11. I komandosi plaču i epilog

Zagreb, 10. srpnja 2013., srijeda

Slijedila su 2 prekrasna tjedna u kojima sam još više zavolio ovo mjesto. Nekoliko dana nakon što sam se vratio u Mazamari, nastava je završila pa su mnoga djeca otišla svojim kućama. U Aldei je ostalo nekoliko djece iz internata koja se nisu mogla vratiti svojim kućama jer ili žive daleko ili jer je Aldea jedini dom koji imaju. S dolaskom praznika, imali smo više vremena za druženje i svaki dan sam onim prašnjavim smrdljivim ulicama odlazio u Aldeu kako bih se družio s nasmijanim dječjim licima. Kada bih stigao u Aldeu, prvo bih u blagovaonici popio kavu i popričao sa časnama. Nakon toga bih otišao u dvorište, sjeo na klupu, uzeo nešto za čitati i čekao da se netko od djece pojavi i upita me kako ćemo danas provesti dan. Često smo odlazili na bazen ili do slapova, gledali filmove, igrali odbojku ili neku drugu njihovu domaću igru. Bilo je to vrijeme odmora i opuštanja i za djecu i za mene. Toliko smo se zbližili i sprijateljili da sam mislio kako nikad neću moći otići od njih. Pogotovo kad su mi zadnjih dana mojega boravka suznih očiju stalno govorili: »No te vayas!« (Nemoj ići!) ili su me ispitivali hoću li se ikada vratiti i kada će to biti. Neka djeca su me molila da ih povedem sa sobom. Svaka takva situacija dodatno je rastuživala moje ionako već tužno srce.

Večernji sati izgledali su manje-više isto: odlazak na farmu po jaja, istovar jaja i povratak u župu. Ako sam imao sreće, nekad je bilo vode i čak sam se mogao i istuširati prije mise. Nakon toga večera i druženje s fra Komadosom i njegovim prijateljom Jaimeom uz čašicu viskija. Iza večere je valjalo poći u ćeliju kako bih izbjegao susret s Rexom i njegovim kompanjonima.

Kad već spominjem Rexa, zaboravio sam vam ispričati jednu zgodu koja se dogodila na blagdan svetih Joakima i Ane koji se slave 26. srpnja. Gospodin Jaime, dugogodišnji prijatelj fra Komandosa koji je bio kod nas u posjeti, došao je na ideju da fra Komandosa iznenadimo za njegov imendan tako da se toga dana probudimo ranije i pod prozorom mu otpjevamo Las Mañanitas. Večer prije, na komad papira mi je napisao tekst kako bih do jutra stigao naučiti. Svanulo je jutro i netko mi je kucao na vrata. Bio je to Jaime. Prije nego sam mu otvorio, upitao sam jesu li los perrosi u kavezu. Kada je rekao da ih ne vidi, oprezno sam otvorio vrata i izašao na dvorište. Polako smo odšetali do Komadosove sobe i počeli pjevati. Tek smo započeli s pjesmom, a iz grmlja odjednom iskoči Rex! U panici sam se brzo okrenuo oko sebe, ispod stepenica ugledao spremište za metle i u sekundi uletio unutra i zatvorio za sobom vrata! Jaime, čovjek sa svojih 70 godina, poput dječarca se brzinom munje uzverao na ogradu stepenica, ali uzalud – bio je na dohvat Rexove njuške pa je počeo vikati: »Señor Senovio! Señor Senovio!« (Gospodine Senovio! Gospodine Senovio!), dozivajući Nidijinog oca koji je bio domar u župi kako bi obuzdao Rexa. Tad se iz fra Komandosove sobe začuo glasan smijeh. Doviknuo nam je da nam pas neće ništa. Ubrzo je došao i Senovio i također nam se stao smijati. Kad smo shvatili da Rex nije neprijateljski raspoložen (izgleda da se samo noću pretvara u zločestog »peseka«) izašao sam iz spremišta za metle, a Jaime se spustio s ograde. Kad smo došli do zraka, odlučili smo do kraja otpjevati Las Mañanitas i izvući Komadosa iz sobe. Buđenje mu se jako svidjelo. Ne znam točno je li mu smješnija bila ideja o buđenju uz pjesmu ili naše reakcije na bliski susret s Rexom. Uglavnom, proživljene traume su se isplatile jer smo uspjeli izmamiti osmijeh na Komandosovo lice.

