Dnevni arhivi: 5. siječnja 2015

U kojem trenutku počinje, a u kojem završava molitva?

IMG_5530
„Kad naše srce postane spremište bijede i nosi gomile bogate praznine, tada se i naše molitve često prekidaju i ometaju, a pred Tvojim se licem, dok k Tvojim ušima upravljamo glas svoga srca, presijeca tako važan čin kad odnekud navaljuju ništavne misli.“ – sv. Augustin
Danas neću pisati molitvu, iako sam isprva namjeravala upravo to učiniti. Ova misao ustvari je savršen uvod za molitvu. Ne znam zašto sam odlučila krenuti drugačijim smjerom. Možda će moje skretanje najbolje objasniti moj vlastiti primjer molitve, razgovora s Bogom.
Naime, molitve koje ste do sada čitali nisu jedini način na koji s Bogom dijelim svoje brige, misli, radost… Također su tu i konkretni razgovori, u doslovnom smislu riječi. Netko će se sada zapitati jesam li poludjela, razgovarajući sama sa sobom. Nisam. 🙂 I ako ste se vi kojim slučajem zapitali jednaku stvar o samima sebi, niste ludi. Sasvim ste normalni. 🙂
Napisane molitve, konkretni razgovori, neizgovorene misli… Osobno, u mojim očima sve je to molitva. Postojali su dani u kojima sam se znala pitati u kojem točno trenutku počinje, a u kojem točno završava molitva? Jer kad sam shvatila da je Bog uvijek ovdje, u mom srcu, da je moje tijelo hram Duha Svetoga… Nije mi bilo jasno kako onda molitva može završiti? Gdje je ta granica? Tko to određuje? Moj Otac? Svećenik na Svetoj misi? Ja? Tko?
Sve dok nisam shvatila… Naše molitve, naši razgovori s Bogom, prestaju samo onda kada ih mi sami zapustimo. U kojem smislu zapustimo? Objasnit ću vam.
Kao i svi ljudi na ovom svijetu, i ja sam kroz dulja razdoblja znala zapuštati molitve. A onda kada ih ne bih zapuštala, kada bih se ipak odlučila pomoliti, često su te molitve znale biti brzoplete i rastresene. Tada sam se također znala pitati zašto se uopće molim, ako već od početka znam da to neće biti iskreno? Zašto se uopće trudim? Zašto se molim samo zato što je to nekakva dužnost nas vjernika? Svašta mi je znalo prolaziti glavom. Kao i one misli poput… Moje molitve moraju biti savršene, moraju biti kako spada, tako reći. Moraju biti… Moraju? Eto, to je bilo jedino u čemu sam griješila.
Ljubav ne treba biti savršena, samo treba biti iskrena. Jednako je i s molitvom, koju smatram najvećim dokazom naše ljubavi prema Bogu. Naš razgovor s Bogom ne treba biti savršen, samo treba biti iskren. – Majka Tereza
Nakon što sam u jednoj knjizi pročitala ovu rečenicu, shvatila sam da mi vjernici ustvari ništa ne moramo. Ne moramo se moliti Bogu, ne moramo ga hvaliti, ne moramo ga slaviti… Ne ako to nećemo činiti iskrenim srcem. Što nam vrijedi tisuće izmoljenih Očenaša, ako to nismo učinili jer smo Bogu htjeli pokazati koliko mi Njega volimo?
Vratimo se na dio u kojemu zapuštamo molitve. Evo kako sam ja to prije činila.
Jutro. Probudim se. Odlučim se pomoliti. Krenem se moliti. Baš u tom trenutku zazvoni mi mobitel. Ne mogu si pomoći. Moram pogledati što je. Možda se vani ruši svijet. Pogledam u mobitel. Odgovaram na pitanja poput: „Misliš li da je njemu doista stalo, iako to ne pokazuje ni na koji način?“ Napišem: „Naravno da mu nije stalo. Čim se ti moraš pitati je li mu stalo ili ne, znaš da mu nije stalo. Kad je nekome stalo do tebe, uvijek će pronaći vremena za tebe. Bez izlika. Bez prekršenih obećanja. I, što je najvažnije od svega, osjećat ćeš to. Ti to ne osjećaš.“ Ustanem iz kreveta. Zaboravim da sam se uopće krenula moliti.
Podne. Odlučim se pomoliti jer sam shvatila da ujutro nisam dovršila molitvu. Počnem tamo gdje sam stala. Baš u tom trenutku moja majka se dere da dođem jesti jer ako odmah, iste sekunde ne dođem, jelo će se ohladiti, to više neće biti to… Otiđem na ručak. Ne zahvalim se Bogu na jelu koje imam ispred sebe. Samo sjedim i jedem i baš me briga za sve.
Večer. Došao je trenutak u kojemu ću se pomoliti, bez obzira na sve. I bit će to savršena molitva, najbolja koju sam ikada uputila Bogu. Krenem se moliti. Baš tada čujem zvuk mobitela koji se puni u totalno drugoj prostoriji, ali ja ga svejedno čujem jer smo taj uređaj i ja povezani nekakvim misterioznim zakonima fizike. I ponovno si ne mogu pomoći. Trgam se između molitve i nebitnih stvari. Odlučim se za nebitnu stvar jer, naposljetku, možda ću propasti ako istoga trenutka ne saznam jesu li moja prijateljica i njezin dečko uspješno prebrodili još jednu svađu. Nakon trosatnog čavrljanja, zaboravim što sam uopće htjela učiniti prije toga. Zaspem i spavam bez ikakvog kajanja.

