve bude »kak’ Bog zapoveda«, nakon izjave i zakletve jedan od fratara je iz džepa izvadio mali Novi zavjet pa sam još jednom položio ruku na Sveto pismo. Trebalo je konačno početi.

Izašli smo pred crkvu i morali se udaljiti dosta dalje od ulaza jer su i s jedne i druge strane staze koja je vodila u crkvu u vrstama stajala djeca. S jedne strane staze stajale su djevojke u uniformama Aldee, a s druge strane dečki u svojim kužmama (tradicionalnoj odjeći) s kopljima u ruci i pored njih opet djevojke, također u kužmama. Na stepenicama ispred same crkve i s jedne i druge strane su stajala vrtićka dječica obučena kao mali anđeli. Bio je to prekrasan prizor! I bez njih sam se osjećao kao u raju, no oni su još više pridonijeli tom ugođaju. Čekali smo znak da možemo krenuti. S jedne strane su vikali da možemo, a s druge strane da čekamo. Dok su se oni dogovarali, mi smo krenuli pa smo morali stati, vratiti se nazad i još malo pričekati. Dok smo čekali, iz redova mi je prišla jedna djevojka i upitala me kako se izgovara »Jedan, dva, tri!« na hrvatskom jeziku. Nisam znao zašto je baš sad to zanima, no odgovorio sam joj bez razmišljanja i suvišnih pitanja. Sestra Hermila konačno je dala znak da možemo krenuti. Sad je to bilo službeno pa smo svi zauzeli svoje pozicije i krenuli. Kad smo krenuli, dječaci u kužmama s lijeve strane uzviknuli su: »Uno, dos, tres!« i na »tres« su svi digli svoja koplja u zrak. Prekrasno! Kad smo došli do djevojaka u školskim uniformama s balonima u ruci, uzviknule su: »Jedan, dva, tri!« i na »tri« digle balone u zrak. 2Nastavivši s procesijom, došli smo do djevojaka u kužmama koje su također na znak počele tresti zdjelice koje su držale u rukama, a koje su napunile malim sjemenkama (pinji-pinji). Kad smo došli do malih anđelčića, zakrenuli su se prema ulaznim vratima i s nama ušli unutra, u crkvu koja je sva blistala i orila se prekrasnom ulaznom pjesmom.

Zauzeli smo svoja mjesta i misa je počela. Fra Gerard ju je vodio vrlo ležerno, opušteno, svečano i veselo. Cijela liturgija je bila takva. Sve je išlo svojim tokom. Bez ukočenosti, veselo i jednostavno. Biskupova propovijed bila je u nekoliko riječi na španjolskom i nakon toga na hrvatskom. Jednostavno, jasno i glasno. Bila je to prigoda da se i mlade potakne na svećenički i redovnički poziv. Ne bih vas previše gnjavio detaljima obreda ređenja, no nekoliko stvari ne mogu ne spomenuti jer se to može dogoditi samo kada imaš ređenje usred prašume! Za vrijeme pjevanja litanija svih svetih na latinskom, ležao sam na podu ispred stepenica oltara. Bila je to prigoda za sabrati se i moliti zagovor i pomoć Nebeske Crkve.

U jednom trenutku, osjetio sam kako mi netko nekim papirom maše oko glave. Nisam dizao glavu da vidim što se događa, no nije mi bilo jasno zašto mi mašu oko glave. Prestalo je. Mogao sam nastaviti s molitvom. Nekoliko minuta kasnije, osjetio sam kako mi netko diže habit i albu kod nogu. Sad sam bio skroz zbunjen i nisam imao pojma što se događa. Budući da ovdje vladaju tropske vrućine, ispod habita sam imao obučene kratke hlače. Prvo što sam pomislio bilo je da previše vire moje dlakave noge pa da ih pokrivaju ili navlače albu da noge budu pokrivene barem do gležnjeva. U tom sam trenutku začuo podsmijehe u crkvi. Bilo mi je malo neugodno, no nisam se dao smesti. Nastavio sam ležati, no ovaj se put bilo malo teže skoncentrirati. Litanije su završile pa sam ustao i obred se nastavio. Tek sam nakon mise saznao što se dogodilo. Tad mi je sve bilo jasno. Ovo se može dogoditi samo na ređenju usred prašume! Naime, jedna mala žabica doskakutala je iz sakristije do moje glave i smjestila se na ruci koju sam držao pod glavom. Sestra Hermila je to primijetila i pokušala je otjerati. 3No problem je što se ona boji žaba pa je nije uzela u ruke, nego ju je pokušala otjerati komadom papira. Nekako ju je uspjela udaljiti, no ne i skroz otjerati pa je žabica nastavila skakutati oko mene. Uskoro mi je od glave doskakutala do nogu i zavukla mi se pod habit. Kad su to vidjele, dvije profesorice su ustale i stale tražiti žabicu pod habitom. Kad su je našle, uzele su je i stavile u malu vrećicu. Nakon mise, kada su mi došle čestitati, dale su mi vrećicu i žabicu u njoj te mi ispričale cijelu zgodu. Nisam mogao vjerovati! U tom trenutku su mi pristupila i djeca i rekla da je to »suerte de la selva« (prašumska sreća) i da mi žabicom prašuma daje znak da mi želi sreću. Jedna druga djevojčica mi je rekla da me na taj način prašuma pozdravlja. Netko će reći da je to glupo praznovjerje ili puka slučajnost, no ako ste čitali dio putopisa u kojem govorim o slapovima i mistici koju sam iskusio u prašumi, tada možete naslutiti što mi je ta priča u tom trenutku značila Bio mi je to više znak dobrodošlice, negoli oproštaja od mog Mazamarija i prašume. Bio sam zahvalan do neba! Eto, to je štorija o žabici. Poslije su se, naravno, zbijale šale na moj račun pa mi je provincijal u šali rekao kako mi je to bila posljednja šansa prije samog zaređenja. Da sam je poljubio, možda bi iskočila kakva princeza kao što to već biva u bajkama.