Vrijeme mog odlaska opasno se približavalo. Svakim danom privrženost Mazamariju i Aldei bila je sve jača, a djeca su bila sve napetija zbog mog odlaska. Čak sam i u očima fra Komadosa uočio neku tugu i zabrinutost. Navikli smo jedan na drugoga i bio je sretan što je nekome toliko stalo do Aldee u koju je on ugradio cijeloga sebe. Nije samo da smo se slagali, on je u meni vidio svojega nasljednika. Nakon mog povratka iz Altalaye, češće i detaljnije mi je pričao o Aldei i o svemu onome što još u njoj treba napraviti i izgraditi. Zabrinuto je govorio kako ne zna hoće li se svi projekti ostvariti za njegova života, ali kada bi spominjao da bih ja mogao nastaviti tamo gdje je on stao, osmjehivao se. Uz to me stalno podsjećao kako sam na svom đakonskom ređenju obećao da ću se vratiti u Mazamari.

Stigao je i dan mog odlaska. Autobus je kretao iz Satipa u 8 sati navečer, a ja sam već ujutro spakirao torbe kako bih ostatak dana mogao provesti opraštajući se od Mazamarija, Aldee i dragih mi ljudi. Fra Komandos me prije podne vidio kako šećem dvorištem pa me pozvao k sebi u sobu. To je bilo prvi put da me on sâm pozvao da uđem u njegovu sobu. Otišao je do jednog ormarića i izvadio bijelu kuvertu u kojoj je bilo nekoliko tau lančića. Otvorio je kuvertu, izvadio jedan tau i počeo objašnjavati kako je načinjen od jednog posebnog drveta zvanog chonta, od kojeg ljudi u prašumi izrađuju vrhove za strelice i govorio kako to drvo ima svojstva poput željeza pa ga zato koriste za takve stvari. Kada mi je pokazivao taj tau, shvatio sam da je identičan onome kojeg je on stalno nosio oko vrata. Izgleda da mi je pokazivao svoje osobne zalihe. Dao mi je cijelu kuvertu, pogledao me u oči i nasmijao se. Osjećao sam se kao da mi je dao kovčeg pun blaga. I dan danas, 3 godine kasnije, nosim taj tau oko vrata. Opet sam izašao u dvorište, zapalio cigaretu i sjeo na stepenice koje vode u crkvu, iznad njegove sobe. Kada je izašao iz svoje sobe, stao je kraj mene i počeo pričati o vremenu, prirodi, Mazamariju… Nešto onako usput, samo da nešto priča. Zatim je zastao i ponovno mi spomenuo kako bih se trebao vratiti. Rekao sam da hoću i da sam ozbiljan glede toga. Zatim sam, ne razmišljajući, ustao i instinktivno ga zagrlio. Kad sam ga pustio, vidio sam mu suze u očima. S knedlom u grlu, promrmljao je kako je ručak gotov i otišao prema blagovaonici. Još malo sam ostao sjediti vani, a zatim sam otišao na ručak. Sjedili smo na uobičajenim mjestima i nismo puno pričali. Na ručku mi je rekao da će mi dati prospekte projekata koje planira dovršiti kako bi ih mogao prezentirati u Chicagu i skupiti neke donacije. Radilo se o
automehaničarskoj radionici i školi, centru za djecu s posebnim potrebama i sportskom centru.

Sunce je nemilosrdno pržilo, ali dan je ipak polako dolazio svom kraju. Poslijepodne sam iskoristio za odlazak do Aldee kako bih to posebno mjesto još jednom pohranio u svoje sjećanje i srce. Na povratku u župu, odlučio sam još jednom proći onom ulicom kojom sam toliko puta prolazio kada sam odlazio predavati u Aldeu. Opet one iste scene: izbjegavanje psećih izmeta, smrad ribarnice, preskakanje jaraka, zatvaranje očiju dok prolazi kamion kako mi prašina ne bi ušla u oči… Hodajući tako, shvatio sam koliko će mi sve to faliti i koliko mi se Mazamari uvukao pod kožu.

Tog dana uopće nisam puno pričao. Od jutra do večeri knedla mi je stalno bila u grlu i nikako je nisam mogao spustiti u želudac. Jednom sam čak morao otići do sobe jer su mi suze navrle na oči. Kad se bolje sjetim, bilo je to onda kada mi je fra Komandos dao one taue. Da… Nisam ostao vani i nisam odmah otišao na ručak, nego sam prvo morao otići do sobe. 1

Došla je večer. Iznenada, kao i uvijek. Te večeri nisam sjeo u Unimog i zaputio se grbavim i prašnjavim uličicama do farme po jaja. Te večeri nisam obukao habit i izašao u dvorište 15-ak minuta prije mise, zapalio, gledao zvijezde i razmišljao o životnim mudrostima. Te večeri samo sam vrtio film o protekla tri mjeseca.