Ujutro se probudim i sve krene ispočetka.
Prepoznajete li se?
Vratimo se u sadašnjost. Evo kako se danas molim i zašto sam napisala da ponekad nisam razumjela u kojem točno trenutku počinje, a u kojem završava molitva.
Jutro. Probudim se i istoga trenutka zahvalim Gospodinu na još jednom danu svoga života jer sada shvaćam da je moj život ustvari dar koji trebam cijeniti više od ičega.
Vrijeme mi prolazi u konstantnom razmišljanju o tome kako bih na što bolji način mogla iskoristiti još jedan poklonjeni mi dan. U međuvremenu razgovaram s Bogom jer mi je potrebno Njegovo vodstvo. A kad ne razgovaram s Njim, onda se smiješim svakom čovjeku kojega susretnem, ili se samo grlim i širim ljubav, ili govorim ljudima koliko ih volim i koliko su predivni. Ili šaljem srca na Facebooku jer imam potrebu širiti ljubav i preko mobitela. 🙂
Naravno, kako dan prolazi, s njim dolaze i prepreke. Dolaze situacije u kojima pogriješim, u kojima svjesno počinim neki grijeh. Ponekad tim grijesima dopuštam da me zavedu, a ponekad se protiv njih molim svom Ocu. Sve ovisi o danu. Neki od njih teži su od drugih.
Mnogo pješačim. Zašto? Od stana do Župe u Sigetu ili Avenue Malla pješice imam 20 minuta do pola sata, ovisno o duljini moje molitve. Kad sam jednom prilikom pročitala rečenicu Majke Tereze…
Molite se barem dvadeset minuta dnevno. Ako nemate vremena za to, onda se molite jedan cijeli sat. Ako nemate vremena čak niti za to, onda se molite cijeli dan.
…shvatila sam da dvadeset minuta dnevno u svakom slučaju mogu odvojiti za molitvu. Naravno, u tom sam trenutku već bila svjesna toga da moja molitva ne treba biti savršena, nego iskrena. I tada sam se već molila Bogu redovito i otvorila Mu svoje srce. Ali, u trenutku u kojemu sam pročitala upravo tu rečenicu, odlučila sam da se više nikada neću moliti po nekakvom rasporedu, već samo onda kada ću imati iskrenu želju za tim da se zahvalim Ocu na svemu što imam. Ne znam zašto to imam potrebu činiti dok pješačim. Možda zato što tada mnogo razmišljam. Možda zato što jednostavno obožavam pješačiti.
Polako dolazi večer, zajedno s vremenom za spavanje. Razmišljam o tome kako smo Bog i ja danas proživjeli još jednu avanturu zvanu još jedan dan moga života. Smiješim se jer si ne mogu pomoći. Kad su mi dani znali biti grozni, čak i tada sam znala zaspati s osmijehom. Nešto nevjerojatno. Ne znam gdje mi je mobitel, niti me to zanima. Najčešće je točno pored mene, zbog tri različita alarma za buđenje, ali ga ne primjećujem. Jedino čemu se nadam jest tome da ću dočekati i idući dan, da ću biti toliko blagoslovljena da svoje voljene gledam malo dulje. Ne brinem se previše oko toga što će se dogoditi jer znam i vjerujem da će mi Bog donijeti samo ono što mi je potrebno i najbolje za mene. S vremenom sam naučila prepustiti svoj život u Njegove ruke. I to je tako dobar osjećaj. 🙂
U kojem točno trenutku počinje, a u kojem završava molitva? Odgovor je jednostavan. Bog je uvijek ovdje. Mi nismo odabrali Njega, Otac je odabrao nas. Kad to shvatite, sve ostalo u vašim životima poprimit će smisao. 🙂

