Prošli smo tjedan proslavili najveće kršćanske misterije – Križ, Smrt i Uskrsnuće Gospodinovo. Biti na ovim mjestima u to vrijeme nešto je što bi svaki kršćanin zasigurno poželio.
Prije samog Velikog tjedna sudjelovali smo u raznim korizmenim hodočašćima. Cilj je bio pripremiti se za Misterije koji nas očekuju u Velikom tjednu. Hodočastili smo u Getsemani, Flagelaciju, Dominus Flevit i konačno, zadnji petak prije Cvjetnice, na Kalvariju, gdje je oltar Gospe Žalosne.
Na samu Cvjetnicu krenusmo iz mjesta Betfage, koje se tradicionalno smatra mjestomodakle je Isus krenuo prema Jeruzalemu na magarcu. Ovo hodočašće je postalo tradicionalno i vrlo poznato u svijetu, tako da seu procesiji moglo vidjeti uistinu mnogo nacija. Već ovdje mi je u misli došao onaj citat : „Svi narodi će doći i slaviti tebe Gospodine.“ Mnoštvo jezika, nacija, kultura, a ipak – jedan Duh. Duh koji nas veže i više nego što možemo zamisliti, on pomiče sve one granice koje smo si postavili i zbog kojih ratujemo. Jednostavno – On je slobodan i ne može ga se ograničiti. Tim više kada se upravo ta stvarnost može doživjeti na mjestu gdje se sve zapravo i odvijalo, tu čovjek doista ne može ostati ravnodušan.
Na Veliki četvrtak se nekolicina nas uputila prema mjestu Posljednje Večere, mjestu koje danas, nažalost, više nije u posjedu franjevaca (kako je od početaka bilo), nego u posjedu Izraela. No, unatoč tome, ovdje smo imali molitvu koja nas podsjeća na samo ustanovljenje Euharistije, Posljednje večere. Već sama svijest o tome da smo tamo poslije skoro više od 2000 godina rasplamsava Duh, koji nas potiče da još dublje poniremo u One stvarnosti koje su nam darovane u ovim danima.
Na Veliki petak je križni put po ulicama Jeruzalema počeo nešto ranije nego inače zbog ogromnog broja ljudi koji su htjeliprisustvovati. Mene je zapala čast da predmolim križni put na engleskom jeziku. Uz engleski, moli se još i na talijanskom, španjolskom i arapskom jeziku. Same obrede Velikog petka proslavili smo ujutro, a predvodio ih je patrijarh Fuad. Pjevala se Muka Gospodnja na latinskom, kao što je običaj ovdje još od davnina.
I onda je stigao taj čas. Nešto što se može vidjeti jedino u Jeruzalemu. Oko 8 sati navečer, na sam dan Raspeća Gospodinova, uputismo se prema Kalvariji. Sve je odjekivalo Misterijem kojeg se na ovaj dan prisjećamo. Došavši na Kalvariju, svi su htjeli vidjeti što sedogodilo našem Gospodinu. Dvojica đakona su pridržavala križ, na kojem je tijelo Gospodinovo bilo pričvršćeno čavlima. Prvo su pažljivo skinuli čavle, a potom i tijelo Gospodinovo te su ga položili na plahtu, odakle su ga odnijeli da ga pomažu uljima za ukop ipolegnu u Grob. Posebno je to čudesno doživjeti na mjestima na kojima se to i u stvarnosti odvijalo.
Osobno mi je to bilo najveće što sam doživio u Njegovoj zemlji, zemlji koju je On posvetio svojom krvlju, krvlju na Križu.
Iduće smo jutro, na Veliku Subotu, vjerojatno prvi na svijetu proslavili dan Uskrsnuća Gospodinova koji bi se zapravo trebao slaviti tek kasno navečer. To je stari način slavljenja, uobičajen prije Drugog Vatikanskog koncila, kako je definiran po statusu quo. No i to daje svemu posebnu čar. Uskrs je uistinu bio ono što bi i trebao biti – ispunjen Nadom koja nas uvijek potiče na veće stvari, na stvarikoje idu onkraj naše stvarnosti te nas uvijek poziva da obučemo Nove haljine. Upravo smo taj Uskrs pozvani živjeti u našim danima, On nije ograničen ni u vremenu ni u prostoru. On je vječan!
