10. Krsna voda u šalici za kavu

Mazamari, 8. kolovoza 2010., nedjelja

Dugo nisam ništa pisao… Jednostavno nije bilo vremena. Zadnju rečenicu napisao sam prije 2 tjedna, kad sam se vratio iz Atalaye u moj Mazamari. Ova 2 tjedna provedena u Mazamariju bila su intenzivnija od svega ostalog vremena provedenog u Peruu. Iako nije bilo nastave, bilo je dosta aktivnosti. No o tome nešto kasnije. Idemo sada u Atalayu.

 Dakle oko 5 sati ujutro ukrcali smo se u kombi i krenuli za Puerto Ocopu, gdje nas je na rijeci Tambo čekala barka koja nas je trebala odvesti do Atalaye. Barka je zapravo čamac širok 1,5 metar i dug kojih 10 metara. Svaki pokret na barci zaljulja je, tako da većinu puta treba mirno sjediti na svom mjestu. Čamac ima pogon od dva motora snage 40 konja, što je sasvim dovoljno za borbu protiv riječnih struja i vrtloga. Naš kapetan bio je domaći čovjekniz Atalaye koji očito dobro poznaje Rio Tambo i njezine manire, jer nas je sretno doveo do odredišta. Uz Hrvate, na barci su bile i dvije volonterke iz Španjolske koje su htjele vidjeti Atalayu pa su iskoristile prigodu i pošle s nama. S nama je bio i padre Curro, župnik atalayski te sjemeništarac Fabio iz redova karizmatika. Nakon doručka u luci, ukrcali smo se u barku i krenuli. Za doručkom sam iskoristio priliku i malo popričao s p. Currom, župnikom atalayskim. Pitao sam ga bih li mogao ostati nekoliko dana u Atalayi i ima li možda tamo kakvog posla za mene. Bilo mu je drago što želim provesti par dana u njegovoj župi te mi je rekao da ću imati neka krštenja. Pitao sam i fra Gerarda za blagoslov. Dobio sam dozvolu da ostanem u Atalayi kako bih bolje upoznao i ovaj dublji dio prašume. Pred nama je bilo 7 sati plovidbe. Zauzeli smo svoja mjesta i krenuli nizvodno. Kad sam čuo da ćemo putovati 7 sati, prvo sam naumio nastaviti pisati ovaj putopis i tako ubiti vrijeme, no čim smo krenuli zabuljio sam se u blatnjavu rijeku, zelene šume i plavo nebo i većinu vremena proveo tako. Prvo sam se udobno smjestio ispod plastične nadstrešnice u prednjem djelu barke i uživao u povjetarcu, no nakon sat vremena p. Curro, koji je bio na pramcu kako bi upozoravao kapetana (koji je sjedio iza, uz 80 konjića) na nadolazeće granje koje je plutalo po rijeci, pozvao me na pramac da popričamo i zapalimo cigaretu. Bila je to dobra ideja jer su se samo nekoliko metara iza mene nalazile bačve s gorivom pa pušenje kraj njih ne bi bilo pametno. Otišao sam na pramac i uživao u još boljem pogledu. Ostali fratri također su uživali u ljepotama netaknute prirode, a neke je pak oborio san. Na našem proputovanju trebalo je zaustaviti se na dva mjesta između Puerto Ocope i Atalaye. Radi se o takozvanim kontrolama koje su uvedene radi suzbijanja terorizma. Nisu to neke vojne baze, već kućice s peruanskom zastavom i s po jednim naoružanim Peruancem u njima. Prije polaska iz Puerto Ocope, svi na barci su morali dati svoje podatke našem kapetanu koji je na svakoj kontroli morao pokazati te podatke. Upitao sam što bi se dogodilo kada bi samo projurili kraj kontrole, bez stajanja. Kažu da bi najvjerojatnije pucali na nas. Kad se stane na kontroli, do barke odmah dojuri grupa žena i djece s košarama. Prodaju neke ribe i voće. Kako je kokos bilo jedino voće koje sam prepoznao, odlučio sam u njemu potražiti osvježenje. Uz to, vodom iz kokosa sam se namazao po vratu, licu i rukama jer mi je jednom netko rekao da voda iz kokosa može poslužiti kao krema za zaštitu od sunca. Kada sam se počeo umivati u kokosu, jedna me žena samo gledala i pucala od smijeha. Sigurno je mislila da me udarilo sunce u glavu, a ja sam na trenutak posumnjao u uspješnost svog novootkrivenog recepta. No budući da Peruanci nemaju bojazni da će izgorjeti na suncu, pomislio sam da se ne razumije u kreme za sunčanje i nastavio se umivati vodom iz kokosa. Nastavili smo s putovanjem. Tijekom plovidbe smo prolazili kraj mnoštva malih naselja uz rijeku. Pozorno sam gledao sve što se miče jer su mi rekli da se tu i tamo, vrlo rijetko, može vidjeti i pokoji majmun, papiga ili krokodil. No vidio sam samo neke ptice i ljude na svojim čamcima ili splavovima. Na nekoliko mjesta naletjeli smo na skladište porušenih drva, a tu i tamo je rijekom plovio koji trupac.

