Dnevni arhivi: 22. listopada 2016

Put zboraša u Slavoniju

Dragi naši župljani, prijatelji župe i svi koji će jednom postati bilo jedno ili drugo, mir vam i dobro.

Mi se zboraši na našim web stranicama oglasimo par puta na godinu,  ponekom molbom za novim članovima ili sa izvješćima sa izleta, smotre ili kojeg drugog događanja.Povod ovog javljanja je izlet nas zboraša, svih osim onih malih Križića. Oni imaju svoje izlete. Ove smo godine posjetili istočnu Slavoniju. Ne bi bilo loše da nakon ovih par redaka proguglate sva mjesta kroz koja smo prošli i malo proširite svoje vidike.

Prošlo je 25 godina od strašnog ratnog stradanja naše zemlje osobito istočne Slavonije.

Da bi mi danas imali svoju zemlju Vukovar je iskrvario u najtežim mogućim ranama. Tragom tih stradanja mi smo se zaputili na izlet upravo na mjesta čije nam je trpljenje donijelo priznanje. Uputili smo se na izlet da se poklonimo i zahvalimo toj žrtvi za domovinu.

Dok smo prolazili tim dijelom Slavonije ćutimo u zraku, u svemu što nas okružuje da svaka travka, svaka vlat i cvijet, svako zrnce prašine, svako zrno pšenice, svaka vitica loze ima svoju priču o boli i ponosu, o prkosu, o ljubavi, o praštanju. Počelo je sve u Osjeku s crvenim fićom, pa egzodus Iločana, pa Vukovar………………….gdje ostajemo bez riječi, samo bolno sjećanje.

Danas 25 godina kasnije krenuli smo na izlet dobrog raspoloženja, uz molitvu i pjesmu i raznorazne priče i dosjetke našeg župnika. Skrenusmo malo s puta tj. autoputa, pa kroz Babinu Gredu (nj. grosseMutertraversse) stigosmo do Cerne gdje je svoje rano djetinjstvo proveo fra. Robert, gdje se igrao i kupao u rijeci Biđ koja protiče kroz Cernu i ulijeva se u Bosut. Vjerujem da mnogi nisu čuli za ovu rijeku, a široka je ko naša Sava u Zagrebu. Razgledali smo crkvu sv. Mihaela Arkanđela koja je poznata po tome što se u njoj krstio mali Robert Perišić. Toliko je toga lijepog i interesantnog u crkvi , ispod crkve, a posebno oko crkve. Dvorište je prepuno sadržaja i samo lud čovjek nebi želio biti dio te žive crkve. Rado bismo ostali, al dalek je put još pred nama, no svratismo još u Rokovce, gdje je župnik vel. Siniša. Čuli smo puno toga lijepog, ali i puno toga zabrinjavajućeg o životu u župi i okolici, pa dalje na put.

Prođosmo kroz Vinkovce, pa rubnim dijelom Vukovara, i stigosmo u Ilok, najistočniji hrvatski grad, izgrađen visoko iznad Dunava sa velebnom tvrđavom iz 12. st. Tu u toj ljepotici od tvrđave smjestio se franjevački samostan sa crkvom sv. Ivana Kapistrana u kojoj je trenutno i župnik i gvardijan fra Ivan Utješinović zvani Utjeha. Sjećate ga sigurno , bio je kod nas na službi. Puno smo od njega naučili o crkvi, samostanu, sv. Ivanu Kapistranu, tvrđavi, gradu, ostradanju Iločana, o muci našeg fra, Marka Malovića koji je ostao u okupiranom Iloku i čuvao ovaj samostan. Bilo je strašno, ne ponovilo se. A onda ručak. Dragi moji sve vam je tamo vrhunsko i savršeno. Krenimo od orahovice, nikad bolju nismo pili, pa savršeni čorbanac (nije čobanac-nema zabune), ništa mu nebi dodali ni oduzeli, pa odojak-divota, a tek salata od običnog mladog zelja, pa na sve to pita od jabuka i super kava (sve fino kokraševe napolitanke koje nemožete prestati jesti), a tek iločka graševina za kojom ne zaostaje ni  frankovka iz 2011. Vinoljupci znaju o čemu pričam. Sve nam je to donosio i svakog poslužio fra. Ivan i poslije sve raspremio. Hvala mu na svemu.

Tako dobro okrijepljeni, oduševljeni onim što smo vidjeli i potreseni onim što smo čuli, krenusmo put Vukovara s bocama vina u ruci, ipak smo bili u Iloku, zar ne? Prođosmo kroz Šarengrad gdje se također nalazi franjevački samostan dan na upotrebu zajednici Cenacolo.

