Ukoliko prihvaćamo pravu sliku Boga i Duha Svetog kao treće božanske osobe, tada bi bilo dobro da naš odnos s Duhom svetim bude u spoznaji da Duh Sveti ne ljubi proporcionalno našoj ljubavi prema njemu, već on prije nas samih u nama stvara ono, što je vrijedno ljubavi, jer njegova ljubav, koja nas neumoljivo ljubi, u nama oživljuje sposobnost da ljubimo. Tu je ljubav opjevao Francis Thompson u svojim stihovima pjesme »The Hound of Heaven«:
»Nepoznati, jadni, beskorisni stvore,
Zašto bi ikada itko tebe ljubio?
Kad jedino ja mnogo držim do neznatnog ništa. (Reče On)

Jer ljudska ljubav traži da bude ljudski zaslužena:

A čime si je ti zaslužio –
Od sve jadne ljudske ilovače najsitnija grudice!

Oh, bijedo, pa ti ne slutiš,
Kako si malo vrijedan bilo kakve ljubavi!
A tko će drugi ljubiti tebe tako neplemenita,
Nego Ja, jedini Ja?«

Govoreći o Duhu Svetom u prizmi katoličke teologije, nije loše započeti taj govor s duhovskim čudom koji se dogodio na dan Pedesetnice, kada je i sama Crkva bila posvećena i objavljena. Duhove na Pedesetnicu Luka u Djelima apostolskim donosi kao neki centar koji emitira ili plamen koji rasvjetljuje sve ono prije, kao i sve ono nakon tog događaja. Ti prvi Duhovi su također i svojevrsno ispunjenje obećanja koje Isus u Ivanovom Evanđelju daje učenicima govoreći:

»No kažem vam istinu:
bolje je za vas da ja odem:
jer ako ne odem,
Branitelj neće doći k vama;
ako pak odem,
poslat ću ga k vama.« (Iv 16,7)

Pedesetnica je stoga dovršetak apostolskog iščekivanja. Mogli bismo reći da je ona i svojevrstan kraj apostolske agonije i straha, jer tek tada u punini započinje apostolsko djelovanje. Ovaj događaj može na jednak način ohrabriti i nas danas ili nam pak ukazati na određen način autentičnost našeg kršćanskog života. Taj Duh Sveti kojeg su apostoli primili na Pedesetnicu i po kojem su primili posvećenje i objavljenje, vodi nas do osposobljavanja apostola za javno djelovanje. U ovom obećanju Isusa, iz Ivanovog Evanđelja, danog apostolima, kao da Isus postavlja potrebu mandata za javno djelovanje, kao neku osposobljenost za takvo djelovanje, koja je ujedno i sigurnost za djelovanje, te sigurnost za samog vršitelja, jer uz njega stoji Duh Branitelj. To se još bolje vidi u nastavku istog Evanđelja u kojem čitamo:
»A kad on dođe,
pokazat će svijetu
što je grijeh,
što li pravednost,
a što osuda…« (Iv 16,8)

Te nastavlja:

» (…) No kada dođe on – Duh Istine –
upućivat će vas u svu istinu;
jer neće govoriti sam od sebe,
nego će govoriti što čuje
i navješćivat će vam ono što dolazi.
On će mene proslavljati
jer će od mojega uzimati
i navješćivati vama.« (Iv 16, 13-14)

Taj događaj Pedesetnice svakoga od nas poziva na čekanje, poziva na strpljivost, poziva na molitvu. Možda nam na neki način doziva u pamet misao da Bog ne djeluje kako mi hoćemo ili kada mi hoćemo, već nas ostavlja u iščekivanju, koje u cjelokupnoj povijesti spasenja ima veliku ulogu. U skladu s time se danas nama postavlja pitanje, koliko smo spremni čekati. Koliko smo ljudi iščekivanja Boga i koliko mi od svoga života radimo vrijeme došašća ili pak vrijeme korizme, ili pak, želimo da Bog po Duhu Svetom u hipu, sad na, djeluje.

(Nastavit će se…)

fra Mate Bašić