Život u prašumi vrlo je uzbudljiv i sasvim obične radnje poput ručanja mogu se pretvoriti u pravu avanturu. Na putu od Puerto Ocope do Atalaye nije baš previše pametno zaustavljati se nigdje osim na sigurnosnim punktovima, tako da se ne objeduje na obali nego na barci, za vrijeme plovidbe. Prije polaska iz Mazamarija, fra Komandos nam je dao vreću punu peciva iz Aldeine pekare, a sa sobom smo ponijeli i konzerve tune koje smo planirali jesti po  putu. Kad smo kolektivno ogladnjeli, izvadili smo peciva, konzerve i plastične vilice. Ja sam bio na pramcu s padre Currom, a ostali iza, ispod tende. Kad sam otvorio konzervu i plastičnom vilicom izvadio komadić tune, sadržaj s vilice odletio je niz vjetar koji je stvaralo 80 konjića koji su gonili barku niz rijeku.1 2 3 45 6

U početku mi nije bilo jasno gdje je nestala tuna s moje vilice, no uskoro sam shvatio: kad sam pogledao iza sebe, svi su gadljivo brisali svoja lica i čistili naočale. Brzo sam im okrenuo leđa kako ne bi posumnjali da sam ja glavni krivac za leteću tunu. U Atalayu smo stigli u poslijepodnevnim satima. Putovanje od 7 sati meni se činilo kao sat vremena. Na ulazu u Atalayu morali smo staviti pojaseve za spašavanje. Pretpostavljam da je razlog toga isti kao i onaj za vezanje pojaseva
u taksiju na ulazu u Satipo. Kad ploviš barkom koju goni 80 konjića, povjetarac je bolji od bilo kojeg klima uređaja. No čim smo počeli usporavati kako bi uplovili u luku, u sekundi sam bio sav mokar od znoja, ali i lagane kišice koja nas je dočekala u Atalayi. Bila je to ona prava prašumska klima koja se može vidjeti u filmovima. Iskrcali smo se iz barke, ukrcali u moto-taksi i otišli do župne kuće. Atalaya je nešto slično Satipu. Veća od Mazamarija, asfaltirana i uređenija. Na putu do župe sreo sam i nekoliko gringosa. Naime, Atalaya je jedno od stajališta za turističke plovidbe rijekom Ucayali. Rijeka Tambo (kojom smo došli iz Puerto Ocope) s rijekom Urubambom čini rijeku Ucayali koja je jedan od najvećih pritoka Amazone. Ono što me impresioniralo u Atalayi jest neki neopisiv spokoj. Iako je puno veća i prometnija od Mazamarija, zrak je prožet mirnoćom i spokojem. Kad prolaziš ulicama, imaš osjećaj da ti se svi smješkaju i izražavaju ti dobrodošlicu. Kažu da je što dublje ideš u prašumu taj spokoj veći i ljudi su opušteniji i više prijateljski raspoloženi. Ugođaj je bio vrlo domaći. Kad smo došli u župnu kuću, prvo što nam je svima zapelo za oko bila je hrpa malih psića starih nekoliko tjedana. Bilo ih je petnaest. Ono što je zanimljivo jest to da su svi štenci iste kujice. Bila je to prava mala hrpa slatkih dlakavih kuglica. Dobili smo svoje sobe te smo se nakon kratkog predaha moto-taksijima zaputili prema sveučilištu Nopoki
udaljenom 10-ak minuta moto-taksijem ili 40-ak minuta pješice od župne kuće. Nešto više o sveučilištu Nopoki: ne znam baš sve točno od početka i točne podatke, no ono što znam jest to da je naš fra Gerard otac i majka tog sveučilišta. Od ideje, osnutka i arhitektonskih radova do daljnjeg uzdržavanja i ostvarivanja projekata koji se tamo planiraju. Za sve je zaslužan fra Gerard. Budući da je u Atalayi dugi niz godina bio župnik, prirasla mu je srcu i sav se predao oživljavanju tog mjesta. Iako je sada biskup i odgovoran za puno šire amazonsko područje, najviše vremena provodi u svojoj Atalayi budući da je sveučilište