Blagoslovljeno vam bilo sve što činite,

jerkovic.monika@gmail.com

4. Ljepota kaosa

Mazamari, 9. lipnja 2010., srijeda

 Prekjučer, u ponedjeljak, stigla je nova ekipa u Mazamari. Tim od jednog zubara, jednog liječnika opće prakse sa suprugom i dvije mlade medicinske sestre iz Španjolske. Inače volonteri koji već nekoliko godina za redom dolaze u Peru.

Bit će ovdje neka 3 tjedna i pomagati u ambulanti Aldee. Al’ ga ti Španjolci vole pričati… I to tako brzo da ne možeš ništa pohvatati! Za vrijeme objeda pokušavam pratiti razgovor, no nekad to postane toliko zamorno da se jednostavno isključim i razmišljam o nečem drugom.

Novosti: riješio sam se satova umjetnosti! Došla je nova profesorica, tako da se sad mogu posvetiti samo engleskom, a Nacho je odlučio posložiti knjižnicu. No ništa od slobodnih popodneva jer me danas pod odmorom uhvatio profesor matematike. Bez brige, neću morati predavati matematiku, nego me zamolio da mu malo pomognem s engleskim. Odlično, bit će mi to prilika da malo usavršim španjolski! Počinjemo od sutra.

Večeras smo ostali bez struje 10 minuta prije mise pa smo euharistiju slavili uz svjetlost svijeća. Bilo je vrlo mistično. Prekrasno! Prije mise sam šetao malo po dvorištu i molio krunicu na španjolskom. Obožavam šetati po dvorištu kad se spusti mrak pa sam iskoristio priliku prije mise, jer nakon mise i večere nastupaju »peseki«, a ja se zatvaram u svoju ćeliju. Bilo je prekrasno moliti krunicu i istovremeno buljiti u zvjezdano nebo! Toliko zvijezda u životu nisam vidio! Što duže gledam u njih, to ih ima sve više i više. Tu i tamo me smete pokoji šišmiš koji izvodi akrobacije oko moje glave. Šišmiši ovdje su ogromni, tri puta veći od onih naših! No oni vide, odnosno čuju u mraku bolje od mene pa se uzdam u njihove sposobnosti manevriranja u nadi kako neće završiti u mojoj »bujnoj« kosi i (stvarno bujnoj) bradi. I tako ja zamišljeno uživam u pogledu na zvijezde, kad ono svako malo neki meteorit zabljesne na nebu. Malo mi je bilo čudno što su bili zelenkaste boje. Kasnije sam shvatio da su to zapravo krijesnice. Tu i tamo nebom protutnji i pokoji helikopter. No osim toga, ništa me drugo ne ometa u promatranju zvijezda. Buljim tako u nebo i stanem razmišljati o tome kako je čovjek malen. Što dulje buljiš u zvijezde, to si manji i manji, neznatniji i neznatniji. U Chicagu nemam prilike vidjeti zvijezde, možda tek dvije ili tri. Divno mi je ovo iskustvo ovdje! Nekako se ponovno povezujem s prirodom, s cijelim svemirom. Čovjek zaokupljen poslom nema vremena razmišljati o tim stvarima. Stalno se radi nešto što nam odvlači pozornost od onog što jedino vrijedi u životu. Pa i kada nam se ukaže pokoji trenutak za to, ubacimo TV, internet, glazbu ili što drugo samo kako bismo prešutjeli taj trenutak. Nije ni čudo što se sustav vrijednosti u svijetu poremetio.

