Mazamari, 15. srpnja 2010., četvrtak

Nakon 3 tjedna jurnjave od jednog kraja Perua na drugi, konačno sam našao malo vremena zabilježiti što se sve dogodilo od prošlog javljanja. Protekla 3 tjedna bila su dosta intenzivna. Što fizički zbog stalnih putovanja, što psihički zbog važnih događaja u mom životu.

Krenimo od početka. Moje zadnje javljanje bilo je uoči velikog blagdana za Mazamari, Svetog Ivana Krstitelja. Blagdan je protekao bučno i veselo. Nakon tjedan dana konstantnog feštanja uoči blagdana, nadao sam se da će sa samim blagdanom sve završiti i vratiti se u normalu, no nitko ne zna zbog kojeg se točno razloga fešta nastavila još četiri dana nakon samog blagdana. Na sam blagdan u mjesto je stigla jedna plesna skupina s brdovitog dijela Perua i nakon svečane procesije izvela zanimljiv ples uz zanimljivu melodiju. Budući da je to meni bilo nešto novo i neviđeno, dosta sam fotografirao i promatrao ples. Nakon sat vremena provedenog na jakom podnevnom suncu, odlučio sam napustiti slavlje i potražiti osvježenje u župnoj kući. Ples i glazba su se nastavili i nikako nisu stajali. Mi smo završili s ručkom, čak sam otišao i na kratki popodnevni odmor, a ekipa je još uvijek plesala po onoj vrućini na istu melodiju. Melodija me polako počela živcirati i u sebi sam molio da prestanu. No glazba se nastavila kroz cijelu noć i sljedeći dan, pa sljedeći… Ista melodija, isti ples. Jedino što se mijenjalo jest ulica u kojoj se plesalo. Išli su od jednog ugla do drugog i plesali. Uz ples, postoji još jedan zanimljiv običaj: takozvani cortamonte. U šumi se posiječe stablo i zabije se nasred ulice. Zatim se na grane okače razne stvari poput sandala, odjeće i slatkiša. Nakon toga ljudi se okupe oko stabla i počinje svirati glazba u kojoj dominiraju bubnjevi. Kad se svi prisutni skupe oko stabla, uzima se sjekira i njome se udara po deblu. Svatko ima pravo samo jednom udariti sjekirom. Onaj koji svojim udarcem sruši stablo, ima pravo prvi si odabrati stvar sa stabla, a tek onda svi ostali. Kako navečer nisam izlazio iz kuće, ujutro sam vidio samo ostatke te
proslave. Ostali su samo panjevi koji su stršali nasred ulica i srušeno stablo pokraj puta. Toliko o fešti svetog Ivana.

Bližio se dan mog odlaska iz Mazamarija koji je bio predviđen za blagdan Sv. Petra i Pavla. Također, trebalo je završiti i s ispitima. S ravnateljicom škole sam dogovorio da ću u ponedjeljak održati ispit za sve učenike kako bi stigli završiti prije nego odem. Nazvao sam fra Gerarda da dogovorimo točno vrijeme polaska. On se nalazio u Atalayi (mjesto udaljeno od Mazamarija 40-ak minuta avionom ili 7 sati čamcem ili jedan dan autom) te smo se dogovorili da će mi javiti kad sjedne u avion kako bih mogao odmah krenuti za Satipo (mjesto udaljeno od Mazamarija 30-ak minuta taksijem) u kojem bi se našli i zajedno krenuli za San Ramón. Tamo bi prenoćili i ostali koji dan prije odlaska u Limu. Ondje bi dočekali fratre koji dolaze iz Hrvatske na moje ređenje. Nazvao sam fra Gerarda da saznam u koje doba dana bih trebao biti spreman, na što mi je rekao da zbog posla neće moći izaći iz Atalaye do subote. Uh, to mi je puno olakšalo stvari jer sam tako imao još tjedan dana
da u miru završim s ispitima.

