Mazamari, 11. lipnja 2010., petak

Ovaj datum mnogi će pamtiti kao početak Svjetskog nogometnog prvenstva u Južnoafričkoj Republici. Za mene, još jedan završen radni tjedan prepun događanja i red da otipkam barem ono čega se sjetim i što bi vas moglo zanimati. Upravo sam odgledao reprizu prve utakmice s prvenstva (Meksiko – JAR). Utakmica mi je dobro došla kao izgovor da se dignem od stola za kojim obično progovorim 2-3 riječi. Teško je doći do riječi pored brbljavih Španjolaca.

U prošlom javljanju bio sam dosta romantičarski raspoložen, no kao i u svemu što je realno i ljudsko, postoji i druga strana medalje. Ovaj tjedan doživio sam i saznao dosta toga s »one strane medalje.« Gdje da počnem? Ona umiljata i nevina dječica u školi žive, mogli bi se reći, dvostruki život. Dakle, postoje dvije vrste učenika u Aldei: jedni su stalni stanari Aldee koji spavaju u školskom kampu, a kući idu samo za praznike. Oni dolaze iz udaljenih mjesta u Amazoni. Drugi su lokalci iz Mazamarija koji u školu dolaze samo na nastavu, a popodne odlaze svojim kućama. Htio bih reći nešto više o toj lokalnoj djeci. Baš mi ih je žao. Kad sam saznao to što sam saznao, promijenio sam svoj »učiteljski stav.« Mnogi od njih u školi žive jedan život, a kad dođu kući, kao da su došli u pakao. Naime, kad sam vam rekao da alkohol nije velik problem u Peruu, tad još ništa nisam znao. Jest, alkohol je velik problem ovdje. Mnogi očevi učenika su pijani dan i noć i djeca žive iznimno teška djetinjstva. Ovdje nema Plavih telefona, socijalne skrbi niti ikoga tko bi o takvim problemima vodio računa. Svatko ima i previše svojih problema da bi još brinuo i o tuđima. Mnoga djeca i ne poznaju svoje očeve jer su ih napustili i ne zna se gdje su, tako da su prepuštena samima sebi. 

Kad sam čuo tu priču, rekao sam samome sebi da moram nešto učiniti po tom pitanju. Znam da ne mogu promijeniti svijet niti sustav, ali ono što mogu, to ću učiniti. Odlučio sam im školski prostor učiniti utočištem ljubavi, sreće i sigurnosti. Mjestom u kojem će se osjećati zaštićeno, vrijedno i voljeno. Odlučio sam spustiti letvicu koju trebaju preskakivati i jednostavno im biti prijatelj. Sjesti pod odmorom s njima u dvorište, pokazati im da mi je stalo, da su vrijedni i da na svakog od njih gledam kao na zasebnu osobu koja je potrebna ovom svijetu. U tu svrhu, rekao sam im da na klupe stave papire sa svojim imenima jer želim zapamtiti imena svih svojih učenika. Lažem! Nisam to učinio radi toga. Prvotna svrha je bila da ih mogu lakše pozivati pred ploču kad rješavamo neke zadatke. No kasnije sam shvatio da im puno znači kada ih prozovem imenom. Kad bi nešto prepisivali s ploče, prošetao bih razredom i tiho za sebe pročitao svako ime, da ga lakše zapamtim. Nije bilo lako jer stvarno ima i kompliciranih imena. Kada bih nakon toga sjeo, neki đaci bi me uzbuđeno zamolili da izgovorim njihovo ime još jednom, pa još jednom. Neka imena sam znao i od prije, iz crkve, pa sam ih naglas izgovarao i prije nego su bila izložena na klupe. Djeca su bila vrlo iznenađena i u čudu su me pitala: »Ti me poznaješ?!« Imena koja sam upamtio na satu izgovarao sam i kada bih prolazio dvorištem, blagovaonicom ili igralištem, a zauzvrat bih dobio iskren osmijeh djeteta – neprocjenjivo! Možda je to moja misija ovdje. Možda me je Bog doveo u Mazamari samo da izmamim nekoliko osmijeha i to je to…

