Mjesečni arhivi: ožujak 2015.

OSVRT NA 55. PLANINARSKI KRIŽNI PUT

Rano ujutro 21 .ožujka, okupilo se osmero framaša sa Sigeta koji su, uz druge framaše Zagrebačkog područnog bratstva, ali i mlade iz drugih zajednica, pa čak i nekoliko stariji hodočasnika, krenuli na 55. Planinarski križni put. Nakon što smo busom došli do Jastrebarskog, započeli smo dan čajem, krafnama i naravno molitvom. Od tamo nas je čekao dug put preko Ozlja do Karlovca, sve skupa, dva dana i oko 45 kilometara. Mnogi od sudionika brojali su preko deset, neki čak i preko dvadeset PKP-ova, ali meni je ovo bio tek prvi.

Eh sada, kako opisati svoje doživljaje. Za početak, radovalo me vidjeti ljude okupljene oko postaja (kapelica, crkvi ili raspela) kako nas iščekuju, radoznalo ispituju, nude nam sokove i kolače koje su danima prije pripremali za nas.

No, da prijeđem na ono ipak važnije… Prvih nekoliko postaja nije bilo nimalo teško hodati, ali već potkraj prvog dana pojavili su se žuljevi, upale mišića, bolovi, iscrpljenost, umor… Ne zvuči lijepo, zar ne? Ali bilo je, čak štoviše, bilo je prekrasno! Hodati sa gotovo 300 mladih i gledati njihova umorna, ali radosna lica. Trpiti za Isusa, pokazati mu barem na taj način da ga volimo i da cijenimo što je On trpio čak i puno više za nas. Ići kroz šume, sela, polja i pokazivati da je Bog važan za nas, važniji od subotnjeg izlaska, od odmora, od biločega što zaokuplja tolike današnje mlade. Nije li to sve ipak lijepo?

Ne mogu reći da nije bilo trenutaka  kada sam najradije htjela odustati, ili sjest na pod i plakati. Ali kao što rekoh, to su bili samo trenutci, u kojima bih si rekla: “I Isusa je bolilo, i On je trpio! Samo, On je to činio za nas, grešne ljude koji to nisamo zaslužili, a ja to činim za Njega!”- i nastavila dalje hodati.

Nadalje, još jedan važan aspekt PKP-a – zajedništvo, prijateljstvo, druženje. Ljudi koji sudjeluju već niz godina, znaju ogroman broj ljudi, jer mnogi koji dođu jednom, vrate se ponovno… Ali svi skupa, poznati i nepoznati, u nekom ti trenutku daju snagu. Kada vidiš druge kada ustraju, kada te novi ili stari poznanici/prijatelji ohrabre dok misliš da više ne možeš, ili te samo zabave da ne misliš na iscrpljenost. No isto tako, postaja šutnje koju smo imali nam je također donijela snagu i mir.

Kada smo u subotu navečer konačno stigli do Ozlja i smjestili se, otišli smo u crkvu, gdje smo imali misu. Nakon mise su uslijedila zanimljiva svjedočanstva 3 redovnice o njihovom duhovnom pozivu, te klanjanje – najprije kratko zajedničko, a potom i cjelonoćno  na kojem su se svakih pola sata izmjenjivali “čuvari Presvetog”.

I zadnje što bih izdvojila jest trenutak kada smo stigli u Karlovac na misu, koja je započela pjesmom Ti svjetlo svijeta. Netko je ubacio u pjesmu pitanje: “Zašto smo tu?”, a pjesma se nastavila: “Tu sam da te slavim, da ti se poklonim, tu sam da ti priznam, Ti si Bog, samo Ti si vrijedan, samo Ti si slavan, predivan si u životu mom…” Ne mogu opisati radost koju sam tada osjetila, mogu samo reći da sam tada znala da je svaka sekunda vrijedila, zbog Njega, i da želim ići opet. Zato bih svakoga pozvala, da barem jednom da priliku PKP-u, sudjeluje i osjeti radost čineći to za Isusa, jer On nije odbio učiniti za nas puno puno više…

Klara Tomić

SVETI PETAR REGALAT

San_Pedro_Regalado_-_Santa_Maria_del_Pi_-_Barcelona_2014Sveti Petar Regalat (1390.-1456.) – rođen je u Valladolidu. Vrlo je mlad ušao u Red Manje braće ali je odmah usvojio duh pobožnosti, mrtvenja, siromaštva, a napose je njegovao ljubav prema šutnji i samoći. U duhu obnove Reda koji je napose promicao sveti Bernardin Sijenski, Petar je među prvima u Španjolskoj prihvatio opservanciju. Podržava uspostavu franjevačkoga eremitorija u Aguileri, a kasnije u Abroju. Obavljao je službu gvardijana i magistra novaka. Prednjačio je braći u vjernosti franjevačkome idealu. Umro je 1456. godine u eremitoriju u Aguileri.

Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna.

U svetištu sam tebe motrio gledajuć ti moć i slavu. Ljubav je tvoja bolja od života, moje će te usne slavit.

Ps 63, 2-4

Veliki tjedan u Jeruzalemu

Prošli smo tjedan proslavili najveće kršćanske misterije – Križ, Smrt i Uskrsnuće Gospodinovo. Biti na ovim mjestima u to vrijeme nešto je što bi svaki kršćanin zasigurno poželio.

Prije samog Velikog tjedna sudjelovali smo u raznim korizmenim hodočašćima. Cilj je bio pripremiti se za Misterije koji nas očekuju u Velikom tjednu. Hodočastili smo u Getsemani, Flagelaciju, Dominus Flevit i konačno, zadnji petak prije Cvjetnice, na Kalvariju, gdje je oltar Gospe Žalosne.

Na samu Cvjetnicu krenusmo iz mjesta Betfage, koje se tradicionalno smatra mjestomodakle je Isus krenuo prema Jeruzalemu na magarcu. Ovo hodočašće je postalo tradicionalno i vrlo poznato u svijetu, tako da seu procesiji moglo vidjeti uistinu mnogo nacija. Već ovdje mi je u misli došao onaj citat : „Svi narodi će doći i slaviti tebe Gospodine.“ Mnoštvo jezika, nacija, kultura, a ipak – jedan Duh. Duh koji nas veže i više nego što možemo zamisliti, on pomiče sve one granice koje smo si postavili i zbog kojih ratujemo. Jednostavno – On je slobodan i ne može ga se ograničiti. Tim više kada se upravo ta stvarnost može doživjeti na mjestu gdje se sve zapravo i odvijalo, tu čovjek doista ne može ostati ravnodušan.

Na Veliki četvrtak se nekolicina nas uputila prema mjestu Posljednje Večere, mjestu koje danas, nažalost, više nije u posjedu franjevaca (kako je od početaka bilo), nego u posjedu Izraela. No, unatoč tome, ovdje smo imali molitvu koja nas podsjeća na samo ustanovljenje Euharistije, Posljednje večere. Već sama svijest o tome da smo tamo poslije skoro više od 2000 godina rasplamsava Duh, koji nas potiče da još dublje poniremo u One stvarnosti koje su nam darovane u ovim danima.

Na Veliki petak je križni put po ulicama Jeruzalema počeo nešto ranije nego inače zbog ogromnog broja ljudi koji su htjeliprisustvovati. Mene je zapala čast da predmolim križni put na engleskom jeziku. Uz engleski, moli se još i na talijanskom, španjolskom i arapskom jeziku. Same obrede Velikog petka proslavili smo ujutro, a predvodio ih je patrijarh Fuad. Pjevala se Muka Gospodnja na latinskom, kao što je običaj ovdje još od davnina.

I onda je stigao taj čas. Nešto što se može vidjeti jedino u Jeruzalemu. Oko 8 sati navečer, na sam dan Raspeća Gospodinova, uputismo se prema Kalvariji. Sve je odjekivalo Misterijem kojeg se na ovaj dan prisjećamo. Došavši na Kalvariju, svi su htjeli vidjeti što sedogodilo našem Gospodinu. Dvojica đakona su pridržavala križ, na kojem je tijelo Gospodinovo bilo pričvršćeno čavlima. Prvo su pažljivo skinuli čavle, a potom i tijelo Gospodinovo te su ga položili na plahtu, odakle su ga odnijeli da ga pomažu uljima za ukop ipolegnu u Grob. Posebno je to čudesno doživjeti na mjestima na kojima se to i u stvarnosti odvijalo.

Osobno mi je to bilo najveće što sam doživio u Njegovoj zemlji, zemlji koju je On posvetio svojom krvlju, krvlju na Križu.

Iduće smo jutro, na Veliku Subotu, vjerojatno prvi na svijetu proslavili dan Uskrsnuća Gospodinova koji bi se zapravo trebao slaviti tek kasno navečer. To je stari način slavljenja, uobičajen prije Drugog Vatikanskog koncila, kako je definiran po statusu quo. No i to daje svemu posebnu čar. Uskrs je uistinu bio ono što bi i trebao biti – ispunjen Nadom koja nas uvijek potiče na veće stvari, na stvarikoje idu onkraj naše stvarnosti te nas uvijek poziva da obučemo Nove haljine. Upravo smo taj Uskrs pozvani živjeti u našim danima, On nije ograničen ni u vremenu ni u prostoru. On je vječan!