Stigla je i druga fešta koja: Sveti Petar i Pavao. Blagdan (koji je ujedno i moj imendan) je na razini cijele nacije, ujedno i neradni dan. Ono što se dogodilo na taj dan prilično me pogodilo. Nakon jutarnje mise djeca, časna sestra i ja, ostali smo u crkvi uvježbavati pjevanje pjesama za moje ređenje. Kad smo sjeli i htjeli početi s probom, jedna časna sestra ušla je u crkvu za ruku vodeći dvije malene, meni još nepoznate djevojčice. Otišla je ravno k fra Komandosu i predstavila mu ih. Kad su ušli u crkvu nastao je muk, a ja nisam znao što se točno događa. Upitao sam drugu časnu o čemu je riječ, na što mi je rekla da su te dvije curice upravo stigle iz Puerto Ocope, mjesta 40-ak minuta udaljenog od Mazamarija. Roditelji su im noć prije bili ubijeni te je njihova zajednica odlučila poslati ih u Aldeu da se netko pobrine za njih i omogući im nastavak školovanja. Ovo mi je bilo prvo takvo iskustvo ovdje pa sam bio dosta pogođen tužnim sudbinama koje su zadesile djevojčice. Bile su manje od svih ostalih. Lica su im bila umorna i zamazana, a odjeća prljava i poderana. U očima su im se vidjeli strah i tuga. Nakon što su predstavljene fra Komandosu, nisam imao prilike upoznati ih jer ih je sestra odmah odvela u Aldeu kako bi nešto pojele i odmorile se. Poslijepodne toga dana, otišao sam do Aldee malo se družiti s djecom budući da taj dan nije bilo nastave. Sreo sam malene djevojčice koje su se već sprijateljile s ostalom djecom i igrale se ispred škole. Prišao sam im da se upoznam s njima i izrazim im dobrodošlicu. Pitao sam ih kako se zovu. Starija se zove Gabriela, a mlađa je Cielo (to im nisu prava imena, izmijenio sam ih). Izgledale su kao da se ništa nije dogodilo i kao da prošla noć nije bila najstravičnija u njihovim životima. Bile se nasmijane i skakutale su uokolo s ostalom djecom. U jednom trenutku, starija sestrica Gabriela došla je do mene, pogledala me u oči i rekla: »Moja mama je mrtva.« Zatim je prste uperila u uši i usta i rekla da je mami iz tih mjesta tekla krv. Upitao sam je što se dogodilo s tatom, na što je samo slegnula ramenima i odgovorila: »Isto.« Bio sam potresen tim riječima te, što zbog mog slabog španjolskog, što zbog intenziteta osjećaja i napetosti situacije, nisam mogao sklepati suvislu rečenicu da nastavimo razgovor. Tako da smo se punu minutu samo gledali u oči bez ijedne riječi. Gabriela je zatim otrčala svojim prijateljima i nastavila igru. Imao sam o čemu razmišljati ostatak dana… Kad sam na kraju dana legao u krevet, dugo nisam mogao zaspati i razmišljao sam o svim tim događajima. Sljedeći dan nisam imao mira pa sam odlučio malo se raspitati zašto se događaju stvari koje su se dogodile Gabrieli i Cielo. Za večerom sam se sa župnikom raspričao o tim stvarima. Naime, Mazamari i okolica centar su okupljanja trgovaca drogom i terorista. Na ovom području raste dosta koke, a i sam Peru je najveći izvoznik kokinog lišća. Od cjelokupnog izvoza možda kojih 30-ak posto odlazi u medicinske svrhe i tih 30 posto je pod nadzorom države koja, naravno, sebi od toga ubire porez. Ostalih 70-ak posto izvoza koristi se za proizvodnju kokaina.