Ostali dijelovi liturgije protekli su po pravilima, osim što sam se zbunio kad sam trebao reći: »Pružite mir jedni drugima!« Od silnih jezika koje smo imali na misi pomiješali su mi se engleski, talijanski i španjolski pa sam izgovorio nešto što uopće ne postoji, nakon čega se fra Gerard okrenuo prema meni i upitao me što sam to upravo rekao. Odgovorio sam da ni sam ne znam, ali Bogu hvala svi su shvatili što slijedi pa smo se lijepo izgrlili i nastavili s misom. Dogodilo se i nešto strašno. Župnik fra Komandos je pao po stepenicama, ali Bogu hvala ništa nije slomio. Jest da mu je noga bila sva crna od podljeva i da je sad u još gorem stanju jer je i prije pada imao problema s nogama, no moglo je biti i gore. Kažu da je pao jer je bio previše nemiran od uzbuđenja i mnoštva emocija. Fra Gerad kaže da je oduvijek bio vojnički nastrojen i vrlo krut, no da se i ispod najčvršćih stijena krije srce od mesa, što s godinama izlazi na vidjelo. Isto tako, kada sam se na kraju mise svima zahvalio i rekao da bih se jednog dana volio vratiti ne na mjesec ili na godinu dana, već na duže vrijeme, fra Komandos je započeo sa snažnim pljeskom što su ubrzo popratili i svi prisutni. Poslije toga bilo mi je teško nastaviti s govorom jer su i emocije u meni bile snažne. Nakon mene se s nekoliko riječi prisutnima obratio i provincijal koji je na moje riječi samo rekao: »Iz tvojih usta u Božje uši«, što su opet svi popratili pljeskom. 4 5 6
Nakon mise, uslijedila je kratka priredba i tradicionalni plesovi koje su pripremila djeca sa svojim profesorima. Neki su već nestrpljivo gledali na satove. Što zbog gladi, što zbog utakmice koja je trebala početi. Naime, 11. srpnja je bio velik dan za sve Španjolce i Nizozemce jer je na taj dan bilo finale svjetskog nogometnog prvenstva u Južnoafričkoj Republici. Došlo je vrijeme i za dugoočekivani ručak uz koji smo pratili utakmicu, a prisutni Španjolci su nam tu i tamo zapjevali navijačke pjesme. Sve je bilo ukusno, a atmosfera vesela. Nasred blagovaonice nalazio se stol za svećenike, a oko njega su sjedile časne sestre, profesori i djeca iz viših razreda. Ostala djeca jela su vani jer nije bilo mjesta za sve. No Bogu hvala, za sve je bilo hrane. Bila je to prigoda za najesti se dobre hrane što su djeca dobro iskoristila, budući da pačamanka nije često na jelovniku. Kako mi je hrana bila zadnja stvar na pameti i nisam baš imao apetita, iskoristio sam vrijeme za obilazak stolova i nazdravljao sa svima. Obilazeći stolove, opazio bih da su pladnjevi pred djecom prazni, a naši su bili puni pa sam u desetak navrata odlazio u kuhinju tražiti još mesa koje su klinci smazali u trenu. Nakon ručka koji je trajao do 16 sati, fratri su otišli na kratak popodnevni odmor te smo se dogovorili da ćemo u 17 sati posjetiti farmu zamoraca, pilića i obići Mazamari. Sat vremena je brzo proletio i fratri su čekali polazak.