 Stalno sam pogledavao na sat. Minute su mi ponovno postale važne. Ostalo je još kojih pola sata do mog polaska za Satipo, a mojih mališana nigdje. Šetao sam dvorištem, pa kroz crkvu, pa prošetao do ulice i stalno pogledavao u smjeru Aldee očekujući klince. Ništa mi nije bilo jasno. Pa rekli su mi da se žele oprostiti od mene prije nego odem i da me žele otpratiti na taksi koji me trebao voziti do Satipa na autobus za Limu! Crkva je bila prazna, ulicama su šetali ljudi, kao i svaku večer, a od mojih nigdje nikoga! Vrijeme je odmicalo i postajao sam sve nervozniji jer ću morati otići, a neću se stići oprostiti od svoje djece. Već je bilo prekasno da odem do Aldee jer sam znao da ako odem, neću moći brzo otići. Bilo je nekoliko minuta do početka mise, fra Komandos je sjedio u sakristiji na stolici iza vrata, kraj kazetofona s kojeg je puštao zvono i pjesme prije mise, kao i svakog dana. Kad sam ušao, gledao je u pod. Pozdravio sam ga i spustio torbe kraj vrata. Digao je pogled, odzdravio s kratkim: »Hola« (Zdravo) i nastavio gledati u pod. Ni ja nisam mogao pričati. Knedla je još bila u grlu, a kad sam ga vidio takvoga, orosile su mi se oči. Samo sam mu rekao da čekam djecu iz Aldee jer su rekla da se žele oprostiti od mene, ali da ih nema. Rekao je da je i njemu čudno kako još nikoga nema jer misa bi trebala početi svakoga časa, a djeca obično svake večeri dođu na misu. Nisam više mogao čekati, trebao sam krenuti. Rekao sam fra Komandosu da idem i pružio mu ruku. Stisnuo mi je šaku, pogledao me očima punih suza i brzo spustio pogled. Zamolio sam ga da me blagoslovi prije puta pa sam se sagnuo jer je još uvijek sjedio kraj kazetofona. Stavio mi je ruku na glavu i rekao: »Neka te Bog blagoslovi i neka te vrati! A sad bježi!« Uspravio sam se, zahvalio na blagoslovu i poljubio ga u čelo. Nije više dizao glavu. Stavio sam torbe na ramena i krenuo. Još jednom sam se okrenuo prije nego sam izašao iz sakristije i vidio ga da plače. Zaputio sam se prema taksiju, u nadi da ću ipak negdje čuti kako netko viče: »Teacher Pedro, teacher Pedro!« (Učitelju Petre, učitelju Petre!) No nije bilo nikoga. Došao sam do taksija, ubacio torbe u prtljažnik i sjeo na suvozačevo mjesto da se ne guram iza s ostalim putnicima jer sam, naravno, bio viši od svih. Stara bijela Toyota krenula je put Satipa, a moj Mazamari nestajao je u prašini iza auta jer je vozač, naravno, vozio kao divljak. Želudac mi se okretao, ali ne od vožnje, nego od oblaka prašine koji je gutao moj Mazamari i ceste koja me udaljavala od njega. U džepu sam napipao putovnicu i počeo je gužvati. Pomislih: »Da je nemam, mogao bih ostati ovdje.« No razum je ipak prevladao i spriječio me da postanem ilegalac bez putovnice u Peruu. Svakih par sekundi osvrtao sam se za sobom i svakim oblakom prašine bio sam sve dalje od mog Mazamarija. Ali ne i moje srce. Ono je ostalo tamo.

