Dnevni arhivi: 19. siječnja 2015

SV. MARIJE

sm1209Sveti Marije (Mario) – sa svojom ženom Martom i sinovima Audifaksom i Abahumom kao hodočasnici dođoše u Rim da pohode grobove apostola i mučenika. Za vrijeme Decijeva progonstva (250. god.), dok su skupljali tjelesne ostatke mučenika, uhvatiše ih te osudiše na smrt jer nisu htjeli žrtvovati poganskim bogovima. Mariju i sinovima odrubiše glave a Martu ugušiše u obližnjoj močvari. Jedna ih rimska kršćanka sahrani na svom posjedu pored Kornelijeve ceste.

Reče Isus svojim apostolima: “Tko god se dakle prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem koji je na nebesima. Mt 10, 32-33

6. Naljutili smo slap

Mazamari, 23. lipnja 2010., srijeda

Već se dugo nisam javio. Nisam imao vremena jer sam po cijele dane u pogonu. Ne bih ni sada ovo pisao, već spavao, da mi se nije dogodilo to što mi se dogodilo. Dok ovo pišem, ponoć je. Krimić se nastavlja. Evo priče. Sutra je velika fešta u Mazamariju – sv. Ivan Krstitelj, svetac zaštitnik mjesta. Večeras je na trgu ispred crkve u 23 sata bio vatromet pa smo svi sjedili ispred crkve i uživali u eksploziji boja na nebu. Kad sam izlazio iz svoje ćelije, ostavio sam ključ u bravi jer nisam znao jesu li »peseki« čuvari na slobodi ili u kavezu pa da soba bude otključana ako bude trebalo trčati. Ovo je bilo prvi put otkad sam došao u Mazamari da sam ostavio ključ u vratima… Kad sam se vratio s trga, imao sam što i vidjeti. Neki tip izlazi iz moje sobe s kutijom cigareta u rukama. Zgrabio sam ga, zavrnuo mu ruku pa ga pitao što radi u dvorištu župe. Rekao je da traži cigarete. Nisam znao što bih mu rekao pa sam ga odvukao do župnikove sobe i vikao: »Padre, ladron in mi habitacion!« (Pater, lopov u mojoj sobi!) Župnik je u gaćama istrčao van, zaletio se prema lopovu i zavrnuo mu ruku tako da je ovaj pao na koljena.1

Zatim je pozvao kuharicu i viknuo joj da pozove policiju. Kad sam uljeza odvlačio prema župnikovu stanu, iza leđa je bacio novac koji je pokupio iz moje sobe, a pokupio je, naravno, sve što sam imao. Dokumente i putovnicu na sreću nije dirao iako su bili u istoj torbi u kojoj i novac. Budući da je policija udaljena samo 2 minute hoda od župe, jedan jedini policajac koji je bio u zgradi dotrčao je i odveo lopova u postaju. Ja sam otišao u sobu provjeriti fali li još štogod, no nisam ništa primijetio. Nakon nekih 10-ak minuta od dolaska policajca, na vrata mi je pokucala kuharica i rekla da moramo ići do policijske postaje odlučiti što ćemo s lopovom i hoću li dizati tužbu. Naravno, ovdje je još uvijek učinkovitija metoda propuštanja lopova kroz ruke policije koja će mu na »lijep« način »objasniti« da to što je napravio nije u redu, te će ga »lijepo zamoliti« da to više ne radi. Pitat ću ujutro župnika koje pedagoške metode koriste – možda se mogu koristiti i u školi, tko zna! Budući da ne znam kako ovdašnji sustav funkcionira, rekao sam da ćemo učiniti kako župnik predlaže. Možete i sami pogoditi za koju se opciju odlučio. Ako ne možete, reći ću vam samo da ne voli papirologiju. Rekli smo policajcu što ćemo, na što me još jednom upitao fali li mi štogod iz sobe. Odgovorio sam da nisam ništa primijetio. Na to je iz džepa izvadio šaku stvarčica među kojima sam pronašao svoj USB sa svim dokumentima i upaljač. Kad sam se vratio u sobu, primijetio sam da nedostaje i nekoliko kovanica sa stola, no neka mu bude, to ću mu pokloniti.