Razmišljajući o svom životu unazad nekoliko godina, zaključio sam da sam imao priliku iskusiti tri svijeta: prvi, drugi i sada treći. Odrastao sam u jednom umjerenom društvu s donekle stabilnim sustavom vrijednosti koji se zadnjih nekoliko godina kao rezultat tranzicijskog procesa »naše lipe Kroacije« počeo vrtoglavo spuštati. Zatim sam došao u SAD u kojem vladaju drugačija pravila i drugačiji sustav vrijednosti. Svetinje su oskvrnute, a »svemogući« čovjek je mjerilo svega, čak i Boga. Konačno, iz betonske džungle dolazim u
pravu džunglu zelenila i divljine. Da budem iskren, ovdje vlada kaos. Pravi veliki »big mess« (veliki nered)! No usprkos tome sve funkcionira, sve ima svoj tijek i svoje mjesto. Kad promatraš mravinjak, čini ti se da u njemu vlada opći kaos. No logika kojom mi promatramo mravinjak, nije logika koja se nalazi u mravinjaku. Tako je i kada dođeš ovdje. Prvo prljavština pa prometni kaos. Naša europska logika koju odlikuju preciznost, uređenost i estetika ovdje nije u potpunosti zaživjela. I bolje da je tako. Da nije, ovo bi mjesto izgubilo svoju čar. U većim gradovima poput Lime i Cusca moguće je vidjeti prekrasne crkve u španjolskom stilu, no iza zidina tih crkava vlada »kaos«. Kaos je pod navodnicima, jer je to kaos za naše poimanje. Za njih, to je jednostavno stil života. Estetika je među domorocima nepoznat pojam. Od arhitekture pa nadalje.

Prašina, blato, smrad, raskopane ulice… Moram priznati da me ponekad zasmetaju te stvari i muka mi je ići od župe do škole po tim prašnjavim, a kad pada kiša i blatnjavim ulicama, izbjegavati pseće izmete, udisati smrad pred ribarnicom, preskakati jarke, zatvarati oči dok prolazi kamion kako mi prašina ne bi ušla u oči… No shvatio sam da je to samo moj egoizam i navika da je sve oko mene asfaltirano, popločeno i namirisano za moj fini nosić i moje profi njene okice. Zašto bi to moralo biti tako? Zašto svugdje mora vrijediti
moj sustav vrijednosti, moja percepcija estetike? Bolan je to proces. Nešto kao katarza, kao čišćenje metala u vatri. S vremenom se stopiš s okolinom. Prašnjave ulice s prašnjavim nogama, vlaga u zraku sa znojem na čelu i po leđima, obrasla džungla s bradom koju sam počeo puštati, pasja vrućina sa suncem opaljenim licem; a česte redukcije struje i vode dođu kao udarac u guzicu kako bi zapazili stvari koje smo prestali cijeniti i zahvaljivati Bogu za njih. Iako sam ovdje došao kao učitelj engleskog da pomognem »jadnim« Indijancima i donesem im blagodati moderne »high-tech« civilizacije, ja sam onaj koji uči od njih. Ja sam onaj jadni gringo kojem treba poduka života. Dobivam je upravo od djece. Što su manja, nevinija i neiskvarenija, to se više od njih može naučiti. Na satovima umjetnosti ja njih učim o perspektivama, izometriji, trodimenzionalnim objektima i tome slično, a oni crtaju svoje Pokušaj makeovera gringosa u Peruanca šume, brda, potoke, kućice od bambusa, palme, nasmiješeno sunce (šesnaestogodišnjaci), djecu koja se igraju, kišu, slapove… To je njihov svijet čija su mi vrata otvorili i velikodušno me pozvali da u njega uđem. Zanimljivo je koliko su djeca otvorena i iskrena. 1

Fra Gerard mi je obećao dati jednu knjižicu pomoću koje bih mogao početi učiti ashaninka jezik koji većina ovdje govori. Rekao mi je da ga koriste samo među sobom i ne vole ga profanizirati s gringosima.

Jednog jutra sam došao u školsku blagovaonicu i jedna me djevojka pozdravila na ashaninka jeziku. Kako je bilo jutro (nisam jutarnji tip) i kako još uvijek imam problema sa španjolskim, mislio sam da je promrmljala nešto na španjolskom. Zamolio sam je da ponovi što je rekla. Ponovila je i rekla da je to »dobro jutro« na ashaninka. Pokušao sam ponoviti za njom, na što se ona glasno nasmijala, a ja sam joj također uzvratio osmijehom i zahvalio joj na upućenim riječima na njezinom materinjem jeziku. Bio sam počašćen. Sviđao mi se osjećaj dobrodošlice i odlučio sam prepustiti se ugođaju.