još uvijek u izgradnji. Potpuno ga razumijem. Kad ti jedno mjesto uđe pod kožu, teško se toga riješiti. Tako je i meni s mojim Mazamarijem, o kojem sam često razmišljao za vrijeme svog boravka u Atalayi. Ah da, trebao bih pisati o Nopokiju, a ne Mazamariju. Oprostite, opet su mi odlutale misli. Nopoki je ogromno zemljište na rubu Atalaye na kojem se nalaze učionice, spavaonice, radionice, farme i jedan ogroman suncobran za plažu načinjen od slame, a služi kao blagovaonica. Na tom sveučilištu studiraju budući osnovnoškolski učitelji koji će se nakon studija razići po svojim zajednicama duboko u prašumi i podučavati djecu. Nopoki je zaista posebno mjesto koje odiše mirom i veseljem i obiteljskim i radnim ozračjem. S obzirom na to da je projekt osmišljen za studente iz udaljenih i siromašnih sredina, ne trebaju plaćati studij, no zato rade na farmama i poljima kako bi se sami uzdržavali. Zanimljivo je vidjeti žar i požrtvovnost s kojom studenti obavljaju svoje poslove. Gotovo svi koji su u Nopokiju nemaju novaca da studiraju na sveučilištima koja treba plaćati. Zato svojim radom i privrženošću izražavaju zahvalnost što im je uopće omogućeno da studiraju. Problem je što je u Peruu još uvijek prisutno snažno patrijarhalno društvo, tako da se rijetko kojim djevojkama omogućava da studiraju. To se vidi i u omjeru studenata i studentica i u Nopokiju. No vjerujem da će i to jednog dana doći na svoje. Razlog zašto smo uopće išli u Atalayu je jedan velik događaj. Naime, kad je moj provincijal fra Željko prije tri godine bio u službenoj posjeti naših fratara u Peruu, posjetio je i Atalayu i položio kamen temeljac za sveučilište Nopoki. Sad je taj kamen postao pravo malo naselje. Uz to, ime jednog kompleksa u kojem se nalaze dvije učionice je Croacia, jer je izgrađen dobrotom hrvatskih franjevačkih župa. Moram priznati da je lijepo vidjeti hrvatsko ime ovako daleko od Hrvatske. Kada se prikuplja novac za misije po našim župama, stvarno vam mogu reći da se novac dobro iskorištava za ono što je zaistapotrebno. Ono što je radila generacija misionara fra Gerarda kad su tek došli ovamo, stvarno je blagoslovljen i hvale vrijedan posao. Mnoga od ovih naselja (pa i moj Mazamari) bila su tek šuma s nekoliko kućica. Misionari u njima bili su veliki vizionari i ulagali su cijele sebe u nešto što će procvasti tek pod njihove stare dane. To je ono što ja zovem nesebičnim darivanjem i pouzdanjem u Duha Svetoga. Svaka im čast! To je sve što imam kazati o Nopokiju. Nastavljam s kronologijom. Te smo večeri posjetili Nopoki i razgledali modul Croacia koji smo sutradan imali blagosloviti. Nakon toga smo imali misu pod suncobranom odnosno u blagovaonici. Bila je to prva misa na kojoj sam služio kao đakon nakon ređenja. Pod misom je i kršteno četvero studenata. Zapamtio sam samo jedno ime: Fritz. Ni sam ne znam zašto. Misa je većinom bila na shipibo jeziku koji dominira područjem Atalaye odnosno dolinom rijeke Ucayali, za razliku od Mazamarija u kojem dominira jezik ashaninka. Fra Gerard se shipibo jezikom služi gotovo kao i hrvatskim. Shipibo je nezgodniji za izgovor od ashaninke jer sadrži dosta nosnih glasova. Uspio sam svladati samo jednu pjesmu na shipibu. Ako nekog zanima, evo riječi te pjesme, a otpjevat ću vam je kad se vratim u »Kroaciju«:

 »Nato netenki icha jony ja? Oinwe. Nato netenra icha joni jake.
