Rano ujutro 21 .ožujka, okupilo se osmero framaša sa Sigeta koji su, uz druge framaše Zagrebačkog područnog bratstva, ali i mlade iz drugih zajednica, pa čak i nekoliko stariji hodočasnika, krenuli na 55. Planinarski križni put. Nakon što smo busom došli do Jastrebarskog, započeli smo dan čajem, krafnama i naravno molitvom. Od tamo nas je čekao dug put preko Ozlja do Karlovca, sve skupa, dva dana i oko 45 kilometara. Mnogi od sudionika brojali su preko deset, neki čak i preko dvadeset PKP-ova, ali meni je ovo bio tek prvi.
Eh sada, kako opisati svoje doživljaje. Za početak, radovalo me vidjeti ljude okupljene oko postaja (kapelica, crkvi ili raspela) kako nas iščekuju, radoznalo ispituju, nude nam sokove i kolače koje su danima prije pripremali za nas.
No, da prijeđem na ono ipak važnije… Prvih nekoliko postaja nije bilo nimalo teško hodati, ali već potkraj prvog dana pojavili su se žuljevi, upale mišića, bolovi, iscrpljenost, umor… Ne zvuči lijepo, zar ne? Ali bilo je, čak štoviše, bilo je prekrasno! Hodati sa gotovo 300 mladih i gledati njihova umorna, ali radosna lica. Trpiti za Isusa, pokazati mu barem na taj način da ga volimo i da cijenimo što je On trpio čak i puno više za nas. Ići kroz šume, sela, polja i pokazivati da je Bog važan za nas, važniji od subotnjeg izlaska, od odmora, od biločega što zaokuplja tolike današnje mlade. Nije li to sve ipak lijepo?
Ne mogu reći da nije bilo trenutaka kada sam najradije htjela odustati, ili sjest na pod i plakati. Ali kao što rekoh, to su bili samo trenutci, u kojima bih si rekla: “I Isusa je bolilo, i On je trpio! Samo, On je to činio za nas, grešne ljude koji to nisamo zaslužili, a ja to činim za Njega!”- i nastavila dalje hodati.
Nadalje, još jedan važan aspekt PKP-a – zajedništvo, prijateljstvo, druženje. Ljudi koji sudjeluju već niz godina, znaju ogroman broj ljudi, jer mnogi koji dođu jednom, vrate se ponovno… Ali svi skupa, poznati i nepoznati, u nekom ti trenutku daju snagu. Kada vidiš druge kada ustraju, kada te novi ili stari poznanici/prijatelji ohrabre dok misliš da više ne možeš, ili te samo zabave da ne misliš na iscrpljenost. No isto tako, postaja šutnje koju smo imali nam je također donijela snagu i mir.
Kada smo u subotu navečer konačno stigli do Ozlja i smjestili se, otišli smo u crkvu, gdje smo imali misu. Nakon mise su uslijedila zanimljiva svjedočanstva 3 redovnice o njihovom duhovnom pozivu, te klanjanje – najprije kratko zajedničko, a potom i cjelonoćno na kojem su se svakih pola sata izmjenjivali “čuvari Presvetog”.
I zadnje što bih izdvojila jest trenutak kada smo stigli u Karlovac na misu, koja je započela pjesmom Ti svjetlo svijeta. Netko je ubacio u pjesmu pitanje: “Zašto smo tu?”, a pjesma se nastavila: “Tu sam da te slavim, da ti se poklonim, tu sam da ti priznam, Ti si Bog, samo Ti si vrijedan, samo Ti si slavan, predivan si u životu mom…” Ne mogu opisati radost koju sam tada osjetila, mogu samo reći da sam tada znala da je svaka sekunda vrijedila, zbog Njega, i da želim ići opet. Zato bih svakoga pozvala, da barem jednom da priliku PKP-u, sudjeluje i osjeti radost čineći to za Isusa, jer On nije odbio učiniti za nas puno puno više…
Klara Tomić
Sveti Petar Regalat (1390.-1456.) – rođen je u Valladolidu. Vrlo je mlad ušao u Red Manje braće ali je odmah usvojio duh pobožnosti, mrtvenja, siromaštva, a napose je njegovao ljubav prema šutnji i samoći. U duhu obnove Reda koji je napose promicao sveti Bernardin Sijenski, Petar je među prvima u Španjolskoj prihvatio opservanciju. Podržava uspostavu franjevačkoga eremitorija u Aguileri, a kasnije u Abroju. Obavljao je službu gvardijana i magistra novaka. Prednjačio je braći u vjernosti franjevačkome idealu. Umro je 1456. godine u eremitoriju u Aguileri.