80-ih i 90-ih godina u Peruu je bio civilni rat. Komunisti-teroristi harali su prašumama Perua i nastojali pridobiti na svoju stranu što više pridošlica. Riječ je o militantnoj skupini Sendero Luminoso (Svijetli put) kojoj je prvotni cilj bio borba protiv buržoazijskog društva koje je u svom vlasništvu imalo većinu kapitala zemlje. Senderisti su se pod utjecajem maoističke ideologije počeli baviti trgovinom droge kako bi osigurali financijska sredstva za ostvarenje svojih ciljeva. No kao i u svakom ratu, najviše su stradali nevini. Kad bi teroristi došli u neko selo, prvo bi poubijali sve životinje, a meso uzeli sebi za hranu. Nakon toga bi od stanovnika zahtijevali da im se pridruže, a ako bi odbili, poubijali bi njih i sve što diše u selu.

Imao sam prilike posjetiti neka sela u kojima su bili poubijani doslovce svi. Jedno takvo zove se Tziriari (čitaj: Ćirijari), od Mazamarija udaljeno pola sata vožnje po makadamu. Kažu da je rijeka koja teče uz selo danima bila crvena od krvi. Danas je situacija drugačija. Teroristi se služe drugačijim metodama. U sela donose hranu i lijekove, ali od stanovnika zauzvrat traže da im beru koku. Veliki šefovi uglavnom žive u vilama na obalama Španjolske, SAD-a ili ostalih zemalja. Možda ste na fi lmovima vidjeli da žive u vilama skrivenim duboko u prašumi, no to nije tako. Vraćam se na priču o Gabrieli i Cielo: njihovi roditelji su najvjerojatnije bili ti jadni i siromašni ljudi koji su se borili za preživljavanje. Brali su koku za nekog velikog šefa koji im je za određenu količinu ubrane koke nudio određenu količinu novca. Ti jadni ljudi najvjerojatnije su dobili nešto bolju novčanu ponudu od nekog drugog šefa pa su ubranu koku prodali njemu. Onom prvom to se nije svidjelo pa ih je ubio. Kažem da je to možda tako bilo, nisam sto posto siguran, ali najveći broj ubojstava događa se upravo zbog toga. Ostala ubojstva događaju se među Bezbrižna igra na školskom pločniku pojedinim »kompanijama« trgovaca drogom. No kažu da je sada trgovina drvom još unosnija od trgovine kokom. Prašume se krče sve više i više, a drvo se izvozi. Zaboravio sam točno koje sve sorte se izvoze, no jedna od njih je cedar koji je vrlo cijenjen i skup. Malo sam razmišljao o tom rašumljivanju. Cijeli svijet se buni što se krče šume Amazone koja se još naziva i »plućima svijeta«, ali Europa i SAD su isto tako nekad bili šumovita područja. Sve se to posjeklo i raskrčilo kako bi se stvorila mjesta za gradove i polja. Tada nitko nije pričao o rašumljivanju i ekološkim katastrofama. Šume Europe i SAD-a sad su zaštićeni rezervati kako bi »veliki igrači« pokazali da im je stalo do prirode i ekologije, a ti isti ljudi sijeku šume Amazone. Paradoksalno. Isto tako, da bi svijet mogao uživati u bananama, ananasu, kavi i čokoladi, potrebno je prvo posjeći šumu da bi se stvorio prostor za plantažu. Sada mi »veliki prosvijetljeni ekolozi« branimo zemljama koje imaju u posjedu velike šume da ih sijeku, a njima su te plantaže jedan od većih izvora prihoda. Da ne spominjem da su sve te zemlje redom siromašne i da većina stanovništva živi u neljudskim uvjetima. Problem nije u tome što se sijeku šume, nego u tome što se sijeku tolikom brzinom da se priroda ne stiže vratiti u ravnotežu. Zašto se sijeku tolikom brzinom? Jer konzumerističko društvo Zapada ima velik apetit. Zato prije negoli odlučite promijeniti neki komad namještaja jer vam se više ne sviđa ili je izašao iz mode, sjetite se da o vašim apetitima ovisi ekološki ekvilibrij, a možda i život nekog urođenika koji radi za bešćutnog šefa trgovine drvom.