Došao sam do kombija Aldee (onaj kojem pušta voda) i spazio da mu je guma prazna. Na to je sestra Hermila pozvala neke majstore koji su dojurili s moto-taksijem, skinuli kotač, ostavili kombi na panju i odjurili s kotačem. Fratri su već bili pomalo nestrpljivi, a i ja jer u
18 sati, kao što već znate, iznenada pada mrak. K tome su neki fratri spavali u župi pa je trebalo otići i po njih. U 17:45 kombi je konačno bio spreman pa smo se brzo ukrcali i otišli u župu. Fratri koji su se nalazili tamo odustali su od razgledavanja mjesta jer je već bio pao mrak, a mi ostali krenuli smo u obilazak. Nismo mogli vidjeti sve pa sam odlučio pokazati im barem farmu zamoraca budući da je to nešto neobično za nas. Farma je bila napola prazna jer je dosta zamoraca završilo u pačamanci. Odveo sam fratre u župu da tamo pričekaju večeru, a ja sam vratio kombi u Aldeu. Čim sam se vratio, sestra Hermila me zamolila da odem Unimogom po jaja na farmu, što sam i učinio. Vratio sam se, istovario jaja i sjeo malo u dvorište Aldee. 7
8

Noć je bila prekrasna, nebo krcato zvijezdama. Ubrzo mi je pristupio jedan učenik iz 4. b. Kad sam tek došao u Aldeu, taj me momak s još jednim svojim prijateljem stalno čudno gledao, dobacivao neke dvosmislene šale i nikad me nije pozdravljao. Nisam znao zašto, možda nije imao povjerenja u gringose. Uz to mu dosta loše ide u školi pa je stalno na tapeti ostalih učitelja. Kroz proteklih nekoliko tjedana uvijek bih ga pozdravio i pitao ga kako je. Kad bi na predavanju bio bezobrazan ili podrugljiv, pristupao sam mu s ozbiljnošću i poštovanjem i nisam tražio od njega da me poštuje ili da me se boji samo zato što sam ja sad tu neki profesorčić. Malo pomalo i on je stekao povjerenje u mene i poštivao me. Bilo mi je drago zbog toga. Očito je u životu stalno
doživljavao da ga kažnjavaju i ružno postupaju s njim. Bilo mi je drago što sam stekao novog prijatelja. Te večeri smo sjedili na klupi ispred blagovaonice i ispričao mi je cijeli svoj životni put. Rekao je da nakon Aldee želi upisati vojnu školu u Mazamariju. Pričao je o tome s velikim entuzijazmom, otrčao u spavaonicu i donio svoju fotografiju na kojoj je u punoj ratnoj spremi. Zatim me ispitivao o mom životu, kako sam se odlučio otići u fratre, koliko sam djevojaka imao prije toga te kamo idem nakon Perua. Dok smo tako pričali, oko nas se skupila vesela družina mojih đaka s nekom stereo linijom te su puštali glazbu. Morao sam i zaplesati na neke meni nepoznate ritmove. Bilo nam je lijepo i veselo, no morao sam otići do župe jer se tamo spremala svečana večera. Uzeo sam kombi i otišao do župe. Svi su već bili za stolom i počeli s jelom. Pridružio sam im se, no apetit mi se još nije vratio, tako da sam pojeo vrlo malo. Nakon večere sam trebao odvesti fratre natrag u Aldeu da se odmore, a i ja sam odlučio prespavati u Aldei da se ne moram vraćati pješice natrag u župu. Došao sam u Aldeu i tražio mjesto za prenoćište. Dali su mi sobu u zgradi u kojoj su profesori, u koju sam odložio svoje stvari. Više u nekoj šali, spomenuo sam sestri Hermili kako bih želio da ovaj dan traje što duže i da bi mogli napraviti još jedan »after party«. Na moje iznenađenje nasmijala se i rekla jednoj učenici koja je bila pored nje da ode u spavaonicu probuditi ostale te da pripreme dvoranu za feštu. Sva radosna, djevojka je otrčala obavijestiti svoje kolege o neočekivanoj zabavi. Bila su već 22 sata i svi su spavali jer se ujutro trebalo rano probuditi, a sve su iscrpili pačamanka i čišćenje nakon slavlja. Unatoč tome spavaonica se u sekundi pretvorila u osinje gnijezdo! Svjetla su se popalila, a djeca su u pidžamama istrčala na dvorište. Svi snenih 116 očiju i skroz tjelesno iscrpljeni, ali s duhom željnim igre i zabave. Morao sam pričekati vani i nisu mi dali ući u dvoranu dok sve nije bilo spremno. Dali su mi znak da uđem. Na pozornici je bio jedan dječak iz petog razreda koji me najavio. Ušao sam u dvoranu popraćen pljeskom i uzvicima: »Hermano Pedro! Hermano Pedro!« (Brat Petar! Brat Petar!) Sjeo sam i program je počeo. Izveli su nekoliko scenskih prikaza i otplesali nekoliko plesova. Nakon službenog dijela ove neslužbene i neplanirane fešte, pustili smo glazbu koju slušaju mladi i svi zaplesali. Kako imam dvije lijeve noge i Bog me nije obdario ritmom, bilo im je vrlo zabavno gledati me kako skakućem izvan svakog ritma. Neki su me pokušali naučiti kako se pleše, no bezuspješno. Jednostavno ne ide i gotovo! Ma bitno da nam je bilo zabavno. Sada je već
stvarno trebalo ići spavati jer se cure bude u 5 sati kako bi čistile i pripremale doručak. Dečki se bude u 6. Ne znam zašto je tome tako i zašto bi se netko trebao dizati u 5 i čistiti po mraku, no ovdje je to tako. Nakon što su djeca otišla spavati, sestra Hermila, još jedan gospodin i ja popili smo kavu i nakon toga smo i mi otišli u krpe. Došao sam u svoju sobu i počeo s pakiranjem kofera, što mi je inače najmrže. Pakirao sam se do 2 sata ujutro i nakon toga sam izašao iz sobe na vanjski hodnik s kojeg sam imao prekrasan pogled na kapelicu u kojoj je bilo ređenje, prekrasno zvjezdano nebo i šumovita brda u pozadini. Sve je bilo mirno i spokojno. Idealno za sažeti dan, zahvaliti Bogu na svemu i zapaliti jednu prije spavanja. Bio je to ujedno i oproštaj od Aldee, jer smo idućeg jutra (u 5 sati) trebali krenuti prema Puerto Ocopi gdje nas je čekala barka za Atalayu.

