Nešto prije 23:00 sata nas šestorica franjevaca krenuli smo iz našeg samostana Sv. Franje na Kaptolu i preko Tkalčićeve ulice uputili smo se prema Trgu sv. Marka. Popevši se uz stube pored Muzeja grada Zagreba u Opatičkoj ulici naišli smo na prvu policijsku barikadu. Kada su nas policajci ugledali bili su po malo zbunjeni i kao da im nije bilo jasno kuda će fratri u tu uru.

Ljubazno smo se pozdravili i iznijeli našu želju da želimo ići u Markovu crkvu. Oni su nas pristojno uputili da preko Ilirskog trga dođemo na Opatičku i dalje nastavimo prema crkvi sv. Marka, što smo mi i učinili. Još smo se našalili kako nama ne smetaju prepreke, jer mi bismo mogli i preletjeti te ograde (jasno, kada bi postojali tako krupni anđeli koji bi neke od nas mogli podići) na što smo se zajedno nasmijali.

Tako smo stigli i do same Markove crkve, no neposredno ispred ulaza zaustavio nas je policajac i pitao: „Kuda idemo?“ Njemu iznijeli našu želju te je on, obavijestivši o tome svoje nadređene preko radio stanice, čekao dopuštenje koje je vrlo brzo stiglo.

Potom smo zakoračili na prvu stubu crkve sv. Marka i kada su nas branitelji pred ulazom ugledali, uzviknuli su: „Evo naših fratara!“ Pružali su nam ruke i zahvaljivali na dolasku. Čim smo ušli u crkvu gdje nas je ugledala ostala većina branitelja, uslijedio je gromoglasni pljesak i klicanje radosti. Ti trenuci su za mene bili posebno dojmljivi jer pružajući ruku svakom branitelju, nije se mogla sakriti radost u njima zbog našeg dolaska, neki su čak i zaplakali, što također dokazuje koliko male stvari mogu istinski razveseliti i ojačati čovjeka u najtežim trenucima.

Malo po malo prolazili su sati. Novinari su polako odlazili, a policije je bilo sve manje na samom Trgu. U jednom trenutku su čak i kacige skinuli te bivali opušteniji. Moram reći da su policajci sve to vrijeme noći, od kada sam ja bio u crkvi, bili ljubazni i mirni, te bi se i na njihovim licima često vidio poneki osmjeh nakon neke glasne šale branitelja. Iako je svakim satom temperatura bila sve niža, probdio sam noć na stubištu ispred glavnoga portala crkve. Svi branitelji su u jednom trenutku ušli u crkvu kako bi odmorili, a mi fratri ostali smo vani i rekli im neka mirno spavaju i odmore, jer mi smo pred crkvom, pa stoga mogu biti bez brige.

Unutrašnjost crkve me vratila u vrijeme sv. Franje, kada je bilo normalno da mnogi hodočasnici traže sklonište u crkvi i spavaju po klupama i po podu na sve strane. Tako je bilo i u crkvi Sv. Marka, gdje su branitelji probdjeli zajedno s nama svoju prvu noć, koja je bila mirna, obilježena razgovorima, osobnim molitvama i druženjem do jutra, a neki su čak uspjeli uhvatiti i koju minutu sna.

Na kraju, želim reći još ovo. Mi franjevci pozvani smo biti uz narod. Osobito uz one koji utočište traže u crkvi. I za mene osobno, nema veze tko to bio, kojeg opredijeljenja ili stranke, narodnosti ili vjere, jer svatko je Božje dijete, pa tako meni, a osobito nama Manjoj braći franjevcima, i brat.

Neka Gospodin usliši sve molitve za naš narod i domovinu, sve narode i čitav svijet. Neka svima donese mir i radost po blagoslovu Svete Crkve kako bi naši dijalozi bili prožeti ljudskošću, poštovanjem i strpljivošću. Neka se u miru i dijalogu okonča i ova borba naših branitelja, koji bili u pravu ili ne, osakatili su svoja tijela i stavili svoj život na kocku, kao živi štit svih Hrvata i čitave domovine Hrvatske. I ja sam zbog toga baš svim braniteljima naše Domovine do groba zahvalan.