Stvari koje sam donedavno uzimao zdravo za gotovo, sada su personificirane, jer sam vidio koliko težak put treba biti prevaljen da bi se dobio gotov proizvod koji ću kupiti u trgovini. Jedan primjer je riža. Od ručnog branja, transporta (kamionom se ne može u močvarno polje riže pa se vreće iz polja nose ručno, na ramenima), sušenja, čišćenja pljeve pa do gotovog proizvoda u vrećici, dugačak je i težak put. Sad bi me srce zaboljelo kad bih vidio nekoga da baca rižu na mladence koji izlaze iz crkve. Možda i mi, djeca iz grada, ove stvari malo dublje doživljavamo od onih koji su sa sela i koji su iz prve ruke imali priliku iskusiti cikluse sjetve i žetve. Pa mnogima je i dan danas otići na selo neka vrsta egzotične avanture!

Malo sam odlutao u mislima pa ću se sada vratiti na trag koji sam započeo. Spomenuo sam već selo Tziriari. Jednog popodneva (petak, zadnji dan ispita) dogovorili smo se da ćemo posjetiti jednu zajednicu prije nego odem. Uzeli smo naš tenkić (Unimog), u prikolicu stavili stolice i krenuli na put. Bilo nas je 10-ak. Dvije časne sestre, dvije volonterke iz Španjolske, jedna profesorica i nekoliko djece koju smo usput ostavljali u njihovim selima kako bi mogli vikend provesti s obiteljima. Krenuli smo oko 14:30. Usput smo se zaustavili na Cataratas Arcoiris (Dugin slap). Zove se tako jer točno u podne u njega lupi sunce i proizvede prekrasnu dugu. Malo smo se zadržali i uživali u osvježenju i ljepoti slapa. Dečki su se i okupali. 

