Mir i dobro svima! 🙂

Nedavno me prijateljica, koju već mjesecima pokušavam nagovoriti da sa mnom ode barem na jednu nedjeljnu misu, a koja je između mog nagovaranja i dvoumljenja oko toga treba li otići na Svetu misu ili ne pročitala svaki tekst moje kolumne, pitala: „U prvom tekstu svoje kolumne napisala si da ne možeš lagati i napisati kako u potpunosti poznaješ Boga, ali poznaješ li Ga sada ipak malo bolje nego prije?“ Kada sam joj odgovorila da poznajem, pitala me: „Kako si Ga upoznala? Što si sve naučila od Njega? To je ono o čemu ja želim čitati. Čemu nas Bog uopće može podučiti?“ Zato sam u nadi da će ovaj moj tekst barem jednu ili više duša približiti Bogu odlučila javno odgovoriti na njezina pitanja.

Prvo čemu me Bog podučio jest strpljenju. Ne pitajte me kako sam se pomirila s tim da ću poput kakvog kopača zlata, prije nego li doista dođem do zlata, morati najprije iskopati mnogo bespotrebnog pijeska jer će moj odgovor uvijek glasiti jedva. Jedva sam se pomirila sa činjenicom da ako želim plodove, moram za njih mnogo raditi i još više moliti. Ali kako sam znala da će plodovi na koncu doista doći, a zlato se prije ili kasnije pokazati? To je barem lako. Vjerovala sam.

Dakle, prije nego li doista upoznate Boga, morate najprije vjerovati u Njega. Zvuči jednostavno? Nije baš toliko, koliko vam se sada čini. Zašto? Zato što vjerovanje u Boga znači i predstavlja mnogo više od tek običnog vjerujem u Boga. Vjerovanje u Boga je nusproizvod nastojanja da živite prema evanđelju. Što bi značilo… Prije nego li doista povjerujete u Boga, morate se najprije odlučiti živjeti prema Njegovim riječima. Sad se vi zasigurno pitate ne bi li trebalo biti obrnuto? Ne biste li najprije trebali povjerovati u Boga, a onda tek željeti živjeti prema Njegovim riječima? Ali ja vas pitam… Kako možete vjerovati u nešto što ne poznajete, barem donekle ili minimalno?

Ako želite doista upoznati Boga, morate najprije vjerovati u Njega. A povjerovat ćete u Njega tek kad Ga malo bolje upoznate. Ne poznajem niti jedno mjesto koje je za takvo što bolje od crkve ili odlaska na Svetu misu. Na Svetoj misi imate priliku poslušati Božju Riječ preko čitanja iz evanđelja. Kroz propovijed svećenika imate priliku doznati za način na koji se Božja Riječ može protumačiti ili upotrijebiti u današnjem, suvremenom svijetu. Imate priliku shvatiti zašto se za evanđelje kaže da je nepresušno. Imate priliku metaforički Bogu dati ime i prezime, kako bi se reklo. Imate Ga priliku barem donekle upoznati. A to donekle upoznati, dovest će vas do želje da živite prema Njegovim riječima. Želja da živite prema Njegovim riječima dovest će vas do vjere u Njega. Vjera u Njega dovest će vas do prijateljstva, poznanstva s Njim.

Vjera ne nastaje ili ne dolazi preko noći. Istinska vjera u Boga gradi se i stvara godinama, a ponekad nam čak niti godine nisu dovoljne za takvo što. Jer vjerovati u Boga, smatrati Boga svojim prijateljem i priznavati Ga kao svoga Oca, znači vjerovati u nešto što nikada nećemo moći vidjeti ili dodirnuti, ali svejedno vjerovati u ono što ćemo osjećati i u ono što će On učiniti za nas. Znači pronaći smisao i svrhu života kroz priznavanje Njegovog postojanja. A kako dolazimo do priznavanja Njegovog postojanja? Kroz suočavanje sa činjenicom da smo mi sami po sebi bezvrijedni i veoma maleni. To je druga stvar kojoj me Bog podučio. Naučio me kako biti ponizna.