Osmijeh djeteta – neprocjenjivo Kao što sam već rekao, riješio sam se satova umjetnosti, što mi je uvelike olakšalo život. No već sam našao drugu zanimaciju. Kao što sam ranije spomenuo, profesor matematike me zamolio da mu pomognem oko engleskog, tako da poslije podne, nakon cijelog prijepodnevnog predavanja engleskog, slijedi još engleskog. Drag mi je čovjek i vrlo je radišan. Cijele dane održava predavanja i dodatne sate, tako da se jedino nakon 16 sati možemo naći i vježbati engleski. Taj mi je termin mimo svega jer obično oko 14:30 odem u župu (25 minuta pješačenja po prašini) malo se odmorim, čitam ili nešto drugo radim do mise. No kao što sam rekao, želim pomoći čovjeku jer je vrlo predan radu i djeci. Na satovima jadan zijeva i kunja, ali se ne predaje! Na ovakvu strast i volju rijetko se može naići (barem u Peruu). Čak je inzistirao da mi plati poduku po satu, što sam odlučno odbio rekavši mu da ne želim raditi za novac i ako instrukcije misli plaćati, neka se obrati nekom drugom. Objasnio sam mu da sam fratar i volonter u školi, nakon čega se smirio.

Dani su mi ispunjeni – Bogu hvala! San Juan (24. 6.) je svetac zaštitnik Mazamarija i pripreme za feštu su u punom jeku. Djeca se pripremaju za povorku, a one su ovdje vrlo specifične. Školarci, naime, moraju marširati poput vojske. To je neka vrsta mimohoda koji se održava na dan proslave u svakom mjestu. Zanimljivo je gledati djecu u školskim uniformama kako vojnički marširaju. Ne znam točno u čemu je štos. Svaki razred mora sudjelovati, pa tako i moj 3. a. Budući da blage veze nemam što trebaju raditi,
dodijeljen im je drugi koordinator, a ja sam im moralna podrška, na što su oni vrlo ponosni. Da ubijem vrijeme, jedan sam dan sjeo na klupu pored asfaltiranog nogometnog igrališta škole na kojem se održavaju probe i izvadio knjigu iz engleskog koju mi je dala ona nova profesorica engleskog da joj u nju napišem izgovor engleskih riječi na španjolski (da bi ona uopće mogla predavati engleski). Malo smiješno, ali takav je život ovdje – fali radne snage! Čim sam izvadio knjigu, oko mene se umah stvorilo desetak klinaca! »Što to čitaš?«, »Daj da vidim!«, »Što ti je to?« Prelistavaju oni tako sa zanimanjem knjigu, naiđu na jednu stranicu pa me upitaju što na njoj piše. Otvorili su stranicu s tekstom tematske pjesme Titanica (My Heart Will Go On). Objasnio sam im što je to kad oni stali uglas vikati: »Cantelo, cantelo, Teacher Pedro!« (Pjevaj, pjevaj, profesore Petre!) »A jesam se usosio! Još mi je samo to trebalo!« – pomislih. Odlučni, navaljivali su sve više i više i uskoro se oko nas stvorilo još desetak klinaca. Samo mi je falila pozornica da održim koncert. Kako sam dugo bio na suncu (lupilo me malo), odvažio sam se i na sav glas počeo pjevati My heart will go on. Oni koji znaju kako pjevam, mogu zamisliti kako je to zvučalo. No njima se svidjelo i natjerali su me da pjevam tri puta za redom. Taj događaj sam si protumačio kao dopunsku nastavu engleskog jezika. 

Još malo o školi. Za početak, hvala na prijedlozima koje ste mi ostavljali u komentarima. Iskoristio sam ih u nastavi i puno su mi pomogli. Hvala od srca! Ako netko ima još kakvih ideja, neka mi javi! Ja sam dosta gradiva iz osnovne škole već zaboravio. Joj, moram vam ispričati nešto, a odnosi se Druženje nakon nastave na jedan od vaših prijedloga. Odvažio sam se u nastavu uvesti pjesmu Old McDonald Had a Farm. Cijeli prošli tjedan sam je pjevao! Već mi ide na uši van! 1. a, 1. b, 2. a, 2. b, 3. a, 3. b, 4. a, 4. b, 5. …