Nastavili smo put našeg odredišta. Po putu mi je časna sestra (koja zna engleski) malo pričala o vremenima terorizma. Pokazivala mi je sela u kojima nitko nije ostao živ, rijeku koja je bila preplavljena krvi i ostale stvari koje izazivaju bolna sjećanja. Uz to mi je spomenula kako i dan danas nije baš sigurno putovati ovim cestama jer se često zna dogoditi da naoružani ljudi zaustavljaju kamione i pljačkaju ih. To se događa kada padne mrak. Stigli smo do sela i parkirali kamion. Zatim smo se pješice zaputili prema rijeci s Berba riže Pod Duginim slapom lijeve strane ceste. Na drugoj obali rijeke nazirali su se slamnati krovovi kuća. Znao sam da je to naše odredište, no nisam znao kako ćemo preko jer rijeka je velika, a nigdje nikakvog plovila. Samo jedna žičana sajla koja spaja dva kraja obale rijeke. S nama su bila i neka djeca iz tog sela. Oni sebe zovu comunidad (zajednica), a ne tribu (pleme) kako su to stalno govorile dvije Španjolke koje su bile s nama. Kad smo došli do rijeke, djeca su počela ispuštati neke čudne zvukove slične zavijanju vuka na mjesečini. Dugo vremena ništa se nije događalo. Zatim su se odjednom s druge strane rijeke prvo pojavili psi, a onda i neka djeca. Neko vrijeme su samo stajali i promatrali nas, a zatim su otrčali natrag u selo. Nakon toga su se na drugoj strani obale pojavili jedna žena i jedan muškarac. Muškarac je sjeo u drvenu konstrukciju pričvršćenu za sajlu i zaputio se na našu strani obale. Ta je sprava nešto najsličnije našoj zagrebačkoj žičari, samo što nema motora koji bi vukao konstrukciju. Tako da do pola puta vrijedi zakon inercije, a kada se konstrukcija zaustavi, potrebno je upregnuti vlastite mišiće. U tri runde svi smo došli na drugu stranu rijeke i zaputili se u selo. Nekoliko minuta probijanja kroz šumu i stigli smo! No ne u selo, nego samo na jedno obiteljsko gospodarstvo koje se sastoji od kuće za spavanje, kuće za stoku i jedne nadstrešnice koja je služila kao kuhinja. Dublje u selo nismo išli. Zbog burne prošlosti koju sam spomenuo, te zajednice su dosta zatvorene i ne puštaju bilo koga u svoja sela. Da sam kojim slučajem bio sam, sasvim sigurno ne bih prešao rijeku. Zato je potrebno ići s nekim tko je iz tog sela ili s nekim koga mještani sela poznaju. Iako je s nama bila ravnateljica škole i nekoliko klinaca iz tog sela pa su nas zato primili, svejedno su nas i dalje čudno promatrali. Čim smo stigli do kuće, djeca su se posakrivala u svoja skrovišta, a stariji su budno pratili svaki naš korak. Iz poštovanja i zahvalnosti što su nas pustili u svoje selo, pitali smo ih smijemo li ih fotografirati što su nam i dozvolili. Bilo je zanimljivo vidjeti jednostavnost i skromnost uvjeta u kojima je živjela ova obitelj. Dok smo tako opušteno pričali s njima, sinulo mi je kako brzo ovdje pada mrak i sjetio sam se one priče o pljačkašima uz cestu koju mi je na putu do sela ispričala časna sestra. Upozorio sam suputnike da bi valjalo krenuti u Mazamari prije mraka. Krenuli smo, no mrak je bio brži od nas! U jednom trenutku više ništa nisam vidio! Valjalo se žuriti polako jer cesta nije bila baš najbolja, a k tome sam u prikolici imao ljude koji sjede na kuhinjskim stolicama. Uz to, trebalo je prijeći i nekoliko mjesta gdje su potoci presijecali cestu. Bila je to znojna i stresna vožnja, no Bogu hvala sretno smo stigli u Mazamari. Moram priznati da mi je svaki kamion koji je stajao uz cestu bio sumnjiv te sam za svaki unaprijed smišljao plan za bijeg i na pameti mi je stalno bila ona: »What Would Jesus Do?« (Što bi Isus učinio?) Ispred crkve smo bili u 18:55, tako da sam iskrcao sve putnike kako bi otišli na misu, a ja sam otišao dalje u Aldeu vratiti kamion.

Ostao sam još par sati u Aldei u razgovoru s klincima. Bila mi je to zadnja večer tamo pa sam se htio pozdraviti s njima. Noć je bila prekrasna, nebo prepuno zvijezda. Sjedili smo u dvorištu škole, pričali i pjevali. Svakih pet minuta su me pitali hoću li se ikada vratiti k njima te zašto moram otići. I meni je bilo teško i nisam htio otići. Bilo mi je prelijepo u Aldei. Osjećao sam se poput Isusovih učenika na brdu Preobraženja. Nisam htio otići! Svaki put kad bi me netko od djece upitao hoću li se ikada vratiti, skrenuo sam s teme i rekao da pričaju nešto o sebi i svojim običajima, što će raditi kada završe školu i slično. No oni se nisu dali smesti i stalno su me molili da ne idem i da ostanem s njima.

Vrijeme je brzo prolazilo, a valjalo je otići i do župe jer se tamo također spremala oproštajna večera. U meni su se poput uragana komešale raznorazne emocije. Bio sam prepun tuge što moram otići, radostan što ću nakon dugo vremena ponovno vidjeti svoje fratre iz Hrvatske i Chicaga, ali i pomalo nervozan zbog ređenja koje me tek čekalo. Sve te burne emocije oduzele su mi apetit i želju za nekim druženjem. No župnik je izvadio viski te smo pričali dugo u noć…

Nakon ovog dijela slijede tisuće prijeđenih kilometara, tako da to ostavljam
za iduće javljanje…