2

Fešta i dalje traje. Vatrometi još uvijek pršte, no spustila se lijepa kiša pa se nadam da će se svjetina brzo razići kako bih barem ove noći mogao spavati. Već nekoliko noći feštaju na trgu, tako da se ovih dana i nisam baš naspavao. Bogu hvala, bar su »peseki« opet vani da nas čuvaju od nepoželjnih gostiju. Na trenutak sam pomislio što bi bilo od onog jadnička da se sreo s Rexom. Neću dalje razmišljati o tome. Bio bi to vrlo nezgodan susret. Da ironija bude još veća, jutros sam pričao s profesorom matematike koji me upozorio da pazim na svoje stvari jer kad se ovdje održavaju fešte, lopovi imaju pune ruke posla. Onaj Nijemac koji je bio ovdje prošle godine (koji je razvalio bijeli kombi) bio je opljačkan za feštu. Ostavio je torbu sa svojim stvarima u kamionu i za nekoliko minuta mu je nestala.

Od prošlog se javljanja puno toga dogodilo pa ću krenuti redom. Na blagdan svetog Antuna, u nedjelju 13. lipnja, odlučio sam obići znamenitosti u okolici. Jedne od najvećih i najzanimljivijih znamenitosti su svakako prirodne ljepote Amazone. Saznao sam da se u blizini nalaze lijepi slapovi, no nisam im znao točnu lokaciju pa sam časne i župnika pitao smijem li povesti djecu sa sobom da mi pokažu slapove. Nakon jutarnje svete mise, iz župe sam s djecom krenuo prema Aldei. Vijest o izletu brzo se proširila, tako da se u roku 5 minuta na glavnom okupljalištu Aldee skupilo stotinjak djece u dobi od 6 do 16 godina. Prvotna zamisao bila je da idem s kombijem i s onoliko djece koliko stane u njega. No bilo je previše tužnih lica pa je netko predložio da idemo Unimogom. Dovezao sam kamion na glavno okupljalište i, prije negoli sam stao i ugasio motor, bio je pun puncat, a vani je tužno stajalo još 50-ak djece koja nisu bila dovoljno brza ili spretna da uskoče u prikolicu. Ipak, budući da je dosta opasno vozikati se grbavim puteljcima okolnih brda s kamionom punim djece, časne sestre napravile su selekciju: idu samo najstariji pa koliko ih stane. Po putu smo ustanovili da ih je stalo. Krenuli smo put obližnjeg mjesta koje se zove Pangoa. U Pangoi smo skrenuli na sporedni puteljak koji vodi prema brdima. Cesta je bila vrlo nezahvalna, tako da sam većinu puta vozio u prvoj brzini. Nakon 2 sata vožnje, stigli smo do slapova. Kad sam vidio kakva je cesta do njih, zaključio sam da je dobro da smo išli kamionom jer kombijem ne bi mogli prijeći ni pola puta. Puteljci su takvi da se njima može samo pješice, ljamom ili njemačkim vojnim kamionom. Sreća pa smo mi imali jedno od toga. Nekoliko puta sam čak htio odustati od vožnje, parkirati kamion i nastaviti pješice. Toliko su loši ti puteljci.