Jesukriston jatìbi joni noia iki minribira jato jaskàti iki.
Wetsa shinanyaboribiki ja. Oinwe. Wetsa shinanyaboribira jake.
Wetsa join yoyo ikaiboki ja. Oinwe. Wetsa join yoyo ikaibora jake.
Wetsa min jakanaiboki ja Oinwe. Wetsa min jakanaibora jake.« 

Nemojte me pitati što znače riječi, tek sam svladao izgovor i melodiju. Misa je bila stvarno zanimljiva. Ono što je fratrima iz Hrvatske bilo najzanimljivije, bili su psi koji su se hrvali i skakutali uokolo za vrijeme mise. Ja sam se već bio navikao na to, tako da sam više pažnje posvećivao svojoj novopečenoj đakonskoj službi. Nakon mise smo otišli u župnu kuću na večeru. Sljedećeg jutra trebalo se vratiti u Nopoki i blagosloviti modul »Croacia«. U Nopokiju smo se svi osim fra Gerarda pojavili obučeni u smeđe habite pa su nas svi čudno promatrali. Ne zbog toga što ne znaju što je habit, već zbog toga što je već u 9 sati ujutro sunce dobro pripeklo, tako da smo cijelo vrijeme brisali znoj s čela. Meni je pripala čast da čitam blagoslovnu molitvu na španjolskom, tako da sam odradio i svoj prvi službeni đakonski blagoslov. Škropljenje i rezanje vrpce pripalo je provincijalu. 7 8 9 10Nakon blagoslova sam dobio dužnost da dijelim lizaljke studentima, što mi je bila prilika da se upoznam s njima. Zatim smo svi otišli pod suncobran, gdje su nam studenti uprizorili svoje tradicionalne plesove i običaje. Tamo sam upoznao jednu zanimljivu osobu. Zove se Boris. Da, Hrvat je. Prisustvovao je blagoslovu i programu i sve zabilježio svojom profesionalnom kamerom. Boris je radio za hrvatsku nacionalnu televiziju i dugi niz godina živio u Londonu. Jednom je prigodom posjetio Peru kao turist i jednostavno ostao u Atalayi. Sad radi na sveučilištu kao profesor engleskog jezika i pomaže fra Gerardu u izradi dokumentarca o Nopokiju. Imao sam osjećaj da znam odgovor na pitanje zašto je ostao ovdje, no nešto nije mi dalo mira pa sam ga svejedno to pitao. Čim sam postavio pitanje, u očima mu je nešto zasjalo, lagano se nasmijao i odgovorio je da ni sam ne zna zašto. Rekao je da ga je prašuma zavela i da ima nešto u njoj što ga je vezalo za ovaj kraj i što ga ne pušta. Kada je to izgovarao, prošli su me trnci i zarosile su mi se oči. Nisam mu ništa odgovorio, već samo kimnuo glavom i nasmijao se. Bila je to artikulacija onoga što sam i ja nosio u sebi, ali još nije bilo zrelo da dođe do jezika. U trenutku su mi kroz misli proletjele slike šuma, slapova, Aldee i mog prašnjavog Mazamarija. Taj osjećaj bio je toliko intenzivan da me držao cijeloga dana. Po završetku programa, fratri su se polako počeli opraštati jedni od drugih jer je prva runda trebala krenuti prema zračnoj luci i ukrcati se u Cessnu Alas de Esperanza put Satipa. Oprostio sam se od prve ekipe