2

Epilog

Vjerujem da ste uočili ogromnu vremensku rupu od dvije i pol godine između predzadnjeg i zadnjeg poglavlja ovog putopisa. Bilo mi je teško dovršiti ovu priču i staviti proživljene trenutke i zadnja dva tjedna provedena u Mazamariju na papir, jer su sve ovo vrijeme živo skakutali u mom srcu i zahtijevali nastavak priče. No svi ti događaji polako su počeli izgledati apstraktno u mojim mislima, kao da se nisu stvarno dogodili, kao da je sve što sam proživio u Peruu bilo samo jedan jako lijep san. Stoga je ipak bilo potrebno staviti neke stvari crno na bijelo da ih se ne zaboravi i da se tako sačuva uspomena na njih. Pretpostavljam da ste se zapitali zašto nije bilo oproštaja s djecom s kojom sam proživio mnoge lijepe trenutke u Mazamariju. Dogodio se nesporazum. Naime, djeca su pripremala oproštajku u Aldei, a ja sam bio uvjeren da su rekla da će doći do crkve. Tako da smo jedni druge željno iščekivali na kilometar udaljenosti. I nismo se dočekali… Bilo mi je jako krivo zbog toga, ali sam u jednom trenutku pomislio da je možda i bolje tako, jer su
oproštaji uvijek teški, a ovako sam bio pošteđen dodatnih grčeva u želucu i suza na licu. Sigurno vam nije promakla ni »In memoriam« stranica. Da, fra Komandos je preminuo one iste godine koje sam ja otišao, na sam Božić 2010., u bolnici u Španjolskoj. Nakon što sam otišao iz Mazamarija, čuli smo se još nekoliko puta telefonom. Jednom kad je još uvijek bio u Mazamariju, a zatim kad je do mene došla vijest da mu se zdravlje naglo pogoršalo i da je otišao u Španjolsku na liječenje. Nazvao sam ga par puta dok je bio u bolnici, a u našem zadnjem razgovoru više nije mogao razgovijetno pričati pa sam ga teško razumio. Razabrao sam svega par riječi, iz kojih sam zaključio da mi je htio poručiti ono što mi je pričao i na mom odlasku: da se vratim u Mazamari i nastavim tamo gdje je on stao. Zasigurno je taj Božić 2010. godine bio jedan od najtužnijih u povijesti Mazamarija. Kad sam čuo da je Komandos preminuo, nazvao sam Aldeu i u glasu s druge strane žice čuo izgubljenost, napuštenost i tugu. Otišao je velik čovjek koji je nesebičnim darivanjem ugradio cijeloga sebe u Mazamari i u srca tolike djece kojoj je pružio dom i sigurnost. Tako da je bio red da se njegovo kremirano tijelo premjesti tamo gdje je i cijeloga života izgaralo. Urna je svečano dočekana u Mazamariju i pohranjena u kapelu Aldee, gdje joj je i mjesto.
Sjećanje na fra Komandosa i dalje je živo. Imao sam prilike posjetiti Mazamari u ljeto 2012. godine. Bez njega, u Mazamariju se osjeća jedna velika praznina. Radovi su stali, projekti su još uvijek samo na papiru i čekaju bolje dane. No usprkos svemu, Aldeom još uvijek odzvanjaju njegove riječi: »Continúen con la obra… yo no los abandonaré!« (Nastavite
s radom… Ja vas neću napustiti!)

2

Iz albuma sjećanja…

Riječ autora

Nadam se da je ovaj putopis uspio u svojoj nakani da vam približi život u peruanskoj Amazoni, njegove radosti i teškoće, probleme i nastojanja. Ja sam tamo proveo tri mjeseca koja su promijenila moj život i poglede na svijet i Boga. Uranjajući u jednostavnost, vraćajući se prirodi i divljini, srce postaje pitomije, disanje lakše, misli slobodnije, a duša kao da je bliže svom iskonu: Stvoritelju. I ne preostaje ništa drugo nego diviti se, upijati okolinu i dopustiti onom što te okružuje da te ispunja i oblikuje. U čovjeku se tada događa jedan paradoks gdje jednostavnije postaje složenije, a ono što je do sada bilo ružno i neprivlačno, oku i srcu postaje ugoda i ljepota. Nešto kao što je doživio i sv. Franjo Asiški kada je u susretu s gubavcem prepoznao Stvoritelja, kada mu se sve ono što mu je predstavljalo gnušanje pretvorilo u slast. Gospodin se ponekad nalazi tamo gdje ga najmanje očekujemo, a kada ga prepoznamo, tada činimo ono što i onaj sretni nalaznik dragocjenog bisera iz evanđelja koji prodaje sve što ima i kupuje njivu gdje je zakopan biser (usp. Mt 13, 44). Bilo to u egzotičnim krajevima Amazone ili pak u svakodnevici, »među loncima« kako je to govorila Mala Terezija, isplati se prodati sve i poći za Isusom, ma gdje god to bilo. Doživjeti taj paradoks i prepustiti se Gospodinu neprocjenjivo je blago. Tako sam i ja dopustio da me divljina pripitomi i da mi jednostavnost zakomplicira život. To je duhovni uspon koji se svakako isplati. No uz sve ono duhovno i osjećajno, uz rad na samome sebi i prilagođavanje na drugu kulturu i klimu, postao sam svjestan da cigle, cement i dobra volja ne padaju s neba. Za ostvarenje projekata koji bi bili od velike pomoći
za budućnost ove djece potrebno je puno rada, vremena, odricanja, strpljenja, talenata, nesebičnog darivanja, ali i novca. Kada se ima svega toga, tada nema problema, ali najčešće nedostaje ovog zadnjeg, osobito u siromašnim zakucima Zemlje. Prisjetimo se samo ne tako davnih trenutaka iz naše povijesti kada smo zazivali Božji blagoslov na svakog stranca koji je otvorio ruku i dao nam dio sebe u trenucima kad smo proživljavali napuštenost i siromaštvo. Božjih siromaha ima i bit će ih uvijek, ali nikada ne znamo na kojoj strani ćemo se mi naći: onoga koji daje ili onoga koji prosi. Stoga razvijajmo zajedno jedan bolji svijet, svijet u kojem će se neprestano pružati ruke što u znak primanja što u znak darivanja. Samo pazimo na jedno: da ni jedna ruka ne ostane prazna…