Slapovi. Prekrasne oaze mira i osvježenja. Stvarno se isplatilo ići. No ljepota je gotovo uvijek opasna pa tako i slapovi ili cataratas, kako ih ovdje zovu. U vrtlogu se pod samim slapom prošle godine utopilo dvoje studenata. Slapovi
su inače vrlo opasni, no zavaraju svojom ljepotom i privlače sve bliže i bliže k sebi. Nešto poput onih mitskih sirena. Na sigurnoj udaljenosti može se kupati i osvježiti, što su dečki i učinili, dok su djevojke samo brćkale noge. Na tim slapovima dogodila mi se jedna zanimljiva stvar. Ne znam sjećate li se onih priča iz prošlog javljanja o Duhu Amazone i ostalim mističnim stvarima. Ovaj put sam i ja doživio jednu takvu pojavu. Na tim slapovima često se okupljaju mladi pa se tamo druže i opijaju, u što smo se i uvjerili ugledavši prazne boce koje su ostavili za sobom. Dogodila nam se jedna zanimljiva stvar: nekoliko momaka iz naše družine popelo se na vrh slapa i tamo prebiralo po ostacima praznih boca. Kada je to spazila jedna žena iz tog kraja, rekla je časnim sestrama da upozore dečke da siđu, jer slapovi ne vole da se penje po njima i jako se naljute. Ja taj razgovor nisam čuo, nego mi ga je sestra Consuelo koja je bila s nama na izletu prepričala u povratku u kamionu. Sestra Consuelo dobro priča engleski, tako da znam o čemu govorim. Da se vratim na priču o ljutim slapovima. Pitao sam sestru za detalje, odnosno kako se to slapovi ljute. Rekla je da se sa slapa kad se naljuti spusti nešto poput vjetra koji nosi kapljice vode koje zatim smoče sve oko sebe. Malo sam zastao i razmislio o tome, budući da sam prije nekoliko dana slušao takve priče. Zaključio sam da to što govori ima smisla. Naime, kada smo tek došli do slapa, kamenje koje je bilo najbliže slapu bilo je mokro. Izuo sam se i ostavio tenisice i čarape dalje od tog kamenja, na suho. Uz to sam i puno fotografirao. U jednom trenutku nisam više mogao fotografirati jer bih, čim bi upalio fotoaparat, u trenutku bio mokar, a i fotografije su bile loše kvalitete. Tada nisam znao zašto je tome tako. Mislio sam da je to normalna pojava. Osim toga, kada sam se nakon  igre s djecom na slapu došao obuti, tenisice, čarape i sve oko njih bilo je mokro kao da je nedavno padala kiša. Ispričao sam to sestri, na što je rekla da je i ona primijetila isto. Kad smo odlazili, sestre su ostale same iza svih nas da se i one malo okupaju i rekle su da se situacija smirila kad smo svi otišli i bila je ista kao kad smo došli.3 4 5

To je moja priča pa tko hoće, neka vjeruje. Drugi dan sam je ispričao fra Komandosu na što je samo kimnuo glavom, rukom u zraku zaokružio okolne šumovite brežuljke i rekao da Amazona skriva puno tajni i misterija koje nikada nećemo moći dokučiti. Usput je podijelio sa mnom i jednu svoju zgodu: kaže da šuma ne voli buku niti da je se uznemiruje. Kada se prolazi šumom, treba to raditi u tišini. Ako se digne galama, počne kišiti niotkuda. Kada se zašuti, kiša prestaje. Vratili smo se živi i zdravi u Aldeu. Negdje po putu nam je napukla jedna zakačka na stranici prikolice kamiona. Kako stroja za varenje nije bilo u blizini, improvizirao sam i zakačku popravio špagama koje sam našao u kamionu. Svejedno sam morao voziti još opreznije da ne bi do kraja pukla. Sveti Antun, zaštitnik djece, očito je bio 54. putnik. Hvala ti, sveti Antune!

Te noći nisam mogao spavati. Bilo je mirno i tiho, no ležao sam na krevetu otvorenih očiju s blesavim osmijehom na licu. Misli su mi se stalno vraćale
na slapove. Sve dublje i dublje u prašumu. Doživljaj je bio toliko jak da sam imao osjećaj da se nalazim u prašumi na slapovima, a ne na svom krevetu u ćeliji. Taj osjećaj bio mi je skroz stran i čudan, no bio je neopisivo lijep i ugodan. Stvarno ima nešto u toj prašumi. Kao kad sretneš ljubav svog života i stalno razmišljaš o njoj. Eto, tako je meni bilo te noći. Možda je to bio samo zov sirene… Neodoljiv, a poguban. Još uvijek se znam zabuljiti u šumovite brežuljke i tako provesti vrijeme. Odmarajući oči i dušu, slušajući zov prašume.