Prošli tjedan, kroz određena nemila događanja u svom životu, shvatila sam da je poniznost mogućnost da samostalno odaberemo kome ćemo služiti: Bogu ili nama samima. Osobno vjerujem da je svaki čovjek na ovom svijetu stvoren od istoga Oca i poslan ovdje s nekim razlogom. Također vjerujem da ono što donosi dobro meni, donosi dobro i svim ostalim ljudima. Dakle, ako je meni osobno desetero različitih ljudi reklo Monika, tvoje ponašanje nije bilo prihvatljivo to onda znači da moje ponašanje doista nije bilo prihvatljivo. Nakon nekolikosatnog razmišljanja, u takvoj situaciji nije se činilo poštenim, uza sve u što vjerujem, forsirati vlastiti ego, suprotstavljati se i govoriti kako moje ponašanje ipak jest bilo prihvatljivo. Pred mene je tada bila stavljena mogućnost: služiti Bogu ili služiti svom egu. Zato je moja odluka bila služiti Bogu. Zadala sam konačan udarac svom egu i odabrala živjeti životom u kojemu ima mjesta samo za Boga.

Što me dovodi do treće stvari kojoj me Bog podučio, a to je mogućnost izbora. Vidite, baš kao i poniznost, grijeh je nešto na što se samostalno odlučujemo. Nije se laž u našim životima dogodila sama od sebe. Ne, mi smo se odlučili lagati. Možda smo svima rekli da naše namjere nisu bile loše jer je ono što smo rekli bila istina, ali istina koja je izrečena s lošim namjerama gora je od svake laži. Pravo na kritiziranje drugog ljudskog bića ima samo onaj koji tom ljudskom biću doista, od srca i iskreno želi pomoći. Mogućnost izbora koju je Bog stavio pred nas je sposobnost da se rukama i nogama borimo protiv grijeha koji ne uništavaju samo naše duše, već i naše živote, kao i sposobnost da ne gubimo glave zbog grijeha koji nam gode. Jer sve se na ovom svijetu mijenja, osim naših djela. Ono što smo učinili, ono što činimo i ono što tek namjeravamo učiniti prati nas do kraja naših života, a ponekad čak i u smrti. Ono što činimo tjera ljude da osjećaju, a ljudi nikad ne zaboravljaju kako su se osjećali zbog ovog ili onog što im je učinjeno.

Došli smo do četvrte stvari kojoj me Bog podučio, a to je da svaku istinu koju spoznamo trebamo dati drugima, trebamo svjedočiti o njoj, a ne je zadržati samo za sebe. Jer kad ja vama pišem o svojim grijesima i svom neprihvatljivom ponašanju, uvijek se sjetim frustracije, gluposti, oholosti, sebičnosti i zavisti iz kojih su ti grijesi niknuli. Već sam nekoliko puta napisala da sram i strah nisu od Boga, i nemate pojma koliko me veseli kad mi vi kažete ili napišete ne sramim se svoje prošlosti jer ja više nisam ta osoba. U pravu ste, vi doista više niste osoba kakva ste nekoć bili. Upravo iz tog razloga ne morate u potpunosti zatvoriti vrata svojoj prošlosti, već uzdignute glave reći: „Pao sam, ali nisam dopustio da me taj pad obilježi. Ustao sam jer sam vjerovao da mogu bolje.“ Zatvorite li vrata svim svojim pogreškama, zatvorit ćete ih i istini koju drugi mogu spoznati upravo zbog vaših pogrešaka. Zato ta vrata ostavite otvorena svima koji ušetaju u vaš život. Neka drugi vide vaše ožiljke. I ako pomoću tih ožiljaka budete imali priliku pomoći barem jednoj duši, to će vrijediti više nego li tisuću vaših kajanja.

