Mazamari, 6. lipnja 2010., nedjelja

Dan nakon posljednjeg javljanja saznao sam da dolazi nova učiteljica engleskog. Iskreno, bio sam razočaran. Tek sam počeo s radom, a već me se žele riješiti. Odradio sam cijelu satnicu do kraja: engleski prije podne i umjetnost poslije podne. Uz to sam krajem tjedna uspio uhvatiti nekog parazita, tako da sam imao problema s probavnim traktom (simptome ne bih ovdje iznosio jer nisu nimalo lijepi). Sad je bolje. Župnik mi je dao lijek: neka rakijetina od šećerne trske. Ta stvarno ubija sve oko sebe! Ima sigurno preko 60 gradi! Izgleda da je od nje pregorio želudac i sve što je bilo u njemu. Sad se oporavljam.

Što se tiče predavanja engleskog, super mi je! Radimo ono što se učenicima sviđa i na zabavan način, tako da većina sudjeluje u nastavi. No uvijek, baš uvijek se nađe nekoliko sabotera koji ni za živu glavu neće surađivati! Ra-zumijem da su umorni, iscrpljeni, prepunih glava, itd. (bio sam i ja đak), ali brate mili! Istjerao bi ih van, ali mi ih je žao jer ovdje nije ugodno biti u kazni. Na jednom satu sam slučajno otkrio što se događa s onima koje pošalješ van. U razredu je bilo prebučno i nikako nisam mogao smiriti situaciju. Tad mi je jedna od učenica (neki bi rekli »štreberica«) rekla da ih pošaljem u aukzilijar (čitaj kako piše). Ponovim tu riječ naglas, a u razredu odjednom nastade muk. Nasmijao sam se od uha do uha i još jednom ponovio tu riječ (onako iz šale i sa zadovoljstvom), kad ono, neki momci počeli dobivati tikove i trzati vratom. Osjećao sam se kao neki negativni lik iz crtića (Gargamel ili tome slično). Tad sam im na španjolskom rekao da je to od sad »čarobna riječ.« Ja sam se smijao, no primijetio sam da nikome nije bilo do smijeha. Nastavio sam dalje s predavanjem u miru i tišini. Nakon sata sam upitao onu djevojku što je to aukzilijar. Samo je rekla da se dečki toga boje. Detalje nisam dobio. Tek sam nakon par dana korištenja čarobne riječi za zastrašivanje saznao što je to. Radi se o jednoj vrsti disciplinske dopunske nastave koju vodi fra Komandos. Nešto slično vojnoj obuci. Osobno, ne bih htio to iskusiti.

Što se tiče sata umjetnosti, zahvalio bih se onima koji su mi velikodušno pomagali ostavljajući u komentarima prijedloge za nastavu. Iskoristio sam ih i urodili su plodom. Od srca vam hvala! Isto tako, ako imate kakvih prijedloga za engleski (učenje uz igru), slobodno mi napišite. Dobro će mi doći! Lijepo je biti nastavnik, ali i naporno. E da, k tome sam i razrednik trećem a. Imali smo takozvani tutoria sat koji je kao naš SRZ/SRO (sat razredne zajednice/sat razrednog odjela). Kad sam ih upitao što bi htjeli raditi na tom satu, većina je odgovorila da bi htjeli spavati (bio je to posli-jepodnevni sat). Razumio sam ih, no nisam htio da se učionica pretvori u spavaonicu pa sam ih pitao koja im se glazba sviđa i tome slično. Na kraju smo sat proveli tako da su oni meni pjevali jednu pjesmu na ashaninka jeziku (jezik jednog amazonskog plemena), a ja njima našu himnu.

Nešto malo o organizaciji nastave ovdje: škola ima 200-tinjak učenika u dobi od 6 do 18 godina. U razredima je od 20-ak do 40-ak učenika.