Jezik je postao zanemariva prepreka koja nije smetala ni meni ni djeci. Počeo sam se osjećati sasvim ugodno sa svojim ofrljim španjolskim. Štoviše, vidim da im je vrlo simpatično kad pokušavam nešto objasniti ili prevesti pa počnem mahati rukama i nogama, a kad želim pitati kako se kaže koja životinja, naravno, moram imitirati kako se glasa. Na kraju krajeva, španjolski nije ni njihov, a ni moj materinji jezik i to nam je zajedničko. Na satovima engleskog me često prekinu i pitaju kako se neka riječ kaže na hrvatskom. Zanima ih sve o Hrvatskoj. Neću nikada zaboraviti jednog malog bucmastog iz trećeg razreda koji me pratio po učionici, a kasnije i po dvorištu škole s komadom papira u ruci istrgnutog iz bilježnice i s neušiljenom olovkom i ispitivao me kako se kaže ovo, a kako ono na hrvatskom.

Još jedna zanimljiva zgoda dogodila se kada su me pitali za ime i prezime. Napisao sam na ploču PEDRO HORVAT i okrenuo se prema njima. Neki su počeli prepisivati na prvu stranicu svoje bilježnice, gdje stoji praznina za ime profesora, a neke djevojke su i dalje zbunjeno gledale u mene. I ja sam isto bio zbunjen pa sam ih upitao što nije u redu. Na to me jedna djevojka upitala: »Što, to je to? Samo jedno ime i jedno prezime?« Odgovorio sam da je to to pa su se počeli smijati. Rekao sam da je kod nas takav običaj, no da neki imaju po dva imena i da žene ponekad ostave i djevojačko prezime. Htio
sam krenuti dalje s predavanjem, no oni su i dalje bili nezadovoljni. Nikako im nije bilo jasno kako je moguće da imam tako kratko ime i prezime pa su me pitali za majčino prezime. Tako sam od tog trenutka službeno postao PEDRO HORVAT COLAR (Colar je djevojačko prezime moje majke). Zadnje minute nastave obično koriste da se okupe oko mog stola, pokažu mi svoje crteže, priupitaju nešto o Hrvatskoj ili kako se nešto kaže na engleskom. Djevojke koriste gužvu pa mi čupkaju dlake na rukama. Ne znam zašto. Možda misle da sam neki majmunčić doskakutao iz džungle među njih.

2

Ovo je bio jedan mali putopis moje duše. Nadam se da vas nisam zagnjavio ili razočarao jer ste možda očekivali kakve pustolovine i borbe s anakondama.

Hvala svima na riječima podrške, prijedlozima, molitvama i komentarima. Koliko vi uživate čitati moje putopise, toliko i ja vaše komentare, prijedloge i riječi podrške. Još nešto više od mjesec dana do mog ređenja. Ne propustite me spomenuti u svojim molitvama, znajući da ste svi vi u mojima. Uz zvukove cvrčaka, lavež pasa, miris duhana za lulu i pjesmu “Ća je život vengo fantažija” u izvedbi klape Nostalgija: Buenas noches!
3

SV. SINKLETIKA

St.-SyncleticaSveta Sinkletika je živjela u Egiptu u 4/5. st. Jedno je vrijeme živjela u Aleksandriji, a nakon smrti roditelja sa svojom slijepom sestrom pošla je u pustinju. Živjela je 84 godine. Bolovala je od neke teške bolesti pa je pobožnici štuju kao zaštitnicu i pomoćnicu u bolesti raka. Njen suvremenik tzv. Pseudo-Atanazije napisao je njen životopis (Bios-Sygkletikes) koji je u 16. stoljeću Nikefor Kalist preuredio. Očuvane su mnoge njezine mudre izreke i duhovni savjeti. Splitske klarise su 2001. godine izdale “Životopis sv. Sinkletike” u prijevodu našega o. Damjana Damjanovića.

Oni koji se približe Bogu, u početku će imati borbu i pune ruke posla, ali nakon toga, dolazi neopisiva radost.                                                      Sveta Sinkletika