Prijatelji koji ne vjeruju u Boga i odlučili su svoj život provesti izvan Crkve često me znaju pitati što ti taj tvoj Bog nudi, kakvu korist imaš od toga što vjeruješ u Njega? Ali ne shvaćaju da ljubav koju Bog i njegovo dijete imaju nije ona koja se hrani jedno s drugim, već ona koja hrani jedno drugo. Vjera u Boga naučila me voljeti, iskreno voljeti svako biće na ovom svijetu i ne odustajati ni od koga. Bog me naučio da trebam voljeti druge onda kada to najmanje zaslužuju jer im je upravo tada ljubav najpotrebnija. Na takav način Bog voli svako svoje dijete. Voli nas onda kada to najmanje zaslužujemo jer nam je upravo tada ljubav najpotrebnija. Zato mnogi od nas spoznaju Boga tek u trenutcima velikih nesreća i još većih tuga. Jer tada sve drugo u našim životima propada, svi nas napuste, ali ne i Bog. Naš Otac uvijek ostaje. On jedini ostaje.

Ako mene pitate i ako već hoćete moj najiskreniji odgovor… Ne možemo birati tko ćemo biti za deset godina, kao što ne možemo niti izbrisati ono što smo bili prije deset godina, ali ono što u svakom slučaju možemo učiniti jest odabrati tko ćemo biti sada, u ovom trenutku.

Ako želimo biti voljeni, moramo se potruditi biti vrijedni nečije ljubavi. Ako želimo biti sretni, moramo se potruditi naučiti cijeniti sitnice i pronaći nešto lijepo u svemu, u svakom danu našega života koji nam je svima velikodušno poklonjen. Ako želimo biti odgovorni, moramo naučiti kako ne prekršiti vlastita obećanja. Ako želimo biti plemeniti, moramo činiti plemenita djela. Ako želimo biti hrabri, moramo pobijediti strah. Ako želimo biti zahvalni, moramo najprije naučiti kako ne biti nezahvalni. Ako želimo biti ljubazni, moramo iskorijeniti vlastitu neljubaznost.

Pitate me čemu me Bog do sada podučio? Naučio me kako živjeti i rasti okružena Njegovom ljubavlju. Nikada nisam rekla ili napisala da mi je Njegovo podučavanje bilo lako. Jer nije. Jer je bilo veoma teško. Jer sam tisuću puta pala, a tisuću i jedan put se podigla. Jer sam tisuću puta bila uvjerena da je to posljednji put u kojemu sam se bila sposobna podići, a svejedno se tisuću i prvi put ponovno ustala, snažnija nego ikada prije. A svaki put kad bih pomislila da više ne mogu, da je to sve što mogu dati od sebe, da u meni više ne postoji ništa što bi me moglo natjerati da se ponovno podignem… Sjetila bih se Isusa.

Isusa su izdali i tri puta zatajili, ni manje ni više nego li oni koji su Mu bili najbliži. Javnost Ga je izvrgnula ruglu i ponizila pred svima. Vlastita Ga je majka bila prisiljena promatrati onako jadnog i nemoćnog. Bičevali su Ga i tukli, a nakon toga natjerali da krvav i izranjavan nosi križ na koji su Ga namjeravali razapeti. Na koji su Ga na koncu doista i razapeli. Visio je na tom križu poput primjera najgoreg grešnika. Ali što je Isus učinio? Čak je i u takvom stanju u svom tijelu pronašao snage da otvori usta i pomoli se Bogu za nas grešnike; svog je Oca molio milost za nas. Ostao je ponizan, okružen potpunom čistoćom svoga srca i svojih misli.

Tisuću i prvi put u kojemu sam pala natjerao me da pogledam Pasiju (eto što čine Božja providnost i Duh Sveti kad se ujedine) i iznova se toga svega prisjetim. Ali nikada nisam zaboravila. Nikada nisam zaboravila Isusa koji nije odustajao, koji je čak i u najtežim trenutcima ponizno nosio svoj križ, koji je ustrajno ustajao svaki put u kojemu je pao.

Draga moja prijateljice i svi ostali koji će ovo čitati, ne znam jesam li dovoljno dobro odgovorila na pitanje čemu me Bog podučio, ali upravo je u tome i poanta, nije li? Još uvijek me podučava. Još uvijek učim. Još uvijek rastem i izgrađujem se, mijenjam se. Ali ne odustajem. I upravo je to najvažnija stvar kojoj me Bog podučio. 🙂

Sretan vam i blagoslovljen Uskrs,

jerkovic.monika@gmail.com