Nastava traje od 7 do 17:30, s jednom pauzom od 30 minuta i drugom od sat vremena koja se koristi za ručak. Poslijepodnevni sati su ubitačni! Što zbog vrućine, što zbog umora. Imam srca pa ih uvijek pustim u 17 sati na njihovu (i moju) veliku radost. Satovi umjetnosti obično su poslije podne. Jedan školski sat traje 2 sata (120 minuta) bez pauze, što je učenicima vrlo naporno. Često ih na sredini sata, kad već počinju drijemati, pozovem da ustanu i rastegnu se. To im puno znači i često mi se zahvale na tome.

Vikend. Jučer sam zamolio Nacha da mi pokaže kako se barata vozilima. Išli smo po rižu s Unimogom. Vrlo moćna njemačka mašinerija. Nismo se slagali u početku. Stalno je krepavao, a vožnja unatrag je prava lutrija jer na vozilu postoji samo jedan retrovizor. Nacho mi je rekao da se pomolim prije vožnje u rikverc pa što bude – bude. Poslušao sam ga i krenuo. Krepao mi je barem 5 puta, jer čim pustiš gas, motor se gasi. Tek smo nakon nekog vremena mučenja s tom grdosijom otkrili ručicu za ručni gas. To je uvelike olakšalo stvar. Danas sam opet vozio »Švabu« i sad sam mu pokazao tko je gazda! Pripitomio sam mu sve konjiće i sad ide »k’o curica!«

Danas sam vozio i kombi. Prastari Ford za 15-ak osoba. Kombi se ne pali na standardnoj, već modificiranoj bravi koja se nalazi pored modificiranog prekidača za žmigavce koji, naravno, ne rade. Kao serijska opre-ma dolaze bočice od Coca-Cole napunjene vodom jer motor pušta vodu pa svako malo treba dolijevati da ne zakuha. Sad slijedi jedna priča o tome zašto kombi pušta vodu i u kakvoj je to vezi s tri Unimoga: prošle je go-dine jedan Nijemac ovdje služio civilni vojni rok. Bio je tu nekih 5 mjeseci. Jednog dana je vozio kombi i imao sudar. Iako su nekako uspjeli popraviti kombi da se može voziti, pušta vodu. E sad: prema priči, otac tog Nijemca je bogat i (nisam siguran za to) netko »veći« u Mercedesu. Da se iskupi za razvaljen kombi, ćaća je poslao tri Unimoga. U detalje nisam siguran, no Unimozi su stvarni, kombi je stvaran, da pušta vodu je stvarno, da je jedan Nijemac bio ovdje prošle godine je također točno. Provjerit ću istinitost ovoga kad se Gerard vrati.

Danas smo nakon mise išli u neko selo (Bogu iza leđa) na neku paraliturgiju. Slijedi priča o organizacijskim vještinama Peruanaca. Nas 13 krenulo je u 11 sati ujutro, a trebali smo u 10. Izgleda da samo jedna osoba ima ključ od kolnog ulaza Aldee pa nismo mogli izaći jer je osoba kod koje su bili ključevi misteriozno nestala. Kad smo došli u selo, nitko nije znao kuda dalje. Samo se znalo da nas jedna vjeroučiteljica čeka kod škole ili kod zgrade općine ili kod nekog drugog značajnijeg mjesta u selu. Obišli smo općinu, zatim školu, a onda smo počeli obilaziti »značajnija mjesta« u selu kao naprimjer jednu tendu gdje se prodaju sokovi i kraj koje stoje dvije osobe i gledaju sapunicu na TV-u. I tako nekoliko puta. Kombi je dugačak i k tome mu fali retrovizor, tako da je okretanje na uskim puteljcima bilo jako »zabavno«. Nakon nekoliko okretanja usavršio sam vještinu vožnje unatrag sa zatvorenim očima ilitiga »prema zvuku.« Nekako smo doznali gdje živi vjeroučiteljica pa smo otišli do njezine kuće. Bezuspješno. Nakon obilaska cijelog sela, odlučili smo vratiti se kući. Na povratku su mi rekli da stanem usred ničega. Nisam znao zašto, no zaustavio sam kombi. Izašao sam na puteljak i zapalio cigaretu, a djeca i nekoliko učiteljica koje su bile s njima potrčala su 100-tinjak metara unatrag. Tad su mi mahnuli da se vratim kombijem do njih. Sad mi je to već bio mačji kašalj, no malo su me zabrinjavale kazaljka za temperaturu koja je bila opasno blizu crvenog i prazne bočice s vodom. Kad sam se dovezao do njih, upitao sam zašto smo stali. Rekli su da su nas neki ljudi pozvali da si naberemo naranči i još nekog čudnog voća kojem sam zaboravio ime. Djeca su se uzverala na drveće i počela brati naranče. Kad je svatko ubrao pregršt, konačno smo mogli krenuti. Zahvalili smo ljudima koji su nas pozvali u berbu, na što su nam samo odvratili: »Nema na čemu, ionako nisu naše!« Moram priznati da sam ostao zbunjen. Nacho isto tako.