 Sa svim razredima sam je odradio. S devet razreda! Sa svakim sam opjevao 12-ak živina! 12×9=108 puta! Da stvar bude još gora, pjesma me počela proganjati i izvan učionice. Bezbrižno šećem dvorištem škole, a iza svakog ugla čujem: »IA-IA-Ooo!« Još gore: šećem ulicama Mazamarija, kad odjednom iz jedne ulice zaori: »IA-IA-Ooo!« Sljedećeg jutra sam imao Mp3 player u ušima. Nemam više privatnosti! Gdje god krenem, svugdje čujem: »Hola Teacher Pedro!« (Zdravo učitelju Petre!) Djeca se deru iz moto-taksija, kuća, s krovova… U svakom slučaju, dobro je prošao Old McDonald. Djeca su uživala i naučila nešto, a to je najbitnije. Sad mi nešto slično treba za idući tjedan…

Razredima sam odlučio ponuditi i nekoliko tema za dijalog, ovisno o njihovim interesima i stvarima koje su im zanimljive. Ponuđene opcije su bile: »shopping«, »restaurant« ili »love talk« (upucavanje). Stariji razredi (4. i 5.) su, naravno, odabrali »love talk« temu. Crvenili su se, a moram priznati da sam se i ja (budući da sam već izašao iz štosa). Sve u svemu, bilo je vrlo zanimljivo. Svi su sudjelovali i pratili nastavu. Pitali su me kako se na engleskom kaže »volim te« i tome slično, pa kako se izgovara, pa što neki izraz znači… Prvo sam ih pitao gdje obično izvode djevojke na spoj. Odgovor je bio: na sladoled. Nije zvučalo nešto romantično ni egzotično pa sam im dao jedan prijedlog: izvedi djevojku na »čančo tostado« (čitaj kako piše), što će reći: pečeni odojak. Pa da, izvedi djevojku da se barem najede pošteno. Bilo im je smješno, naravno. Tada sam im rekao: »Kad su tanjuri prazni, a želudac pun, djevojka gleda u tebe i čeka da je nešto pitaš. E, tu počinje telenovela!« Tad sam ubacio nekoliko fraza za upucavanje, poput: »Tvoje su oči duboke kao ocean!« za dečke, a za cure: »Grandiozan si poput slona!« Bilo je šaljivo i zanimljivo. Sve u svrhu učenja! Cilj opravdava sredstva! Niži razredi su bili malo sramežljiviji pa su se odlučili za »shopping« ili »restaurant« temu.

No ovaj se tjedan moj boravak ovdje polako počeo pretvarati u krimić. Ne bih želio puno o tome, no samo ću spomenuti i tu žalosnu stranu. Sjećate se Nacha? Nema ga više. Jednog je jutra samo otišao. Pokupio je stvari i nestao bez da je ikome riječ rekao. To mi je bilo vrlo čudno. Dan ranije nije se osjećao dobro pa je cijeli dan proveo u svojoj sobi. Idućeg jutra upitao sam kuharicu kako je Nacho, na što me pogledala i samo se nasmijala. Rekla je da je otišao u Limu jer je preko interneta ondje našao posao profesora u nekoj školi. Navečer sam prije mise sjedio u sakristiji s fra Komandosom i pitao ga što se dogodilo s Nachom. Samo me upitao: »Što, ni s tobom se nije pozdravio?« Zatim se počešao po nosu i rekao: »Droga.« Stari Komandos ga je namirisao još prošli tjedan, no pustio ga je da vidi dokle će ići. Istina, zadnjih nekoliko dana Nacho se čudno ponašao. Stalno bolestan, stalno umoran. Mislio sam da ima problema sa želucem, jer je to ovdje uobičajeno za one koji tek stignu.

No očito da je nešto drugo bilo u igri. Uz to, navečer nije dolazio spavati u župu govoreći da je preumoran da iz Aldee pješači u župu i da će ostati spavati tamo. Drugi dan bi se saznalo da ni tamo nije spavao, a sestrama u Aldei je govorio da će spavati u župi. Klupko se sve više zapetljavalo, tako da više nije mogao izdržati. Kao što sam već ranije spomenuo, fra Komandos je prošao tečaj za specijalnog policajca i instruktor je za kadete koji se posebno treniraju za borbu protiv trgovaca drogom. Drugim riječima, čovjek može namirisati takve na kilometar. Njegova teorija je da se Nacho spetljao s nekim dilerima i da su mu kad im je rekao da spava u župi kod Padre Fererra oni sami rekli da bježi odande što prije. Teorija je vrlo vjerojatna jer se pokupio i otišao bez pozdrava, bez da mu je itko išta rekao ili dao naslutiti da nešto sumnja. Još jedna časna u školi ga je namirisala i posumnjala na drogu. Ja sam tukac za takve stvari. Takvo što mi nije bilo ni na kraj pameti. Ovdje je to čest slučaj
jer mnogi mladi dolaze pod krinkom učitelja i volontera, a stvarni i jedini razlog njihova dolaska je dostupnija i jeftinija droga. No ovaj put pokucao je na kriva vrata. Jadan čovjek… Molite za njega.