O autoru

fra Petar HorvatFra Petar Horvat rođen je 4. srpnja 1983. u Koprivnici, kao drugi sin Želimira i Anđele r. Colar, uz starijeg brata Tomislava. Nakon 2. razreda osnovne škole s obitelji se preselio u Čakovec gdje su započeli graditi obiteljsku kuću. U Čakovcu je završio i osnovnu školu. Bio je aktivan član novonastale čakovečke župe sv. Antuna Padovanskog kao ministrant. U župi je također pomagao oko svega što je zatrebalo. Uz to, bio je i aktivan član Franjevačke mladeži. U Čakovcu je završio i srednju tehničku školu sa stečenim zanimanjem tehničara za mehatroniku te je kasnije upisao Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Tijekom prve godine studija odlučio se odazvati pozivu za franjevca – svećenika koji je nosio u sebi još otkad je bio dječak te se pridružio Hrvatskoj franjevačkoj provinciji Sv. Ćirila i Metoda. Formaciju je započeo 2003. godine kao postulant u Samoboru. Sljedeće godine započeo je s novicijatom u svetištu Majke Božje Trsatske u Rijeci, a nakon završene godine novicijata i polaganja prvih privremenih zavjeta, upisuje Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu i nastavlja formaciju u privremenim zavjetima. Nakon završene treće godine studija, odlukom poglavara odlazi studirati na Catholic Theological Union u Chicago (IL), USA, gdje nastavlja teološki studij. Tamo ujedno polaže i svoje doživotne redovničke zavjete 2009. godine u hrvatskoj župi Presvetog Srca Isusova na jugu Chicaga. Fra Petar je nakon toga izrazio želju da pastoralni rad u trajanju od tri mjeseca koji je zahtijevao program studija provede u apostolskom vikarijatu San Ramón, Peru, na službi biskupa fra Gerarda Žerdina. Provincijal fra Željko Železnjak odobrio mu je molbu, a fra Gerard izrazio dobrodošlicu. Kao mjesto služenja dodijeljena mu je škola Aldea del Niño »Beato Junípero Serra« u Mazamariju, gdje je srednjoškolcima predavao engleski jezik. Uz to je bio i na službi fra Joaquín Ferreru, župniku Mazamarija. Budući da mu se studij približavao kraju te mu je preostao još samo jedan semestar do diplome, fra Petar je izrazio želju da svoje đakonsko ređenje ima u Peruu. Na njegovu veliku radost, molba mu je odobrena te je 11. srpnja 2010. godine zaređen za đakona u školskoj kapelici Aldee u Mazamariju. Nakon završene pastoralne prakse, vratio se u Chicago gdje je nastavio đakonski praktikum i dovršio studij. Koncem 2010. godine vratio se u Hrvatsku. Namješten je u župu Uzvišenja Svetog Križa, Zagreb – Siget, gdje je ostao na službi i nakon svećeničkog ređenja. Za svećenika je zaređen u lipnju 2011. godine u Zagrebačkoj katedrali. Nakon svećeničkog ređenja podnio je molbu upravi Provincije za povratak u misije u Peru.