Stigosmo u Vukovar, u tišini……..Svako je od nas prebirao sjećanja, izlijevao svoju zahvalnost za žrtvu, poklonio se u srcu gradu heroju-ljudima, jer grad to su ljudi. Naša su lica odavala pijetet. nije bilo riječi. Molitva na Ovčari. Potresno. A što bismo rekli? Čak smo i u Dunavu uživali u tišini gledajući kako protiče pored grada i pronosi priču o čovjeku, o gradu. Hvala vam dragi Vukovarci.

Tek kad smo stigli u Osijek postali smo malo opušteniji. Požurili smo do franjevačkog samostana i crkve Sv. Križa koja se pogađate nalazi u Tvrđi, a gdje drugdje. Samostan ima svoju priču kao i Tvrđa, pa malo proguglajte. Tu smo imali svetu Misu u prekrasnoj baroknoj crkvi u kojoj je i oltar sv. Antuna Padovanskog koji se ovdje posebno slavi i štuje. Dolazi puno svijeta sa svih strana Slavonije i Branje, a  sv. Mise započinju u 2.00 sata u noći na Antunovo i tako svaki sat sve do večeri kad je zadnja misa u 21.00sat.

Ovu našu svetu misu predvodio je naš fra Robert. Potpuno umireni snagom Euharistije zaputismo se u noć, iz Tvrđe na Dravu osluškujući priče stare tvrđave i tihi šum Drave dok klizi prema Dunavu pronoseći pjesmu kosaca, ratara, bekrija o širokoj duši slavonske ravnice koju nitko pokoriti neće. Sačuvajmo sve to što dobismo u baštinu od naših pređa ljubeći ovu napaćenu zemlju, svaki njen prašnjavi put, zrno žita i mak u polju, svaku brazdu, svaku stopu, svaki zvonik i njegovo zvono, svaku zgradu i asfaltnu cestu, svaku kaplju vode, svaku notu pjesme. Ljubimo svakog čovjeka ove zemlje.

Na povratku kući prođosmo pokraj onog crvenogfiće s početka teksta, ali ovaj puta je on taj koji melje i uništava tenk. Vratili smo se u Zagreb prepuni dojmova i preplavljeni emocijama zahvalni našima fra Robertu i sestri Ivani što smo bogatiji za još jedno iskustvo. Hvala i našem vozaču koji je besprijekorno vozio i sretno nas vratio.

 

Obećanja Frame Siget

Prošle godine u ovo vrijeme sam prvi puta došla na Framu. Prvi puta sam došla samo vidjeti što je to ali nakon tog prvog puta došla sam i svaki sljedeći. I evo me nakon godinu dana, stojim sa 17-ero ljudi koji su mi u međuvremenu postali kao pravi braća i sestre i dajem svoja prva obećanja. Na to sam se pripremala godinu dana uz pomoć Rafaele i Ivane koju u našoj Frami vode Grupu za obećanja ali ipak u meni se najintenzivnija priprema događala na duhovnoj obnovi na Žumberku. Nakon nje bila sam potpuno sigurna da želim dati obećanja i još uvijek sam uvjerena da je to bila ispravna odluka za mene.

Meni su ovo bila prva obećanja pa nisam znala što da očekujem od cijele pripreme programa, hrane i organizacije. Iako ja nisam znala što i kako trebam raditi, predsjednica naše Frame, Klara Tomić, je pokazala ogromnu predanost bratstvu i zajedno sa ostatkom vijeća i našeg bratstva se potrudila da 9. rujna 2016. u 18:30 sati sve bude spremno.
Na dan samih obećanja treslo me pozitivno uzbuđenje ali na samoj misi sam mislila da ću puknuti od sreće. Mislim da će mi taj osjećaj koji mi je Bog u tom trenutku dao biti svjetla točka u teškim trenutcima godine ispred mene.
Poslije formalnog (ali ipak najljepšeg i najbitnijeg) dijela obećanja, slijedio je onaj zabavni u obliku videa koji smo snimili kako bi predstavili svoje bratstvo drugim Framama i zabavili ih. Nakon smijeha slijedila je hrana koje je bilo više nego dovoljno pa smo sljedeći dan ,u ponedjeljak, organizirali susret otvoren za druge framaše koji su nam pomogli pojesti svu tu hranu. Smijeh, hrana i druženje su bili prekrasan završetak mojih prvih obećanja i razlog da budem Bogu beskrajno zahvalna što me je doveo među toliko divnih ljudi koje sve povezuje On.

Margita Šudić