Zar zaista vjeruje vjernik koji je stalno depresivan, čangrizav, živčan, histeričan, osoran, drzak, bahat, hladan, bezosjećajan, neljubazan? Zar vjernik zaista može biti takav? Kakva je njegova vjera? Što on vjeruje? Vjeruje da u vjeri sve gubi i zato je nesretan i frustriran. Žalostan je zbog svega čega se odrekao jer se odrekao iz egoističnih razloga, a ne iz ljubavi. »Dobar« je iz interesa, a ne iz ljubavi! Vjeruje iz egoističnih interesa, a ne iz ljubavi.

Jasno, to nije istinska vjera, ona dolazi samo iz ljubavi. Istinsko dobro ne može biti bez ljubavi. Licemjerno je i lažno, egoistično. Egoist ne bi želio završiti u paklu, ali je nesretan i u raju. Odbacio je pakao, ali raj nije prihvatio. Ne želi pripadati ni Bogu ni vragu. U sebi je rastrgan, razdijeljen i pati. Religiozan je, prihvatio je religiju, ali mu srce nije prihvatilo vjeru.

Takav je lik pravednoga sina iz prispodobe o milosrdnom Ocu. Stalno je doma uz Oca, pravedan je, služi mu, ali ga ne ljubi. Od Oca ne traži ljubav, pa je i ne prima i ne daje, traži samo interes i pravdu. U Ocu ne vidi ljubav, nego materijalnu sigurnost. Njegov je sin, ali je s njim u poslovnom, trgovačkom odnosu. Svjestan je svoje ovisnosti o njemu, njegove moći i svoje nemoći, zato od njega ne odlazi, ali je jako daleko od njega i ljubavi, u hladnoj, proračunatoj komunikaciji. Na razini je pravde i zakona. Ne shvaća i ne prihvaća ljubav koja mu je nepravedna i nelogična. Ne razumije ni svojega otca ni svojega brata. Ne razumije njihovu ljubav. Ona je za njega čista nepravda. Osjeća se pred njom ugrožen, zakinut. Nesretan je, nije spreman ni primiti ni dati ljubav. Potrebno mu je obraćenje koje je njegov brat doživio.