i s fra Gerardom i provincijalom se zaputio u župnu kuću. Vrijeme u kojem smo čekali da avion ode do Satipa (40-ak minuta) i vrati se po drugu rundu iskoristio sam kako bih popričao s fra Željkom o stanju u Provinciji te o onome što me čeka kad se vratim kući. Uskoro su i oni otišli, tako da sam ostao sam u Atalayi. Preostalih tjedan dana koje sam proveo u Atalayi prošli su u odmoru i sabranosti. Nije bilo nastave i nikakvih fiksnih obveza, tako da sam vrijeme koristio za odmor i sabranost. Uz to, preostalih tjedan dana vrijeme je bilo užasno! Hladno, vlažno, uz povremenu kišu. Nakon nesnosnih vrućina, odjednom sam se osjećao kao da se nalazim u Sibiru! Spavao sam u čarapama, pokriven s dvije deke preko glave i još uvijek se tresao od hladnoće. Umjesto ispijanja hladnih napitaka, tražio sam toplinu u vrućem čaju. Čovjek ne bi vjerovao da će ga ovako niske temperature zateći u tropskom području! Nije baš da je ovdje ovakvo vrijeme uobičajeno. Ovo je bila neka anomalija. Ljudi
su se pozatvarali u svoje kuće, trgovine nisu radile, a Atalaya se pretvorila u grad duhova. Tih dana, na vijestima smo vidjeli da je u Andama vrijeme bilo katastrofalno. Ljudi su umirali od hladnoće. Problem na visinama preko 5000 metara jest taj što ne raste nikakva vegetacija pa ljudi nemaju čime ložiti vatru. Na vijestima je reporter nerijetko ulazio u kuće i nalazio ljude kako leže u svojim krevetima. Zatim bi došao do njih i brojao s koliko su deka bili pokriveni. Bio je to neki val hladnoće koji je trajao tjedan dana. No ono što će mi zauvijek ostati u sjećanju iz Atalaye, jesu moja prva krštenja. Jednog jutra, p. Curro, Fabio (karizmatik), još dvije djevojke i ja zaputili smo se u atalaysku luku na novu plovidbu. Odredište nam je bilo mjesto Buenos Aires, pola sata plovidbe od Atalaye. Padala je kiša, a mi smo stajali u luci ispred malog čamca i čekali jer motor nije htio upaliti. Nakon pola sata, konačno su uspjeli upaliti motor pa smo krenuli. Svi smo se sklupčali na pod čamca i cvokotali od hladnoće. Stigli smo u Buenos Aires. Iskrcali smo se i ušli u selo. Toga dana obilježavala se 25. obljetnica osnutka sela pa se pripremala velika fešta. Neki su, naravno, počeli slaviti i nekoliko dana ranije, tako da su iz svojih kuća izlazili tek oko podneva. Ostali razlozi što na ulicama nije bilo previše ljudi, jesu hladnoća i kiša. Ljudi su ostajali grijati se u svojim kućama. Kad smo stigli, prvo smo malo prošetali selom i pozdravljali ljude koji su pripremali hranu za feštu. Ah da, moram napomenuti da ovo nije tip sela na koji smo mi navikli. Ovo je više nalik prizorima iz filmova: drvene kućice sa slamnatim krovovima. Vrlo idilično. Obišli smo mjesto gdje se pripremalo meso i mjesto gdje se nalazio masato.