Naravno da se nisam probudio u 5 sati niti sam namjestio alarm da me probudi jer sam mislio da ćemo krenuti točno po peruanskom vremenu, što znači oko 7 ili pola 8. No prevario sam se. U 5 me sati probudilo kucanje na vratima i fratri koji su me čekali u kombiju. Spustio sam se dolje, ušao u kombi, vrata su se zatvorila i krenuli smo. Fratri su me nešto počeli ispitivati, no samo sam nastavio spavati. Otišli smo prvo do župe pokupiti fra Gerarda, fra Željka i još dvije Španjolke koje su s nama trebale ići za Atalayu. Kad smo stigli u dvorište župe, fra Željko je već čekao vani, a fra Gerard je još uvijek bio  svojoj sobi i na njegova vrata se isto trebalo kucati jer se i on, kao i ja, ravnao po peruanskom vremenu.

Shvaćanje vremena također je dio inkulturacije. U našoj zapadnoj kulturi previše smo zarobljeni vremenom. Vrijeme gospodari našim životima, umjesto da bude obrnuto. Pa što je drugo vrijeme nego stvorenje kao i mi? Kad stalno gledaš na sat i kad je vrijeme nešto kruto za, tebe tada nećeš imati vremena ni za što. To je kao plivanje uzvodno. Kao što i sama moderna fizika kaže: vrijeme nije apsolutno niti ga trebamo shvaćati tako. Što su u zapadnoj kulturi sati, ovdje su to dani. Budući da Peru ima jednu od najtežih geografija na svijetu, putovanja oduzimaju jako puno vremena. K tome, nikad se ne zna što se može dogoditi po putu. Neki odron ili prosvjed ili bilo koja druga viša sila i kašnjenje ti je zagarantirano. Fra Gerard mi je pričao da su jednom na putu od Lime za San Ramón preko Anda u jednom mjestu trebali čekati 2 dana jer je bio neki prosvjed, a glavna ulica zatvorena. Budući da nema zaobilaznice ili nekog alternativnog puta kojim bi se moglo ići, može se samo čekati ili vratiti. Obično se čeka. Za ovakve misije treba imati puno strpljenja i treba imati vremena. Ne smijemo zaboraviti da je vrijeme stvoreno radi čovjeka, a ne čovjek radi vremena. Kad bi bilo tako, ljudi bi se više družili, kvalitetno provodili vrijeme s najdražima, bilo bi manje čireva na želucu, manje nervoze i svijet bi bio ljepši i opušteniji. Kako ovo pričam, u glavu mi dolazi slika prometne (ne)kulture u Hrvatskoj. Naši vozači vjerojatno bi nakon samo 200 metara vožnje u Limi ili bilo gdje u Peruu doživjeli živčani slom.

Dosta za danas. Ovo je, čini mi se, najdulji dio putopisa dosad. U sljedećem ću dijelu reći nešto o Atalayi i mom povratku u Mazamari.

Uz lavež mojih »peseka« čuvara i pjesme My Way Franka Sinatre, laka vam noć iz mog Mazamarija!

9