Vratili smo se sretno, živi i zdravi. Nakon ručka (zamorci u umaku: odlično), okrenuo sam još dva puta Unimogom od Aldee do župe prevozeći neke donacije. Zatim sam ostao s klincima gledati neki film i vratio se na večeru. Nakon večere u sobu (prije nego puste pse) i sad pišem ovaj dnevni izvještaj.

Umalo sam zaboravio spomenuti jednu veoma bitnu stvar! Dok ovo pišem, u ustima mi ručno motana cigara koju sam dobio od fra Komandosa. Naime, jučer popodne dok smo Nacho i ja išli do Aldee po Unimoga da njime odemo po rižu, u gradu smo sreli župnika. Ja sam u ustima imao cigaretu. Pitao me pušim li lulu, na što sam odgovorio da sam je tu i tamo prije znao zapaliti. Kad smo se vratili u župu, pozvao me u svoju sobu i pred mene stavio vrećicu s lulom, svim mogućim duhanskim priborom i barem kilogramom duhana. On je prestao pušiti prije četiri godine, a pribor mu je ostao. Nisam baš ljubitelj tih lula, ali pomislio sam: »Bolje od lokalnih cigareta« pa sam objeručke prihvatio i zahvalio. Duhan je prve klase i pomaže mi da smanjim s cigaretama. No to nije sve! Kad sam došao na ručak, pored mog mjesta na stolu stajala je drvena kutija stara barem 20 godina, na kojoj je pisalo: »Romeo y Julietta«, a s donje strane: »Made in Havana, Cuba«. Pomislio sam kako to može biti samo jedno! Župnik mi je rekao da otvorim kutiju, kad unutra 30-ak cigara! Nisu bile kubanske, već domaće, ručno motane cigare! Nakon ručka mi je rekao da zapalim jednu za desert. Mislim da je to rekao više radi sebe, jer on ne smije pušiti zbog zdravlja, ali mu još uvijek mirišu. Moram priznati da su ovo najbolje cigare koje sam ikad probao! Uglavnom, jedno sam vrijeme miran što se tiče zaliha duhana, a isto tako neću morati koristiti zaštitu od komaraca u sobi (cigare prilično »lijepo« mirišu).

Još jedna dobra vijest! Danas sam uspio sklepati cijelu rečenicu na španjolskom i pitati ravnateljicu škole što ću raditi sljedeći tjedan kad dođe nova profesorica engleskog. Na moju veliku radost rekla mi je da će ona ra-diti s klincima u nižim razredima, a ja ću i dalje nastaviti s višim razredima jer su moji učenici zadovoljni sa mnom (tako kaže, nije da se hvalim). Super! Baš mi je drago zbog toga! Jest da je puno posla i da je naporno, ali volim kad mi je dan ispunjen!

Redovito sve bilježim fotoaparatom, no zbog brzine interneta jednostavno je nemoguće nešto učitati. Tako da će fotke pričekati da se vratim u Limu. Za sad ih imam 600.

Do sljedećeg javljanja, ostajte mi svi dobro!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

49