Proteklih tjedan i pol bili su vrlo intenzivni. Što se tiče učiteljskih voda, zaista su mi bile svijetla točka u životu. Uživao sam boraviti u razredu i raditi s djecom. U utorak je tajnica škole došla u moj ured (točnije skladište koje sam koristio kao ured), uručila mi neke papire i rekla da moram ocijeniti sve učenike do kraja svog mandata. To mi je bilo vrlo teško prihvatiti jer se kraj mog boravka vrtoglavo približavao: 29. lipnja, idući utorak. Za tjedan dana! U trenu sam izmijenio predavanja i započeo s pripremama za ispit. Odlučio sam napraviti jednostavan ispit jednak za sve. Ispit se sastoji od tri dijela. Prvi dio je pisanje. Dao sam im 20-ak riječi koje trebaju naučiti pisati i to je to. Drugi dio je izgovor. Dao sam im četiri pitanja na koja mi trebaju znati odgovoriti. Pitanja su: Kako se zoveš? Koliko imaš godina? Gdje živiš? Što voliš raditi? Treći dio ispita je čitanje. Dao sam im Očenaš na engleskom koji trebaju naučiti čitati. Bit ću vrlo blag. Rekao sam im da ne očekujem savršenstvo, samo želim vidjeti uloženi trud. Ako je netko imalo radio i vježbao, bit će mu dobro. Ispit je u ponedjeljak za sve i svaki dan se molim da se dobro spreme i
da nikoga ne moram rušiti.

Još je nešto upalo u moj popunjeni kalendar. Tehničke pripreme za ređenje, poput izrade liturgijskog vodiča, popisa pjesama, sličica koje će se dijeliti, ručka itd. … U jednom trenutku sve se sručilo na mene. Odlazim za tjedan dana, a toliko toga treba dogovoriti i pripremiti, budući da me neće biti ovdje do dana ređenja. S biskupom putujem prvo u Satipo pa za San Ramón, gdje će 3. i 4. srpnja biti susret mladih iz Vikarijata. Šestog srpnja moram biti u Limi jer dolaze fratri iz Hrvatske i moj župnik iz Chicaga s kojima ću otići na par dana u Cusco i zatim se vratiti u Mazamari na ređenje. Ono što bih posebno istaknuo je to da pripremamo liturgiju koja će biti na 6 jezika. Glavni će biti španjolski, zatim hrvatski, engleski, shipibo, ashaninka i latinski. Za svakog ponešto. Uz to, djeca su izrazila želju da na misi pjevaju nešto na hrvatskom, tako da ćemo od sutra početi vježbati pjevanje Zdravo Djevo. Bit će i jedna pjesma na engleskom pa treba i to uvježbati. Bit će i prinos darova u narodnim nošnjama Ashaninka i Shipibo zajednica, a izrazili su želju da jedan par bude odjeven i u hrvatsku narodnu nošnju. Pokušat ću nabaviti nešto. Za ručak ćemo raditi pačamanku (čitaj kako pišeš). Nešto poput naše peke. U zemlji se iskopa rupa u koju se položi vruće kamenje na koje se nabacaju krumpiri i meso različitog životinjskog porijekla.

Zasad sve pripreme idu po planu i nadam se da će sve dobro proći. S obzirom na to da je moje ređenje prva svečanost ovakvog tipa u Aldei, časne sestre bi je htjele učiniti zaista lijepom i posebnom. Tukac ja, nadao sam se skromnom slavlju. Zato sam i htio da ređenje bude u Peruu. Toliko zasad iz Mazamarija. Kiša je prestala, fešta još uvijek traje, »peseki« se šeću dvorištem, a ja idem spavati prije nego opalim glavom po tipkovnici.

Laku noć svima!

6