Zasigurno između nas ljudi postoje neke sile. Postoje neke veze koje nas sve zajedno sjedinjuju u jedno. Postoji nešto, neki konop, neko uže, koje spaja ljude svojim privlačnim silama. Doista, postoji nešto zbog čega, svaki rastanak, svaki oproštaj, svaka smrt, biva bolno iskustvo, iskustvo raskida, iskustvo puknuća, iskustvo nedostatka nekog dijela sebe, kojeg je dio onaj drugi. Te veze postoje i između onih koje možemo opisati kao neprijatelje, te također, s onima koji nas tako doživljavaju. Takve povezne sile su sveprisutne i čine sve ljude jednom cjelinom koju nazivamo čovječanstvo. Vjerujemo da je tako, iako nam baš i nije moguće to fizički i fizikalno-matematički dokazati.

Ali ni ne želimo postaviti fizički dokaz tomu, jer smatramo da nije potreban, već na ovaj način želimo potaknuti svakoga na promišljanje o tim poveznim silama među ljudima i radu na poboljšanju tih veza. Doista je, osobito u današnje vrijeme, potrebno raditi svim mogućim silama na poboljšanju tih veza, jer to je jedini put za postizanje mira. Zvuči dosta apstraktno, ali je opet još više realno i na svoj način prisutno, te svakom čovjeku vidljivo, ako malo dublje promotri prirodu oko sebe. Ukoliko je za mir potrebno, na osobnoj razini, raditi na poboljšanju tih nevidljivih veza međa ljudima, tada nije toliko potrebno potpisivati samo neke bilateralne sporazume, već je većma potrebno ljubiti. Ljubav je ta poveznica, taj konop, ta sila među ljudima, koja dvoje ljudi, od početka, čini jednim čovjekom. Ta ljubav ima moć da milijune i milijarde ljudi učini jednim čovjekom i tako čitavo čovječanstvo cjelinom i jednom jedinstvenom zajednicom ljudi. To je, vjerovali ili ne, jedini put i jedina mogućnost za postizanje mira. Također je to put u kojem se daje sebe za drugoga, u kojem se daje drugome, po kojem se umire za drugoga. Takva ljubav, kao objekt ljubljenja ne promatra sebe, ili sebe u drugome, već uvijek samo drugoga, ne očekujući da od drugoga, kojega ljubi i sam bude ljubljen. Na taj način, svaki drugi mora postati dragi. Razlika je samo u jednom slovu.

Ali iskrena ljubav ima toliku moć da uvijek može ovo U iz drugoga, svojom prisutnošću ispuniti, svojim sebedarjem preokrenuti, te ovo U pretvoriti u O, čime drUgi postaje drAgi, druga postaje draga. Različito je samo jedno slovo, kao što je različita samo jedna sila koju treba aktivirati za postizanje mira. Potrebno je početi ljubiti bez očekivanja, jer ako subjekt koji ljubi objekta, očekuje da i sam postane objekt ljubljenja od objekta kojeg on sam kao subjekt ljubi, onda takav sebeljubujući subjekt, poništava silu ljubavi u samom startu. Takva ljubav ne ljubi, nego više trguje. Takva ljubav ne ljubi, već više očekuje, jer i prije nego što je počela ljubiti ima očekivanje. Ona prije početka kalkulira i na taj način rađa nečim što nikako nije ljubav, nije radost, već više ogorčenje i razočaranje. Takvo ljubljenje na kraju i rađa nemir. Ovakva vrsta ozrcaljenog ljubljenja, koje je vidljivo samo onome koji ljubi, ali ne potpuno i onome koji je ljubljen, ne može uistinu doprijeti do drugoga, već u hodu ljubljenja prema drugome, na kraju uvijek završi u sebi. Ona kao da mimoiđe drugoga i trnovito, bolnim putem dolazi opet do onoga od kojeg je odaslana, i za kojeg je na kraju upućena. Nije moguće ljubavi koja je upućena s jednim ciljem završiti u drugom cilju. Nažalost, takvo je stanje ljubljenja i u našem svijetu i to je ljubav današnjeg svijeta, svih tih ideologija, svih tih –izama, zbog čega onda i ne čudi kaotično stanje današnjega svijeta, ljubljenog od sebe za sebe, što dovodi do puknuća onih veza koje ljude i svakog čovjeka čine zajednicom koju nazivamo čovječanstvom. Zato čovječe, želiš li mir, vrati se čovječanstvu, odnosno, vrati se ljubavi.