Eto to je priča o Nachu, a to je, nažalost, priča i mnogih mladića koji dolaze ovdje iz različitih neplemenitih razloga. Bio je to prilično jak udarac za mene. Ako se sjećate prošlog izvještaja u kojem sam govorio o prekrasnom zvjezdanom nebu, ovo je bilo neugodno slijetanje i poniranje nosom u peruansku prašinu.

Koliko god želimo pobjeći od te prašine, uvijek joj se vraćamo. Valjda zato što smo i mi sami načinjeni od prašine. Sav taj beton, asfalt, fini tepisi i cipelice tu su da nam odvrate misli od prašine. Da ne mislimo da smo samo prah i da ćemo se u prah i vratiti. Na kraju krajeva i te prekrasne, primamljive, zavodljive i blistave zvijezde nisu ništa drugo doli nakupine prašine i propadljivosti. Razmišljajući o tome spoznao sam još jednu novu sliku Nebeskog Kraljevstva: to je mjesto bez prašine. No u ovom Kraljevstvu Božjem koje je već počelo i koje je među nama, ima prašine. Puno prašine. I, kao što je Isus oprao prašnjave noge svojim učenicima, tako i mi trebamo prati prašnjave noge jedni drugima. Isto tako, potrebno je skidati prašinu sa srca kako bi naša ljubav prema Bogu i drugima bila iskrena i čista. Potrebno je skidati prašinu s očiju kako bi prepoznali potrebitog i bližnjeg u nevolji. Potrebno je čistiti prašinu iz ušiju kako bi čuli za nepravdu, nasilje, laž, obmanu i što brže stali u obranu istine. Uz ove riječi, na pamet mi pada molitva sv. Franje:

 »Bože, ima li gdje mržnje, daj da donosim ljubav.
Ima li gdje očaja, da donosim radost.
Ima li gdje tame, da donosim svjetlost…«

Pitam se: možeš li drugima prenositi ljubav ako u srcu gajiš mržnju prema nekome? Možeš li nositi radost ako si pesimističan i očajan? Možeš li nositi svjetlost, a nutrina ti je tamna? O, prosvijetli tamu moga srca, Gospodine! Učini me oruđem svojega mira! Uz blizinu siromašnih i prirode, počinjem bolje razumijevati Asiškog siromaška Franju. Ponovno otkrivam stvari koje sam već čuo o njemu, ali sada imaju drugačiji prizvuk. Kao da ga mogu
dotaknuti, popričati s njim. Kao da hoda kraj mene od župe do Aldee po prašnjavim ulicama, pokraj smrdljive ribarnice i farme pilića, preskakuje sa mnom jarke, izbjegava pseće izmete…

