Svaki je papa, bar u posljednje vrijeme, govoreći o župi govorio o zajedništvu. Tako je i sveti Ivan Pavao II. u postsinodalnoj apostolskoj pobudnici o pozivu i poslanju laika u Crkvi i u svijetu – Christifideles laici – Vjernici laici, napomenuo, da zajedništvo »najneposredniji svoj i vidljivi izraz nalazi u župi: ona je ono krajnje mjesno očitovanje Crkve, u nekom je smislu Crkva sama…« Za njega je župa humus i temeljna jezgra Crkve. Ona je humus iz kojeg po sijanju Duha Svetog može izrasti stablo Crkve i donijeti obilan rod. S time da tu treba jasno artikulirati kako taj humus same Crkve čini baš zajedništvo. No, danas je na žalost učestalija suprotna praksa u kojoj se pored vlastite župe traže različite zajednice. Tako neki autori drže da te zajednice ili pokreti ne uvode u župu već iz župe odvode. »Skupine i pokreti ne služe integraciji župe nego se zatvaraju u sebe. Stoga je i u župama hitno potrebna nova kateheza ili evangelizacija i takav pastoral u župi koji će dovesti do aktivnoga življenja vjere i time omogućiti vjernički i duhovni rast župe. U toj problematici ne treba kriviti samo pokrete i njihove više puta autoritativne vođe, nego isto tako pastoral i katehezu u župi, koja početo nedostaje, jer „formiranjem katehetskih, biblijskih, pastoralnih, molitvenih zajednica u župi rješava se i problem ‘ odljeva’ župljana u razne duhovne pokrete i seminare, pak i one koji su diskutabilni i koji često odvode od života župne zajednice. Naime, sve što neki vjernici traže negdje drugdje trebali bi, barem u glavnini, naći u svojoj župnoj zajednici…« Međutim župa ima i svoju teološko-pravnu utemeljenost, ona ima svoj locus, svoje čvrsto mjesto koje, ma kakva ona bila, nikakva druga zajednica ne smije zamijeniti. »Ali svaka je laička zajednica i zauzetost i te kako dobrodošla u župi da ova ne bude okoštana. Postoji i postojat će još dugo (ili uvijek?) određena diskrepancija i napetost između župe i karizmatskih zajednica. Prva i temeljna karizmatska zajednica ipak je župa. Od Drugog vatikanskog koncila župa se više ne shvaća kao „servis“ nego kao živa zajednica u čijemu životu svi jednako trebaju sudjelovati i davati pečat tome životu.« Istodobno »ako su pokreti, karizme u Crkvi koje donose svježinu obnove, mogu se definirati “organima novosti Duha Svetoga” na službu Božjeg plana. Ali nemoguće je misliti da su darovi Božji u sebi suprotstavljeni ili su u međusobnoj napetosti, ili da su darovani od Duha Crkvi bez međusobnog odnosa jedinstva i komunije – zajedništva; ako su darovi djela Božja, oni su usmjereni na njegov plan, a on je jedinstvo u poslanju.«
U neku ruku to jedinstvo i zajedništvo su kriteriji u raspoznavanju duhova i ujedno mogu biti indikator koji ukazuje na djelovanje Duha Svetog. Zato ovdje treba iskreno i s ljubavlju upozoriti na neke probleme i devijacije koje teško da mogu upućivati na Duha Svetog, već više ukazuju na čisto ljudsko djelovanje. Istini za volju, svakojakih se praksi, rituala, obreda, čina, zajednica i pokreta danas može pronaći u Crkvi. U skladu s tim i svaki je vjernik pozvan promišljati, pozvan biti oprezan, ne biti lakovjeran i po samom Božjem pozivu ispitivati duhove, kako kaže sv. Pavao: »Sve provjeravajte: dobro zadržite…« (1Sol 5,21)

(Nastavit će se…)

fra Mate Bašić