Mislim da bih trebao reći nešto više o masatu. Riječ je o alkoholnom napitku koji se priprema od manioke koja se odlaže na sunce da fermentira. Masato ne bi bio tako zanimljiv i specifičan bez znanja specifičnog načina njegove pripreme i »tajnog sastojka« koji se u njega dodaje. Manioka se, naime, ne melje niti sjecka, već se žvače i pljuje u posude u kojima će zatim fermentirati. Napitak se može pripremiti i bez ovog žvakanja, ali kažu da mu slina daje specifičan okus. To je taj tajni sastojak. Masato je u urođeničkim zajednicama nešto kao čašica domaće rakije kod nas – nepristojno je odbiti. Nema fešte bez masata! Budući da se ovdje pripremala velika fešta, bilo je i velikih količina masata koji se nalazio u izdubljenom trupcu drveta duljine 2,5 metra koji je bio podignut na drvene noge i prekriven palminim lišćem. 11Ubrzo je došlo vrijeme da odemo do kapelice i pripremimo sve za krštenja. Kapelica je obična daščara s blatnjavim podom, nekoliko rasklimanih drvenih stolica i jednim stolićem na kojem je stajao kip Majke Božje Karmelske. I to je to, ništa više. Stali smo na ulaz u kapelicu i počeli pjevati kako bi probudili ljude koji su polako počeli dolaziti. Prvo je nagrnula grupa od 10-ak djece koja su odmah zauzela sve stolice u kapelici. Bili su pospani i promrzli i nije im bilo ni do čega. Ubrzo je p. Curro poveo pjevanje nekih dječjih pjesmica, što im je podiglo raspoloženje. Za to vrijeme, polako su pristizali i stariji. Fabio je bilježio podatke onih koji će se krstiti. Uglavnom su bile prisutne majke, a očevi su ostali spavati u kućama ili raditi na polju. Svakog starijeg koji bi ušao, p. Curro je pitao hoće li krstiti svoje dijete. Najčešći odgovor bio je da ne znaju, da nisu sigurni ili da nemaju kumova. Jedan je otac mene pitao da budem kum njegovom djetetu. Pitanje me zateklo pa je p. Curro uletio i rekao da onaj koji krsti ne može biti i kum. Spasio me. Kaže da bi me, u slučaju da sam pristao, djetetov otac već sljedeći dan došao tražiti da obavim svoju »kumsku dužnost« i dam mu novca za uzdržavanje djeteta. Počeli smo sa slavljem. Obukao sam svoju albu i preko nje prebacio zelenu đakonsku štolu. Imali smo pojednostavljen obred krštenja bez uručivanja krsne svijeće i krsne haljinice. Nakon uvodnih riječi i standardnih pitanja za roditelje što traže od
Crkve za svoju djecu, trebalo je obići djecu i staviti im križiće na čela uz riječi: »Kršćanska te zajednica prima s velikom radošću!« Sve je išlo po planu, osim što je jedna majka počela dojiti svoje dijete baš prije nego sam trebao staviti križić na čelo te curice. Malo mi je bilo neugodno, no pravio sam se kao da sve imam pod kontrolom i kao da krštenja obavljam već 50 godina. Nisam se dao smesti i nastavili smo s obredom. Čak sam održao i kratku propovijed na španjolskom! Na red je došao i sam obred polijevanja vodom. Znam da bi se naši liturgičari zgrozili nad cjelokupnom ceremonijom, no toliko sam se uživio u obred da sam imao osjećaj kao da se sve događa u najljepšoj bazilici od suhoga zlata. Blagoslovio sam vodu koja je bila u plastičnoj kantici od marmelade ili čega već. Djeca su pristupala jedno po jedno, a ja sam sa šalicom za kavu grabio vodu iz plastične kantice i obilno zalijevao malene glavice uz riječi: »N., Yo te bautizo en el nombre del Padre y del Hijo y del Espiritu Santo!