Zašto toliki koji u Boga ne vjeruju i potpuno negiraju njegovo postojanje istovremeno toliko na toga Boga, koji za njih ne postoji, svakodnevno nasrću? Zašto ako za njih Boga nema vode s njime Borbu kao da je najprisutniji?

Obrušuju se na Njega kao na najgoreg neprijatelja, a istovremeno njegovo prijateljstvo postojanja negiraju. I tako ne ostaju samo na Njemu već svoju ratobornost i unutarnji konflikt iskaljuju i na onima koji u Boga vjeruju. Istina, mi vjernici, i ja prvi kao franjevac, često puta tim nepriznavateljima Boga idem u prilog te im pašem svojim djelima ko budali šamar, jer u svojoj slabosti nekada više Boga sakrivam nego li što ga drugima otkrivam. Ali taj moj život u slabosti ljudskoj više dokazuje da Boga ima. Jer sam život dokaz je Božjeg života napose.

Ili, zar još postoji netko tko misli da je sve samo slučaj u čitavom svemiru, a ujedno znade da je sve i to baš sve posloženo nekim redom i u stavljeno u nepogrešivi red?

Ali to takvima nije dovoljno i onda pokušavaju preko zala i bolesti nepostojanje Boga opetovano dokazati. Tako tvrde da nema Boga, jer se djeca rađaju bolesna ili mrtva. Kažu, nema Boga, jer tako nevina bića pate. Istovremeno zaboraviše ini da nije tomu tako što Boga nema, već je tako jer čovjek živi kao da Boga nema.

Bog je vječni lončar koji na svom lončarskom kolu oblikuje čitav svemir i sve što postoji. Bog tako kao lončar u svome savršenom umu ima savršen naum svakog čovjeka. Po svoj prilici, promatrajući rađanje bolesne djece ili pak umrle čini mi se kao da se pokvarilo to lončarsko kolo na kojem Bog oblikuje posudu ljudsku.

Uzmimo da je čovjek lončarevo kolo, a Bog lončar, ako znamo da Bog u majci sjedinjenoj s ocem oblikuje dijete. Dakle, nakon stvaranja prvoga čovjeka koristi ljudski rod za razmnožavanje ljudskoga roda. Kao da je čovjek neka forma corporeitatis koju Bog oživljuje formom animationis i to unutar forme ambientatis.

Shodno tomu Bog uzevši u ruke glinu novoga života, tjera lončarsko kolo kako on želi i ujedno oblikuje kako želi. Ta želja Božja i sama volja ne može biti nego li savršena. Tako Bog u svojem naumu ima savršenu sliku čovjeka. I On savršeno tjera kolo.

Pa kako onda nastaje bolesno dijete?

Probajmo staviti sebe u poziciju lončara. Imamo glinu koju stavljamo na lončarsko kolo i isto kolo počinjemo okretat ujednačenim pokretima svoga stopala na mehanizmu kola. I odjednom kolo zastaje, cupka, neujednačeno se okreće i glina se ne oblikuje po našem naumu. Taj nepravilan rad kola nije uzrokovan našom voljom, već nepravilnošću lončarskog kola. I tako posuda ne nastaje oblikom prema našoj volji, već prema cupkanju kola.

Jednako je kod Boga koji želi savršeno svako biće. Ali lončarsko kolo ljudskoga roda i svega stvorenoga ne redi savršeno i vazda se kvari pa nova glina na takvom pokvarenom kolu odmetnutom od Boga ne ispada po želji Boga, nego po radu kola, ljudskoga roda i svega stvorenog u sebi izopačenog i od Boga odvojenog.

Možda je naposljetku to razlog tih bolesti i patnji koje opet ne dokazuju da Boga nema, nego da čovjeka po Bogu nema.