Dnevni arhivi: 13. siječnja 2015.

Je li to sloboda?

O mračnog li novog vijeka, mračne li slobode, kada se sama stvarnost pokušava prilagoditi vlastitom mišljenju. Kao da vlada neka filozofija ega u kojoj se sve želi prilagoditi sebi i zaboravlja se sebe prilagoditi stvarnosti i prirodi. I onda netko kaže mračni srednji vijek. Hahahahaha…
Ako je taj srednji vijek mračan onda je ovo naše doba jedna velika crna rupa, jer se u srednjem vijeku mišljenje prilagođavalo stvarnosti a danas se radi obratno i na taj se način stvarnost prilagođava vlastitom mišljenju. Na jednak se način pokušava i sama sloboda predstaviti u iskrivljenom obliku, pa se govori o slobodi kao izboru za nešto, izboru za dobro ili zlo, odnosno o mogućnosti izbora. Ali vjerujte mi da to nije sloboda. Kada bi to uistinu bila sloboda, onda ni sam Bog ne bi bio slobodan, jer se Bog nikada ne može opredijeliti za zlo jer je on samo dobro i vrhovno dobro uz koje i svatko od nas može postati slobodan. Dakle, prava sloboda ovisna je o prianjanju uz to Dobro.

Zbog toga, živeći Božje zapovijedi čovjek postaje potpuno slobodan, jer ako ne ubiješ, ne postaješ zatvorenik, ako ne lažeš, ne postaješ osuđenik, ako živiš po Božjem postaješ slobodan. Tome nam dokaz mogu biti i anđeli za koje govorimo da su slobodna bića, a znamo da nemaju mogućnost izbora za dobro ili zlo. Njihova je mogućnost bila jednokratna i konačna, te su tek po odabiru za Dobro postali slobodna bića.

Stoga i ti, ako doista želiš biti slobodan nemoj misliti da to postaješ po mogućnosti izbora za dobro ili zlo, po mogućnosti činjenja što sam hoćeš, jer to nije put slobode, već često put zarobljeništva, a sloboda se nalazi jedino u participaciji, u sudjelovanju na Dobrom, u onome – biti za Dobro, biti uz Dobro, biti uz Boga.

Jezik kao zvijer

„Nijedan čovjek ne može ukrotiti jezik. Čovjek kroti zvijer, ali ne obuzdava jezik. Kroti lava, ali ne suspreže govor. Sam kroti, ali sam sebe ne ukroćuje.“ – sv. Augustin

Bože…

Svaki put kad pročitam ovu misao, tužna sam. Zašto? Moj je jezik oružje. Moj jezik može povrijediti i uništiti drugo ljudsko biće. I svaki put kad na takav način razmišljam o svom jeziku, o svom daru govora, pitam se na koji ga način koristim? Jer znam da ga ne koristim uvijek za ono dobro. Zaprepaštena sam prisjećanjem koliko sam ga puta iskoristila za ono zlo.

Sv. Augustin jezik je usporedio sa zvijeri. I moj jezik ponekad to uistinu jest – zvijer. Okrutna zvijer koja tvrdi da je u Tvojoj ljubavi skromna i umjerena, jaka i strpljiva, ali moj jezik i dalje ostaje zvijer. Zašto? Jer se nije ukrotila. Jer da je ukroćena, ne bi pričala, već pokazivala to djelima i na takav način bila primjerom.

„Svaki dan propovijedaj evanđelje. Ako baš moraš, upotrijebi riječi.“ – sv. Franjo

Gospodine…

Nije svaka riječ koja izlazi iz mojih usta namijenjena kritiziranju, ogovaranju, osuđivanju… Ponekad svojim riječima činim dobro. Ne dopuštam sama sebi da to zaboravim. Jer… Kad se prisjetim svake molitve ili pjesme u kojima sam slavila Tebe, shvaćam da je jedina namjera takvih riječi bila Tebi pokazati koliko Te ljubim.

Ponekad bih svoje riječi iskoristila za to da drugima pokažem koliko ljubim njih. No dio mene uvijek se pitao… Monika, nisi li to ipak mogla pokazati? Zar si baš morala to izgovoriti? Ne bi li osoba koju voliš trebala osjećati da je voliš, a ne osjećamo li srcem, u kojemu nema mjesta za riječi, već sitnice?

„Tri najljepša mjesta na svijetu na kojima se netko može nalaziti su nečije misli, nečije srce i nečije molitve.“ – anoniman autor

Oče…

Ti si moje srce. Često ne znam kojim putem idem, ali znam da gdje god pođem, Ti ćeš ići sa mnom. A tamo gdje si Ti, nema mjesta strahu. Zato se ne bojim za svoj jezik. Umjesto toga, za svoj jezik želim zamoliti Tvoje milosrđe.

Molim Te, Oče, ukroti ovu zvijer od moga jezika i sasvim je obuzdaj. Stvori od nje poniznu dušu, daruj joj čisto srce i čiste misli. Neka više nikada s namjerom ne povrijedi Tvoju djecu. Neka više nikada ne napadne zbog oholosti. A ako već i napadne, neka se istoga trenutka ispriča. Neka joj ponos ne bude snažniji od Tvoje ljubavi.

„O Istino, Svjetlosti moga srca, neka mi ne govori moja tama! Ne želim više sam sebi biti život. Zlo sam živio svojom krivnjom, sam sebi bio sam smrt. Ali u Tebi ću ponovno oživjeti. Ti mi prigovaraj, Ti me poučavaj.“ – sv. Augustin

Oče, molim Te, nauči moj jezik dobroti.

Amen.

Blagoslovljeno vam bilo sve što činite,

jerkovic.monika@gmail.com

SV. HILARIJE

St_Hilary_of_Poitiers_cassienSveti Hilarije (315.-367.) – rodom je iz Poitersa u Galiji. Tijekom filozofskih studija obratio se na kršćanstvo, vratio se u zavičaj i započeo novi život. Godine 350. izabran je za biskupa rodnoga grada. Borio se protiv arijevske hereze zbog čega je pet godina proveo u progonstvu u Maloj Aziji. Vrativši se u Poiters nastavlja revno pastoralno djelovanje. Promicao je monaški život u Galiji. Ostavio je iza sebe vrijedni teološki opus. Umro je u rodnome gradu. U narodu se časti kao zaštitnik od zmija, a pomoćnik je male i slabašne djece koja ne mogu hodati.

Oče svemogući Bože, ja sam svjestan da ti upravo kao glavnu dužnost svoga života darujem to da o tebi uvijek zbori moje srce i moj jezik.                               Sveti Hilarije