« (N., ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga). Voda je prštala na sve strane, a najviše po blatnjavom podu i zaprljala moju bijelu albu. Zatim sam im glave pomazao svetim uljem uz riječi koje nikako nisam mogao zapamtiti pa mi ih je p. Curro šaputao na uho. 12 13 14Završili smo s obredom i p. Curro me ukratko predstavio prisutnima. Zatim sam se i ja zahvalio s nekoliko riječi i ispričao se ukoliko nisu razumjeli moju propovijed budući da sam još uvijek u procesu svladavanja jezika. Rekao sam im da nikada neću zaboraviti taj dan jer je to dan mojih prvih krštenja. Imena su bila: Jovita, Teodoro, Albert, Naira i Maisa. Mjesto radnje: Buenos Aires. Nakon krštenja, zasjeli smo na neku pozornicu te su nam donijeli hranu. Bio je to komad mesine i komad manioke. Bez pribora, naravno. Bilo je ukusno, tako da sam brzo sve smazao. Baš sam se divno osjećao! Krštenja su dobro prošla i najeo sam se dobre hrane. Baš kad sam htio zapaliti cigaretu i uživati u danu, iza ugla se pojavila jedna djevojka noseći plastičnu kantu iz koje je nešto grabila svijetloplavom plastičnom čašom od pola litre i redom davala svima prisutnima. »O ne!« – pomislih. »Stigao je masato!« Bilo je prekasno da pobjegnem, tako da je ubrzo došao red i na mene. Djevojka je došla do mene, zagrabila čašom iz kante i sa smiješkom mi ponudila ružičasti napitak koji se prelijevao preko ruba čaše. Lice mi se u trenutku izobličilo, no ni pod koju cijenu nisam htio ispasti nepristojan ili mimoza. Glavom mi je proletjela slika stare bakice bez zuba kako žvače manioku, a zatim pljuje u plastičnu kantu. Isprsio sam se i pošteno nagnuo. Inače se masato pije na normalnoj temperaturi, no ovaj je zbog hladnoće bio podgrijan. Okus mi se nimalo ne sviđa! Ne znam kako da ga opišem. Kao kad u kiselo mlijeko staviš vino. Takav je masato. Pravio sam se da uživam u okusu pa su me pitali hoću li još, ali sam kiselog smiješka odbio. To je ukratko to o Buenos Airesu koji će mi zauvijek ostati u sjećanju po mojim prvim krštenjima. Vratili smo se u Atalayu. Na povratku mi je p. Curro najavio da me sutra u župi čeka još krštenja.

Ostatak mog boravka u Atalayi protekao je mirno. Bila je to prigoda za upoznavanje studenata s Nopokija koji su svaki dan dolazili u župu kako bi nešto radili ili pripremali ručak. Tu je bio i Fabio (karizmatik) te p. Cesar, (također iz redova karizmatika) koji služi kao studentski kapelan Nopokija. On me pokušao naučiti nekoliko fraza na shipibo i ashaninka jezicima, ali nije mi se baš previše toga uhvatilo za sive moždane stanice. No zato sam svoj španjolski vježbao čitajući evanđelje pod misom.

Sve u svemu, iskustvo Atalaye bilo je lijepo. Vrlo mirno i opuštajuće. Baš ono što mi je trebalo nakon ređenja i svih stvari koje su mi se dogodile u proteklih par mjeseci, a koje nisam stigao sažvakati, nego sam ih samo trpao u sebe. Tjedan dana mira i tišine bilo je dovoljno za prevrtjeti film u glavi i krenuti dalje. Jedino što nikako nisam mogao prestati misliti o mom Mazamariju, tako da su mi misli često plovile po rijeci Tambo do Puerto Ocope, pa prašnjavim putem do Mazamarija i Aldee. U tih tjedan dana fra Gerard je ispratio fratre za Hrvatsku i Chicago te dočekao novu ekipu od 18 posjetitelja. Putovali su prema Atalayi, što je značilo da je netko trebati ići po njih barkom u Puerto Ocopu. Bila je to prilika za besplatnu plovidbu i, što je još važnije, putovanje s pouzdanim osobama. Odlučio sam da ću se vratiti u Mazamari. Dan prije, u Atalayu je zvala sestra Hermila, ravnateljica Aldee, da pita za mene i sazna kada ću doći. Rekao sam joj da dolazim sutradan. Ne znam tko je bio sretniji, ona ili ja. Zatim sam nazvao u župu da pitam fra Komandosa ima li kakvu sobu viška za mene i želi li me primiti još koji tjedan pod svoje okrilje. Kad sam nazvao, javila se gospođa Nidija, kuharica. Taman su bili ručali. Rekao sam joj da pita Komandosa smijem li doći. On je sjedio do nje. Kad mu je proslijedila poruku, čuo sam ga kako viče: »Para siempre!« (Zauvijek!) Nisam znao da mu je toliko stalo da dođem. Stigao sam sljedeći dan u večernjim satima.

Dosta za ovo javljanje. Izgleda da će biti još jedan dio o mom povratku u Mazamari i prekrasna 2 tjedna provedena tamo…

15