Dnevni arhivi: 10. veljače 2016

Korizmena pokora – što je to?

Cross in Chilean Desert

Iako je korizmeno vrijeme kršćanska tradicija snažno obilježila pokorom, prije svega osobnom, korizma je ipak nešto više od pokore kojom želimo otkupiti sebe i zavrijediti dar spasenja. Samo spasenje je nama darovano i to na način da darovanost spasenja otvara put Darivatelju. Korizma, stoga, nije vrijeme u kojem čovjek traži Boga, vrijeme ljudskog nastojanja za obnovom, već više, Božje nastojanje koje traži čovjeka, osvrnemo li se na liturgijski korizmeni govor, liturgijske molitve i svetopisamske odlomke koje liturgija u korizmi naviješta. Zato bi na početku ove korizme morali postati svjesni da milosnost korizme ne izvire iz ljudskoga nego iz Božjega nastojanja, odnosno, iz njegova traganja za čovjekom.
Zbog svega i liturgija korizmenih nedjelja govori o Isusovu putu: Duh Isusa povede u pustinju; Isus povede učenike na goru visoku, Isus dođe u samarijski grad; Isus prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja; Lazar prijatelj naš, spava. Idem probuditi ga; približiše se Jeruzalemu. U ovome lako možemo otkriti suputništvo Isusovo, ako samo zastanemo nad izričajima: povede, dođe, prolazeći, idem, približiše se… To je suputništvo koje nas vodi k Jeruzalemu, k obećanom Gradu. U tom smislu i pokora mora biti samo put, korizmeni put koji ima doseg u Uskrsu. No, nažalost, pokora u današnjem svijetu predstavlja doseg, predstavlja nešto što je po sebi vrijedno hvale, ali ona mora imati svoj doseg u nečem višem od nje. Tako i korizmena pokora treba imati doseg u Uskrsu, i živjeti dalje s Uskrsom, a ne pred Uskrs prestati, jer u suprotnom pokora postaje doseg a Uskrs samo neko slavlje u kojem ona pokora biva utopljena, a ne s Uskrsom oživljena. Zbog toga naša korizmena pokora treba zadobiti osmišljenje u Susretu prema kojem hodimo. Ona je po svojoj naravi put k Susretu, k zbiljnosti Kristove Pashe koja oslobađa od spona grijeha, ponovno uspostavlja grijehom ranjeno i razdvojeno zajedništvo s Ocem i osposobljava za novo zajedništvo s braćom u vjeri. Sukladno sa svim rečenim, korizmena pokora uvijek ostaje samo put k Susretu, ali nikako doseg Susreta. Doseg je ono nakon pokore. Doseg je Uskrs u kojem pokora mora naći smisao, jer pokora samo zbog pokore, ili pak pukog običaja u korizmi, a bez dosega u Uskrsu, ostaje samo pokora, koja se može vršiti u bilo koje vrijeme i koja sama po sebi nema neki veći smisao, osim eventualnog čišćenja organizma od nekih štetnih, do tada konzumiranih tvari. A korizmena pokora to nikako nije, jer ona je put, a ne doseg Susreta koji se ostvaruje u Uskrsu.
Nemojmo korizmu shvaćati kao neko izdvojeno vrijeme u kojem ćemo se pokušati izdvojiti iz redovitog načina življenja, jer nas takva korizma ostavlja u pustinji, nepreobražene i suočene s vlastitom slabošću i ljudskošću. Post, pokora i djela milosrđa neće nam ništa pomoći ako ih prihvaćamo samo kao oblik svladavanja i pobjeđivanja sebe, već sva korizmena djela, pa i korizmena pokora ili potreba osame, nalaze smisao u oslobođenju za Boga, koji nam otkriva novu vrijednost i smisao življenja. Korizmena nas pustinja treba poticati na otkrivanje istinskoga i punoga života, na bogatstvo koje smo ostavili prihvaćajući dobra svijeta i na Zajedništvo koje se nikad ne iscrpljuje. Korizma je od Boga darovano milosno vrijeme. Učinimo ga i mi već danas mislosnim.
Pa dopustimo onda na početku ove korizme da Bog i nas tražeći nađe. Ne skrivajmo se kao Adam, od Boga, u vrtu ovoga svijeta, jer smo ogoljeni grijehom, nego se odazovimo na Božji poziv upućen nama i pohitajmo u zagrljaj Oca koji nas kao izgubljene sinove i kćeri pun milosrđa traži i iščekuje. A gdje Boga susresti? Ja znam gdje ga sigurno mogu naći… Nalazim ga u svakoj ispovijedi, u svakoj misi i svim sakramentima koje mi Majka Crkva s ljubavlju daje. Blagoslovljen bio početak korizme.
fra Mate Bašić

Blagoslovljen početak korizme!

 

cista_srijeda_pepelnica

1. O Isuse izranjeni,
drvu križa pribijeni,
dušu si ispust-o
dušu si ispustio.

2. Od ljubavi prevelike
za sve ljude nas grešnike
ah, da te ne ljubim ja,
ah, da te ne ljubim ja.

3. Pustit nigda tebe neću,
nit svog srca vrijeđat sreću,
nikad više grijesima,
nikad više grijesima!

4. Ljubavlju ću ljubav vraćat,
za sve boli vijek ću plaćat
slatkom tebi utjehom,
slatkom tebi utjehom.

5. Daj da rado svagda snosim
križ i muke, pa te prosim
daj mi za to milosti,
daj mi za to milosti.

6. Kada kucnu zadnji časi,
ti me, dobri Kriste, spasi,
nemoj me osuditi,
nemoj me osuditi.