Za kraj ovog javljanja, malo mistike. Pričao sam vam već o doktorima iz Španjolske koji su nedavno stigli ovdje. Sinoć smo za večerom započeli razgovor (odnosno započeli su, jer ja obično šutim i slušam) o duhovnim stvarima. Jedna od mladih medicinskih sestara podijelila je s nama nešto što joj se dogodilo u Limi prije nego je došla u Mazamari. Odsjeli su u jednom hotelu, svih petero koliko ih je sada ovdje. Dvije medicinske sestre u jednoj sobi, zubar u drugoj, a bračni par u trećoj sobi. Jednu od sestara je usred noći nešto odnosno netko počeo gušiti. Osjećala je snažan pritisak na vratu i kao da je netko drži za ruke. Htjela je vrištati, ali nije mogla. Druga sestra čula je da se ova nešto guši pa ju je upitala je li sve u redu. Ova je htjela odgovoriti, ali nije mogla. Na to je ona druga upalila svjetlo da vidi što se događa i došla je do njezinog kreveta. U tom trenutku, pritisak je popustio. Obje su u panici istrčale van iz sobe i počele lupati po vratima sobe u kojoj je spavao zubar. Lupale su svom snagom i vikale iz petnih žila. No odgovora iz sobe nije bilo. Prvo su pomislile da je umro. Mlad dečko, kojih 30-ak godina. Otišle su natrag u sobu, nazvale recepciju, objasnile situaciju i molile da ih spoje sa zubarevom sobom. Zazvoni telefon i zubar se javi i normalno priča s njima kao da ništa nije bilo. Ostale su skroz zbunjene. On se, naravno, uopće ne sjeća da je razgovarao s njima. Sljedećeg jutra ispričale su misteriozan događaj svojim suputnicima i nitko ništa slično nije doživio te noći. U sobi do zubareve nalazio se bračni par. Oni također ništa nisu čuli. Pričaju one tako svoju dogodovštinu za večerom, a svi za stolom im se smiju. Fra Komandos će odjednom: »Ja ti vjerujem.« Svi za stolom su zašutjeli i više nikom nije bilo do smijeha. Na to je fra Komandos upitao djevojke jesu li osjetile kakav čudan miris u sobi. Odgovorile su potvrdno. Kažu da su čim su ušle u sobu osjetile neugodan miris, poput onog u sobama gdje leži neka stara osoba pred smrt. Soba je imala takav zadah. I njihovi suputnici su se složili da je soba imala čudan miris. Sad su već svi bili uplašeni i pitali su se kako Komandos to zna. Objasnio im je da se takve stvari događaju, samo smo mi zaboravili i često puta negiramo sile duhovne stvarnosti. Ponekad se duhovna i naša stvarnost dotaknu. Nakon što je to rekao, djevojke su izgledale prestravljeno. Bilo bi im lakše da su ostale u uvjerenju kako je sve bio samo ružan san. Fra Komandos im je rekao da se ne trebaju bojati. Da se to dogodilo tada i više neće, da su bogatije i za takvo jedno iskustvo i da ubuduće, ako osjete neki čudan miris u hotelskoj sobi, zatraže drugu sobu. Također im je rekao da ako se budu vraćale u taj hotel u Limi pitaju što se dogodilo u sobi 404 jer su imale takvo i takvo iskustvo. Može biti da je netko ubijen u toj sobi ili tome slično.

Nakon te priče započeli smo razgovor o paranormalnim stvarima kojih ovdje ima jako puno. Ima ih istinitih, ali i dosta izmišljenih. Razlog za puno izmišljenih priča su halucinacije. Naime, ovdje ima dosta droge. Koka i marihuana. Fra Komandos kaže kad lišće od koke pada na tlo i trune, oslobađaju se neki halucinogeni spojevi pa kad netko prolazi i to udahne, može svašta vidjeti. Isto tako, kada se kosi marihuana, prašina koja se stvara za vrijeme košnje također može izazvati halucinacije. No da ima i stvarnih pojava, ima. Evo jedne za koju fra Komandos tvrdi da je stvarna: naime postoji takozvani Demonio di Selva (Šumski duh, Duh Amazone). Živi u šumi i kada netko prolazi, doziva ga glasom njegove majke. Taj duh je pokriven nekim lišćem. E sad, ima nešto s tim lišćem, no nisam do kraja shvatio priču. Raspitat ću se pa ću je dovršiti.

 Ima i jedna priča koju mi je ispričao fra Gerard. U jednoj župi župnik je imao velikih problema sa šišmišima u crkvi. Naime, crkve ovdje nemaju prozore, sve je otvoreno. Šišmiši zato lako mogu postati problem jer se nastanjuju na krovištu. Problem nije u njima, već u njihovu izmetu koji često pada po oltaru, nekad čak i u kalež. Pokušali su različite metode tjeranja šišmiša, no sve su bile bezuspješne. Zatim se župnik odlučio na neobičan pothvat: odlučio je moliti egzorcizam nad šišmišima. Zvuči nevjerojatno za naše racionalističke uši, ali od tog trenutka niti jednog šišmiša u crkvi više nije bilo.

Ovaj dio je možda malo dulji od ostalih. Da vas ne gnjavim previše, tu ću stati i otići spavati.

Još jednom hvala svima na povratnim informacijama, prijedlozima, molitvama
i riječima podrške.

Hvala vam od srca!

Sve vas voli vaš Pedro iz Perua!